Nasilje nad beskućnicima

Ulično nasilje

Slučaj napada na beskućnika Febu nije iznimka u svijetu. Istraživanje iz SAD-a navodi da je 2016. godine bilo 83 napada na beskućnike i da je 37 žrtava izgubilo život. Istraživanje iz Velike Britanije pokazuje da je svaki treći beskućnik na ulici bio namjerno udaren, 34 posto je pogođeno nekim predmetom, a na 9 posto je urinirano. Studija također pruža izvještaje iz prve ruke koji pokazuju kako takva iskustva ozbiljno utječu na mentalno stanje i osjećaje izolacije ljudi, navodeći ih na preispitivanje vlastite vrijednosti i dodatno otežavajući odlazak s ulice.

Na upit o učestalosti uličnog nasilja nad beskućnicima u Hrvatskoj, odgovara Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike:

"Koliko znam nema puno tih pojava. Ovo je bio organizirani i snimljeni huliganizam. Građani obično to ne rade. Tu i tamo neke pijane skupine, ali to je rijetkost. Barem u Zagrebu su građani dosta senzibilizirani za pitanje beskućnika. Doduše, mnogi doživljavaju beskućnike kao one koji prose na ulicama, ali oni uglavnom ne prose. Ono su profesionalci. Ne znam jesam li u svim ovim godinama sreo jednoga koji prosi."

Važno je istaknuti kako u Hrvatskoj svaka četvrta osoba smatra da su beskućnici sami krivi za situaciju u kojoj se nalaze i da posao nemaju jer ne žele raditi.

Obiteljsko nasilje

Istraživanje provedeno na 800 beskućnica iz Floride pokazalo je da je trećina beskućnica pobjeglo od kuće zbog nasilja, a većina ga proživjela. Iskustvo iz djetinjstva je povezano s negativnim rezultatima kao što su depresija, niska razina samopouzdanja te korištenje alkohola i droge.

"Obiteljsko nasilje često je razlog izdvajanja djece iz obitelji. Djeca zatim završavaju u dječjim domovima i udomiteljskim obiteljima, a značajan broj beskućnika odrastao je upravo u takvim okolnostima. Druga česta skupina su mladi koji su pobjegli od kuće nakon što su postali punoljetni. Osim u beskućništvu, te mlade osobe uglavnom završavaju u alkoholu i drogi, a djevojke u prostituciji", navodi Mlinar.

Ovo su stvarni slučajevi beskućnice i beskućnika iz Hrvatske koji opisuju svoju situaciju:

Tomi, 30 godina

“Moj život je primjer onoga što alkohol učini u obitelji jer su moji roditelji, pogotovo otac, bili svakodnevno pijani. Svađe, tučnjava i maltretiranje bili su moja svakodnevnica. Imao sam tolike traume da sam noću vršio nuždu u krevetu još dok sam išao u prvi razred, a otac, ne da bi me pretukao, nego bi me izbacio golog na ulicu da me gledaju vršnjaci. To je samo jedan od primjera koji su me doveli do toga da sam već u trećem razredu pokušao samoubojstvo vješanjem, ali sam preživio pukom srećom, jer se konopac prekinuo. To je sve dovelo do mog asocijalnog ponašanja, a već do 16-te godine sam imao podeblji dosje. Krao sam, dio novca sam davao roditeljima kako bi imali za piće pa je to postala moja svakodnevnica. Sa 16 godina završio sam u Odgojnom domu, a zatim u zatvoru za maloljetnike gdje sam prošao i gledao torture svojih vršnjaka.”

Ema, 26 godina

"Moja majka je bila u teškom psihičkom stanju. Bacala je stvari po kući i vikala. Sve sam izdržala dok nije uzela nož i počela njim mahati ispred mene. U tom trenutku sam vidjela da neće na dobro. Pokušala me u dva navrata ubosti, al nije uspjela. Izmakla sam se. Tad sam zvala policiju i prvu pomoć. Trauma je još uvijek u meni. Znam da sam tužna, uplakana, puna gorčine i tuge i znam da noćima ne spavam i kad zaspem dođu mi užasni snovi. Više sam nekako sita svega, jer stalno vrtim film unazad, bojim se, strah me, nemam podrške od strane brata i nevjeste. Oni samo gledaju svoj interes.
Ne vjerujem muškarcima, bojim se trudnoće. Imam dva sina – Marka, za kojim patim i kad ga vidim srce mi se uznemiri, i Tonija koji je udaljen od mene. Više se i ne sjećam kako izgleda. Samo se sjećam što sam za njega učinila. Učinila sam što bi i svaka majka za svoje dijete. Ja sam za svog Tonija prodavala tijelo."

Sistemsko nasilje

Beskućništvo je globalan problem, a njegov je rast prisutan u cijelom svijetu. Europa broji čak 3 milijuna beskućnika, a 410 000 ih svake noći spava na ulicama. Istraživanje sa Sveučilišta Yale ističe da u svijetu nalazimo najmanje 150 milijuna beskućnika, što je 2 posto svjetske populacije, a otprilike 1,6 milijarde ljudi nema adekvatan smještaj, što je više od 20 posto svjetske populacije. Neki od najčešćih uzroka beskućništva su privatizacija javnih usluga, neplanirana i brza urbanizacija, nezaposlenost i špekulacija tržištem nekretnina.

"Do devedesete (u Hrvatskoj) gotovo pa da nije bilo beskućnika. Postojalo je samo jedno prenoćište na području cijele bivše Jugoslavije, a to je prenoćište Crvenog križa u Zagrebu u ulici Grgura Ninskog kod Glavnog kolodvora. Prvi beskućnici su zapravo prognanici koji su se vratili poslije 1995. godine. Nakon toga su počele propadati firme i ljudi su ostajali bez posla. Bilo je tu dosta ljudi koji su imali radnog staža 30 do 35 godina, a "Vijeće Europe je apeliralo na sve države da nadležna tijela pomognu beskućnicima, ali do nas nije stigla gotovo nikakva podrška. Ni s nacionalne ni s lokalne strane nismo dobili ništa osim 50 maski od Grada Zagreba"morali su kao beskućnici čekati uvjete za ostvarivanje mirovine. Imali smo i branitelja. Sjećam se jednog čovjeka koji je 32 godine radio, otišao na ratište, a kada se vratio firma je propala i završio je kao beskućnik. Dogodio mu se tipičan proces - na fronti je stekao naviku alkoholizma i poslije nije povratio sebe. Od tada se broj iz godine u godinu povećava. Po našoj procjeni u Hrvatskoj je trenutno 2000 beskućnika koji prebivaju na ulici, a broj relativnih beskućnika je minimalno 10,000. Relativni su oni koji žive u neprimjerenim uvjetima, bez vode, struje i drugih osnovnih uvjeta za život. Među njima je značajan broj umirovljenika kojima mirovina nije dovoljna da plate struju i grijanje. U Hrvatskoj imamo 30,000 samaca koji primaju socijalnu pomoć, a možete pretpostaviti koliko oni s 800 kuna, što je zajamčena minimalna naknada, mogu namiriti osnovne potrebe. Tako da je taj broj sigurno daleko veći", naveo je Mlinar.

Usprkos 2000 apsolutnih i najmanje 10,000 relativnih beskućnika, u Hrvatskoj postoji samo 450 mjesta u prihvatilištima i prenoćištima, što većinu osuđuje na ulicu ili nepodnošljive stambene uvjete.

Mlinar napominje kako Hrvatska mreža za beskućnike već petu godinu organizira stambene zajednice i ima odlične uspjehe. "Tu su mlade osobe kojima pomažemo da se integriraju i zaposle. Neki su završili srednju školu, a jedan je završio fakultet. Neki su se i vjenčali dok su bili u stambenoj zajednici. To je jedan jako dobar model kojeg podržavaju svi u stručnjoj javnosti. Međutim, nema sustavnog financiranja i nažalost postoje samo tri stambene zajednice u Zagrebu, a jedna od njih je namijenjena specifično beskućnicima ovisnicima o opojnim sredstvima."

"Osnovni problem je što Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike ne sluša ljude s terena. Recimo, ono je nedavno objavilo natječaj koji se tiče beskućnika, a od 17 članica Hrvatske mreže za beskućnike, gotovo se nitko neće moći javiti.", istaknuo je Mlinar.

Osim nadležnog ministarstva, Mlinar ističe da ljudi koji odlučuju na lokalnim razinama ne obavljaju svoj posao: "Prije nekih šest godina je u Zakonu o socijalnoj skrbi kao vrući krumpir odgovornost s ministarstva prebačena na jedinice lokalne samouprave. Veliki gradovi su obavezni osig"Do devedesete (u Hrvatskoj) gotovo pa da nije bilo beskućnika. Postojalo je samo jedno prenoćište na području cijele bivše Jugoslavije, a to je prenoćište Crvenog križa u Zagrebu u ulici Grgura Ninskog kod Glavnog kolodvora. Prvi beskućnici su zapravo prognanici koji su se vratili poslije 1995. godine"urati financiranje prenoćišta i prihvatilišta. No, kod nas taj zakon nitko ne poštuje. Po meni u mnogim stvarima, pa i u ovome, problem nisu propisi nego provedba. U Hrvatskoj većina tih velikih gradova, kojih je 25, nema prihvatilišta ni prenoćišta, a obvezni su po zakonu. Zna se da na svojem području imaju beskućnike, ništa ne poduzimaju, a sankcija nema. Nadležno ministarstvo ne poduzima ništa u vezi sankcioniranja onih koji se ne drže zakona."

"Tijekom korone smo se našli u vrlo nezgodnoj situaciji. Dostupnost pučkih kuhinja i tuširanja ovisili su o maskama i dezinfekcijskim sredstvima. Vijeće Europe je apeliralo na sve države da nadležna tijela pomognu beskućnicima, ali do nas nije stigla gotovo nikakva podrška. Ni s nacionalne ni s lokalne strane nismo dobili ništa osim 50 maski od Grada Zagreba. Ne mogu reći da se nismo snašli – građani Hrvatske su donirali ono što nam je potrebno. Međutim, vjerujte da bi bez njih u tom trenutku među beskućnicima nastupila glad. Mi smo se u tom trenutku snašli tako što smo pozvali građane da nam doniraju maske, dezinfekcijska sredstva, konzerviranu hranu i slično. Takva situacija nije samo s beskućnicima nego na svim područjima - oni koji odlučuju ne slušaju one koji u praksi rade", navodi Mlinar.

Na pitanje o usporedbi Hrvatske sa zemljama Europske unije, Mlinar odgovara: “Teško je uspoređivati zbog toga što su u Europi socijalna davanja veća. Puno surađujemo sa Slovenijom. Kod njih je socijalna pomoć 500 eura, a kod nas je zajamčena minimalna naknada 800 kuna. Osoba s 500 eura može u kombinaciji s još nekim unajmiti stan i nekako preživjeti. Osim toga, Grad Ljubljana je udruzi Kraljevi ulica dodijelio 25 stanova u koje oni smještaju beskućnike, a beskućnici sami plaćaju režije i hranu. Socijalni radnici im pomažu pri zapošljavanju, integraciji i liječe ih od ovisnosti. Također, Kraljevi ulica u Ljubljani imaju zaposleno 26 stručnih radnika, a mi ih u Zagrebu imamo jednog i pol."