Hrvatska će preuzeti euro, zar ne? Na površini se čini da problema nema, da zamjena kune s eurom ide kako je planirano. Kao što vole reći hrvatski političari kada ne žele odgovarati na neka pitanja: “To nije tema.” Međutim, za domaći ekonomski mainstream, koji je već odavno odlučio da ne kani razvijati prostor za autonomnu monetarnu politiku, ipak nije sve tako sjajno. Najprije, tu je epidemija COVID-19 koja je dovela do porasta javnog duga što Hrvatsku odmiče od propisanih kriterija iz Maastrichta. Osim toga, kao što kaže Ivo Bičanić, korona-šok bi mogao Monetarna politika je dosad bila efikasna u ostvarivanju minimuma. Zaslužujemo boljedovesti do novog promišljanja monetarne politike u cijelosti: od nove tolerancije na inflaciju do preispitivanja nezavisnosti centralnih banaka. Također, svako malo u hrvatskom javnom prostoru odjekne neki heretički komentar, kao onaj nobelovca Josepha Stiglitza koji je na pitanje da li Hrvatska treba uvesti euro, odgovorio kratko i jasno: “Apsolutno ne!”. Najzad, tu je i nezgodna činjenica da je upitan stav javnosti o preuzimanju eura. U anketi Fakulteta političkih znanosti s početka 2020. godine oko 70 posto građana je reklo da je protiv eura.
Dosad je monetarna vlast u Hrvatskoj uspješno radila dvije povezane stvari: držala inflaciju niskom i držala tečaj stabilnim. U Hrvatskoj inflacija već dugo nije problem, premda smo tu i tamo imali manjih problema s deflacijom. Tečaj kune je također stabilan, a devizne rezerve (koje su glavni jamac da tako i ostane) ulijevaju povjerenje svojom veličinom. Međutim, što ako bismo htjeli da monetarna politika radi više od toga? Što ako bismo pred monetarnu politiku, kao i pred sve druge javne politike, postavili ciljeve kao što su više demokracije, manje nejednakosti i borbu protiv klimatskih promjena? U drugim zemljama se ova pitanja sve češće postavljaju pred središnje banke. Ako želimo takvo društvo, onda i monetarna politika mora postati responzivnija. Ne samo da bismo trebali imati referendum o euru, već bismo čitav ekonomski krajolik trebali mijenjati u smjeru veće demokratičnosti.
U posljednjih se deset godina kontekst u kojem djeluju središnje banke temeljito izmijenio. Više se ne uzima zdravo za gotovo da bi monetarna Domaći političari ulazak u razne međunarodne klubove vide kao jedini barometar političkog uspjeha, čime zapravo razotkrivaju svoju provincijalnostvlast trebala biti izolirana od politike i orijentirana samo na borbu protiv inflacije. Uspon “moderne monetarne teorije” u SAD-u doveo je u pitanje osnove takvog konzervativnog pristupa novcu. Levy Institute u državi New York kao i Political Economy Research Institute na University of Massachusetts-Amherst pomogli su da takve ideje pređu put sa intelektualnog ruba u sam mainstream. Globalna epidemija je pak protresla taj mainstream i učinila ga spremnijim na eksperimentiranje. Sada su čak i konzervativni financijski mediji kao što su Financial Times ili The Economist spremni na odmake od statusa quo. Ako bismo u idućih nekoliko godina preuzeli euro, otežali bismo si bilo kakve policy-eksperimente te bismo si uskratili prostor za autonomnu ekonomsku politiku.
Što da se onda radi? Kako pristupiti diskusiji o euru? Evo nekoliko mogućnosti. Najprije, kunu ne bi trebalo braniti isključivo zbog tzv. “monetarnog suvereniteta.” To je nacionalistički narativ kojeg ne treba poticati. Sama činjenica da je na novčanici Stjepan Radić, a ne neka europska građevina, ne znači mnogo. Žalosno je da i nominalno socijaldemokratski predsjednik naše republike ne može bolje od: "Kuna, kakva je, takva je, ipak je naša".
"Eto, vidite, čak i kada bismo nešto htjeli poduzeti, građani naprosto Radiću ne vjeruju..."
Kuna sama po sebi ne garantira postojanje autonomne monetarne politike, kao što vidimo trenutno u Hrvatskoj. Ako kunu zaista želimo pretvoriti u nešto više, onda bismo trebali na agendu vratiti pitanje polagane de-eurizacije, tj. konverzije svih cijena iz eura u kune. To nije lak zadatak, a uvjeti za takvo što nisu posebno povoljni. Građani štede u eurima i dižu kredite u eurima. Cijene za mnoge proizvode, kao što su nekretnine ili automobili, izražavaju se neformalno, a ponekada i formalno, u eurima. To je nešto što HNB-u služi kao alibi: Eto, vidite, čak i kada bismo mi nešto htjeli poduzeti, građani naprosto kuni ne vjeruju. Kao da središnja banka nema veze s time. Ona je ta institucija koja je odgovorna za to da se paralelne valute ne koriste kao sredstvo plaćanja. Na to ih treba stalno podsjećati.
Drugo, nema sumnje da bi kuna ipak omogućila veći prostor za autonomnu politiku nego euro. Euro je poput Hotela Kalifornije, nije ga moguće napustiti. Oni koji pričaju o izlasku, poput Syrize u Grčkoj, neće se provesti dobro. Na njih će se sručiti sav bijes “štedljivih” sjevernih članica. Trauma grčkog iskustva bi trebala biti dovoljna da nas odvrati od eura. Na to treba stalno podsjećati: Ako ne želimo da nas neki nizozemski ministar financija maltretira kao što je maltretirao Grčku, onda ne bismo u taj klub ni trebali ulaziti. Nažalost, domaći političari ulazak u razne međunarodne klubove vide kao jedini barometar političkog uspjeha, čime zapravo razotkrivaju svoju provincijalnost.
Najveći problem s eurom jest da se sav teret dostizanja konkurentnosti, tj. natjecanja s drugim zemljama, prebacuje na stranu rada. Naravno, Hrvatska nije koristila mehanizam devalvacije tečaja, upravo zbog zaduženosti države, firmi i građana u stranoj valuti. Međutim, dok postoji domaća valuta postoji i načelna mogućnost da se devalvacijom privremeno zadobije malo manevarskog prostora. To nije lijek za sve bolesti jedne nekonkurentne privrede, ali jest jedan alat. Ako tog alata više nema, a ni fiskalna politka nije veoma fleksibilna zbog rigidnih pravila EU-a, onda jedini mehanizam prilagodbe ostaje tržište rada. To znači pritisak na plaće, na uvjete rada, na prirodu ugovora o radu, na sindikate i, razumije se, to znači još politike štednje (austerity). To je sve ono što ekonomisti zahvaćaju zgodnim eufemizmom “interna devaluacija.” Hrvatska nije koristila pravu (eksternu) devaluaciju, ali itekako je koristila internu devaluaciju. O ovome treba razgovarati: Kome zapravo koristi ovakva Ako ne želimo da nas neki nizozemski ministar financija maltretira kao što je maltretirao Grčku, onda ne bismo u taj klub ni trebali ulazitimonetarna politika? Postojeća monetarna politika potpuno agnostički promatra visoku nejednakost u nekim ekonomskim veličinama, kao što je, primjerice, nejednakost imovine. To su stvari na koje monetarna vlast može utjecati.
Treće, ako se ne može sačuvati kuna i polako krenuti ka de-eurizaciji, onda bi i produljeni ostanak u čekaonici za euro (ERM2) bio prihvatljiv.
Danska je u ERM2 od 1999. godine. Dakle, i to je opcija, ako se zemlja ne miri s perifernim statusom. To je pitanje koje treba iznova postavljati pred donositelje odluka: Ako može Danska, zašto ne bi mogla Hrvatska? To bi bila kupovina vremena dok se međunarodni kontekst dodatno ne promijeni. Mainstream ekonomisti žele da vrijeme koje se mora provesti u ERM2 bude što kraće i da se tijekom tog razdoblja ne politizira konačni cilj uvođenja eura kao ni pojedinosti kao što su tečaj konverzije. Upravo suprotno, trebalo bi cijelo to vrijeme – koliko god da ono bilo – inzistirati da se o ovim temama raspravlja. Imamo pravo postavljati ta neugodna pitanja.
Četvrto, ako do ulaska u eurozonu ipak dođe, ne treba euro dočekati defetistički. Uostalom, čak ni u najboljim okolnostima monetarna politika nije svemoguća. Demokratske, egalitarne i ekološke vrijednosti se mogu i trebaju zagovarati u svim drugim javnim politikama. Međutim, očito je da se situacija tada mijenja. Primarna meta postaje Europska središnja banka u Frankfurtu. Nije nemoguće da će i ondje zapuhati neki progresivniji vjetrovi. Guvernerka ECB-a Christine Lagarde je najavila da će ECB dati mnogo veći doprinos u borbi protiv klimatskih promjena. Također, danas već postoje brojni akteri koji ECB-u stalno dišu za vrat, tražeći više demokracije, jednakosti i više Žalosno je da i nominalno socijaldemokratski predsjednik naše republike ne može bolje od: “Kuna, kakva je, takva je, ipak je naša”borbe protiv klimatskih promjena. ECB se susreće s više kritika u europskom javnom prostoru nego što je HNB ikada morao trpjeti u Hrvatskoj. Pogotovo se to odnosi na izvrsnu inicijativu Positive Money.
Na kraju, pri preuzimanju eura najveći strah mainstream medija jest jednokratno poskupljenje. Najvjerojatnije ta poskupljenja neće biti velika, a prijelazno razdoblje u kojem će se cijene prikazivati u kunama i eurima jest dobro rješenje. Ali treba biti oprezan, jer ako kažemo da će prosječno cijene porasti za manje od 1 posto, to znači da neke cijene uopće neće porasti, a da će neke porasti mnogo više. Iako jest pomalo demoralizirajuće da većina novinara ne vidi dalje od tog jednog jedinog problema, to ipak jest mogući problem te je potrebno na tom pitanju i dalje vršiti pritisak.
Monetarna politika je dosad bila efikasna u ostvarivanju minimuma. Zaslužujemo bolje.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
