Neizostavan dio ponude Rumunjske su psi. Ako slučajno vozite bicikl po Karpatima pa ugledate kako tri, četiri ovčarska psa veličine omanje krave jure niz brdo u vašem smjeru sa zubima koji bljeskaju čak i kratkovidnima, to je slika koja će vam se urezati u pamćenje na puno duže vremena od nekog manastira. A u nešto nižim predjelima psi su manji veličinom, ali im se zato kvantiteta povećava. Kada skupina od desetak mješanaca nacilja dragocjeni zglob jedva zaliječen od zadnjeg loma, jedino dobra truba noge spašava.
U Rumunjskoj su svi zainteresirani za vas. Bilo to u obliku pozdrava, fokusiranih pogleda, pokušaja razgovora, ili gađanja kamenjem, ali kako god neopaženo nećete proći. Pitam se piše li mi stranac na čelu ili što je tako nerumunjsko na meni. Najsigurnije na svijetu osjećate se u Mađarskoj, gdje nitko ne obraća pažnju pa si možete umisliti nevidljivost. Ali čim se prijeđe rumunjska granica u zraku se osjeti promjena. Žene trče za mnom i pokušavaju me uvjeriti da mi je neophodan sklopivi drveni stolac (na biciklu!), trojica me opkoljuju sa slamnatim šeširima na kojima piše Marlboro pa na kraju kupujem jedan (iako sam antipušač pa mi se ne da biti hodajuća reklama za Marlboro), cijeli niz kamiondžija koji čekaju na prelazak granice demonstriraju zvukove truba.
Otpravljač vlakova na maloj željezničkoj stanici Chisinau-Cris prvi je od kojeg čujem I dont like my country, nešto što svi na koje nailazim imaju potrebu podijeliti sa strancem. Ceste zakrčene konjskim zapregama, krave koji su zavezane uz cestu pa traže travu po asfaltu, kuće obojane jarkim bojama, prljava dječica koja imaju osmijehe anđela... rumunjsko selo je iznad svega fotogenično.
Ako je za Europljane Balkan mjesto tame, nesigurnosti i prevare, onda je od sveg Balkana najbalkanskiji Balkan vjerojatno Transilvanija, piše Jurica Pavičić. Zemlja iza šume, što bi prevedeno bila Transilvanija, Drakulu iskorištava do beskraja. Svaki dvorac, a ima ih, je povezan s Drakulom barem nekako. Bran, Brasov, Arges, Sighisoara. Tako da nakon pročešljavanja Transilvanije uzduž i poprijeko još uvijek mi ostaje nejasno gdje je zapravo Drakula živio i što je radio. Ali od Drakule se lijepo živi, cijene odmah porastu čim je Drakulino nešto u blizini, kamp je Vampirov kamp, plac je Dracula bazaar i tako. Mistična ljepota ovog dijela Rumunjske zarobljava. Savršena lokacija za snimanje nekog filma o utopijskoj zemlji.
Na bazaru kraj dvorca u Branu kupujem debeli džemper od vune. Najpametnija stvar na koju sam potrošila novac u dugo vremena. Osobito ako imate namjeru tražiti planinarska skloništa ucrtana na planinarskim kartama po Karpatima. I ako otkrijete u devet naveče da nijedna od dvije ucrtane kuće na sedlu na 1700 m ne postoji, a šator niste ponesli. U bivaku na jednoj od nizbrdica planine Bucegi dok lijeva kiša. Oko tri u noći vreća za spavanje je mokra i misli se vrte oko medvjeda (polovina europske populacije medvjeda ima adresu u Rumunjskoj), džemper se čini odličnom investicijom.
U susjednom Nacionalnom parku Piatra Craiului, u kanjonu čekam da novi prijatelji, njemački par koji se u hipijevskom kombiju kotrlja za Istanbul, pripremi večeru. Prelistavam nekakvo njemačko izdanje Vodiča po Rumunjskoj. Nailazim na sliku rumunjskog djeteta u vunenom džemperu. Rumunji su jako zimogrozni. Čak i ljeti hodaju u vunenim džemperima, piše ispod fotografije. Na meni je crveni džemper. Postajem li već Rumunjkom ili Nijemci nisu shvatili da je hladno u Karpatima?
U Brasovu u razgledavanje idemo s Georgyijem, šezdesetogodišnjim profesorom violine koji biciklira 120 km dnevno. Priča na francuskom o svojim putovanjima biciklom. Preporučuje benzinske postaje za spavanje. I vodi nas u posjetu svojim roditeljima gdje nas mama šesdesetgodišnjaka nudi pitom od jabuka i pokazuje startni broj sa Zimskih Olimpijskih igara u St. Moritzu. 1948. godine Georgyjev tata je bio sedmi u biatlonu.
Transfagaraši cesta prelazi najviše dijelove Rumunjske, planine Fagaraši. 2050 metara najviša je točka ceste uz ledenjačko jezero Balea. Turista je najviše nešto niže. Razgledavaju ogromnu branu Vidraru. Žena u rozoj trenirci šeta mačku na uzici. Skupina motorista u crnim kožnim jaknama ispušta uzdahe divljenja. A iznad tona betona koji čine branu divovska statua čovjeka od lima sa uzdignutim rukama u kojima drži munju. Simbol pobjede čovjeka nad prirodom. Triput hura za antropocentrizam. I uništavanje prirode.
Nastavak Transfagaraši koji vodi u visine ostaje samo za najupornije. Kilometrima serpentine koje se izdižu iznad područja šume. Jedina živa bića su s vremena na vrijeme stada ovaca, pokoji pastir i već spomenuti psi.
Briga za okoliš je nepoznanica prosječnom Rumunju. Na pitanje Kamo baciti smeće? nemojte se iznenaditi ako dobijete odgovor – Baci u rijeku. Voda će ga odnijeti. Ali i nizvodno postoje sela. Nizak vodostaj, selo na obali rijeke – znači selo kraj hrpetine smeća. Ali taj čest prizor izgleda nikome ne smeta previše. Nisu baš ljudi od estetike. Brda od plastičnih boca, papira i ostalog izletničkog otpada vrebaju i po Nacionalnim parkovima. Njih je 12 u Rumunjskoj, većina u Karpatima, tim planinama zapanjujuće ljepote. Ipak čovjek ostavlja svoj trag u Rumunjskoj, zemlji ekstrema. Od očaravajuće ljepote s brdima smeća, od krajnjeg siromaštva do novih bogataša.
Unatoč nastojanjima da ne spominjem Jugoslaviju, Rumunjima uglavnom nije lako locirati Hrvatsku dok im se lice nakon dužeg vremena razmišljanja ne razvedri. A... Jugoslavia! Tito, Ceausescu, friends! I tako, stalno, ispočetka...
Riječ Europa je sveprisutna. Čini se da su opsjednutiji europsko-unijskim snovima još više nego Hrvatska. Što nema Draculu u nazivu gotovo sigurno ima euro. Imaju li one borce za sir i vrhnje ne znam. Mlijeko je nemoguća misija naći. U trgovini litra mlijeka košta gotovo dva eura. A svuda okolo krave. I sirevi. Nešto je čudno u državi Rumunjskoj...
Na povratku u vlaku za Budimpeštu ljutiti kondukter pokušava prijetnjama iznuditi četrdeset eura za prijevoz bicikala. I situacija postaje vrlo neugodna. Kondukter se uporno vraća sve nervozniji. I tada jedna riječ izgovorena na rumunjskom multumesc (hvala) i on od najvećeg neprijatelja postaje čovjek s osmijehom od uha do uha. Znate, mi Rumunji imamo veliko srce. Kada sam čuo rumunjske riječi iz vaših usta... – uglavnom Edmund (tako se zvao kondukter) se sav raznježio, vratio se s dvije litre Fante na poklon i zaželio nam sretan put zaboravivši na četrdeset eura. Tako iz Rumunjske izlazim s osmijehom na licem. Osmijehom koji je trajao do madžarskog konduktera koji je htio četrdeset eura.
