Oružane snage Republike Hrvatske posljednjih su dvanaest godina sudjelovale u misiji ISAF u Afganistanu, za koju je Hrvatska izdvojila oko dvije milijarde kuna iz državnog proračuna. Početkom ove godine misiju ISAF nasljedila je nova, pod nazivom Odlučna potpora. U njoj također sudjeluju OS RH, koje je nedavno u Afganistanu posjetila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Cilj misije Odlučna potpora je da se u sljedeće dvije godine broj savezničkih vojnika smanji na minimum i u tom smjeru ide i hrvatska strategija.
O misiji u Afganistanu u javnosti se u posljednjih dvanaest godina pričalo malo, a ono što je rečeno uglavnom je bilo pozitivno i naglašavalo "huMisija "Odlučna potpora" nije definirana u skladu s razvojnim i sigurnonosnim stanjem Afganistana, već je u skladu s američkim najavama o potpunom povlačenju snaga iz zemlje do kraja 2016. godine.manitarni" i "mirovni" karakter misije. No koliko je zapravo misija u Afganistanu, i hrvatsko sudjelovanje u njoj, bila uspješna? Na temelju čega prosuđujemo o uspjehu? Jesmo li uopće, kao javnost, bili/e sustavno informirani/e o onome u čemu su sudjelovali/e pripadnici/e OS RH?
Sama mirovna misija u Afganistanu, ISAF (International Security Assistance Force), temelji se na Bonskom sporazumu od prosinca 2001.godine. U skladu s tim sporazumom, uz pomoć međunarodne zajednice, uspostavljena je prijelazna uprava nad zemljom i određena vizija posttalibanske budućnosti Afganistana. Razlog za međunarodno aktiviranje i Bonski sporazum bio je teroristički napad 11. rujna u SAD-u i američka potraga za snagama Al Kaide u Afganistanu koja je uslijedila. Misiju u Afganistanu su odobrili Ujedinjeni narodi, a kao glavni ciljevi tada su navedeni: pružanje pomoći privremenoj afganistanskoj vladi u razvoju nacionalnih sigurnonosnih struktura, uspostava demokratskih struktura u zemlji, obnova zemlje te razvoj i obuka sigurnonosnih snaga Afganistana.
Širenje misije počelo je krajem 2003. godine, uspostavom NATO-va Provincijskog rekonstrukcijskog tima (PRT) u Kunduzu, pod njemačkim vodstvom. Iste godine se i Hrvatska pridružila misiji, u okviru njemačkog kontingenta. Šire javne rasprave o sudjelovanju u misiji nije bilo, a o misiji se nije posebno raspravljalo ni u Saboru. "Mislimo da je važno da se jedinstveni, a ne podijeljeni svijet nosi s terorizmom. Podijeljeni svijet u odnosu na terorizam neće biti efikasan", rekao je tadašnji premijer Ivica Račan ispraćajući prvu vojnu postrojbu HV-a koja je sudjelovala u misiji u Afganistanu.
Sudjelovanjem u misiji, Hrvatska se, osim proklamiranog doprinosa međunarodnom miru i sigurnosti, trebala pokazati kao pouzdana partnerica i ojačati politički i vojni kredibilitet kod zemalja članica NATO-a. To ističe i Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije, s kojim smo ovih dana razgovarali.
"Naš je stav da RH nije imala što vojno tražiti u Afganistanu i da smo prokockali vanjskopolitičku stratešku priliku da kao post-ratna zemlja damo jasnu poruku da nakon vlastitog iskustva rata želimo primarno pomagati kroz suradnju i razvojne projekte, a ne vojno. Nažalost, RH je izabrala drugačiji put i tek nedavno se krenulo s minimalnim razvojnim projektima. Tako smo, na primjer, na našu vojnu misiju u Afganistanu 2014. godine utrošili oko 121 milijun kuna, dok smo za civilne projekte utrošili svega 3,5 milijuna kn, odnosno gotovo trideset i pet puta manje nego za vojne", napominje Bosanac.
Od početka angažmana pripadnika/pripadnica OS RH u misiji ISAF do trenutne misije Odlučna potpora, u Afganistanu je boravilo ukupno 4 525 Problemi i traume koje Afganistan vuče iz posljednjih desetljeća 20. stoljeća samo su zacementirani i pojačani traumama i problemima nastalima tijekom duge misije ISAF početkom novog stoljećapripadnika/ca OS RH. Na vrhuncu ove najduže misije u povijesti NATO saveza, na teritoriju Afganistana bilo je preko 130 000 vojnika iz pedesetak različitih zemalja.
Kada se zbroje troškovi iz godišnjih i polugodišnjih izvješća MORH-a o sudjelovanju pripadnika OS RH u operaciji ISAF, dolazimo do računice da je Hrvatska od 2003. godine do danas na misiju u Afganistanu izdvojila više od dvije milijarde kuna iz državnog proračuna. To je, moglo bi se reći, bila cijena ulaznice u NATO savez.
Upravo su izvješća MORH-a kroz godine bila jedini vid sustavnog informiranja o hrvatskom sudjelovanju u misiji u Afganistanu, iako su primarno bila namijenjena informiranju Sabora, a ne šire javnosti. Pregledavanjem tih izvješća vidiljivo je da im je primarni cilj zapravo bio zadovoljiti formu, a ne istinski informirati i obavijestiti o stanju na terenu. Izvješća su manjkava i jednostrana, djeluju kao da su napisana letimično i zapravo ne nude nikakvu kritičku i dubinsku analizu iz prve ruke. Koliko su odgovornost i transparentnost pri potrošnji sredstava iz državnog proračuna neozbiljno shvaćene u ovim izvješćima, potvrđuje činjenica da su u Izvješću o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske u Mirovnoj operaciji u Afganistanu (ISAF) od 1.rujna 2010. do 31.ožujka 2012., troškovi mirovne operacije za izvještajno razdoblje navedeni kao "cca 380.000.000,00 kuna".
Izuzev nekoliko značajnih tehničkih opažanja o potrebama OS RH (poput pitanja ispravnosti motornih vozila koje je godinama predstavljalo problem), izvješća zapravo ne nude ništa novo. Kod ocjene uspješnosti djelovanja u svim je izvještajima fokus na promicanju ugleda OS RH kod domaćeg stanovništva, i kao dodatna postignuća ističu se poboljšanje uređenja životnog prostora u kampovima smještaja sastavnica i specijalistički pregledi ubojitog oružja. Uz to naposljetku ide neizostavna rečenica: "Razina obučenosti i uvježbanosti Afganistanskih snaga sigurnosti je podignuta, a ostvaren je i značajan doprinos na razvoju međusobnog povjerenja i izgradnji prijateljskih odnosa."
Upravo je obnovi afganistanskog društva i uvježbanosti Afganistanskih sigurnonosnih snaga posvećen minimalan dio svih izvještaja, obično tek nekoliko rečenica poput prethodno citirane. Sve to, unatoč činjenici da su Oružane snage RH u Afganistanu, barem proklamativno, zbog Afganistana.
Manjak kritičnosti naspram misije u Afganistanu nije specifičan za Hrvatsku. On je bio prisutan u svim zemljama koje su sudjelovale u misiji, naročito tijekom prvih nekoliko godina misije, kada je sve provlačeno kroz prizmu ružičastih naočala. Ono što Hrvatsku razlikuje od većine ostalih zemalja jest činjenica da se kritičnost i pomno analiziranje sudjelovanja u misiji zapravo nikada nije razvilo – ono nije postojalo ni nekoliko godina nakon početka misije, a ne postoji ni danas. Za Hrvatsku je karakterističan potpuni izostanak introspekcije, koji se ne može pravdati malim broVelika je ironija da se pri analiziranju ratovanja u Afganistanu najmanje promišlja o utjecaju misije na stanovništvo Afganistana i situaciju u toj zemljijem vojnika i opsegom sudjelovanja (u usporedbi s drugim zemljama koje sudjeluju u misiji) jer je u hrvatskim razmjerima, i kadrovski i financijski i moralno, misija u Afganistanu veoma značajna.
Gordan Bosanac smatra kako je odgovornost za manjak introspekcije na MORH-u, ali i na javnosti. "MORH je naprosto iskoristio činjenicu da domaća javnost nije pretjerano zainteresirana za to što se tamo događa. MORH bi (u suradnji s MVEP-om) s jedne strane trebao davati puno više informacija, ne samo o našoj vojnoj misiji u Afganistanu nego i o situaciji na terenu, kako bi se domaća javnost što više osvijestila i solidarizirala s ljudima koji trpe nasilje u toj, nama dalekoj, zemlji. S druge strane odgovornost je i na nama – građanima i građankama i medijima - da stalno zapitkujemo što se tamo događa kako bismo barem otprilike bili sigurni da netko u naše ime možda ne nanosi više štete nego koristi ljudima u Afganistanu", objašnjava Bosanac.
U usporedbi s Hrvatskom možemo spomenuti primjere Danske i Njemačke. Danska je jedna od osnivačica NATO-a, a Njemačka se Savezu priključila već u prvim krugovima proširenja pa je jasno zašto su ove zemlje u misiji u Afganistanu sudjelovale bezrezervno i od samog početka. Iako su i Danska i Njemačka u misiji u Afganistanu sudjelovale s većim brojem vojnika i većim odgovornostima nego Hrvatska, korisno je razU posljednjih nekoliko godina bilo je više slučajeva u kojima je MORH zataškao neku "škakljivu" situaciju s terenamotriti kako se u tim zemljama odvijao proces suočavanja s afganistanskom realnošću i sudjelovanjem u njezinoj tvorbi.
Od početka misije do danas, više od osamnaest tisuća danskih vojnika borilo se u Afganistanu. Za Dansku, koja je kroz čitavo 20. stoljeće ustrajala na politici neutralnosti, rat u Afganistanu uvelike je utjecao na nacionalni identitet i previranja oko njega. Četrdeset i troje danskih vojnika ubijeno je u Afganistanu, mnogo više ih je ranjeno, i zemlja se sada navikava na činjenicu da prvi puta nakon 19.stoljeća ima ratne veterane. Prvu pravu raspravu o Afganistanu u Danskoj je pokrenuo dokumentarac Janusa Metza Pedersena, Armadillo, objavljen 2010. godine. Vjerovatno najkontroverzniji dokumentarac u povijesti danske kinematografije, Armadillo je prikazao uznemirujuću psihološku dinamiku rata u Afganistanu, otpor misiji koja se od strane domaćeg stanovništva percipira kao okupacija i nemilosrdna djelovanja mladih danskih vojnika, za koje je Afganistan bio "avantura". Film je bio šok za naciju, ali je pokrenuo konstruktivnu raspravu i omogućio preispitivanje danskog sudjelovanja u misiji. U posljednje četiri godine u Danskoj su organizirani razni paneli, TV diskusije, prosvjedi i akcije. O misiji u Afganistanu su raspravljali i prijedloge izlagali vojni analitičari, mirovni aktivisti, političari i stručnjaci iz nevladinih organizacija.
U Njemačkoj su pak posljednjih godina pažljivo razmatrane posljedice koje na obrambeno planiranje, kadrovsku politiku i percepciju modernog ratovanja ima iskustvo iz Afganistana. U zbirci analitičkih članaka Die Afghanistan-Connection koji je objavio berlinski list Tagesspiegel pomno se opisuje utjecaj ratovanja u Afganistanu na Oružane snage Savezne Republike Njemačke. Uočeno je kako su kadrovi iz Afganistana kasnije ostali povezani unutar obrambenog sustava u Njemačkoj, što je stvorilo određeni vojni monopol. Posebno je zanimljivo analiziranje utjecaja koji je ratovanje u Afganistanu imalo na odnos njemačkog obrambenog resora prema drugim organima državne vlasti, primarno Bundestagu. Njemački analitičari zaključili su kako je postojalo ne samo loše izvještavanje javnosti, već i samog Bundestaga, o situaciji na terenu.
Ovdje možemo povući paralelu s Hrvatskom - u posljednjih nekoliko godina bilo je više slučajeva u kojima je MORH zataškao neku "škakljivu" Posebno je zanimljivo analiziranje utjecaja koji je ratovanje u Afganistanu imalo na odnos njemačkog obrambenog resora prema drugim organima državne vlasti, primarno Bundestagusituaciju s terena - poput situacije iz 2012. godine, kada je patrola Afganistanske narodne armije (ANA) u kojoj je bilo i osam pripadnika OS RH u svojstvu mentorskog tima, napadnuta nakon uništavanja improvizirane minske naprave. Unatoč tomu što nije bilo ozlijeđenih, incident o kojem MORH nije izvijestio smatra se jednim od najozbiljnijih napada na pripadnike/ce naših snaga u misiji.
Ono na što njemački analitičari posebno upozoravaju jest i činjenica da se u slučaju ratovanja u Afganistanu radi o asimetričnom ratovanju. Uzimanje iskustava iz Afganistana kao standarda ratovanja u tom je smislu štetno jer u slučaju neke druge opasnosti - odnosno jačih protivnika - možda neće poslužiti.
Ono što je razočaravajuće i u slučaju Danske i Njemačke, ali i svih drugih zemalja koje su barem donekle kritički analizirale vlastito sudjelovanje u misiji jest činjenica da su se fokusirale gotovo isključivo na promišljanje o vlastitim oružanim snagama i utjecaju ratovanja u Afganistanu na svoju zemlju. Velika je ironija da se pri analiziranju ratovanja u Afganistanu najmanje promišlja o utjecaju misije na stanovništvo Afganistana i situaciju u toj zemlji.
Afganistansko ministarstvo zdravlja iznijelo je 2009. godine statistike u kojima se navodi da 66 posto afganistanskog stanovništva pati od različitih psihičkih problema - depresije, anksioznosti, PTSP-a. Problemi i traume koje Afganistan vuče iz posljednjih desetljeća 20. stoljeća samo su zacementirani i pojačani traumama i problemima nastalima tijekom duge misije ISAF početkom novog stoljeća.
Afganistan je i najveći proizvođač opijuma na svijetu, o kojem je stanovništvo uvelike ovisno (procjenjuje se da je 10 posto afganistanskog Hrvatsku od većine ostalih zemalja sudionica misije u Afganistanu razlikuje činjenica da se kritičnost i pomno analiziranje sudjelovanja u misiji zapravo nikada nije razvilo - ono nije postojalo ni nekoliko godina nakon početka misije, a ne postoji ni danasstanovništa ovisno o heroinu ili o glavnoj sirovini od koje se heroin proizvodi - opijumu), ali i afganistansko gospodarstvo (samo 2014. godine Afganistan je proizveo oko 6 400 tona opijuma).
Gotovo polovica afganistanske populacije su djeca, koja osim ratnih trauma često trpe nasilje u obitelji ili su primorana na prisilan rad zbog manjka osnovnih sredstava za život. Stalne migracije unutar zemlje i mogućnosti sukoba onemogućavaju ljudima osnovnu ekonomsku stabilnost, što posljedično dovodi do loše ishrane, nedostupnosti zdravstvene zaštite i nerijetko - beskućništva.
Podaci o ubijenim stranim vojnicima tijekom misije ISAF lako su dostupni i redovno ažurirani (trenutno je ta brojka 3 391). Kada je riječ o Afganistanskim sigurnonosnim snagama, taj je broj već teže odrediti, ali postoje dobre procjene (procjenjuje se da je od početka rata do danas ubijeno oko 19 000 pripadnika afganistanskih policijskih i vojnih snaga). Kada je pak riječ o civilima, brojke je najteže odrediti.
Ipak, postoje procjene koje je napravila skupina od dvadeset gospodarskih stručnjaka, pravnika i politologa sa Sveučilišta Brown, okupljenih u Costs of War incijativu. Prema njihovim izvješćima i analizama, procjenjuje se da je od početka misije ubijeno oko 30 000 civila. Valja napomenuti i kako se procjenjuje da je od početka misije ubijeno oko 10 000 talibana i pripadnika pobunjeničkih snaga. U te analize nisu uračunate indirektne smrti, koje bi ove statistike vjerojatno učinile dvostruko smrtonosnijima.
Takvo stanje na terenu nije misao vodilja pri definiranju misija. Izgleda da je i ova posljednja misija, Odlučna potpora, definirana primarno svojim trajanjem i brojem vojnika koji će u njoj sudjelovati. Ona nije definirana u skladu s razvojnim i sigurnonosnim stanjem Afganistana, već američkim najavama o potpunom povlačenju snaga iz zemlje do kraja 2016. godine.
To savršeno oslikava izjava glavnog tajnika NATO saveza, Jensa Stoltenberga, uoči povlačenja misije ISAF. Iako je napomenuo da i dalje ima izazova, ocijenio je kako je željeno postignuto, zaključivši: "Naše nacije su sigurnije i Afganistan je jači".
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).