Promjene su spore, ritam industrije brz

Ivana Biočina je magistra inženjerka tekstilne tehnologije i inženjerstva, projektantica i dizajnerica. Jedna je od prvih teoretičarki mode u Hrvatskoj. Dobitnica je nekoliko nagrada za pisanje, te Rektorove nagrade za rad iz teorije mode (2007.). Od 2006. godine objavljuje tekstove o teoriji mode, kostimografiji, arhitekturi, dizajnu i glazbi. Autorica je knjiga Modus vivendi: Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi (Jesenski & Turk, 2014.) i Tiranija mode: Ukrašavanje kao potraga za identitetom (Planetopija, 2016.).

Nedavno joj je objavljena treća knjiga Proizvedeno u Hrvatskoj. Tranzicija hrvatske tekstilne industrije (Jesenski & Turk), u kojoj kroz povijesni pregled, suvremena događanja, iskustva pojedinaca i sudbine tvornica istražuje i prikazuje kako se hrvatska tekstilna industrija nosi s procesima koji pogađaju najglobaliziraniju industriju na svijetu. Posljednji puta s Biočinom smo razgovarali prije dvije godine, pa je nova knjiga bila idealna prilika da otvorimo novo polje diskusije.

Tekstilna industrija je odlična polazišna točka za promišljanje i propitivanje sustava u kojem živimo moderne živote, pišete u knjizi. Na kojim je razinama ono što se događa u tekstilnoj industriji simbolično za širedruštveno stanje?

Pregled povijesti tekstilne industrije prikazuje razvoj industrijalizacije, budući da su prve tvornice bile upravo tekstilne tvornice, a engleska Glavna uloga države bi svakako trebala biti kontrola – kontrola robe koja se uvozi, je li roba toksična za ljude i okoliš, je li rađena po standardima i propisima koja su normirana na razini EU. Hrvatski proizvođači moraju raditi po propisanim pravilima, što naravno poskupljuje proizvode, pa zašto bismo onda dopuštali da se tržište preplavi s robom koja ta ista pravila ne poštuje? tekstilna industrija obilježila je početak industrijske revolucije i vladavinu tvorničkog sistema. Zatim, neizbježno je povezivanje s radničkim i ženskim pravima.

Tekstilna industrija naziva se i "najglobaliziranija industrija na svijetu", što kazuje koji su najveći izazovi industrije u novom, 21. stoljeću – kako, što i gdje proizvodimo, tko proizvodi, kakav je položaj radnica i radnika, što mi kao potrošači želimo i imamo li utjecaj na način proizvodnje.

Može poslužiti kao odličan uvid u složenost naših suvremenih života, ekonomije, ali i novih stremljenja, ekološka pitanja i izazove. Industrija se u posljednjih deset godina radikalno promijenila, mijenja se i dalje, i ako pratite što se događa na tržištu i s proizvođačima, ali i radnicima i potrošačima, možete naslutiti globalna stremljenja, kao i probleme.

Možete li navesti neki primjer koji to dobro ilustrira?

Najbolji je primjer, koji uvijek ističem, da se najveća tragedija u povijesti tekstila i najsmrtonosnije urušavanje tvornice u modernoj povijesti dogodila 2013. godine u Bangladešu. To je zaista nevjerojatno, poražavajuće je da smo prije šest godina posvjedočili najvećoj tragediji tvorničke proizvodnje. Na to se nadovezuje gomilanje i hiperprodukcija jeftine, nekvalitetne i toksične robe. Proizvođači su pokušali problem prebaciti na Potrošači svakom kupovinom glasaju i odlučuju o budućnosti proizvodnje. U globalnim okvirima sve se više govori o etičnom tekstilu i living wages, plaćama od kojih radnik može živjeti te potrebi za osvještavanjem potrošača o uvjetima rada u industriji i načinu proizvodnje odjevnih predmeta. Nadam se da nova globalna i europska nastojanja nisu još samo jedan trend, već zaista početak dubinske promjene u načinu proizvodnjesecond hand shopove, koji niču kao gljive poslije kiše i po Zagrebu, te su pretrpani tom istom jeftinom, nekvalitetnom robom. Ali to naravno nije rješenje, već bi se trebala sprovesti jedna dubinska promjena.

"Rok trajanja" odjevnog predmeta prosječnog popularnog masovnog brenda koji se danas proizvede je godinu dana, a u ormaru potrošača se zadržava u prosjeku oko dvije godine. Pa samo zamislite koliko je to gomilanja, bacanja, uz to se i dalje svaki tjedan izbacuje nova odjeća. Posljednje tri godine ukazuju na promjene i modni brendovi iznose projekcije i planove da će se promijeniti u sljedećih pedeset godina, samo je pitanje hoće li biti prekasno.

U knjizi citirate ekonomista Ha-Joon Changa, koji tvrdi kako je "rasprava o poštenoj tgrovini rasprava o moralnim vrijednostima i političkim odlukama, ne o ekonomiji u uobičajenom smislu". Je li kod nas rasprava uobličena na taj način, jeste li u radu na knjizi uočili pomake u takvom smjeru?

Nemoguće je pričati o tekstilu u Hrvatskoj bez rasprave o moralnim vrijednostima i političkim odlukama, nerijetko su te dvije kategorije stopljene i spojene. Samo se treba prisjetiti devedesetih i što se događalo kroz tranziciju. Danas u Hrvatskoj postoje primjeri dobrog upravljanja i direktori koji razumiju tržište, industriju, događanja i predviđanja u globalnim razmjerima. Hrvatske tvornice koje su danas uspješne djeluju na globalnom tržištu, a što se tiče političkih odluka i države, čini mi se da su svi odavno prekrižili mogućnost da će se tu dogoditi pomak ili pomoć. No ne bismo smjeli tako olako odustati i dopustiti da se država i dalje vodi "poslovnom filozofijom" "nemiješanja u tržište".

Glavna uloga države bi svakako trebala biti kontrola – kontrola robe koja se uvozi, je li roba toksična za ljude i okoliš, je li rađena po standardima i propisima koja su normirana na razini Europske unije. Hrvatski proizvođači moraju raditi po propisanim Tekstilna se industrija u Hrvatskoj razvijala sporo zbog nedostatka tehnologije i u tom smislu neizučenog stanovništva koje se većinom bavilo poljopriredompravilima, što naravno poskupljuje proizvode, pa zašto bismo onda dopuštali da se tržište preplavi s robom koja ta ista pravila ne poštuje?

Velik je problem nedostatak šire industrijske politike i vizije, a tu je i zamka usmjeravanja na uslužne djelatnosti, dok se realni sektor ostavlja negdje sa strane. Zbog ograničenih mogućnosti porasta produktivnosti uslužne djelatnosti ne mogu biti pokretač razvoja te važnost proizvodnje nije smanjena ni u razvijenim zemljama jer to znači pad izvoza, produktivnosti, kompetitivnosti i sporiji rast. Država mora imati jaku, zdravu, dobro plaćenu proizvodnju. Na nama je da pokažemo da marimo za svoju industriju i priključimo se valu povratka proizvodnje u Europu.

Osamdeset i pet posto radništva u tekstilnoj industriji danas čine žene. U samim začecima industrije ženski rad bio je presudan, o čemu i pišete u knjizi. Žene su bile podložne teškom radu, pristajale na manje nadnice i spremne na sve da bi zadržale posao. I na ovim prostorima, u prvoj polovici 20. stoljeća, muškarci su u tekstilnoj industriji bili značajno bolje plaćeni, dok su nadnice žena bile ispod zakonskog minimuma. Paralelno s time, ženski rad u industriji imao je i pozitivne strane – sa sobom je nosio emancipaciju, pomak iz kućne sfere. Kako gledate na taj "dvosjekli mač” povijesti?

Tekstilna industrija je "ženska industrija", budući da 85 posto zaposlenih čine žene, a treba naglasiti da su plaće žena u industriji 30 posto manje od plaća muškaraca. Kao što ističe Inga Tomić-Koludrović u knjizi Pomak prema modernosti. Žene u Hrvatskoj u razdoblju zrele tranzicije, Zbog ograničenih mogućnosti porasta produktivnosti uslužne djelatnosti ne mogu biti pokretač razvoja te važnost proizvodnje nije smanjena ni u razvijenim zemljama jer to znači pad izvoza, produktivnosti, kompetitivnosti i sporiji rast. Država mora imati jaku, zdravu, dobro plaćenu proizvodnjupotrebno je razbiti mit o emancipaciji žena u socijalističkim zemljama – da su zbog visoke zaposlenosti ostvarile znatno veću ravnopravnost u odnosu na žene na Zapadu.

Prividna ravnopravnost žena u pogledu zaposlenja prikrivala je probleme i tradicionalne rodne odnose u životu i obitelji. Što se tiče tekstilne industrije, tu se nalazi najveći broj žena koje su nakon zatvaranja tekstilnih tvornica završile na zavodu za zapošljavanje, označene kao trajno nezaposlive. Dosadašnje su mjere pokazale da je prekvalifikacija tih radnica poprilično neuspješna i da je najrealnije vratiti ih natrag u tekstilnu proizvodnju. A da bi usmjeravanjem na bolji položaj žena cijelo društvo i gospodarstvo doživjelo procvat i boljitak, u to nema sumnje. Samo, borba i dalje traje, promjene su spore, a ritam industrije brz.

Promjene su spore, ritam industrije brz... U knjizi navodite četiri faze koje je tekstilna industrija u Hrvatskoj prošla. Možete li ih ukratko odrediti, zajedno s glavnim značajkama?

Iako je poimanje da tekstilna industrija u Hrvatskoj ima dva razdoblja, prije i poslije, socijalizam i privatizaciju, naša tekstilna povijest je puno bogatija i složenija, a možemo ju sagledati kroz četiri faze. Prvo je početak tekstilne industrije od kraja 19. stoljeća do 1935., zatim slijedi nagli razvoj od 1935., pa stagnacija sredinom stoljeća, pad u tranziciji i prijelazu u 21. stoljeće, a još bih kao posebnu fazu nadodala posljednje desetljeće, nakon 2005., kad je Kina preuzela europsko tržište, i Svjetske financijske krize 2007. godine. Ako ćemo biti detaljni, naznačila bih i početak nove faze, od 2016., kad počinju novi trendovi i povratak tekstila u Europu. Danas radnici imaju krivu predodžbu kad se ide u štrajk, od devedesetih se štrajka tek kod neisplate plaće, a štrajkati treba kad se stvara dodatna vrijednost, a ne kad su stvari već na putu prema dnu

Tekstilna se industrija u Hrvatskoj razvijala sporo zbog nedostatka tehnologije i u tom smislu neizučenog stanovništva koje se većinom bavilo poljopriredom. Zagrebačka tvornica kože osnovana je 1869. godine upravo kao grana koja svoju proizvodnju veže na preradi sirovina iz poljoprivrede. Nakon Prvog svjetskog rata možemo pratiti razmjerno uspješan razvoj industrije, a tekstil se uglavnom smješta u Zagorju, zbog jeftine radne snage i razvijenog kućanskog obrta, oko Zagreba i Karlovca, zbog dobre povezanosti, te oko Osijeka, Vukovara i Đakova, zbog sirovina, konoplje i lana. Jugoslavija je, naime, u to vrijeme bila treći najveći proizvođač kudelje na svijetu, a Hrvatska je, odmah iza Vojvodine, bila drugi proizvođač kudelje u Jugoslaviji.

Procvat industrije kreće nakon 1925. godine?

Da. Tad je uvedena zaštitna carina, čime se poticala domaća proizvodnja. Uvoz robe je smanjen za 73 posto, a domaća tekstilna industrija je pokrivala većinsku potrebu gotove pamučne i vunene robe, do nevjerojatnih 90 posto. Od 1933. broj zaposlenih raste, da bi 1935. tekstilna industrija zauzela prvo mjesto po broju zaposlenih. Većina tvornica i dalje prerađuje domaću sirovinu, a samo su se četiri tvornice bavile Iako je poimanje da tekstilna industrija u Hrvatskoj ima dva razdoblja, prije i poslije, socijalizam i privatizaciju, naša tekstilna povijest je puno bogatija i složenija, a možemo ju sagledati kroz četiri fazekonfekcijom. Nakon naglog razvoja industrija stagnira četrdesetih godina zbog ekonomske krize, a pedesete i šezdesete donose nove okvire industrije i polaganu pripremu za tranziciju koja je slijedila krajem stoljeća. Zagreb postaje jugoslavensko sjedište mode, uz uzdizanje konfekcije i domaćih brendova, tvornica na atraktivnim lokacijama usred grada, koje će biti jedan od presudnih čimbenika uništenja u privatizaciji.

Kraj šezdesetih i sedamdesete nose nove promjene, započinje val premještanja industrije prema Istoku i stvaranje takozvane fast fashion. Tekstilna se proizvodnja Zapadne Njemačke tada smjestila u Jugoslaviju, prije nego li je nastavila svoje premještanje istočnije. Tu su već započeli problemi jer je u konfekciji bilo sve više lohn poslova (kad brend sa Zapada šalje materijale i već iskrojene dijelove, a naša tvornica te dijelove šije i spaja).

Lohn je posebno problematičan....

Lohn postane problem kad se razvije potpuna ovisnost o proizvođaču sa Zapada, kad se poseže za najjeftinijim poslovima i izgubi vlastita proizvodnja. Tako smo i mi, malo po malo, prebacili svoju konfekciju na lohn te je i danas to jedan od najvećih problema globalne proizvodnje odjeće. Iako su u to vrijeme počele globalne promjene i premještanje industrije na Istok, najviše zaposlenih unutar tekstilne industrije cijele Jugoslavije bilo je i dalje upravo u Hrvatskoj, 24 posto, kao i najveći postotak žena, 70 posto.Tekstilna industrija je "ženska industrija", budući da 85 posto zaposlenih čine žene, a treba naglasiti da su plaće žena u industriji 30 posto manje od plaća muškaraca

S devedestima se situacija drastično mijenja, jugoslavensko tržište se urušava te je sproveden proces privatizacije tekstilnih tvornica. U Hrvatskoj je tekstilna industrija 1993. još uvijek bila jedna od najvećih izvoznih grana, zauzimajući jednu petinu ukupnog robnog izvoza. Iste godine Kina preuzima proizvodnju tekstila, da bi 2005. preuzela i europsko tržište.

Privatizacijom opustošena industrija morala se suočiti s novim globalnim poretkom, nedostatkom vizije države u industrijskoj politici, a zatim i s financijskom krizom 2007. godine. Industrija je do 2013. dotakla samo dno te su brojke od 2014. polako počele ići gore, zaustavio se negativan trend, da bi 2016. donijela naznake povratka tekstila u Europu. Nadam se da će to označiti jednu novu, bolju fazu u industriji.

Pišete i kako je tekstilna industrija kod nas često krivo percpirana i mitologizirana. Što bi bila glavna nerazumijevanja, odnosno kriva tumačenja?

Najbolje je početi od samog poimanja tekstilne industrije, jer tekstil se uvelike percipira samo kao konfekcija, da ne kažem moda. Tekstil vežemoNemoguće je pričati o tekstilu u Hrvatskoj bez rasprave o moralnim vrijednostima i političkim odlukama, nerijetko su te dvije kategorije stopljene i spojene. Samo se treba prisjetiti devedesetih i što se događalo kroz tranziciju uz slike radnica koje šiju lohn, u Bangladešu ili Hrvatskoj. No konfekcija, lohn i fast fashion samo su jedan dio industrije, i čine onaj dio industrije koji je najprisutniji u crnim kronikama. Konfekcija je serijska industrijska izrada odjeće, dok tekstilna industrija obuhvaća cijeli dio prerađivačke industrije, od proizvodnje tekstilija, tekstilnih vlakana, pređe, pletiva, netkane tekstilije te pogone za oplemenjivanje, doradu i bojenje. Tekstil je svugdje, od automobilske industrije, građevine, medicine, zaštitnih tekstilija, namještaja, kućanskih i higijenskih potrepština, zrakoplovne i obrambene industrije...

U Europi je najzastupljenija proizvodnja tehničkih tekstilija te je industrija tekstila u Europi drugi izvoznik na globalnom tržištu, odmah iz Kine. Švedska danas daje specijalne državne poticaje za otvaranje tekstilne tvrtke i potiče ulaganja u tekstil, Njemačka je industriju tekstila i odjeće identificirala kao jednu od vodećih industrija. Znači, perspektiva postoji, samo je važno ponuditi novi kut gledanja industrije. Tu je najveći kamen spoticanja, da tako kažem, taj iskrivljen pogled u prošlost i sadašnjost, da je prije sve bilo bolje, a sad je sve grozno. Stvari nikad nisu crno-bijele, a problemi naše industrije su počeli puno ranije.

Od samog začetka tekstilne industrije kod nas, bitni su bili radnički pokreti, savezi i štrajkovi. Pišete o velikom štrajku 1936. godine. Što se tada točno dogodilo i na koji je način bitno u povijesti radničke borbe na ovim prostorima?

Riječ je o priči epskih razmjera. Iako su to bile godine bujanja tekstilne industrije u Hrvatskoj, uvelike su se isticali i kritizirali problemi poput minimalne plaće, točnije, žene su imale plaću ispod minimuma, a muškarci dva dinara iznad minimuma, te su se već tada radnici pitali, može li se industrija održati, budući da kao najproduktivnija industrijska grana ne omogućuje radnicima da budu dobri potrošači, da niskim nadnicama degradira radništvo, da je eksploatator, a još je zaštićena carinama i povlasticama. Tvornica TIVAR – Tekstilna industrija Varaždin, danas Tekstil vežemo uz slike radnica koje šiju lohn, u Bangladešu ili Hrvatskoj. No konfekcija, lohn i fast fashion samo su jedan dio industrije, i čine onaj dio industrije koji je najprisutniji u crnim kronikama. Konfekcija je serijska industrijska izrada odjeće, dok tekstilna industrija obuhvaća cijeli dio prerađivačke industrije, od proizvodnje tekstilija, tekstilnih vlakana, pređe, pletiva, netkane tekstilije te pogone za oplemenjivanje, doradu i bojenjepoznata kao Varteks, osnovana je 1918., a većinski vlasnik je bio Austrijanac Stjasny. Odnosi unutar tvornice su bili napeti te je 1936. održan najveći zabilježeni štrajk na ovim područjima.

Razlog štrajka se danas može činiti nevjerojatnim, a mogla bih reći da je i ganutljiv, naime, preselili su jednu radnicu u pogon gdje je za isti rad bila plaćena manje od muških kolega. Budući da je nezadovoljstvo među radnicima ionako bilo poprično veliko, razlika u plaći poslužila je kao okidač za štrajk. Štrajkaši su držali stražu i nisu puštali nikog nepoznatog u tvornicu. Stjasny je htio slomiti štrajk te je u stočne vagone natrpao štrajkolomce, budući da je kolosijek vodio u samu tvornicu.

Strojovođe, muževi radnica TIVAR-a, tu su informaciju prenijeli radnicama koje su legle na prugu, zaustavile vagone i nisu dozvolile da vlak sa štrajkolomcima uđe u tvornicu. Štrajk je trajao nešto više od četrdeset dana i uspješno je završen sklapanjem kolektivnog ugovora, povećane su satnice i cijena akorda. U Varaždinu je zatim održan mimohod s više od dvije tisuće štrajkaša i dvjesto biciklista. U Hrvatskoj se nikad nije ponovio takav štrajk, iako je razloga za štrajk itekako bilo. Danas radnici imaju krivu predodžbu kad se ide u štrajk, od devedesetih se štrajka tek kod neisplate plaće, a štrajkati treba kad se stvara dodatna vrijednost, a ne kad su stvari već na putu prema dnu. 

Detektirate i probleme vezane za radničke pokrete i sindikalno udruživanje u industriji danas. Puno je različitih faktora - skepsa, manjak informiranosti radnika, limitirana moć samih sindikata... Koji su glavni nalazi istraživanja u tom pogledu?

Sindikati su zaista posebna tema, a problema je mnogo, od antisindikalne klime koja se stvorila u medijima,Što se tiče tekstilne industrije, tu se nalazi najveći broj žena koje su nakon zatvaranja tekstilnih tvornica završile na zavodu za zapošljavanje, označene kao trajno nezaposlive. Dosadašnje su mjere pokazale da je prekvalifikacija tih radnica poprilično neuspješna i da je najrealnije vratiti ih natrag u tekstilnu proizvodnju straha i nepovjerenja radnika u općim okolnostima nesigurnosti i nezaposlenosti do nemogućnosti sindikalnog organiziranja radnika koji rade na određeno vrijeme. U Hrvatskoj je teško proaktivno sindikalno djelovati u smjeru povećanja plaća i sindikat nije kriv za minimalne plaće, već poslovna politika i nedostatak strategije prema tekstilnoj proizvodnji. U tvornicama koje rade lohn svako povećanje plaća može inozemnog naručitelja preusmjeriti na tržišta s jeftinijom radnom snagom.

No nadam se da smo također ponudili neka optimistična predviđanja, da sindikat ponovno dolazi do izražaja. Drago mi je jer znam da su u određenim sindikatima počeli raditi mlađi ljudi s novim, svježim viđenjem stvari. Na kraju, poslodavci koji misle ozbiljno poslovati danas više nemaju predrasuda prema sindikatima te su shvatili da im sindikati nisu neprijatelji. Naravno, i tu su promjene spore, ali nadam se da ćemo vidjeti primjere jačanja sindikata, da se bore za kvalitetna, dugoročna radna mjesta.

Već ste spomenuli veoma bitno, često nedovoljno artikulirano svojstvo današnje globalne tekstilne industrije. Naime, proizvodi danas nisu jeftini samo zbog loših uvjeta rada i gaženih radničkih prava, već i zbog krajnjeg nemara u vezi posljedica koje ti proizvodi mogu imati po ljudski život, zdravlje i okoliš. Možete li nam reći više o tom aspektu poslovanja danas?

Već smo se dotakli problema proizvodnje konfekcije, lohna i odjeće za fast fashion. Proizvodnja se preselila sa Zapada u Kinu, pa u Bangladeš, Sjevernu Afriku, Vijetnam i Etiopiju – nove epicentre proizvodnje odjeće. Iznimno je važno poticanje i promoviranje kvalitetnog, netoksičnog tekstila i zdravog tržišta. U tom nastojanju važni su i potrošači, budući da proizvođači ne nameću svoju samovolju, već način i mjesto proizvodnje ovisi i o potrošaču.U Europi je najzastupljenija proizvodnja tehničkih tekstilija te je industrija tekstila u Europi drugi izvoznik na globalnom tržištu, odmah iz Kine. Švedska danas daje specijalne državne poticaje za otvaranje tekstilne tvrtke i potiče ulaganja u tekstil, Njemačka je industriju tekstila i odjeće identificirala kao jednu od vodećih industrija

Uvezena roba u Hrvatskoj ne prolazi nikakvu kontrolu, a nezavisna su istraživanja dokazala prisutnost toksičnih apretura i bojila iznad dopuštene granice na analiziranoj odjeći. Proizvodi bi trebali imati certifikate da korištene sirovine, dorade i kemikalije nisu toksične i da nošenje materijala nije štetno za ljudsko zdravlje i okoliš. Potrošači svakom kupovinom glasaju i odlučuju o budućnosti proizvodnje.

U globalnim okvirima sve se više govori o etičnom tekstilu i living wages, plaćama od kojih radnik može živjeti te potrebi za osvještavanjem potrošača o uvjetima rada u industriji i načinu proizvodnje odjevnih predmeta. Nadam se da nova globalna i europska nastojanja nisu još samo jedan trend, već zaista početak dubinske promjene u načinu proizvodnje.

Kako ste naveli, od 2016. do danas, vidljivi su pozitivni pomaci u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj, u sklopu šireg "povratka industrije u Europu". U knjizi naglašavate i taj potencijal i pomak percepcije koji si sama imala tijekom istraživanja. Koji su, dakle, potencijali i mogućnosti razvoja industrije, i što primarno treba učiniti kako bi se realizirali?

Država bi se trebala probuditi iz drijemeža i početi baviti realnim problemima i realnim sektorom. Za proizvođače se nameće sve veća važnost inovativnosti i fleksibilnosti procesa, konkuretnost, specijalizacija, razvoj novih tržišta i proizvoda za tržišne niše s većom dodanom vrijednošću, naglasak je na održivosti, marketingu, predstavljanju, brendiranju, jačanju konkuretnosti, ulaganju u tehnologiju i inovacije, kao i usmjeravanju na jasno ciljanu potrošačku skupinu.U Hrvatskoj je teško proaktivno sindikalno djelovati u smjeru povećanja plaća i sindikat nije kriv za minimalne plaće, već poslovna politika i nedostatak strategije prema tekstilnoj proizvodnji. U tvornicama koje rade lohn svako povećanje plaća može inozemnog naručitelja preusmjeriti na tržišta s jeftinijom radnom snagom

Zatim, potrebno je ulagati u primarnu proizvodnju, što nije samo hrvatski problem, već europski. Sljedeće je okrupnjavanje tekstila, da proizvođači postave zajednički hrvatski brend kompletnog odjevnog outfita i naprave strategiju prema kanalima distribucije. Tu su i već spomenuti potrošači, koji bi, kad su u prilici trebali podržati hrvatski tekstil. Povrh svega, moramo početi štititi svoje.

Osim statističkih pokazatelja i arhivskih dokumenata, ova je knjiga vrijedna upravo i zbog osobnih svjedočanstava radnika i priča različitih (su)dionika industrije, od priča iz pogona Benettona u Osijeku, do Regeneracije u Zaboku. Postoji li mogućnost da ona postane štivo u školama, na fakultetima ili na neki drugi način šire dostupna i dio obrazovnog procesa?

Moja moć završava s knjigom, s radnicima koji tu industriju žive svaki dan, da ih saslušam i prenesem njihovu mudrost, znanje, volju i borbu, da se svjedočanstva iznesu, priče ne ostanu zaboravljene. Pri oblikovanju sam također razmišljala o radnicama, ali i o mojim mlađim čitateljicama, da su stvari jasne i pitke. Također, znala sam da prosječan student, bilo da je riječ o tekstilcu ili ekonomistu kojeg zanima industrija, nema pristup tvornici i ne zna kako izgleda proizvodni proces, pa sam uključila i foto-poglavlja koja prikazuju što se i kako proizvodi. Vjerujem da proizvodni procesi, kad su uspješni, imaju određenu ljepotu. Pogoni mogu biti dojmljivi, to je zaista jedan poseban svijet koji može biti čaroban, ali i turoban, a nadam se da će ovaj svijetli dio na kraju ipak istisnuti tminu.

Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).