U našoj sredini nesvakidašnji naslov, svakako izazovan, poput bljeska stoji usred javne riječi kao pitanje, ali pitanje koje se neće zadovoljiti jednoznačnim odgovorom. Traži i zahtijeva od svakog pojedinačno, i od zajednice osviještenih građanki i građana afirmaciju i angažman, no istodobno podrazumijeva otvorenost i spremnost na kritička preispitivanja. Upravo je zato Ekofeminizam izazovan naslov koji pretpostavlja jasne dijaloške pozicije, ujedno poziva i ukazuje na sve dosada propušteno. Grafički je uzorno opremljen, mekog uveza i prikladan za svaku ruku u svakoj prilici i na svakom mjestu. Jednostavno, već na prvi pogled privlači pažnju živopisnom naslovnicom iz koje izrasta zeleno bilje ogoljenog korijenja u rahloj zemlji, mekoj i životnoj. Omot je uređen umjetničkim radom Kristine Pongrac: Mikrokrajolici – transplatacije života, 2017.godine. Mikrokrajolici pred očima čitateljica i čitatelja ponuđeni na uvid uokvireni su i zaokruženi prozorskim krilima prilično zastarjelim i trošnim sprijeda i straga. U prvom planu je segment prirode i života ali izdvojen, skučen i zarobljen u nekakvoj ljudskoj dotrajaloj umotvorini, kao da će jednoga dana cijelu prirodu čovjekov um funkcionalno posložiti i zatvoriti jednom zasvagda. Motiv više da čitateljice i čitatelji odmah Ekofeminizam označava višestruke prakse, dakle radi se o kolažu "aktivističkog djelovanja, političkog angažmana" utemeljenog u svjetonazoru kao načinu življenja. Ekofeministički aktivizam svojim jedinstvenim angažmanom utire put za formiranje jasne i radikalne "znanstvene i teorijske niše" iz kojih i sam crpi snagu i nadahnućeotvore korice zbornika, razlistaju stranice i udube se u 38 priloga "autorica i autora iz Hrvatske, Australije, Bosne i Hercegovine, Italije, Makedonije, Sjedinjenih Američkih Država, Slovenije, Srbije i Velike Britanije".
Recenzenti na poleđini ističu da ovaj zbornik postaje "referentno polazište akademskim istraživači(ca)ma za sudjelovanje u nadgradnji ove cjelotvorne discipline" (Bakota, Ivica), i kao takav postat će "jedan od budućih vodećih udžbenika u regionu" jer po svom potencijalu predstavlja poticaj za nova "istraživanja u jugoistočnoj Evropi" (Stojanović, Ana). I upravo zbog toga zbornik omogućuje produbljivanje osobitih "vrijednosti koje bi trebale ulaziti kako u studijske tako i u srednjoškolske kurikulume." (Bukač, Zlatko).
Pitanje sveudilj ostaje visjeti između svih zainteresiranih, i nikome ne da mira. Naime, što se u nas misli o ekofeminizmu, i što se o tom složenom pojmu može saznati na prvu ruku. Tinja u zraku već uobičajena odrednica, ekofeminizam u stvari ona označava novi svjetonazor političkog karaktera uglavnom potkrijepljen i ojačan filozofskim i spiritualnim uvidima i promišljanjima. Evo već nakon prvih natuknica postupno se formira i nastaje teorijsko polazište kojim započinje nova praksa utemeljena na ideji povezanosti ili bolje reći prožimanja Zemlje i svih živih bića na Zemlji. Iz ovakvog shvaćanja začas izrasta cjelovita kozmoandrička vizija, (u religijama se radije govori o kozmoteandričkoj viziji prema teologu R. Panikkaru). U ovako poslaganim konotacijama više nema mjesta hijerarhijskoj podjeli redovito binarno postavljenoj u parovima kultura-priroda, muško-žensko, civilizirano-primitivno, čovjek-životinja. No, kako svaka podjela podrazumijeva dominaciju kao okosnicu za očekivati je slijed nasilja jednih nad drugima, prvih nad drugima.
Prema Hrvatskoj enciklopediji ekofeminizam se zalaže "za unaprjeđenje položaja žena uklanjanjem spolne dominacije (seksizma) i promicanje rodne jednakosti u svim područjima života". U duhu navedenog proizlazi niz kontekstualnih inačica feminizma, naime kada se feminizam "bavi ekologijom" to se onda naziva ekofeminizam, ili ako se bavi "informatičkom i reproduktivnom tehnologijom" onda se to naziva cyberfeminizmom, a kada se bavi "društvenom moći" onda je posrijedi power feminizam. (enciklopedija.hr./natuknica).
Urednici zbornika naravno produbljuju razumijevanje ovog aktualnog pojma. Ekofeminizam s jedne strane označava višestruke prakse, dakle radi se o kolažu "aktivističkog djelovanja, političkog angažmana" utemeljenog u svjetonazoru kao načinu življenja. S druge pak strane ekofeministički aktivizam svojim jedinstvenim angažmanom utire put za formiranje jasne i radikalne "znanstvene i teorijske niše" iz kojih i sam crpi snagu i nadahnuće.
Na širim područjima jugoistočne Europe pa tako i na područjima bivše Jugoslavije ekofeminizam je vidljiv i sve prisutniji. U Hrvatskoj ekofeministički sadržaji nalaze se u radovima Karmen Ratković, Vesne Teršelič, Branke Galić, Marije Geiger Zeman, Mirele Holy, Ivanke Buzov, Martine Topić, Lade Čale Feldman, Hrvoja Jurića, Suzane Marjanić. U Bosni i Hercegovini značajni su prilozi Zlatiborke Popov Momčinović, Amine Omićević, Lejle Mušić, a u Srbiji valja istaknuti radove Aleksandre Žikić, Sandre Iršević, Gordane Daše Duhaček, Rade Drezgić. U Makedoniji je vrijedan rad Anete Paunovske te u Sloveniji Jožice Čeh Steger, Branislave Vičar i još mnogih drugih aktivistica i aktivista. Urednici još ističu kao "vrhunac akademskog i publicističkog ekofeminizma" na domaćoj ekofem-sceni "dva broja časopisa Treća (broj iz 2000. i broj iz 2008. godine /…/ i časopis Kruh&ruže (broj 30, 2006.) u izdanju Ženske infoteke."
Zbornik radova Ekofeminizam kao kompleksna i slojevita znanstvena i teorijska niša potkrijepljen je prikazima živog i raznovrsnog aktivizma i političkog angažmana koji je izrastao iz radionice o ekofeminizmu održane u lipnju 2017. godine na inicijativu polaznice Mirjane Grabovac i organizatora Gorana Đurđevića s dva jasno istaknuta cilja. Prvi se očituje u pokušaju aktualizacije pitanja ekofeminizma, to jest, ciljano se u gotovo svim prilozima provodi "kritičko propitivanje, istraživanje i analiziranje ekofeminizma/ekofeminizama." Drugi je cilj već u prvom sadržan, naime, teži se interdisciplinarnom pristupu, i naravno, povezivanju različitih znanstvenih disciplina i područja. Iz navedenoga proizlazi temeljna intencija zbornika koja se zasniva na analizi "društvenih procesa i struktura" kroz tri osnovne razine, kroz aktivističku, umjetničku i obrazovnu. Metodološko polazište zbornika iza kojeg stoje urednici sažima se u kritici "dihotomije prirode i kulture /zadržane/ u svim inačicama ljudske kulture." Upravo na tom načelu insistiraju ekofeministice i ekofeministi promovirajući ga dobro poznatim riječima i sintagmama koje svatko zna, i stoga nema opravdanja za prešućivanje. Naime, na njih se može oglušiti ali se ne može reći da su ostale nepoznate ili nerazumljive. Tko još nije čuo za riječi i sintagme "suživot, subića, tolerancija, promišljanje, ravnopravnost, prevladavanje binarnog koda". Okupljeni glasovi u zborniku govore o novom mogućem svijetu, o utopiji bez koje nema optimističnih snova. Redom prizivaju svojim prilozima autorice i autori jedan mogući novi drugačiji i otvoreniji svijet, bit će to svijet bez nepremostivih tradicionalnih, religijskih i kulturnih granica. Priželjkuju ekofeministice i ekofeministi svih boja nenasilan svijet zasađen na dijalogu u kojem će monološke strukture postati suvišne. Uvjereni su da će i njihovim angažmanom dominacija patrijarhalne matrice sve više slabjeti do samog nestanka jer u novom svijetu tu će matricu zamijeniti neopterećeni empatijski pristup. Svi ovi pogledi iz ženske perspektive višestruko progovaraju danas na više načina dovoljno glasno i razgovjetno. Autorice, njih 34 i još 4 autora, sveukupno 38 sudionika u zborniku, u prvom redu sadržajno i tematski doprinose "internacionalizaciji ekofeminizma" na prostorima bivše Jugoslavije ili kako se to danas zove u regiji/regionu. Područja interesa u kojima se ogledaju ekofeminizmi, a posebno ovaj zbornik Ekofeminizam s ruba ženskih i zelenih studija nije ni rubni a ni granični iako ih tržišni model uporno gura u stranu jer ne želi da gorući problemi postanu vidljivi i naravno ne želi slušati o urgentnosti ove aktualne problematike, potiskivanje se nastavlja..
Baš zbog toga ta se tematika, htjeli to ili ne, nameće i primiče, doduše zasada korak po korak, središtu društvenih procesa i postat će ključna točka svjetskog interesa. Autori zbornika u tom duhu poput sudbinskih glasova koji opominju i preklinju, upozoravaju i mole sve važne aktere, dakle, svima se obraćaju pozivajući na akciju jer čekanje, zamagljivanje, prešućivanje, potiskivanje stvarnosti/zbilje dovodi u pitanje opstanak na zemlji. Njihov put u zborniku pozicionirao se na rubovima, i baš zato svesrdno osnažuju marginalizirane međuprostore, postupno i sigurno šire se prema središtu kroz pet tematskih krugova.
Nakon uvodnih napomena urednika (Goran Đurđević, Suzana Marjanić), otvaraju se u prvoj tematskoj cjelini tekstovi i rasprave o izvorima ekofeminizma. Naime, sve započinje suštinskim pitanjem: kako se ta nepregledna i čudotvorna priroda ogleda u duši čovjekovoj danas? Odgovor za kojim traga Susan Griffin varira između održivosti i duše, ta se složena dilema pod istoimenim naslovom rasplamsala na vrlo sugestivan način. U raspravi je jasno istaknuto da konstrukcija kulture na koju se zapad poziva ne stoji dobro, jer ne prestaje proces razdvajanja duše pojedinca od prirodnog svijeta, taj se proces održava nametanjem hijerarhije svijesti koja izdiže "europski svjetonazor iznad svih drugih kozmologija". Oni koji prate razvoj "ekofeminizma kroz prizmu ekofeminističke teorije" kao što to čini u svojoj raspravi Carolyn Merchant složit će se s prethodnom tezom. Merchant otvara alternativu, vidljiva je i stalno prisutna prema njezinom uvjerenju u ženskom potencijalu "za poticanje ekološke revolucije koja će čovječanstvu osigurati opstanak na planetu." Takvo razumijevanje ekofeminizma sukladno je stajalištu francuske teoretičarke Francoise d'Eaubonne. Sinoptičko vezanim stavovima autorice nastoje potaknuti razvoj novih i bitno drugačije postavljenih rodnih odnosa "između muškaraca i žena, kao i nove odnose čovječanstva i Zemlje." Susan Griffin gorljivim i zauzetim pisanjem i dalje uporno priziva promjenu paradigme o rodnim ili prirodnim temama razlažući svoje teze u tekstu Žene i priroda. Žena kao biće prirode percipira se kao rod, a to znači da obuhvaća u najširem smislu sva živa bića. Slično je i s razumijevanjem pojma antropocen, kako je prikazan u istoimenom tekstu Ariel Salleh, i taj je pojam duboko rodan. Salleh u svojoj analizi kreće iz pozicije socijalističke feminističke postkolonijalne interpretacije dovodeći pri tom u pitanje neizbježnu univerzalnost antropocena.
U sljedećem tematskom krugu aktivistički odjeci u regiji predstavljaju se kao "zeleni odjeci". Radi se o raspravama koje s jakih kritičkih pozicija uranjaju u konkretnu ekofeminističku problematiku. Autorskim prilozima zastupljena je cijela regija kroz prizmu zelenih odjeka prisutnih u svakodnevnom životu. Izravno se kroz tekstove sugerira niz provokacija: Što mi u stvari znamo jedni o drugima, tako smo blizu a istodobno beskrajno daleko; ili drugo pitanje: Koliko smo empatijski otvoreni za dijalog i suradnju bez zadrški?
U predstavljanju ekofem perspektiva kojima se bavi Branka Galić neizbježna je rasprava o novom identitetu žene, naravno pod vidom ekofeminizma. U tom smjeru nadovezuje se potreba za revalorizacijom, to jest, za kritičkim propitivanjem socijalne perspektive ekofeminizma, taj je proces započela Ivanka Buzov. Zatim Martina Topić također provodi kritičku analizu vrijednosti u okvirima ekofeminizma i time je otvorila još jedno neriješeno poglavlje jasnim pitanjem: "Jesu li žene sklonije kolektivizmu i antihijerarhiji nego muškarci?" Dodatno je produbila zadanu problematiku Lejla Mušić traganjem za izvorima "osnaživanja žena u akademiji i društvu. U jeku pojačanog nasilja nad ženama sva ova pitanja pogađaju u srž gorućih društvenih problema. Isto tako goruće je pitanje percepcije prirode, zatim karakter pokreta zaštite okoliša koji još uvijek robuje načelu odvojenosti i razdvojbe prirodnog "od društveno političkih sustava." Autorica Tara Kalaputi baš zbog okoštale percepcije/predodžbe teži nadilaženju spomenute razdvojbe ukazujući na afirmaciju "zajedničkog političkog jezika između čovjeka i svijeta." Nezaobilazan je u ovom tematu prikaz portala ecofeminizam, to jest, jako je važan i inspirativan način na koji funkcionira publika i kako doživljavaju navedenu internetsku stranicu: www.ecofeminizam.com Autoricu Sandru Iršević zanima aktivnost te ciljane angažirane publike na portalu koja od "posmatrača postaje suradnik i direktno utiče na stvaranje sadržaja." Potvrđeno je u prilogu da treba računati na reakcije aktivne publike jer ona svakodnevno prati sadržaje. Kada se članovi takve publike odluče na "aktivan čin" (John Fiske) dopunjuju ih, mijenjaju i aktualiziraju, prilagođavaju i preusmjeravaju već prema aktualnim potrebama. Ekofeministička perspektiva koju iznosi Neda Radulović nadovezuje se na istraživanje Suzane Marjanić (2017) u kojemu Marjanić kritički problematizira "tri velika dominantna hijerarhijska –izma: seksizam, rasizam i specizam." Naime, prema Marjanić proizlazi, što u tekstu potvrđuje i Radulović, da su "kapitalistički i patrijarhalni sustavi, /…/, utemeljeni na trostrukoj dominaciji – na dominaciji nad zemljama Trećega svijeta, nad ženama i nad prirodom." To je ujedno i polazište Nede Radulović iz kojega izrasta A/simetrija životinja i žena. Dijana Didulica u svom radu ispituje negativne učinke "suvremenih prehrambenih trendova na pokret za prava životinja." I sami čitatelji kao konzumenti i potrošači imaju priliku razmisliti i razlučiti "percepciju veganstva kao zdravstvenog pokreta /od veganstva kao/ pokreta za prava oslobođenja životinja." Veganstvo uostalom kao i vegetarijanstvo ima jak politički naboj pa prema tome i jasnu feminističku perspektivu. Autorica Natalija Iva Stepanović poziva se na strukturalnu povezanost žena i životinja. U skladu s navedenim veganke i vegetarijanke osuđuju i prozivaju svakodnevnu opresiju životinja, naravno osuđuju opresiju i drugih "potlačenih skupina kao što su žene, etničke i rasne manjine i radnička klasa." A kakva se tek opresija događa u medijima ilustrira u svojem prilogu Suzana Marjanić. Uvjerena je da se i dalje "medijski zataškava istina o tome na koji način stočarstvo (mesna i mliječna industrija) utječe na klimu." Tako dualizam kao načelo ostaje konstanta u zapadnjačkom društvu a u prvom redu po pitanju degradacija prirode. Prema mišljenju Marjanić sustavna se degradacija odvija u okvirima patrijarhalnog androcentrizma. Isto se to može uočiti promatranjem iz drugog kuta kako to čini Mia Felić u svom radu zahvativši širi raspon problema, suvereno se kreće od feminizma do specizma utirući put kolaboracije između "kritičke animalistike i ekofeminizma." Tekst tako postaje prihvatljivo mjesto "za raspravu i prepoznavanje međuovisnosti životinjskog, ljudskog i ekološkog pitanja". I na kraju zelenih odjeka Goran Đurđević svojim osobitim metodološkim pogledom odozdo ukazuje na vidne praznine u odgoju i obrazovanju. Čudi ga što ekofeminizam s jasno izrađenim postavkama: "zaštita prirode, rodna ravnopravnost, kritika kapitalizma, radnička prava" nije još uvijek uključen u nastavu. Zato Đurđević argumentirano izlaže svoje prijedloge pojašnjavajući kako se i na koje sve načine ekofeminizam može uključiti u obrazovanje i odgoj, sve bi se to moglo izvoditi "kroz projektnu i problemsku nastavu."
U trećem tematu ekofem autorice analiziraju izabrana književna djela, tematiziraju vizualnost i revaloriziraju aktualne ekofeminističke teorije, no sve se to izvodi pod jasno određenim vidom. Novo čitanje bajke Ivane Brlić Mažuranić Lutonjica Toporko i devet župančića upriličila je Lada Čale Feldman. Autorica je naslovu pristupila iz ekofem pozicije, naime vodila se ekofeminističkom idejom o civilizacijskoj obnovi unutar koje priželjkuje i priziva "destrukciju staroga istrošenoga principa" a ima ih svuda oko nas i u nama. To je prvi preduvjet koji bi trebao i mogao prema autorici omogućiti "stvaralačko buđenje nečega novog." U drugom prilogu Sanja Kajinić je slijedila ekofeministički pristup kako bi razotkrila sliku iskorištavanja kitova u Melvilleovu mobyiju Dicku. Zato autorica u tekstu proziva u prvom redu romantiziranje nasilja u Moby Dicku. Zorno to čini kroz ekofeminističku prizmu te do kraja ogoljuje mitsku sliku lova na kitove, naime lov funkcionira kao tvornica a tvornica je u stvari slika industrijalizacije "koja se nameće svijetu prirode /u kojemu su životinje tretirane/ kao stvari koje je moguće konzumirati." Autorice u književnim tekstovima vrlo inventivno obrađuju literarne sadržajne ukazujući na indikativna problemska polja. U tom duhu Marijeta Bradić pronalazi i iščitava reprezentacije klimatskih promjena kroz prizmu okolišne i klimatske (ne)pravde pozivajući se pri tom na književno djelo Dnevnik zanimljive godine (2009) autorice Helene Simpson. Bradić smatra da suvremena književna produkcija "može na učinkovit način prikazati apstraktne i slabo vidljive probleme klimatskih promjena." Već samo pisanje kao složen i duboko osoban proces u danom momentu znači oslobođenje uvjerena je nezavisna istraživačica Dina Glavan. U kontekstu postkolonijalnog razdoblja čvrsto ukorijenjenog, autorica je uvjerena da upravo pisanje potiče procese dekolonizacije mapiranjem "pojedinačnih muških i ženskih glasova koji nanovo kreiraju svoju povijest i identitet kroz kratke priče, poeziju, romane, eseje." Stoga Glavan u svom prilogu ilustrira provedbu dekolonizacije pisanjem u ovom slučaju "kroz metodološke leće Linde Tuhiwai Smith." I na kraju cjeline Petra Belc Krnjaić ispisuje feminističku kritiku zoomorfizma u filmu koja kolidira s povijesno uvjetovanom zoomorfnom percepcijom žene. U patrijarhalnoj kulturi kako navodi autorica najčešći su "ženski zooparnjak bile mačke." Tu mitsku predodžbu bez zadrške perpetuiraju producenti svih sfera u komercijalne svrhe u suvremenoj filmskoj kulturi, i time se mit o ženi mački održava, traje i još uvijek ne jenjava.
U četvrtoj cjelini priloženo je devet naslova iz ekofem sfere. Autorice i autori opisuju i kritički vrednuju ekofeminističke naslove kroz eseje i prikaze. Andrija Golubović ističe studiju Pamele Odih Watersheds in Marxist Ecofeminism (2014), u kojoj se raspravlja o problemu (ne)dostupnosti vodnih resursa. Leopold Rupnik piše o projektu Betonskog potoka izraelske umjetnice Shai Zakai (1999-2002). Poznati umjetničko-ekološki projekt prema Rupniku pruža nove mogućnosti rada kroz queer, spiritualističko i marksističko čitanje ekofeminizma /a koji je zaokupljen već po sebi/ očuvanjem biosfere. Marijana Bijelić i Paula Ćaćić analiziraju lik vile u pripovijetkama Elina Pelina. Ambivalentnost vila povezuju s "ambivalentnim odnosom patrijarhalne kulture prema prirodi" što se također može razumjeti kao sukob "ruralnog i urbanog u kontekstu modernizacije." Snježana Klopotan u svojoj raspravi analitički propituje suštinu i temelje identiteta feministkinja i aktivistkinja nastojeći (re)definirati ženski identitet pod vidom prakse i pod vidom vladajućeg narativa u društvu. Branislava Vičar propituje monografijuj Ekokritika in literarne upodobitve narave (2015), autorice Jožice Čeh Steger u kojoj se nude i "na razini analize uvode novi pristupi ekokritičkom čitanju književnih tekstova." Lidija Bernardić u prikazu studije: Sister species: Women, Animals and Social Injustice, koju kao urednica potpisuje Lisa A. Kemmerer tematizira široko područje nepravdi. Naime, u središtu rasprave navedene zbirka radova stoji središnje pitanje: "je li pristup hijerarhiziranja važnosti unutar aktivističkog angažmana zbilja ispravan,… , i može li dokinuti eksploataciju na njezinim razinama?" Odgovor koji se u zbirci nudi glasi: ne. Jana Ažić razmišlja o esencijalističkom ekofeminizmu u okvirima povezanosti žene i pravde, a pri tom se poziva na dva aktualna naslova: Ženski način spoznavanja i Žensko tijelo, ženska mudrost. Sanja Milićević Vukelić piše o ženama koje su oblikovale wiccu. U svom prilogu želi prikazati kako je tekao put iz knjige prema prirodi u kojem se jasno prepoznaje ženski doprinos razvoju i širenju suvremenog vještičarstva. Mirela Ribičić poziva čitateljice i čitatelje da se upuste u jedno posve novo iskustvo, u ekofeminističko čitanje poezije Kamale Das, dvojezične autorice i pionirke feminističke poezije među indoeuropskim autoricama. Kao što je svojevremeno Kamala Das namjerno uznemirila "svoje društvo iz svog spokoja" tako i Ribičić nastoji ovim esejom uznemiriti čitatelje iz regije i poručiti "da su muškarci i žene jednaki i da nema rodne razlike." Kamala u svojim pjesmama ne romantizira prirodu, sva je priroda jednostavno "organski prisutna u njezinim pjesmama." I dok pjesnikinja nosi ovu zemlju kao svoj kaput/ grijući svoje grudi i trbuh ona više ne želi pozirati, ne želi se pretvarati, ne želi igrati ulogu sretne žene, već se želi transformirati u prirodu samu, u prvom redu u stabla jer jedino se ona toj iznimnoj ženi vesele pa se i ona sama ponaša kao da je njihova obitelj i krvno srodstvo/ te njihove uzima karakteristike. Prilog o Kamali Das najbolji je uvod u zadnju cjelinu, u ekofem poeziju. Poezija iz regije redom, pjesma za pjesmom autorica i autora, pjesnikinja i pjesnika Mirjane Miljković, Monike Herceg, Luke Antića, Lare Mitraković, Martine Lončar, Lane Bojanić, Eme Pavlović i Dubravke Đurić. Poetski rečeno, sve je započelo kada je Entropija izgubila povezanost sa zemljom i kada je riječ Feminizam postala sablasna riječ, a Genetski modificirani organizam zasjeo u svijetu kao učinkovito /…/ primijenjen psihocid.
I nižu se u ekofem-poeziji naslovi životni, svakodnevni a iskustvom teški i tvrdi. Traju iz dana u dan i u poeziji tek glasni postaju na osobit način s posebnim potrebama. A kako će drukčije biti kada ih stvaraju i objavljuju pjesnikinje i pjesniki s posebnim potrebama. No svejedno, ona sama, ta žena, patrijarhalno određena, i svi uz nju i oni s njom, i svi oni osviješteni i ranjivi zbog toga znaju da će ta žena ostati nepokorna i Nepokor(e)na unatoč mnogima, osobito onim moćnicima koji isto tako znaju gdje počinje ptica, i to je ono opominjuće, i zapucaju točno gdje treba i kada treba (Mirjana Miljković). I pjesnik se također oglašava i opominje ponavljajući uporno u ritmu da ga dobro čuju sve one koje plešu ovim svijetom ponesene ekofem-angažmanom, hrabre i smione plesačice na žici odstrela. Otkriva Luka Antić u poetskoj riječi: ne umara se onaj što svira/ ali onaj tko pleše/ taj izgori. Dakle, u Jednoj su više njih, žena kao priroda, emocija, empatija, kultura… Jedna stalno postaje, uvijek iznova, transformira se i mijenja i u toj dinamici postajanja nikada ona ne prestaje. Otvara ovaj zbornik i sugestivan naslov koji sobom nosi na "zaokružen i inkluzivan način" ljude otvorena duha i dobre volje ali i sve one skeptične i tvrde u stavovima i shvaćanjima da ipak započnu promjene, da se pozicioniraju između zelenih i ženskih studija i tako postanu referentno polazište svim istraživači(ca)ma i aktivisti(ca)ma.
