New Orleans nije samo grad, New Orleans je osjećaj. Osjećaj koji zapamtiš i poneseš sa sobom. I sada, kada zatvorim oči i taj osjećaj obuzme sva moja osjetila, mogu tako lako zamisliti da sam ponovno ondje. Niz ulicu odzvanjaju puhački instrumenti nekog brass benda, dok se u dimu miješaju morski i mesni mirisi iz malenih pokretnih roštilja koje pripremaju lokalci ispred trijemova svojih šarenih kuća.New Orleans je sasvim neplanirano postao moja učionica o Afroamerikancima, o snazi otpora i zajedništva, i drugačijoj Americi od one o kojoj sam slušala cijeli svoj život
Čujem ih kako se glasno smiju, dovikuju sa susjedima na svom specifičnom naglasku i kreću tako ležerno poput velikih krošnji koje rade hlad duž njihovih kvartova. Autentičnost se ovdje skrila u glazbi, kulturi, hrani, zajedništvu, ponosu i otporu. Otporu koji je važan dio baš svake povijesne epizode koja se odvijala u gradu uz rijeku Mississippi.
Putnička sreća preplavila me čim sam sletjela na aerodrom koji je dobio ime po jednom od najpoznatijih jazz glazbenika svih vremena, Louisu Armstrongu. Taj isti aerodrom bio je nakon uragana Katrine 2005. godine pretrpan ljudima, koji su, nakon što im je to tjednima nakon oluje bilo onemogućeno, samo željeli pobjeći. Danas, petnaest godina poslije, aerodrom je prepun posjetitelja i lokalaca koji te dočekuju s osmijehom i jasno daju do znanja koliko ponosa osjećaju prema svom gradu. Izlazim, sunce je tako ugodno da mi miluje obraze, oko mene su većinom ljudi drugačije boje kože od moje. Uživam u toj različitosti s kojom nisam imala prilike odrastati u svojoj zemlji.
Ulazim u autobus, a vozačica me pozdravlja s baby, simpatičnim nazivom kojim se u New Orleansu svi međusobno oslovljavaju. Dok se vozim do hostela putem me fasciniraju zastave s festivala Mardi Gras obješene na trijemove šarenih kuća. Zelena predstavlja vjeru, zlatna snagu, a ljubičasta pravdu.
Oluja svih oluja
New Orleans, Big Easy ili, kako ga još od milja nazivaju, NOLA smjestio se u saveznoj državi Louisiani, u delti rijeke Mississippi i jezera U naseljima koje je uragan uništio živjelo je stanovništvo niskih primanja, pa tako mnogi nisu imali kamo otići, niti su posjedovali automobil, koji bi im omogućio da pobjegnu nakon pucanja brane. Smješteni u velikoj sportskoj dvorani, danima nakon oluje čekali su da ih se ostatak zemlje sjetiPontchartrain. Područje je prepuno močvarnog zemljišta, kuda prolazi najviše uragana na svijetu. Obalu Louisiane 2005. godine pogodila je jedna od najvećih prirodnih katastrofa, uragan Katrina. Vjetrovi brzine preko 250 km/h i obilne padaline uzrokovale su rušenje brane i poplavu koja je uništila velik dio grada. U oluji je stradalo oko 1500 stanovnika i preko 800.000 ljudi u regiji bilo je prisiljeno napustiti svoje uništene domove, od kojih se velik dio nikad nije vratio.
Sa lokalcima satima možeš pričati o njihovom gradu. Ponosno će odgovarati na sva postavljena pitanja, osim o uraganu Katrini. Ta tema i dalje izaziva bolne uspomene, koje kao da ni s novim generacijama nikada neće zacijeljeti. Kako i bi kad je oluja uništila zajednice, raselila toliko ljudi, a zatim poslužila kao dobar izgovor za pohlepne procese privatizacije i gentrifikacije, koje su nepovratno izmijenile identitet grada. Prirodna katastrofa najviše je pogodila najsiromašniji dio stanovništva, koji su u najvećem postotku činili Afroamerikanci, što govori o prisutnosti rasno koncentriranog siromaštva u New Orleansu.
U naseljima koje je uragan uništio živjelo je stanovništvo niskih primanja, pa tako mnogi nisu imali kamo otići, niti su posjedovali automobil, koji bi im omogućio da pobjegnu nakon pucanja brane. Smješteni u velikoj sportskoj dvorani, danima nakon oluje čekali su da ih se ostatak zemlje sjeti. Nakon što su konačno evakuirani, gotovo su se svi željeli vratiti, jer ljubav prema vlastitom gradu teško da ćete igdje osjetiti kao u New Orleansu. Nažalost, za mnoge to nije bila ni opcija, jer im nikad nije isplaćeno osiguranje za obnovu uništenih kuća. Našli su se tako raseljeni diljem SAD-a, bez ikakvog ponuđenog smislenog plana za povratak.Priča o američkim domorocima koji su skrivali odbjegle afričke robove, jedna je od najljepših priča o prijateljstvu koje je nastalo iz pružanja otpora. I jedni i drugi bili su potlačeni i ugnjetavali su ih tadašnji kolonizatori
Prve lekcije otpora
Sjedim uz rijeku Mississippi i pjevušim sve pjesme u kojima je ikad opjevana. Iza mene stoji tabla, podsjetnik na to što se ovdje događalo. Velikim slovima piše ''Prekoatlantska trgovina robljem u Louisiani'', a daljnji tekst počinje rečenicom: ''Trgovina ljudskim bićima iz Afrike u Louisianu započinje 1718. godine dolaskom prvog broda s robovima.'' New Orleans je sasvim neplanirano postao moja učionica o Afroamerikancima, o snazi otpora i zajedništva, i drugačijoj Americi od one o kojoj sam slušala cijeli svoj život.
Ovdje se odvijala jedna od najvećih trgovina robljem na Jugu zemlje. Oko tri tisuće parobroda godišnje uzduž rijeke Mississippi prenosilo je na tone pamuka, šećera i drugih dobara koje su robovi tada proizvodili za svoje gospodare. Povijest robovlasništva u New Orleansu drugačija je od ostatka zemlje zbog povijesti grada od njegovog samog osnutka, koja je ostavila dubok trag na sve što se poslije događalo u srcu Louisiane.
New Orleans, jedan od najstarijih gradova u SAD-u, osnovali su francuski kolonizatori. U jednom trenu bio je prodan Španjolcima, koji su njime vladali četrdeset godina, da bi kasnije njime opet zavladali Francuzi. Za vrijeme ovih vladavina razvila se specifična kreolska kultura, mješavina francuske, španjolske, afričke i domorodačke kulture. Nakon što je Napoleon prodao Louisianu SAD-u, krenula je amerikanizacija regije. Pripadnici kreolske kulture počeli su se boriti da zadrže svoj dotadašnji specifičan jezik, glazbu i hranu, pa čak i da rasno ugnjetavanje održe na stupnju manjem od ostatka zemlje.Trg Kongo bio je srce Tremea. Dok su španjolski kolonizatori vladali New Orleansom, robovima je bilo omogućeno da imaju slobodno vrijeme nedjeljom. Bilo je to jedino mjesto u čitavoj Americi gdje su se robovi jednom tjedno mogli slobodno okupljati nakon napornog rada na plantažama i u kućama svojih gospodara
U Louisiani se, prije no što je postala jedna od saveznih država SAD-a, nije određivalo tko je rob, a tko nije po boji kože, već po kompleksnosti odnosa s vlasnikom. Francuski i španjolski kolonizatori za vrijeme svojih vladavina dopustili su da se u New Orleansu razvije, iako u malom i ograničenom broju, politički aktivna i djelomično slobodna srednja klasa Afroamerikanaca.
Priča o američkim domorocima koji su skrivali odbjegle afričke robove, jedna je od najljepših priča o prijateljstvu koje je nastalo iz pružanja otpora. I jedni i drugi bili su potlačeni i ugnjetavali su ih tadašnji kolonizatori. Spojio ih je podređeni položaj u kojem su se našli i nagon da pruže otpor u želji za slobodom. Iz te priče rodila se jedinstvena povijesna supkultura New Orleansa – Mardi Gras Indijanci, koja živi još i danas. Ova supkultura može se vidjeti na paradi za vrijeme najpoznatije manifestacije grada, festivala Mardi Gras.
Danas postoji četrdesetak zajednica koje predstavljaju različita plemena. Svako od njih ima svoje specifične nošnje, tradiciju i povijest. Potrebna je godina dana kako bi se nošnje ručno izradile i u njihovoj izradi sudjeluje čitava zajednica. U tom tajanstvenom folkloru izmiješani su elementi Afroamerikanaca i domorodaca koji su nastanjivali područje Louisiane prije no što su kolonizatori okupirali ovaj dio svijeta.
Najstariji afroamerički kvart
Već sljedećeg dana požurujem istražiti najstariji crnački kvart u Americi i jedno od najvažnijih mjesta afroameričke kulture, naselje Treme. Od samih početaka u njemu je nastala jedna od rijetkih multikulturalnih zajednica u zemlji, impresivan kulturni inkubator. Na njegovom području naseljavali su se imigranti, izbjeglice i takozvani free people of color (slobodni nebijelci). Neki od robova uspjeli su kupiti slobodu, dok su drugi bježali od svojih gospodara. Nakon što je na Haitiju izbila pobuna robova, brojni su robovi upravo u Tremeu pronašli svoj novi dom te sa sobom donijeli vudu religiju i druge tradicije. Free people of color ne samo da su u Tremeu živjeli slobodno, nego su i posjedovali zemlju, što je tada bio izuzetak s obzirom na diskriminatornu politiku koja se provodila na Jugu Amerike.Danas postoji četrdesetak zajednica koje predstavljaju različita plemena. Svako od njih ima svoje specifične nošnje, tradiciju i povijest. Potrebna je godina dana kako bi se nošnje ručno izradile i u njihovoj izradi sudjeluje čitava zajednica
U Tremeu su se rodili brojni glazbenici i oformili poznati brass bendovi karakteristični za New Orleans, među kojima je i planetarno popularni Rebirth Brass Band. Trg Kongo bio je srce Tremea. Dok su španjolski kolonizatori vladali New Orleansom, robovima je bilo omogućeno da imaju slobodno vrijeme nedjeljom. Bilo je to jedino mjesto u čitavoj Americi gdje su se robovi jednom tjedno mogli slobodno okupljati nakon napornog rada na plantažama i u kućama svojih gospodara. Trg je postao važno mjesto interakcije i socijalizacije afričkih robova.
Potječući iz različitih regija Zapadne Afrike, robovi su se povezivali s onima koji su govorili sličnim dijalektima. Izmjenjivali su međusobno slične i različite elemente svojih kultura kroz ples, bubnjanje i trgovinu te stvarali neke nove varijacije zajedničke tradicije. Ritmovi koji su odzvanjali Trgom Kongo postavili su temelj za brojne glazbene pravce u kojima danas uživa čitav svijet, poput jazza, bluesa, swinga, R&B-ja, countryja, soula, funka, rock'n'rolla i hip hopa.
Jedva sam dočekala sudjelovati u Drugoj liniji, koja se ovdje u Tremeu odvija skoro svake nedjelje. Druga linija nalik je jazz sprovodu, samo bez pokojnika. Glavnu, prvu liniju, čine puhački bend i kostimirana skupina koja predvodi paradu, a svi ostali koji ih slijede čine drugu liniju. Druga linija važan je dio kulturnog identiteta Afroamerikanaca. Tijekom teških razdoblja kroz koja su prolazile afroameričke zajednice stvoreni su klubovi koji su bili odgovor na diskriminaciju kojoj su tada bili izloženi. Osiguravajuće kompanije odbijale su im prodati zdravstveno osiguranje. Nakon što su se zatekli u financijskim teškoćama, Afroamerikanci su odlučili sami organizirati svoje dobrotvorne klubove koji će im kroz kolektivnu članarinu omogućiti da međusobno pokriju neophodne troškove poput zdravstvene zaštite, isplatu mirovina i plaćanje pogrebnih usluga.
Klubovi su ispunjavali onu financijsku i socijalnu svrhu koju im je država tada uskraćivala. Danas klubovi i dalje djeluju kao spona zajednice, koordiniraju dobrotvorne akcije, proslave i pogrebe te doprinose bogatom folkloru Druge linije. Folklorna tradicija plesa, nošnji i puhačkih Sjedim uz rijeku Mississippi i pjevušim sve pjesme u kojima je ikad opjevana. Iza mene stoji tabla, podsjetnik na to što se ovdje događalo. Velikim slovima piše ''Prekoatlantska trgovina robljem u Louisiani''bendova nastala je kao spoj tradicionalnih zapadnoafričkih plesova u krugu i elemenata europskih vojnih pogrebnih bendova. Nakon što je uragan Katrina uništio velik dio New Orleansa, svi stanovnici prigrlili su paradu i ona je postala još važniji dio identiteta grada. Četiri sata tog sunčanog nedjeljnog popodneva ulicama su se protezali zvukovi puhačkih instrumenata, ples i mirisi roštilja. Nisam nikad doživjela tako spontanu cirkulaciju energije i zajedništva u nekom susjedstvu.
Pratila sam tu rasplesanu družinu, upijala sve boje i pokrete kostimirane grupice koja predvodi paradu, razmišljala o tome koliko nas kao ljudsku vrstu definira stalna potreba da imamo nekakav svoj identitet s kojim se možemo poistovjetiti. Kao da bez toga ne možemo rasti, kao što biljke ne mogu rasti bez svog korijenja. Prije četiristo godina kada su prisilno ''iščupani'' iz svojih zajednica i dovedeni kao roblje u drugi dio svijeta, ljudi iz Zapadne Afrike nisu tek tako odbacili svoju kulturu ili se homogenizirali s onom koja ih je ovdje dočekala. Nakon toliko godina i borbe za svoja ljudska prava njihova je afrička kultura zahvaljujući nevjerojatnoj snazi i pružanju otpora preživjela sve strašne povijesne epizode i opstala u fuziji nekih novonastalih kultura.
Nova oluja – proces gentrifikacije
Ni sljedeći dan ne mogu se odlijepiti od naselja Treme. Šetam potpuno besciljno ulicama po kojima se dan prije plesalo, upoznajem lokalca koji Tijekom teških razdoblja kroz koja su prolazile afroameričke zajednice stvoreni su klubovi koji su bili odgovor na diskriminaciju kojoj su tada bili izloženi. Osiguravajuće kompanije odbijale su im prodati zdravstveno osiguranje. Nakon što su se zatekli u financijskim teškoćama, Afroamerikanci su odlučili sami organizirati svoje dobrotvorne kluboveme poziva na razgovor. Osjećam se kao na nekom filmskom setu dok ispijam hladnu limunadu na trijemu kuće svog novog poznanika. Pričamo o sadašnjosti, o onome što stanovnici New Orleansa danas proživljavaju. Puštam ga da vodi razgovor dok upijam svaku njegovu riječ.
Proces gentrifikacije novi je uragan s kojim se on i njegovi sugrađani suočavaju posljednjih petnaestak godina. Oluja je to od koje ih ne štite ni brane, ni politička elita, ni osiguravajuća društva. Gentrifikacija mijenja karakter najčešće radničkih naselja, unutar kojih imućniji doseljenici zbog porasta cijena nekretnina, najma stanova i povećanja troškova života potiskuju autohtono stanovništvo. Proces je zahvatio brojne gradove diljem svijeta, poput Berlina, New Yorka, Barcelone i Detroita.
U New Orleansu se dogodio nevjerojatnom brzinom jer se iskoristila prirodna katastrofa koja je raselila ljude i time pružila priliku političarima da, umjesto da potaknu vraćanje autohtonog stanovništva, pozovu bogate investitore i omoguće im brojne porezne olakšice. Krenulo se računati koliko bi novca trebalo za isplatu obnova kuća, a koliko bi se moglo zaraditi da se ondje počnu graditi nove nastambe, primjerice vile i hoteli. Računica je bila jasna i proces gentrifikacije i privatizacije nepovratno je otpočet.
Prije uragana Katrine 77 posto stanovništva New Orleansa sačinjavali su ljudi rođeni u Louisiani, koji su ondje proveli većinu svojeg života. Nakon što se grad počeo oporavljati od uragana, taj se postotak ubrzano krenuo smanjivati. Postoje brojna istraživanja koja pokazuju da su kvartovi koje je pogodio uragan upravo ti koji su poslije gentrificirani. U gradu je sve više bijelaca, a sve manje afroameričkih lokalaca. Mnogi koji su se doselili, došli su sa svježom energijom i financijskim sredstvima spremnim za ulaganje. Problem je što u te inovacije nitko nije uključio sve one koji su raseljeni zbog oluje i kojima nikad nije bilo omogućeno da se vrate, kao ni one koji su u gradu i Dok se opraštam od grada, na jednoj od starih fasada uz rijeku Mississippi uočavam grafit: ''Možeš ubiti bilo koji drugi grad, ali ne i New Orleans!'' Na neku čudnu foru to me preplavljuje optimizmomdalje živjeli.
Turistima se prodaje ono što propada
Sve većim porastom broja turista koji žele osjetiti lokalnu kulturu New Orleansa, sve je više investitora koji su to prepoznali kao priliku za ulaganje u nekretnine za kratkoročan najam. U početku su se iznajmljivanjem bavili sami građani kako bi povećali svoje prihode, ali kad je bilo jasno koliko se novca može zaraditi, velike su korporacije počele masovno kupovati nekretnine u gradu i koristiti ih isključivo za kratkoročan najam.
Riječ je o korporacijama kojima je jedini cilj profit i nemaju nikakvu poveznicu s New Orleansom. Moj mi sugovornik tužno ističe da u susjedstvu u kojem je njegova obitelj odrastala generacijama sve manje ljudi posjeduje kuću. Treme prolazi kroz veliku fazu tranzicije jer se sve više kuća iznajmljuje turistima preko Airbnba.
Za vrijeme svojih kratkih posjeta turisti ne razgovaraju s lokalcima i ne sudjeluju u životu zajednice. Dijelovi Tremea na nekoliko se dana u tjednu pretvore u lunapark za pijane posjetitelje, a zatim, nakon što se Airbnb stanovi isprazne, izgleda poput grada duhova. ''Sada više ne poznajem Gentrifikacija mijenja karakter najčešće radničkih naselja, unutar kojih imućniji doseljenici zbog porasta cijena nekretnina, najma stanova i povećanja troškova života potiskuju autohtono stanovništvosvoje susjede. Osjećam se kao stranac u zajednici koja mi je prije bila poput obitelji. Prije smo poznavali svakog tko je živio u ovom naselju. Prodavači u lokalnim trgovinama oslovljavali su nas imenom. Proljetna popodneva provodili bismo sjedeći na trijemovima i organizirajući zajedničke roštilje'', objašnjava moj sugovornik.
Turisti u New Orleans dolaze zbog jedinstvene glazbe, povijesti, hrane i arhitekture, a za sve su to zaslužni Afroamerikanci. Čitav turizam vrti se oko afričke kulture, a gentrifikacija upravo uništava tu stvarnost. Nasmijani građani New Orleansa uvijek su bili spremni dijeliti svoj grad s turistima i nedopustivo je da baš njih strani posjetitelji istiskuju.
Kriza troškova stanovanja
Promjenu strukture stanovništva ne uzrokuje samo kratkoročan najam nekretnina. Zbog generalnog poskupljenja nekretnina i neprestanog povećanja poreza na već postojeće nekretnine dugoročan najam sve je manje pristupačan lokalnom stanovništvu. Danas u New Orleansu po prvi put u povijesti postoje rasno vrlo izmiješana naselja. Međutim, ta promjena nije došla prirodno i sa sobom nosi gorak okus. Svaka kuća u kojoj u ovim afroameričkim kvartovima danas žive bijelci podrazumijeva i jednu afroameričku obitelj koja više ne živi u svojoj zajednici.Turisti u New Orleans dolaze zbog jedinstvene glazbe, povijesti, hrane i arhitekture, a za sve su to zaslužni Afroamerikanci. Čitav turizam vrti se oko afričke kulture, a gentrifikacija upravo uništava tu stvarnos
Nadalje, poskupljenje troškova života u tim kvartovima onemogućuje dostojan život onima koji su oduvijek ondje živjeli. Sve je više mladih bogatih hipstera kojima slobodan i autentičan New Orleans predstavlja savršen izbor umjesto njihovih napučenih gradova. NOLA se sada pridružuje brojnim svjetskim gradovima donoseći zakone koji pokušavaju regulirati tržište nekretnina i njihove najmove kako bi zaštitili svoje lokalno stanovništvo.
Primjerice, od siječnja 2019. stanovnici New Orleansa više ne mogu kratkoročno iznajmljivati nekretninu preko Airbnba ako u njoj i sami ne žive. Nužna je politička strategija i dugoročno planiranje kako bi se spriječilo uništavanje kulturnih temelja ovog grada. Dok se opraštam od svog novog prijatelja, zaključno mi ističe: New Orleans su njegovi ljudi, bez njih je to još samo jedan grad.
Nakon deset dana provedenih u ovom gradu, svakodnevni zvukovi uličnih glazbenika postaju mi normalni zvukovi ulice, a tišina djeluje kao neprirodno stanje. New Orleans je preživio strašne robovlasničke epizode, kolonizatore, oluje, poplave i ratove. Ostaje pitanje hoće li stanovnici New Orleansa preživjeti i današnje procese, s obzirom na to da je ovaj put ugroženo upravo ono zahvaljujući čemu su sve ostalo uspjeli preživjeti.
Grad je tijekom povijesti uspio preživjeti sve nedaće zbog snažnog međusobnog zajedništva njegovog stanovništva. To je ono što ih je održalo na okupu, davalo im snagu da pružaju otpor onima koji su uvijek imali prividno veću moć od njih. Dok se opraštam od grada, na jednoj od starih fasada uz rijeku Mississippi uočavam grafit: ''Možeš ubiti bilo koji drugi grad, ali ne i New Orleans!'' Na neku čudnu foru to me preplavljuje optimizmom.
