Proces gentrifikacije novi je uragan s kojim se građani New Orleansa suočavaju.

Islamski Kairo, središnji dio grada, vremeplov je u pješčanoj boji. Iako naizgled prekrasan, očišćen je od života. Kao da zakoračiš u studio na set povijesnog filma. Dok noću prolazimo kraj piramida, otvaram prozorsko staklo, podbočim se i promatram. Gradnja je neosporivo impresivna, ta spoznaja sposobnosti i znanja koje su ljudi morali imati već tada je zadivljujuća, monumentalnost gotovo da ostavlja bez daha. Ali ipak ne, vraćam taj udah, glavom mi sijevne da gledam u mjesto zločina, u simboliku nepravde. Odričem se zanešenosti u ime istine. Vozimo dalje. Napuštam Kairo u petak, u mirno jutro, a istu večer Tahrir oživljuje spomen na revoluciju.

Kairo bruji i pulsira, Kairo je vruća žarulja koju rado držim u rukama. "Kakav New York, ovo je grad koji nikad ne spava, majka svih gradova", kaže mi čistač iz kina dok mete stepenice i pozdravlja ljude na izlazu. Tijelo svakog ogromnog grada nadima se i buja, dolazi do limita, puca i u zrak ispaljuje krhotine ljudskih bića. Kao nakon eksplozije kita, svake se noći te krhotine redaju po ulicama, djevojčice i dječaci, od onih u pelenama do tinejdžera, spavaju na cesti, užarenih očiju. Nježna djeca iz čijih usta izlaze prostote, glasne i naoštrene riječi. Riječi koje upisuju godine koje još nemaju, i jedino su im oružje dok krhka tijela polažu u nemilost gradskog otvorenog neba.

Kao da je Zeus sam urgirao kako bi od blago napornog iskustva na sjeveru Rusije koje je uključivalo temperature oko -16, snježne mećave i stotine, ako ne i tisuće lokvi, bauljanje, zapinjanje i padanje po snijegu, došlo do nečega pozitivnog. Da saznam za i upoznam novinarku Nastju Dmitrievu koja volontira u sanktpeterburškoj udruzi Nočleška (Ночлежка). "Kako bi svaka osoba imala fizičku i moralnu snagu skloniti se s ulice, istoj je potrebno maknuti se s ulice, spavati na toplom", govore ljudi iz Nočleške. "Postoji uvjerenje da se takvo nešto nikada ne može dogoditi nama, ali zapravo je 'lagano' naći se na ulici", priča mi Nastja.

Krećemo prema prvom gradu u Uzbekistanu. Do Hive je teže doći nego do Buhare, Samarkanda i Taškenta. Ali vrijedna je svakog sata truckanja u vlaku i na prašnjavoj cesti. Stara 2.500 godina i sa samo 40.000 stanovnika vrhunac je ljepote drevne islamske arhitekture, muzej pod otvorenim nebom. Taškent pak spaja uzbečki orijentalizam i sovjetski modernitet. Jedna od najpoznatijih građevina sigurno je hotel Uzbekistan, sagrađen u centru grada. Gigant u kojem su nekada odsjedale zvijezde poput Federica Fellinija i Marcella Mastroiannija danas se opisuje rečenicama poput "zidovi koji se raspadaju i kanalizacija koja ne radi".

Granice. Koliko prijeđenih? Uvijek previše. Samo na ovom putu šest: kinesko-ruska, rusko-kazaška, kazaško-uzbečka, uzbečko-kirgistanska i kirgistansko-kazaška. Vlakovi su jedna od najljepših stvari na svijetu, a Rusi su definitivno ljudi vlakova. Čim se sjedne u vlak, skidaju se čizme i oblače papuče (tapočke) za vlak, kao da su u stanu. Voze se od Vladivostoka do Moskve sedam dana bez da trepnu, nose hranu i spremni su za sve. U vlaku na relaciji Petrozavodsk-Moskva upoznajemo Ruse koji žive u zatvorenom vojnom gradu kraj Murmanska. Oni me nude buterbrodom, otvorenim sendvičem od jedne kriške na koji se obilno maže maslac i slaže dimljena riba, sir, kavijar, povrće.

Desert Highway jedna je od dvije autoceste koja siječe Jordan smjerom jug-sjever i pruža pogled na jedno prekrasno ništa. Tek poneki usputni dućančić nalik trafo-stanici okićen s par lampica nagovještava Ramazan i činjenicu da tu netko možda živi. U Ammanu pak žamor, glazba, trubljenje automobila, povici iz dućana otvorenih do dugo u noć, nasmiješeni pozdravi prolaznika: ''Odakle ste? Ahlan wa sahlan, dobro došli u Jordan''. Konobar dobacuje arapski kruh na stol poput frizbija, muškarci izlaze van u klompama i sandalama svojih žena, sjedi se po betonu i cesti.

M'Hamid je grad Sahrawi naroda koji za svoju domovinu smatra Zapadnu Saharu. Nakon četiri dana dobivanja proizvoljnih odgovora na ''kad'' pitanja, shvatila sam da sat na ruci našeg domaćina uopće ne radi. Ovdje na beskonačnom pijesku pod sjenama palmi, naizgled ne radimo ništa i ništa nije bitno. U pustinji nema signala ni Googlea. Smisao za humor, zagonetke i igre iziskuju onu imaginaciju i inteligenciju svojstvenu djeci prije nego ih sistem sažme u svoje gabarite i odsječe višak. Sva esencija istočnjačkog poimanja vremena sadržana je u: ''Vi Zapadnjaci imate satove, ali mi imamo vrijeme''.