Kat Austen je umjetnica koja se bavi pitanjem zaštite okoliša. Kombinira razne discipline i medije, stvarajući kiparske i novomedijske instalacije, performanse i participacijske radove. Njezina se praksa zasniva na opsežnim istraživanjima i teoriji, a vođena je motivacijom da istraži kako krenuti prema društveno i okolišno pravednijoj budućnosti. Na Touch Me festivalu i izložbi OTVORENO - Živa bića i njihove opasne veze, koja je producirana u sklopu europske mreže EMAP – European Media Art Platform, umjetnica izlaže multimedijski projekt Neznanac drveću kojim istražuje komplementarnu koegzistenciju mikroplastike i drveća kao spremnike ugljika. Njezin rad možete vidjeti do 3. listopada u HALI V Tehničkog muzeja Nikola Tesla.
U svojoj umjetničkoj praksi usredotočujete se na pitanja zaštite okoliša. Kako je zaživio vaš multimedijalni projekt Neznanac drveću?
Neznanac drveću temelji se na mojem trenutnom istraživanju o temi mikroplastike i klimatske krize. Neznanac drveću je rad koji istražuje dosege antropogeničkog utjecaja, promatrajući suživot mikroplastike i šuma kao spremnika ugljika. Temom mikroplastike počela sam se baviti 2015. godine, razvijajući DIY kemijske metode za izolaciju i identifikaciju mikroplastike, u suradnji s Gjinom Šutićem iz nezavisnog istraživačkog instituta Universal Research Institute. Otuda se razvio projekt suradničkog istraživanja i radionica Sushi Roulette, u sklopu kojeg zajedno s polaznicima proučavamo prisutnost mikroplastike u ribi. Također sam u suradnji s Joannom MacLean pokrenula radionicu (Un)Real Ecologies, na kojoj s polaznicima promatramo supostojanje mikroplastike i mikroba u vodenim okolišima.
Klimatskom krizom bavim se još duže, a središnja mi je motivacija pokušati shvatiti nedostatak našeg djelovanja, to jest, zašto ništa ne poduzimamo u vezi nje. Moji raniji radovi bavili su se sjecištem klimatske krize i kliktivizma, odnosno, zamjenjivanjem djelovanja, te emocionalnih i empatičnih odnosa, nehumanim stavovima i superiornim načinom razmišljanja pod utjecajem antopogeničkih okolišnih promjena.
Budući da novija istraživanja pokazuju prisustvo plastike čak i na rubnim područjima ljudskog dosega, od vrha Mount Everesta do dna Marijanske brazde, željela sam razviti projekt o tome kako bi se plastika, kao dugotrajan materijal na bazi ugljika, mogla slagati s drugim spremnicima ugljika u okolišu. Zagađenje plastikom predstavlja problem, no ona se dobiva iz nafte, čovjekovim prerađivanjem organskih tvari koje su se tisućama godina razgrađivale, stoga mi se prikladnim činilo istražiti mogućnosti asimilacije plastike u njezine daljnje pretke – stabla.
Mikroplastika je izuzetno štetna za ekosustav, no vaš nas projekt uči da u vrijeme klimatske krize, stabla i mikroplastika mogu živjeti u suživotu u šumama. Možete li nam to pojasniti?
Rekla bih da je kvaliteta tog suživota još uvijek neizvjesna, no plastika i drveće svakako već žive jedno pored drugog, jer je mikroplastika prisutna posvuda. Neznanac drveću je kontinuirano istraživanje o stvarnom stanju tog suživota između mikroplastike i drveća, no još je nepoznato nadopunjuju li se oni ili su međusobno u konfliktu. Zasad znamo da kod nekih drugih vrsta biljaka, prisutnost mikroplastike ponekad može potaknuti rast uslijed njezinih fizičkih učinaka na tlo. No također su poznati i štetni utjecaji prisutnosti mikroplastike u organizmima i biljkama. U suradnji sa stručnjacima provodim eksperimente kako bih otkrila je li u slučaju stabala breze moguće primijetiti utjecaj mikroplastike na njihov rast, te je li u samom tkivu stabala vidljiva apsorpcija mikroplastike.
Ovo istraživanje povezujem i s pitanjem identiteta, budući da promatra kako inkorporiranje jednog entiteta – kojeg u slučaju mikroplastike smatramo stranim i neprirodnim – u drugi može utjecati na oba entiteta. Jedan od segmenata mojeg istraživanja o klimatskoj krizi proučava utjecaj društvenih struktura i kolektivnosti na našu sposobnost i spremnost prihvaćanja stvarnosti krize i prilagođavanja naših života u skladu s njom. Tu su ključan čimbenik međuljudski odnosi, a oni ovise i o našem vlastitom, dinamičnom poimanju identiteta. Nadam se da ću promatranjem pojma dinamičnog identiteta, istražujući fizičko prodiranje mikroplastike u složene šumske sustave i pojedinačna stabla, možda doći do novih saznanja o interakciji među ljudima, kao i o odnosu čovjeka prema ne-ljudskih oblicima života.
Zašto je baš breza u središtu vašeg istraživanja?
Breza je pionirska vrsta, što znači da kolonizira oštećena područja tla, omogućavajući nastanjivanje drugih vrsta drveća. Često raste na rubnim područjima. Zbog vitkog debla, treperavog lišća i bijele kore, breze se doimaju krhkima, no one su zapravo vrlo otporna stabla koja predvode obnovu. U mnogim kulturama breza se tradicionalno smatra zaštitnikom i simbolizira čistoću, svjetlost, proljeće i ženstvenost. Danas je posebno zanimljiva činjenica da su se stabla breza nekoć sadila ispred kuće kako bi brezin duh ukućane štitio od epidemija. Novija istraživanja pokazuju da je breza dobar kandidat za remedijaciju tla pogođenog nekim oblikom kemijskog zagađenja. Zahvaljujući spoju tradicionalnih vjerovanja, estetike i prirodnih svojstava, breza je odličan kandidat za ostvarivanje suživota s plastikom za dobrobit ekosustava – breza je pionir u plastisferi.
Što ste otkrili proučavajući šume breza na području između Berlina i Wrocława gdje mikroplastika i stabla žive u suživotu?
Na području od Berlina do Wrocława mnoštvo je šuma breze. Najveće od njih nalaze se u regiji Lužici, gdje se priroda polako oporavlja od rudarenja i stvaraju se jezera na mjestu nekadašnjih rudnika površinskog kopa iz kojih se vadio smeđi ugljen. U Berlinu i Wrocławu mnogo je staništa breza na rubnim područjima grada. U Berlinu sam se istraživački usredotočila na Mauerweg, šetnicu koja se proteže uzduž nekadašnjeg Berlinskog zida. Tamo raste veliko mnoštvo breza koje ponovno zauzimaju pješčano tlo, ranije drastično raskrčeno da bi se napravilo mjesta za izgradnju te političke podjele, a vraćeno prirodi prije tek nekoliko desetljeća. Čini se da i ovdje breze predvode remedijaciju tla.
Glavna šuma koju sam posjetila u Wrocławu bila je na području groblja Osobowice, na sjeverozapadnom dijelu grada. Tu predivnu šumu posjećuje veliki broj ljudi, a dok ste u njoj još uvijek se čuju zvuci aviona i automobila – ljudske aktivnosti. U jarcima, na putovima i pod lišćem Nemoguće je ukloniti svu mikroplastiku koju je čovjek otpustio u šume i nagomilao na planetu. Sada nam preostaje otkriti njezino djelovanje i prilagoditi se tomemoguće je naići na plastiku različitih oblika, vrsta i veličina. Mikroplastika je zasigurno prisutna na tom području, kao i veći komadi plastike.
U Wrocławu sam bila u ožujku prošle godine, a u šumi breza u Osobowicama posvuda se čuo zvuk kapanja. Otkrila sam da je na gotovo svakom od stabala jedna grana zarezana, a na njezinu vrhu nalazi se plastična boca kojom ljudi prikupljaju sokove koji u proljeće počnu kolati stablom. No, samo su neke od grana bile zarezane jer u protivnom stablu ne bi ostalo dovoljno sokova za njega sama. Mislim da je to prikladna metafora mogućeg suživota između čovjeka, šuma i plastike.
Po vašem mišljenju, kakva je budućnost naših šuma? Jesu li se one u stanju prilagoditi okolišima koji obiluju plastikom?
Naše šume ugrožene su različitim čimbenicima. Na primjer, na prostoru zračne luke Berlin Brandenburg i putem do Wrocława, šume su proteklih nekoliko godina pogođene velikom sušom. Osim okolišnih problema, u obje se zemlje provodi intenzivna sječa šuma. Stoga bi povećana količina mikroplastike u šumama mogla biti dodatni stresor, ili bi pak mogla potpomognuti rast određenih vrsta – mogla bi različito utjecati na različite vrste. Osim toga, znamo da neke vrste mikroplastike djeluju kao prijenosnici kemijskih zagađivača koji se mogu početi otpuštati u određenim uvjetima, primjerice, ako ih pojedu životinje koje žive u šumi. Također znamo da su šume vrlo složeni i isprepleteni ekosustavi te da mikroplastika utječe na mikrobe i gljive.
Jedno je sigurno, a to je da je nemoguće ukloniti svu mikroplastiku koju je čovjek otpustio u šume i nagomilao na planetu. Sada nam preostaje otkriti njezino djelovanje i prilagoditi se tome. Šume mogu podnijeti prisutnost plastike, no u kojoj mjeri predstavlja vrlo složeno i dinamično pitanje, stoga je postizanje ravnoteže ključno. Problemi nastaju kad se ta ravnoteža pretjerano remeti, primjerice, kad plastika nadire u šume brže no što je one mogu asimilirati. Primjer Berlinskog zida i Mauerwega pokazuje da promjene mogu biti iznenadne ili se mogu odvijati polako, no postojati znači biti u stalnom stanju promjene.
