Gordana Pehnec Pavlović iz HGK i Ana Falak iz HUP-a protive se zabrani, a Falak je ujedno sudjelovala na spomenutoj sjednici Odbora za zaštitu okoliša i prirode. Kako bismo saznali nešto više o njihovim argumentima, nazvali smo dotične osobe, a za argumente suprotne strane obratili smo se Ana-Mariji Mileusnić iz Zelene akcije.
a) Recikliranje
Falak smatra kako bi se umjesto zabrane laganih plastičnih vrećica proizvođačima mogao propisati udio reciklata (prethodno reciklirane plastike) do 80 posto. "To smo iskomunicirali prema Ministarstvu (gospodarstva i održivog razvoja), ali nismo naišli na razumijevanje, a smatramo da bi to zadovoljilo osnovne zahtjeve kružnog gospodarstva.”
Isti je argument istaknula i Pehnec Pavlović: "Radi se o tome da se ne odustaje od zabrane Ministarstva, nego da se napiše zabrana laganih plastičnih vrećica koje u sebi ne sadrže reciklat. Na taj način bismo vratili otpad kao sekundarnu sirovinu natrag u proizvodnju sukladno europskom zelenom planu i Akcijskom planu za kružno gospodarstvo."
Međutim, radi se o argumentu koji ignorira Direktivu koja nalaže smanjenje potrošnje laganih plastičnih vrećica po glavi stanovnika. Direktivi nije važno hoće li vrećice sadržavati reciklat ili biti reciklirane, već smanjenje potrošnje, a ako Hrvatska to ne ispuni morat će plaćati penale.
Kada smo obratili pažnju sugovornicama na taj dio, Falak je odgovarila: "Mi smo već sad postigli smanjenje. Ja vam mogu reći podatke s kojima mi raspolažemo..."
Što se službenih podataka tiče, smanjenje potrošnje laganih plastičnih vrećica zapravo se dogodilo, ali samo za 4 posto. Razlog tome je uvođenje spomenute mjere obavezne naplate početkom 2019. godine. Međutim, 4 posto nije ni izbliza dovoljno za ostvarenje Direktive, a zabrinjavajuće je da se potrošnja vrlo laganih vrećica značajno povećala (za čak 64 posto od kraja 2018. do kraja 2019. godine), što znači da se ukupna masa plastičnih vrećica na tržištu znatno povećala.
Pehnec Pavlović je na isto pitanje odgovorila: "Hrvatska je uvela naplatu od 2019. na prodajnim mjestima. Kada bi se paralelno s time provodila edukacija potrošača, i ako onda ne uspije u nekom razdoblju, možemo ići sa zabranom, ali ako postoji neko drugo rješenje koje može biti dobro za okoliš, a i gospodarstvo, naše je mišljenje da bismo morali ići s tim."
b) Edukacija potrošača
Edukacija potrošača je nešto na što se proizvođači plastike i njihovi glasnogovornici često pozivaju. Falak je također napomenula kako se užasava snimki koje prikazuju ribe iz kojih se izvadi velika količina plastike, ali smatra kako je krivica u potrošačima koji se neodgovorno odnose prema tom materijalu.
Kako bismo saznali nešto više o tom argumentu, obratili smo se Ana-Mariji Mileusnić iz Zelene akcije, koja nam je napomenula kako okrivljavanje potrošača postoji otkad je uočen problem s plastikom:
"Okrivljavanje potrošača je jedino što je plastiku održalo tako dugo na životu. Najpoznatiji primjer svaljivanja odgovornosti na potrošača je organizacija Keep America Beautiful koju su još 1953. osnovale velike korporacije poput Coca-cole kako bi odgovornost stavile na potrošače, navodeći ih na akcije čišćenja okoliša, educirajući ih o recikliranju i odgovornoj potrošnji. Istovremeno su iste korporacije lobirale da ne moraju označivati štetne kemikalije koje se nalaze u plastičnim proizvodima. Radi se o takozvanom greenwashingu, gdje proizvođači odbijaju preuzeti odgovornost za štetu koju nanose okolišu i ljudskom zdravlju pa onda organiziraju čišćenja plaža i podučavaju nas o recikliranju.
Svakako da su recikliranje i edukacija potrošača pozitivni, ali nitko iz industrije plastike nije godinama radio na tome nego se udruge za zaštitu okoliša istovremenom bave edukacijom potrošača i lobiranjem da se stanje uredi na legislavnoj razini", izjavila je Mileusnić za H-Alter.
c) Zašto baš vrećice ove debljine?
Falak je u razgovoru više puta postavila pitanje hoće li se postići želeni rezultati zabranom vrećica debljine 15 do 50 mikrometara: " Bojimo se da ova zabrana neće donijeti ciljeve ukupnog smanjenja plastike u otpadu. Hoće li se povećati udio debljih vrećica čija je razgradivost teža?"
Mileusnić na taj upit odgovara: "Mi nemamo cilj smanjiti plastiku u ukupnom otpadu ako govorimo o Europskoj direktivi već imamo cilj do 2025. smanjiti broj potrošnje laganih vrećica na 40 po glavi stanovnika. To što Falak radi je spin i ne treba na to odgovarati. Naravno da će se smanjiti ukupna količina plastičnog otpada i ne moramo to prikazivati u brojkama."
d) Pamuk je štetniji od plastike
Zagovaratelji korištenja plastike često ističu da su drugi materijali štetniji po okoliš, pa tako Falak navodi:
"Zelenim opcijama bi trebalo biti u interesu da smanjimo udio plastike u otpadu, a plastika je materijal koji se može najviše vraćati u sustav proizvodnje. Pamuk zahtjeva prirodne resurse poput vode u proizvodnji. Treba vidjeti studije znanstvene zajednice kako bismo pronašli pravo rješenje."
Razlika između pamučnih i plastičnih vrećica je da se pamučne koriste višekratno, a lagane plastične jednokratno, pa sama ideja da bi se moglo uspoređivati proizvodnju obje ne drži vodu.
Na upit o višekratnosti pamučnih vrećica, Falak odgovara: "Je, u principu je. Ona je višekratna. Višekratna je i ona vrećica koju sada kupite u trgovačkim lancima. Tekstilne vrećice su jednako tako nastale od polietilena, a to je isto plastika i zahtjevna je za reciklažu. Postoje vam studije o tome sa Sveučilišta u Edinburghu i našeg Strojarskog fakulteta. Možete uzeti informacije s više strana."
Falak je na pitanje o višekratnosti pamučnih vrećica, odgovorila da su i deblje plastične vrećice iz trgovačkih lanaca također višekratne, zanemarujući da je u Europskoj direktivi riječ samo o zabrani laganih plastičnih vrećica, a ne onih težih koje se mogu koristiti višekratno.
Pitali smo Mileusnić je li plastiku uistinu lagano reciklirati:
"Za početak, ako je plastiku lagano reciklirati, zašto je samo 9 posto plastike reciklirano? Nadalje, najviše se recikliraju PET i HDPE oblici plastike, a ostali oblici iznimno teško. Neke plastične vrećice nastaju od HDPE, ali to su deblje vrećice. Lagane plastične vrećice su uglavnom sastavljene od LPDE oblika kojeg je teško reciklirati. Važno je naglasiti i da je recikliranje energetski iznimno zahtjevan, a ekološki i financijski neisplativ proces, pogotovo za nepotrebne predmete poput jednokratne plastike, gdje je potreba za proizvodnju veća nego potreba za korištenjem proizvoda."
Mileusnić nastavlja: "Prvi uvjet za učinkovito recikliranje je odvajanje, a u većini gradova u Hrvatskoj nemamo adekvatne uvjete za to. Nadalje, laka plastika nije reciklabilna, a tržište za recikliranu plastiku je gotovo nepostojeće u cijeloj Europi. Također, lagane plastične vrećice se uglavnom ne odvajaju jer korisnici u njih najčešće odbacuju miješani otpad."
Usprkos tome što se Falak i Pehnec Pavlović pozivaju na kružnu ekonomiju, takva vrsta ekonomije reciklažu smatra krajnjoj instancom koju je najbolje izbjeći. Naime, kružna ili cirkularna ekonomija stavlja puno veći naglasak na smanjanje ukupne proizvodnje i potrošnje. Oslanja se na to da potrošači koriste svoj novac samo za robu koja im je iznimno potrebna, što uključuje i izbjegavanje korištenja jednokratnih vrećica. Zatim, ona zahtjeva što duže korištenje robe, popravljanje u slučaju kvara, prenamjenjivanje svrhe te posuđivanje i darivanje, a tek nakon toga, kada su sve navedene opcije isključene, slijedi bacanje i recikliranje. Dakle, reciklaža je ono posljednje na što treba paziti, a neiskreno je nuditi je kao prvotno rješenje i pozivati se na kružnu ekonomiju.
Na pitanje o studijama koje uspoređuju štetnost plastike i drugih materiala, Mileusnić je odgovorila kako je upoznata s njima i istaknula kako imaju veliku manu jer se oslanjaju na diskreditirane znanstvene metode poznate Danske studije. "Radi se o takozvanoj "lifecycle analysis" koja pokazuje koliko je određenog materijala stavljeno na tržište i koliko ga završava na otpadu. Međutim, osim što tekstil ima bolji potencijal za reciklažu, glavna prednost tekstilne vrećice je dugotrajnost i višegodišnje korištenje budući da se vrećice od tekstila ne percipiraju kao otpad. Također, s obzirom da se godišnje spaljuju milijuni tona tekstila, up-cyclingom tekstilnog otpada imamo priliku spriječiti negativne posljedice spaljivana, a dobivamo proizvod koji se može koristiti godinama, za razliku od plastične vrećice čiji je prosječni vijek korištenja 12 minuta. Druga problematična stvar s tom analizom je da ne mjeri ponašanje korisnika - mi pomoću nje ne znamo koliko će puta netko oprati pamučnu vrećicu i ponovno je iskoristiti. Jednokratna plastika naprosto puca, dok se tekstil može krpati i ponovno iskorištavati. Ne razumijem kako zagovornici korištenja plastike mogu ponavljati te diskreditirane studije", izjavila je Mileusnić za H-Alter.
Pehnec Pavlović je otišla korak dalje: "Ovo je diskriminacija jednog proizvoda koji nije toksičan za okoliš ni ljudsko zdravlje, jer se od istog tog materiala - polietilena - ugrađuju implantati u ljudski organizam, što je dovoljan dokaz inertnosti i čistoći materiala."
Na pitanje o inertnosti, Mileusnić odgovara: "Plastika sadrži cijeli niz štetnih kemikalija od bisfenola do ftalata koji mogu negativno utjecati na plodnost, a u nekim su slučajevima i kancerogeni. Plastika nikako nije inertan material. U njoj se nalaze trajni organski onečiščivači koji razlaganjem postaju mikroplastika i nanoplastika, odnosno vrlo sitne čestice koje nastavljaju ispuštati štetne kemikalije. Komadi plastike svih veličina, osim ljudskog zdravlja, narušavaju i staništa brojnih biljnih i životinskih vrsta."
e) Gubitak radnih mjesta
Od strane glasnogovornica/ka industrije plastike često se čuje da se odluka o zabrani dogodila preko noći, pa tako Falak ističe upravo to: "Iz pozicije proizvođača svi su spremni za dijalog, ali ne slažemo se da se ovakve odluke donose preko noći i bez nekakvih detaljnih analiza naših proizvođača koji ipak zapošljavaju određeni broj ljudi i hrane njihove obitelji.”
Međutim, priča o štetnosti plastičnih vrećica traje već duže vremena, a u nju su uključene i naše sugovornice. Pehnec Pavlović još je 2012. godine argumentirala protiv naplaćivanja plastičnih vrećica na tržnicama, a argumentiralo se da će uvođenje naknade od dvije kune po vrećici dovesti do gubitka 3000 radnih mjesta.
Iako je naknada za plastične vrećice odgođena, kada se 2014. godine počelo razgovarati o Direktivi EU o kojoj je sada riječ, Falak je istaknula da ona ugrožava 1200 radnih mjesta. Godinu dana nakon,, ponovno se vraćamo na ugrožavanje radnih mjesta 3000 ljudi, sve kako bi se 2019. godine zaustavili na trenutnih 800 radnih mjesta.
Kada smo upitali Falak koliko bi ljudi izgubilo radno mjesto kada bi se zabranila samo ta jedna vrsta plastičnih vrećica, ona je odgovorila: "Industrija ukupno zapošljava na 800 radnih mjesta, a proizvodnja tih jednokratnih vrećica sadrži 30 posto proizvodnje pa pretpostavljam da se radi o otprilike toliko radnih mjesta."
Od 3000 ljudi smo došli na 240 radnih mjesta (30 posto od 800). Međutim, u obzir moramo uzeti izvoz jednokratnih plastičnih vrećica koji hrvatskim proizvođačima plastike Direktivom ne bi bio zabranjen, a čini veći dio njihovog profita, što znači da bi ugroženih radnih mjesta bilo najvjerojatnije ispod 100.
Argument donošenja odluka preko noći, dakle, ne stoji i koristi se već duže vremena. Europska direktiva o kojoj je riječ je na snazi od 2015. godine, dok pregovori s Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja i nevladinim udrugama traju već više od godinu dana.
Što se radnih mjesta tiče, državni tajnik Mile Horvat je na sjednici Odbora za zaštitu okoliša i prirode napomenuo kako postoji nacrt teksta pomoću kojeg tvrtke u industriji plastike mogu nabaviti strojeve za proizvodnju održivih materijala po promotivnoj cijeni, a Petra Andrić iz Greenpeacea kako u predstojećem sedmogodišnjem razdoblju Hrvatska može izvući 22 milijarde eura iz fondova EU za zelenu tranziciju.
f) Kojim smjerom krenuti?
Falak je izrazila želju za jasnom porukom o strategiji koju industrija plastike treba zauzeti: "Želimo jasnu poruku kojim smjerom krenuti. Jesu li rješenje biorazgradive vrećice? Treba se definirati prijelazni period - idemo na nove tehnologije i novi proizvod, ali idemo zajednički. To je strateško upravljanje ovom temom. Idemo odrediti smjer i prilagoditi našu industriju bez nekakvih velikih tektonskih pomaka, gubitka radnih mjesta i rezanja jednog dijela proizvodnje. Idemo zajednički vidjeti što je to prihvatljiv proizvod kojeg ćemo plasirati na tržište... Postavlja se pitanje hoćemo li za godinu dana ići u zabranu jednokratnih plastičnih ambalaža za jelo ili štapića za uši. Treba nam jasna poruka što je to prihvatljivo i što će biti prihvatljivo na tržištu u sljedećih niza godina."
Mileusnić: "Industrija plastike ne smije ulagati u smjer koji je ovisan o fosilnim gorivima. Mogu pogledati u susjednim zemljama poput Italije gdje su još 2013. zabranjene plastične vrećice, a dopuštene samo kompostabilne, slične onima koje u Zagrebu koristimo za odlagati biootpad. Te vrećice imaju privremena svojstva slična plastici, ali se brže razgrađuju. Industrija plastike često spominje biorazgradivu plastiku, ali i ona je vrlo opasna jer za nju trebamo imati posebne pogone. To je jako skupa tehnologija koja se odbacuje i kreće se samo prema kompostabilnim vrećicama. Pogoni kakve ima industrija plastike su relativno slični onima za proizvodnju kompostabilnih vrećica pa bi se u prijelaznom razdoblju mogli preorijentirati na to jer nam je ipak vizija budućnosti otklon od svega jednokratnog. To može biti prijelazna faza i jedna od taktika za očuvanje postojećih radnih mjesta."
g) Krivi signali od strane države
Falak se pozvala i na ideju da je država ponudila kontradiktorne smjernice jer su proizvođači plastike mogli koristiti fondove iz OPKK za ulaganje u industrijske pogone. Mileusnić je na upit o toj problematici odgovorila: "Kada ideš otvarati bilo kakvu firmu moraš napraviti analizu tržišta. Jednostavnim rječnikom rečeno: ako će brašno sutra biti zabranjeno, nove se pekare neće otvarati bez obzira na državne poticaje. Ako je neka tvrtka za plastične vrećice primjerice uložila više desetaka milijuna kuna u proširenje proizvodnje prije unutar svega par godina, imajući na umu razvojni smjer EU, je li to loša odluka poslodavca ili je za to kriva država? Kada se mijenjao zakon u poljoprivredi o veličini kokošinjaca, svi su to morali napraviti bez obzira što su prethodno možda kupili kaveze, a industriji plastike se iz nekog razloga pogoduje već deset godina.
