Od "Imamo Hrvatsku!" do "Ranjive na vidjelo!"

Strateški dokumenti koje donose (ili bi trebala donositi) pojedina ministarstva često se u očima promatrača doživljavaju kao izraz birokratske samodovoljnosti, mrtva slova na papiru kojima državna administracija opravdava primanje vlastite plaće. Iskustvo potvrđuje takav stav: strategije i nacionalne politike, i kada postoje, često su bezobrazno skupi i bezobrazno nerealni dokumenti koji po donošenju završe u ladici i na njih se zaboravi dok ne kucne čas za izradu novih.

Moglo bi se zaključiti kako bi najbolje bilo da ih niti nema. Koga će nam vraga papiri koje nitko ne čita i kojih se nitko ne drži? Praktična politika Razaranje socijalnih, prosvjetnih i kulturnih sektora postalo je od devedesetih do danas neizraženi, ali kontinuirani i djelotvorni dio službene politikeionako se ravna ritmom dnevnih događaja, to je bjelodana činjenica, i čemu uopće zamagljivanje očiju vizijama i dugoročnim ciljevima...

Nešto ambiciozniji zahtjev bio bi da strategije postoje, ali da budu realne, s ciljevima smještenim unutar horizonta vladavine prava i da ih se politika pridržava. To bi nalikovalo na nešto poptu civiliziranog načina upravljanja državom. Dapače, one bi bile optimistički signal da je država konačno oteta iz ruku oligarhije koja ju je privatizirala i da je konačno stavljena u funkciju društva.

Potpuni prezir onih koji državu nemaju od strane onih koji je imaju ilustrira činjenica da stranka koja je zadnje četiri i po godine na vlasti jednostavno nije donijela čitav niz strateških dokumenata koji bi trebali definirati javne politike spram ranjivih skupina i civilnog društva. 

U dokumentu Pregled stanja ljudskih prava u Hrvatskoj za 2020. godinu Kuća ljudskih prava navodi sljedeće strateške dokumente koji za naredno razdoblje nisu doneseni, ili se jednostavno ne provode:

• Nacionalna strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti istekla je u 2020. godini, a unatoč odredbama usmjerenim na zaštitu i unapređenje skrbi za beskućnike, njezinim istekom nije zabilježen značajan pomak u suzbijanju i prevenciji beskućništva u Hrvatskoj.

• Hrvatska i dalje nema točan podatak o broju beskućnika koji je od iznimne važnosti za kreiranje mjera i politika skrbi, niti je nova stategija u 2020. godini donesena.

• U izvješću Državne revizije utvrđeno je da su mjere i aktivnosti Strategije borbe protiv siromaštva djelomično učinkovite i da su potrebna znatna poboljšanja. Također, izvješće upućuje i na nedostatke u provedbi i praćenju, neusklađenost ciljeva s aktivnostima mjera, nejasno definirane pokazatelje učinka te da izvori financiranja i sredstva nisu planirani i nisu praćena utrošena sredstva za financiranje aktivnosti mjera na godišnjoj razini.

• Hrvatska nema donesenu strategiju prevencije i borbe protiv beskućništva ni strategiju socijalnog stanovanja.

• Glavni strateški dokument u području prava djece, Nacionalna strategija za prava djece od 2014. do 2020. godine istekao je krajem 2020. godine. Podaci i evaluacija provedbe predviđenih mjera su izostali te se nije započelo s pripremnim aktivnostima za izradu i donošenje nove strategije za prava djece.

• Ako se uzme u obzir da je rana intervencija jedan od temelja skrbi za djecu te njihovo kasnije uključivanje u obrazovni sustav i ravnopravnu participaciju u društvu, posebice je poražavajuća činjenica da na nacionalnoj razini uopće ne postoje pravila za uključivanje u ranu intervenciju u djetinjstvu.

• Hrvatska nema nikakvu strategiju ni akcijski plan rane intervencije za djecu s razvojnim rizicima, razvojnim odstupanjima, teškoćama u razvoju i potrebama u području ponašanja ili mentalnoga zdravlja.

• Nacionalni program za mlade istekao u 2017. godini.

• Javno savjetovanje o novom Nacionalnom programu za mlade završeno je početkom 2020. godine, no program još uvijek nije donesen.

• Evaluacija prethodnog Nacionalnog programa za mlade pokazala je da je samo 36 posto mjera bilo ispunjeno.

• U 2020. godini i dalje je prisutan problem nepostojanja zakonodavstva koje bi na nacionalnoj razini uredilo pitanje statusa prevoditelja gluhoslijepim osobama u obrazovnim ustanovama.

• Na nacionalnoj razini nije donesena sveobuhvatna i neposredna mjera u cilju zaštite prava na dom uslijed gubitka prihoda zbog epidemije koronavirusa.

• Aktualni Nacionalni program za rijetke bolesti istekao je u 2020. godini, a većina postavljenih indikatora nije ostvarena. Nacionalni program za rijetke bolesti u periodu 2015.- 2020. godine bio je napisan isključivo iz pozicije Ministarstva zdravstva, što je drugim dionicima znatno otežalo i smanjilo interes za uključivanje u njegovo provođenje.

• Iako se već godinama najavljuje nacionalna strategija zaštite mentalnog zdravlja, ona ni u 2020. godini nije usvojena iako je stručno tijelo koje je imenovalo Ministarstvo zdravstva izradilo njen nacrt. Time se nastavlja kontinuirani nedostatak programa destigmatizacije, informiranja o mentalnom zdravlju, preventivnih programa i razvoja programa izvanbolničkog liječenja.

• Ni u 2020. godini nije pristupljeno izradi Nacionalne strategije za suzbijanje svih oblika seksualnog nasilja kao strateškog dokumenta koji bi se sustavno bavio problematikom seksualnog nasilja.

• Ni u 2020. godini Vlada nije izradila i poslala u saborsku proceduru izmijenjeni Zakon o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, čime se izravno krši odluka Ustavnog suda.

• Nacionalna strategija za uključivanje Roma istekla je krajem 2020. godine. Niti zadnja godina njena provođenja nije iskorištena kako bi se dostigli definirani ciljevi, a nije usvojeno ni izvješće o njenoj provedbi za prethodnu godinu (a nova strategija nije još uvijek donesena, op. t.g.).

• Ni u 2020. godini nije donesen novi nacionalni program zaštite i promocije ljudskih prava, iako je prethodni istekao 2016. godine.

• Također, od 2015. godine Hrvatska nema važeću javnu politiku u području rodne ravnopravnosti otkako je istekla Nacionalna politika za ravnopravnost spolova od 2011. do 2015.

• Od kada je 2015. godine prestala važiti Nacionalna strategija za razvoj civilnog društva, Hrvatska već pet godina nema definiranu javnu politiku u području stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva.

Pozabavimo se sada pitanjem zašto hrvatska oligarhija ne donosi strateške dokumente nužne za vođenje socijalnih javnih politika. Radna teza glasi da je hrvatska socijalna medalja ima lice i naličje.

Lice sačinjava politička kultura "posjedovanja države". Ona je pronašla svoj najiskreniji politički izraz u svibnju 1990. godine, kada su objavljeni rezultati prvih političkih izbora nakon 45 godina višestranačkog posta. Izraz je ugledao svjetlo dana izašavši na usta novoproglašenog predsjednika, ista ona usta kroz koja su i inače izlazile najveće i najvažnije državotvorne misli. Glasila je: "Imamo Hrvatsku!"

Mlada se država u svojoj formativnoj fazi razvila kao država u posjedu vladajuće stranke koja se, kao i danas, trideset godina kasnije, odazivala na akronim HDZ. Kako je to izgledalo, o tome Hrvatice i Hrvati već desetljećima pjevaju uz ognjišta i logorsku vatru. Kameni temeljci današnjeg odnosa prema socijalnoj politici postavljeni su devedesetih godina: tada je predsjednik države i stranke prigrabio sebi autokratske ovlasti.

S osloncem na autokratsku vlast pater familiasa, sin, kćer i unuk iznenada pronalaze skrivenu žicu za biznis, osnivajući uspješne tvrtke, redom: Kornet, Netel i TNT Plus, Domovina, Kaptol. Zadatak da brine za stabilnost novonastale situacije povjeren je drugom sinu, koji je dobar dio deSve veći broj ranjivih skupina u hrvatskom društvu, povećavanje broja njihovih pripadnika i njihova sve veća ranjivost u najvećoj su mjeri neposredna posljedica tranzicije kakva se provodi kontinuirano od početka devedesetihvedesetih bio šef svih obavještajnih službi.

Pošto je nova situacija već u svojoj formativnoj fazi proizvodila određene nezgode socijalne naravi, brigu famiglie oko njihova saniranja javno je demonstrirala supruga, majka i baka, poglavarovica i vrhovnikovica, ujedno šefica humanitarne zaklade Za djecu Hrvatske. Tom povijesnom trenutku pripada i začetak hadezeovskog interesa za zaklade i zakladništvo, koji je i sad uočljiv: sam Andrej Plenković, prvi muž suvremene hrvatske države, do prekjučer je bio član upravnog odbora Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, a interes za Zakladu sveudilj ne jenjava, dapače.

Usporedno s ekonomskom konsolidacijom Tuđmanovih i s njezinom premještanjem iz socijalističke srednje klase u novu elitu postsocijalističkih skorojevića, dok su oči nacije bile uprte prema neizvjesnim zbivanjima na bojištu, a hoteli i sportske dvorane ispunjeni desecima tisuća izbjeglih i prognanih, započet je i drugi proces, nazvan prvo pretvorbom, potom privatizacijom, ustvari otimačinom hrvatskog društvenog kapitala. Moto je i opet bio predsjednikov: Hrvatska će biti sretna i prosperitetna, rekao je, ako njezina dobra pripadnu u vlasništvo dvjestotinjak bogatih obitelji. Vlasnici gotovo svega što vrijedi postali su HDZ-u bliski tajkuni, Kutle, Gucić, Todorić, Radošević, Lukšić, Rajić.... koji su isisavali vrijednost iz dotad uspješnih tvrtki prebacujući dio HDZ-u za izgradnju partijske organizacije i za financiranje sumanutih avantura poput rata u Bosni. Sam Kutle, s vjetrom u leđa koji su mu, uz Tuđmana, davali Gojko Šušak i Ivić Pašalić, postao je u kratkom roku vlasnik više desetaka dojučerašnjih Trideset godina posjedovanja države od strane HDZ-ove oligarhije proizvelo je i novu generaciju vlastodržaca kojima obiteljske humanitarne zaklade više ne trebaju čak niti radi proizvodnje imidžadruštvenih tvrtki i korporacija, uključujući Tisak, Slobodnu Dalmaciju, TV Marjan, Radio Dalmaciju, Jadrotekstil, Dalmu, Dionu, Kaštelansku rivijeru, OTV, Obiteljski radio, TV Mrežu, Univerzal iz Bjelovara... 

Da priču posve skratimo: kada su se umorni ratnici 1995. godine vratili s ratišta, one među njima koji su se nadali povratku na radna mjesta dočekala je burza rada. Nije više bilo poduzeća u kojima su nekad radili i koristili blagodati radništvu naklonjenog sistema, ili su životarile u stečaju.

Da bi prisvajanje Hrvatske moglo proći lišo, trebalo je ugraditi dodatne osigurače.

Trebalo je, primjerice, neutralizirati nadzornu funkciju novinara. "Poput svojih prethodnika, i HDZ je nastojao uspostaviti kontrolu nad sredstvima informiranja", pisao je Mark Thompson o zbivanjima na početku devedesetih, u svojoj kultnoj knjizi Kovanje rata. Fokusirajući se, doduše na medije kao sredstvo ratne propagande, Thompson je pažljivo secirao tadašnje mjere "medijske politike" koju su prakticirali vladajući: umjesto nepodobnih, na čelne pozicije u medijima dovedeni su vjerni HDZ-ovci. Uspostavili su zakonski okvir za određivanje vlasništva i nadzor nad privatizacijom medijskih kuća, "zbog čega su mediji de facto u vlasništvu države ili HDZ-ovih funkcionera". Sačuvala je monopolni položaj u odnosu na elektroničke medije. Selektivno je gušila privatne Razaranje socijalnih, prosvjetnih i kulturnih sektora postalo je od devedesetih do danas neizraženi, ali također kontinuirani i djelotvorni dio službene politike: "Nacionalno zakonodavstvo ne prepoznaje mjeru osnaživanja za izlazak iz sustava socijalne skrbi, čime se stvara ovisnost korisnika o sustavu što dovodi do perpetuacije siromaštva"medije...

Najvažnije je u tom trenutku bilo staviti pod kontrolu HRT, u kojem kontekstu Thompson po zlu spominje njegove šefove Antu Vrdoljaka i Tomislava Marčinka, urednika Miroslava Lilića i novinarsku zvijezdu u usponu Silvanu Menđušić. Sadašnji program HTV-a, koji se opravdano može nazvati kriminalnim, logična je posljedica kontinuirane HDZ-ove "medijske politike”, od Vrdoljaka do Kazimira Bačića.

Kutlina okupacija Slobodne Dalmacije imala je, pored ekonomskog, i jasan političko-propagandni cilj, da ušutka njezine kritičke glasove i da inaugurira političke poslušnike – iste one koji su kao poslušnici bili na glasu i do 1990. godine, ali dotad u službi SKH. Urednika kritičkog Glasa Slavonije i nekoliko njegovih najbližih suradnika Tuđmanov je ratni terenac Branimir Glavaš uz pomoć odreda naoružanog kalašnjikovima, izbacio iz redakcije na ulicu. Kritički novinari iz Slobodne osnovali su Feral Tribune, tjednik kojemu je HDZ-ova vlast do Tuđmanove smrti i privremenog prelaska stranke u opoziciju neuspješno pokušavala stati na vrat, kao i drugim dnevnim i tjednim novinama koje su razotkrivale pljačkašku narav privatizacije. To što su prije nekoliko godina HDZ-ovu ministru Hasanbegoviću čak i neprofitni mediji bili trn u oku, pa im je onemogućio financiranje, nije bilo nikakav poseban eksces. Nenapisana HDZ-ova "medijska politika” jest da nikakvih nezavisnih glasova u javnom prostoru ne smije biti.

Da bi prisvajanje Hrvatske moglo proći lišo trebalo je adoptirati i pravosuđe, pa je Tuđman već 1992. lišio funkcije predsjednika Vrhovnog suda s poukom da sudstvo mora biti usklađeno s djelovanjem ukupne državne vlasti. Kadroviranje u pravosuđu potom je prepušteno likovima poput Ivića Pašalića, Vladimira Šeksa, Vice Vukojevića, Ante Potrebice, Milana Vukovića, Stjepana Hercega. Provođeno je po partijskom i etničkom ključu, a krajnji smisao toga korjenitog zahvata danas je više no transparentan: malo koji pretvorbeni kriminalac, isto kao i ratni Ubrzo Postaje uočljiva "zakonitost" da za HDZ glasaju najsiromašniji i najneobrazovaniji dijelovi društva koji su se, uslijed političke neprosvijećenosti i neinformiranosti, pokazali kao mušterije koje rado kupuju populizam i demagogiju, a ujedno su, kao pripadnici "ranjivih skupina", klijentelistički vezani uz vladinu "socijalnu politiku"zločinac, na hrvatskim sudovima pravomoćno je osuđen.

Izbacivanje s Vrhovnog suda čitave grupe sudaca, poput Vladimira Primorca, Petra Novoselca, Ružice Horvatinović 1995. godine, pa zatim predsjednika istoga tijela, uzjogunjenog HDZ-ovca Krunoslava Olujića (1997.) i sadašnje Plenkovićevo suprotstavljanje da na čelo tog suda, na mjesto podobnog Đure Sesse, bude imenovana Zlata Đurđević, spojeni su istom motivacijskom poveznicom. Motiv je - da otimačina pod okriljem vlasti ne bude osuđena i onemogućena, da se Hrvatska i dalje posjeduje kao privatna stvar. U konkretnom sadašnjem slučaju – na čelu Vrhovnoga suda trebala bi sjediti marioneta, kao garancija da nepravomoćna presuda kojom je HDZ proglašen krivim i osuđen za organizirani kriminal u aferi Fimi Media ni drugi put neće biti potvrđena. Izbacivanje s posla Vjekoslava Vidovića 1992. godine i onemogućavanja imenovanja Zlate Đurđević 2021. također predstavljaju prvu i zadnju (premda ne posljednju) točku u kontinuitetu HDZ-ove pravosudne politike.

Naličje hrvatske socijalne medalje sačinjavaju društvene grupe koje se danas, pomalo eufemistički, službeno nazivaju ranjivim skupinama. Hrvatska je ranih devedesetih bila preplavljena prognanicima, a za njima su pristizali ranjenici i invalidi, udovice i rodbina poginulih, ratna siročad, veterani čija su radna mjesta u pretvorbi uništena. Svi zajedno sačinjavali su idealnu podlogu za inauguriranje novog "socijalnog modela": zaštitu i pomoć država više nije raspodjeljivala prema kriteriju potrebe, već prema kriteriju zasluge.

A kriterij zasluge dopuštao je svašta: Hrvati u potrebi bili su, naravno, beskonačno zaslužniji od Srba u potrebi. Službeno se čak ne priznaje niti da je prvi u ratu poginuli uniformirani pripadnik hrvatske strane bio hrvatski Srbin, Goran Alavanja, već se ta "zasluga" pripisuje Hrvatu, Josipu Joviću. Ratni invalidi postali su beskrajno zaslužniji od invalida rada, ratna siročad od ostale, ratne udovice od udovica kao takvih, ratni veterani Mlada se država u svojoj formativnoj fazi razvila kao država u posjedu vladajuće stranke koja se, kao i danas, trideset godina kasnije, odazivala na akronim HDZ.  Kameni temeljci današnjeg odnosa prema socijalnoj politici postavljeni su devedesetih godinaod "običnih" nezaposlenih radnika. Oni među njima koji su glasno, javno i svakodnevno prosipali mržnju i busali se u nacionalna prsa, počeli su biti smatrani zaslužnijima od onih koji to nisu radili. Pogotovo ako su se pritom upisali u HDZ, ako su postali dio njegove aktivističke i glasačke mašinerije. Pogotovo oni među njima koji su zavičajno ili rodbinski povezani jakim ljudima u stranci. Postavljeni su bili temelji za ono što danas nazivamo klijentelizmom.

Novca je u državnoj blagajni bilo sve manje, što zbog isisane privrede, što zbog ratnih razaranja, a preko granice su već na veliko strujali svježe, neoliberalne vjetrovi. Andrija Hebrang provodio je prve velike racionalizacije u zdravstvu, Ljilja Vokić i Girardi Jurkić u školstvu i kulturi, zaboravljeni asovi Josip Juras i Joso Škara na planu rada i socijale, Škegro, Prka, Penić, Štern, Porges i niz drugih u gospodarstvu i financijama.

Sa završetkom neposredne ratne opasnosti započinje snažnije raslojavanje hrvatskog biračkog tijela i jačanje opozicijskih stranaka. Ubrzo postaje uočljiva "zakonitost" da za HDZ glasaju najsiromašniji i najneobrazovaniji dijelovi društva, ljudi u potrebi, ruralni dijelovi zemlje, čitave siromašne i ekonomski devastirane regije. Dakle oni dijelovi stanovništva koji su se, uslijed političke neprosvijećenosti i neinformiranosti, pokazali kao mušterije koje rado kupuju populizam i demagogiju, a ujedno su, kao pripadnici "ranjivih skupina", klijentelistički vezani uz vladinu "socijalnu politiku".

Razaranje socijalnih, prosvjetnih i kulturnih sektora postalo je od devedesetih do danas neizraženi, ali također kontinuirani i djelotvorni dio službene politike. "Nacionalno zakonodavstvo ne prepoznaje mjeru osnaživanja za izlazak iz sustava socijalne skrbi, čime se stvara ovisnost korisnika o sustavu što dovodi do perpetuacije siromaštva", navedeno je u Godišnjem pregledu stanja ljudskih prava Kuće ljudskih prava. Od repubHrvatska socijalna medalja ima lice i naličje. Lice sačinjava politička kultura "posjedovanja države". Naličje su socijalna bijeda i "ranjive skupine"like koja je osamdesetih godina, uz Sloveniju, bila ekonomski i socijalno najnaprednija među socijalističkim zemljama, Hrvatska se od ranih devedesetih do danas preokrenula u jednu od najneuspješnijih zemalja evropske tranzicije.

I gdje smo danas?

Sve veći broj ranjivih skupina u hrvatskom društvu, povećavanje broja njihovih pripadnika i njihova sve veća ranjivost u najvećoj su mjeri neposredna posljedica tranzicije kakva se provodi kontinuirano od početka devedesetih. Trideset godina posjedovanja države od strane HDZ-ove oligarhije proizvelo je i novu generaciju vlastodržaca kojima obiteljske humanitarne zaklade više ne trebaju čak niti radi proizvodnje imidža. Četrnaest mjeseci izloženosti pandemiji COVID-a ogolilo je potpunu bešćutnost vlasti prema žrtvama te bolesti. Hrvatske županije, od Varaždinske i Međimurske do Primorsko- goranske, redom su među evropskim najzaraženijim regijama, stupanj procijepljenosti stanovništva je među najnižima u Evropi, tjednima od korone umire po pedesetak ljudi na dnevnoj bazi, web sustav prijave za cijepljenje pokazao se čistim promašajem za koji nitko ne odgovara, a vlasti iz predizbornih političkih kalkulacija preuranjeno proglašavaju kraj trećeg epidemijskog vala i umjesto korote zbog sedam tisuća umrlih, svečano obilježavaju tridesete obljetnice stvarnih ili izmišljenih ratnih pobjeda.

Vratimo se na kraju opet na onu prvu stranu, lice naše socijalne medalje, posjedovanje Hrvatske. Citiramo još malo dokument Kuće ljudskih prava:

• U 2020. godini istekla je Strategija suzbijanja korupcije za razdoblje od 2015. do 2020. godine.

Vlada je u studenom 2020. odredila rok od devedeset dana za izradu nove strategije, za razdoblje od 2021. do 2030. Toga dokumenta još uvijek nema na svjetlu dana, za razliku od korupcije koja je i dalje živo nazočna. Tko bi žurio s antikorupcijskom strategijom, i kako uopće u nju uklopiti želju da predsjednik Vrhovnog suda bude marioneta?