Sara Lalić: "Zabrinjava nas nezanemariv postotak ispitanika koji imaju negativne stavove prema određenim društvenim grupama poput Roma, Srba i tražitelja azila"
U rujnu ove godine, manje od dva tjedna prije nego što će se pred obalom Europske unije utopiti više stotina bespomoćnih izbjeglica iz sjeverne Afrike, Centar za mirovne studije objavio je istraživanje "Zastupljenost i indikatori diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova u Republici Hrvatskoj". Istraživani su stavovi građana prema dodjeli državljanstva doseljenicima, diskriminaciji stranaca i prema određnim kategorijama stranaca s obzirom na razloge njihovog boravka u RH, a 800 punoljetnih građana Hrvatske ispitivano je o ksenofobiji prema određenim etničkim, vjerskim i političkim skupinama. Rezultati istraživanja su, u najkraćem, bili svojevrsni preslik aktualnih europskih politika naspram "stranaca", koje su kod dijela poštenijeg svijeta naišle na oštre kritike i optužbe za svojevrsno suučesništvo u tragedijama preko nečinjenja ili posredstvom svođenja imigrantskog pitanja na sigurnosni, a ne ljudskopravaški problem. To, naime, znači da su stavovi hrvatskih ispitanika prema strancima varirali od liberalnijih, ali opreznijih stavova pojedinih država članica Unije, pa sve do šovenskih tlapnji kakve imamo prilike čuti od francuskog Nacionalnog fronta ili pak recentno kriminalizirane grčke Zlatne zore.
Istraživanje je, među ostalim, pokazalo kako građani RH u prosjeku laviraju na granici između ksenofobičnih i podržavajućih stavova prema useljavanju stranaca u Hrvatsku: otprilike podjednaki broj iskazuje ksenofobične i blagonaklone stavove prema stranim doseljenicima. Ksenofobija je, pokazuje istraživanje, posebno izražena u dva područja: strahu da će doseljenici uzimati posao ljudima koji oduvijek tu žive (63,4 posto) i sumnji da strancima interes naše zemlje neće biti na prvom mjestu (63,6 posto). Takvi stavovi posebno su usmjereni prema Romima, tražiteljima azila, Srbima, muslimanima, Kinezima i Arapima.
Kada je riječ o stavovima prema multikulturalnom društvu, ispitani građani u prosjeku su pokazali otprilike podjednaku zastupljenost pozitivnih i negativnih stavovima prema multikulturalizmu. Tako se, na primjer, 57,7 posto ispitanika u nekoj mjeri slaže s tvrdnjom da je ugodno živjeti u sredini u kojoj žive ljudi različitih vjera, nacija i porijekla, dok se 50,6 posto u određenoj mjeri slaže s tvrdnjom "podržavam doseljavanje stranaca u Hrvatsku".
"Čini nam se da ovo istraživanje, s obzirom na to da ipak većina građana ne podupire izrazito ksenofobične stavove, pokazuje da u Hrvatskoj postoji dobra osnova za stvaranje otvorenijeg društva. Međutim, zabrinjava nas ipak nezanemariv postotak ispitanika koji imaju negativne stavove prema određenim društvenim grupama poput Roma, Srba i tražitelja azila", kaže za H-Alter Sara Lalić iz Centra za mirovne studije, dodajući kako je jasno da je aktualna ekonomska nesigurnost jedan od uzroka ksenofobnih rezultata istraživanja.
"Gledajući iskustva drugih zemalja, poput Grčke, vidljivo je da teška ekonomska situacija doprinosi razvitku ksenofobije i jačanju ekstremno desnih stranaka i grupacija. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da jedan dio ispitanika ne podržava
U Hrvatskoj je sveukupno dodijeljeno 99 zaštita, čime je ona smještena na samo dno europskog prosjeka, tik uz grčki i ciparski nacionalni sustav odobravanja zaštite. Usporedbe radi, EU prosjek je 25 posto odobrenih zaštita od ukupnih zahtjeva
jednak pristup zapošljavanju za imigrante, te da su ispitanici najviše zabrinuti da će im strani doseljenici uzimati posao. Takav stav nije u potpunosti iracionalan: postoji mogućnost da će se u Hrvatsku sada s ulaskom u EU useljavati i ljudi iz zemalja s još lošijom ekonomskom situacijom koji će biti spremni raditi za manji novac te time snižavati cijenu rada za sve radnike u Hrvatskoj. Međutim, važno je prepoznati da uzrok problema nisu ti doseljenici koji su ekonomski potpuno nemoćni, već kapital kojemu to itekako odgovara i država koja dopušta takvo srozavanje radničkih prava", objašnjava Sara Lalić.
Ako se, međutim, rezultate rečene studije stavi u kontekst stvarnosti, naime u kontekst politika dosadašnjih hrvatskih vlada, barem kada je riječ o tražiteljima azila, tek tada postaje vidljivo da onaj ksenofobniji dio građanstva nema razloga za brigu. Prema podacima UNHCR-a, od stupanja na snagu Zakona o azilu 1. srpnja 2004. pa sve do kolovoza 2013. azil je zatražilo 4 045 osoba, od čega je samo u 2012. podneseno 1 193 zahtjeva. Od svih tražitelja u zadnjih devet godina njih 51 na koncu je dobilo status azila, a 48 status supsidijarne zaštite. Dakle, sveukupno je dodijeljeno 99 zaštita, čime se Hrvatska i dalje smješta na samo dno europskog prosjeka, tik uz grčki i ciparski nacionalni sustav odobravanja zaštite. Usporedbe radi, EU prosjek je 25 posto odobrenih zaštita od ukupnih zahtjeva.
To u prijevodu znači, barem kad je o tražiteljima azila riječ, kako oni teško mogu dobiti azil, a kamo li, na olakšanje onih koji strahuju, posao u Hrvatskoj.
Drago Župarić-Iljić: "Istraživanja našeg instituta su pokazala kako se imigrante doživljava prvenstveno kao vrstu socio-kulturne ili pak ekonomske prijetnje tj. ugroze, naročito u današnjoj situaciji produljenja gospodarske krize, iako broj stranaca u Hrvatskoj ne prelazi niti 1 post0"
"Nažalost, istraživanja našeg Instituta su pokazala kako se strance, odnosno imigrante doživljava prvenstveno kao vrstu socio-kulturne ili pak ekonomske prijetnje tj. ugroze, naročito u današnjoj situaciji produljenja gospodarske krize, iako taj broj stranaca u Hrvatskoj ne prelazi niti 1 posto. Također je izraženi stupanj socijalne distance prema tražiteljima azila dosta velik. Uslijed pojedinačnih incidentnih situacija u prihvatilištima u Kutini i Dugavama u 2012. i 2013., mediji su izvještavali o izrazito negativnim stavovima lokalne zajednice spram lokacije samog prihvatilišta i prisustva tražitelja azila, uz naročito naglašenu sigurnosnu dimenziju tih stavova. Takva radikalizacija stavova prema tražiteljima azila može posljedično dovesti do neželjenih pojava diskriminacije, ksenofobije i rasizma spram stranaca u hrvatskom društvu", kaže H-Alteru Drago Župarić-Iljić, sociolog iz Instituta za migracije i narodnosti, dodajući kako je Hrvatska u proteklih godinu dana ušla u još jednu fazu prilagodbe svog zakonodavnog okvira sukladno regulativi EU. Hrvatska je, među ostalim, od početka ove godine donijela dva strateška dokumenta - Migracijsku politiku RH za 2013-2015 i Akcijski plan za uklanjanje prepreka u ostvarivanju pojedinih prava u području integracije stranaca za razdoblje od 2013. do 2015. godine, koji, veli Župarić, uvjetno možemo shvaćati i kao svojevrsnu "integracijsku politiku RH".
U Hrvatskoj trenutno postoje dva prihvatilišta za tražitelje azila: u Kutini te zagrebačkoj Dubravi. Dosadašnja iskustva su pokazala kako čekanje na odobrenje azila traje minimalno šest mjeseci pa i do više od godinu dana. No, prije toga se obavlja postupak za utvrđivanje opravdanosti zahtjeva. Postupak koji provodi MUP je tajan i zatvoren za javnost, a period do konačne odluke uvelike ovisi o svakom pojedinom slučaju koji se razmatra. Naime, tijekom toga razdoblja djelatnici MUP-a, među ostalim, provjeravaju identitet tražitelja azila i vjerodostojnost njegovih izjava temeljem kojih traži azil, što se katkad zna odužiti. U slučaju odobrenja azila, započinje prilagodba na život u Hrvatskoj, ali i brojni problemi povezani sa samim procesom integracije. Jedan od većih je, dakako, pronalazak posla te dokazivanje obrazovnog profila, što ponajbolje ilustrira činjenica da je tijekom 2012. od svih azilanata samo troje bilo zaposleno, i to ne u stalnom radnom odnosu. Nepoznavanje jezika te nerijetka neosjetljivost i nerazumijevanje poslodavaca dodatno otežavaju potragu za poslom.
Dorijan Klasnić: "Postoje kvalitetni zakonski okviri, poput onog o obaveznom učenju hrvatskog jezika, ali programi edukacije se ne održavaju"
"Integracija je nešto na što će Hrvatska u budućnosti morati puno više ulagati. Postoje kvalitetni zakonski okviri, poput onog o obaveznom učenju hrvatskog jezika, ali sami programi edukacije se ne održavaju. Udruge su uključene u taj postupak, ali sustav još nije na adekvatnoj razini, zbog više od nekoliko razloga. Radi se o interdiciplinarnom postupku. Od početka se uključuje MUP, nakon toga Ministarstvo socijalne skrbi i drugi. Potrebna je jedno koordinacijsko tijelo koje bi moglo prilagođavati cjelokupni sustav", kaže Dorijan Klasnić iz UNHCR Hrvatska, navodeći kako je još jedan pozitivan pomak u tome što je Hrvatska ove godine donijela strategije koje propisuju u svim područjima hrvatskog društva, uključujući sva ministarstva, osiguravanje sredstava za borbu protiv mržnje, ksenofobije i rasizma. "Sad treba pričekati da vidimo na koji način će RH konkretnim projektima i mjerama to odraditi."
Voditeljica Službe za migrante iz Hrvatskog Crvenog križa Sanja Pupačić ističe kako je, prema informacijama iz prihvatilišta, odnos okoline prema njima u najvećem broju slučajeva korektan, ali da postoje incidenti i nerazumijevanja koja se nekad iskazuju na neprihvatljiv način. "Prema informacijama od tražitelja, na žalost, događaju se i incidenti fizičkog nasilja. Na primjer, tražitelj iz Ugande bio je napadnut dva puta u tramvaju i na ulici, ali i dalje izjavljuje da se osjeća sigurno u Zagrebu. Azilanti također kažu da su doživjeli napade, od strane određenih skupina. Ovakvi incidenti su apsolutno neprihvatljivi i adekvatna reakcija institucija i cijelog društva je neophodna. Zanimljivo je, međutim, da je jednom prilikom kada su azilanti tamnije boje kože bili napadnuti u tramvaju, većina građana napustila tramvaj od straha, a jedna starija baka je branila napadnute i vikala na napadače, što su azilanti doživjeli kao dokaz da, pored nasilnika, kod nas ima puno ljudi koji im žele pomoći i zbog toga čak ugroziti svoju sigurnost", kaže Sanja Pupačić.
Sanja Pupačić. "Kada su azilanti tamnije boje kože bili napadnuti u tramvaju, većina građana napustila tramvaj od straha, a jedna starija baka je branila napadnute i vikala na napadače, što su azilanti doživjeli kao dokaz da, pored nasilnika, kod nas ima puno ljudi koji im žele pomoći"
Najčešće zemlje porijekla osoba kojima je odobrena zaštita su Afganistan, Rusija, Somalija i odnedavno Sirija. Velik broj izbjeglica upravo iz tih zemalja, s izuzetkom Rusije, stradao je u brodolomima početkom listopada, bježeći od rata, dugotrajnih nestabilnosti i učestalih sukoba. Potonji se u diskursu eurobirokrata te političara nacionalne provenijencije i dalje nerijetko odazivaju na ime "nezakoniti" imigranti, što, smatra Sanja Pupačić, nije dobar izraz, jer "čovjek ne može biti nezakonit, samo se zbog različitih razloga može naći u takvom statusu." "Oni su svakako najranjivija skupina među migrantima jer nemaju pristup osnovnim pravima i potpuno su nevidljiva skupina u društvu, a zbog svoje ranjivosti i manjka zaštite sustava, izložena svim mogućim oblicima manipulacije, eksploatacije uključujući i trgovanje ljudima. Problem je što takvi migranti, kao i tražitelji azila koji ne dobiju zaštitu a ne mogu se vratiti u svoju zemlju porijekla, nemaju nikakvu mogućnost da se uključe u društvo nego često završe na margini. Zalažemo se za to da se svim ljudima omogući pristup osnovnim pravima i uslugama koje bi im omogućile dostojanstven život i kako bi se spriječilo iskorištavanje najranjivijih. Posebno su u ovoj skupini ugrožen djeca migranti bez pratnje roditelja i skrbnika, zbog svoje nezrelosti i manjka iskustva i načina nošenja s rizicima iskorištavanja.", dodaje Sandra Pupačić.
Prošle godine u Hrvatskoj je zabilježeno 6 541 nezakonitih prijelaza granice, što je značajan porast s obzirom na godine prije 2012. Ove godine brojke pokazuju sličan trend. "Vrlo je izgledno da će se to još intenzivirati sada kad smo u EU, kao što se to događa i u drugim zemljama jugoistočne Europe", smatra Drago Župarić-Iljić, podsjećajući kako je Hrvatska i dalje dominantno tranzitna zemlja za imigrante, ali bi se, navodi, to moglo promijeniti kroz nadolazećih nekoliko godina.
"Teško je prognozirati hoće li i kada RH biti krajnje odredište za imigrante jer potrebno je pratiti i analizirati trendove idućih nekoliko godina. U ovoj fazi čini se još ne, zato jer statistike MUP-a ukazuju kako u pojedinim periodima broj obustavljenih zahtjeva za azilom, poradi toga jer je tražitelj napustio teritorij RH prije okončanja postupka, iznosi i do 80 posto slučajeva, i što se, od strane MUP-a, smatra "zlouporabom sustava azila". Razloge velikog porasta neregularnih migranata od kojih nekih zatraže i azil treba potražiti i u problemima s kojima se suočavaju sustavi upravljanja migracijama i azilom u Turskoj i Grčkoj. No, interes tražitelja azila za Hrvatskom kao konačnim odredištem će vjerojatno u prve dvije-tri godine članstva Hrvatske u EU rasti, dok je moguće da će nakon toga i opadati, te se stabilizirati na brojci između 500 i 1000, ako je vjerovati iskustvu Slovenije. Naravno, to prvenstveno ovisi o situaciji u zemljama koje i danas generiraju azilne tokove", kaže sociolog Župarić-Iljić.
Dorijan Klasnić ističe kako Hrvatska trenutno ima sustav koji dobro funkcionira, odnosno usklađen je s međunarodnom i europskom praksom. "No, kada je riječ o slučaju dolaska velikog broja ljudi odjednom, naročito morskim putem, Hrvatska zasad nije dovoljno spremna i nema određeni plan za rješavanje takvih situacija. Međutim, uvjeren sam kako će se i to, nakon ovih događaja na Mediteranu, popraviti i da će Hrvatska napraviti kvalitetniji plan prijema većeg broja ljudi odjednom", ističe.
imigranti_niksaduper_dubrovacki.hr.jpg
Da bi se situacija s integracijom i prihvatom imigranata u hrvatsko društvo poboljšala, potrebno je u praksi provoditi sve ono što je predviđeno zakonima i migracijskom politikom koju je usvojila Vlada i Sabor RH, slažu se H-Alterovi sugovornici. "Sve institucije se trebaju uključiti u proces integracije migranata i izbjeglica, te ostvariti uvjete da se oni zaista mogu dobro integrirati kako bi se izbjegli problemi koje primjećujemo u zapadnim zemljama. Hrvatska sada ima priliku učiti iz iskustva drugih zemalja i urediti sustav prema najboljim praksama i svom vlastitom iskustvu. Hitno je potrebno osigurati pristup učenju hrvatskog jezika, kulture i uključivanju u život zajednice", ističe Sanja Pupačić iz Hrvatskog Crvenog križa, dok Sara Lalić iz Centra za mirovne studije smatra kako je proteklih godina mnogo napravljeno u području suzbijanja diskriminacije, posebice u smislu zakonodavnih rješenja, ali da se premalo radilo na obrazovanju i informiranju, na koje bi se javne politike tog tipa u bliskoj budućnosti trebale usmjeriti.
Drago Župarić Iljić: Neuspjeh zajedničke europske politike azila
