nakic_denisceric_hina_copy13443.jpgUz Dansku, Hrvatska ima jedan od najsolidarnijih zdravstvenih sustava koji se financira javnim novcem u čak 85 postotnom udjelu. No, kako stvari sada stoje, na tom tronu nećemo se još dugo zadržati.

Imidž nam baš i nije neki. Njemačko-francuski dokumentarci tvrde da su naši ekstremisti najživlji u Europi, židovske zajednice poslale su nam odbijenicu za službeno obilježavanje Jasenovca, sindikati javnih službi na pregovorima s vladajućom koalicijom pojavljuju se u tragovima, na indeksu sreće vazda smo među nezadovoljnijima, širimo se, itekako, ali samo kilama, no, vjerovali ili ne, postoji nešto u čemu i mi prednjačimo. I to Najava udara na džep građana povećanjem cijene dopunskog zdravstvenog osiguranja, dok reforme ostalih sektora koje su neophodne za preživljavanje zdravstva zasad nisu ni na vidiku, razotkriva nedostatak pravog rješenja, zbog čega nezadovoljstvo i odbijanje ovakvih politika postaju opravdani odgovorinešto nije mala stvar.

Uz Dansku, Hrvatska ima jedan od najsolidarnijih zdravstvenih sustava koji se financira javnim novcem u čak 85 postotnom udjelu. No, kako stvari sada stoje, na tom tronu nećemo se još dugo zadržati. Starenje stanovništva i cijena novih tehnologija, zajedno s povećanim očekivanjima oko kvalitete zdravstvene skrbi, uvjetuju konstantan rast troškova zdravstva koji nije praćen odgovarajućim uzletom BDP-a. Također, zbog nedostatka radne snage trenutno svjedočimo situaciji u kojoj na jednog uplatitelja zdravstvenog osiguranja dolaze trojica koji ga koriste, a koji nisu u mogućnosti za njega izdvajati. Stanje je i gore nego što se čini jer, ako se podrobnije prouči tko zaista kešira, vidljivo je da većina novca dolazi iz javnog sektora, što znači da pravih prihoda nema i da je riječ o fiktivnom procesu u kojem država obrće novce unutar sebe same. Da stvar bude veselija, država je itekako dužna samoj sebi, odnosno HZZO-u, a HZZO, ili država, ljekarnama. Neodrživost ovakvog načina funkcioniranja potaknula je govor o novim zdravstvenim reformama i njihovu provedbu. U tom smislu, uz priču o reformi hitne službe i uvođenje nadstandarda, medijsku su pažnju zasad zaokupile još dvije najavljene reforme. Jedna se odnosi na dopunski rad liječnika, a druga na rast cijene dopunskog zdravstvenog osiguranja.

Rezati prvo u zdravstvu ravno je političkom samoubojstvu: ministar Dario Nakić na analizi "šećera u krvi". (Foto: Denis Cerić, Hina)<br> Rezati prvo u zdravstvu ravno je političkom samoubojstvu: ministar Dario Nakić na analizi "šećera u krvi". (Foto: Denis Cerić, Hina)

Usustavljivanje ideje da liječnici smiju raditi i kod privatnika nije novo. Pravilnik koji bi to regulirao donio je još ministar Siniša Varga, a njegova nelogičnost i diskriminatornost poslužili su kao opravdanje za uvođenje izmjena koje se kreću u smjeru liberalizacije dvojne prakse. Ministar Dario Nakić, u obranu liječničke slobode rada, izjavio je da nije riječ o otvaranju vrata privatnicima, nego i o omogućavanju cirkulacije liječnika unutar postojećih javnih bolnica jer u centralističkoj Hrvatskoj samo Zagrepčane očekuje primjerena zdravstvena skrb dok stanovnici manjih mjesta u nedostatku ljudskih resursa često ovise o radnoj agilnosti već umirovljenih liječnika.

S druge strane, protivnici omogućavanja dopunskog rada kažu da će navedena reforma dovesti do legalizacije navodno već postojeće prakse prelijevanja "javnih" pacijenata u privatne ordinacije s ciljem dubljeg posezanja u njihove džepove. No, hoće li netko nakon javnog pregleda otići Nedostatak radne snage koja bi punila proračun jedan je od osnovnih generatora troškova u zdravstvu što podsjeća na to da su nam prvenstveno potrebne reforme koje će dovesti do otvaranja novih radnih mjesta kako bismo učinili naš zdravstveni sustav dugoročno održivimna konzultacije i liječenje privatno manji je problem od obrnutog scenarija, koji podrazumijeva da netko iz privatnoga odlazi u javno, što nije nepoznat slučaj. Primjerice, riječ je o situaciji kada trudnicama privatni ginekolozi, koji također rade u državnoj bolnici, vode trudnoću. Kada dođe vrijeme za porod one dolaze "svome" doktoru u javnu bolnicu, ali, kao "njegove" pacijentice, dobivaju brže preglede i bolji tretman. Dakako da je i jedno i drugo neetično i protuzakonito postupanje, ali ono teško može poslužiti kao valjan argument onemogućavanja dvojnog rada jer je riječ o pretpostavci nemoralnog djelovanja, zbog čega teza može biti lako odbačena prebacivanjem problema s legitimnosti same prakse na inspekcije koje trebaju primjereno sankcionirati takvo postupanje.

Na koji način odijeliti privatno i javno, odnosno gdje počinje sukob interesa i bi li rješenje bilo dozvoliti dopunski rad samo u državnim bolnicama čime bi se rješavale postojeće liste čekanja, trošili državni resursi i punila državna kasa, pitanje je koje zahtijeva studiozan pristup jer može imati dalekosežne posljedice. No, osim moguće analize infiltracije privatnoga u javno, elaboracija opravdanja reformiranja podsjetnik je na način funkcioniranja centralističke politike Europske unije te može poslužiti kao poligon za raspravu o tome što je bit medicine danas. Naime, ova se reforma uvodi argumentom da veliki broj liječnika zbog potplaćenosti odlazi raditi u inozemstvo, stoga, da bismo ih zadržali, moramo im omogućiti dodatnu zaradu.

Odlazak liječnika u inozemstvo nije prazna priča. Kao što Hrvatska liječnička komora navodi, u četiri godine broj liječnika specijalista u bolničkom Problem liječničke emigracije ne treba izdvajati iz šire slike pogona Europska unija. On pak funkcionira po principu lijevkasustavu smanjen je gotovo za 15 posto, a u zadnje dvije godine više od tisuću liječnika pripremilo je papire za odlazak. Kao primjer funkcioniranja zdravstvenog tržišta nedavno smo imali slučaj da je veliki broj riječkih anesteziologa emigrirao u Sloveniju gdje jednim danom dežurstva mogu naplatiti hrvatsku mjesečnu plaću. Također, Britanija, a i nordijske zemlje, u manjku zdravstvenog osoblja, širom otvaraju vrata stručnjacima iz jugo-istočnijeg bloka. U tom smislu problem liječničke emigracije ne treba izdvajati iz šire slike pogona Europska unija. On pak funkcionira po principu lijevka. Rubne države članice poput Hrvatske plaćaju obrazovanje liječnicima, da bi se oni nakon toga slili u bogate zapadnoeuropske zemlje. Navedeno je dakako pogubno po državu iz koje najbolji odlaze, no, iako se na prvi pogled ne čini tako, pitanje je o kakvom je dobitku riječ za građane zemlje u kojoj oni kao pridošlice nastavljaju obavljati svoj posao. Medicina kao struka određena je intimnošću dodira s drugim, što je čini najhumanijom profesijom. Stoga se ona u bitnom smislu bazira na komunikaciji. No, što se događa kada liječnici počinju raditi u inozemstvu? Koliko su dobro u stanju razumjeti pacijente, odnosno jezik i zemlju u kojoj liječe? Kakva je zapravo kvaliteta njihove usluge i može li ona dovesti do pravog "ozdravljenja"?

Zašto prioritet nije od svih dosadašnjih vlada najavljivana reforma 
lokalne samouprave, nego nas odmah diraju tamo gdje nas najviše boli? Ima li šećera u avionu? (Foto: Denis Cerić, Hina)<br> Zašto prioritet nije od svih dosadašnjih vlada najavljivana reforma lokalne samouprave, nego nas odmah diraju tamo gdje nas najviše boli? Ima li šećera u avionu? (Foto: Denis Cerić, Hina)

Liječnik se danas, kao i svaki drugi radnik, promatra isključivo kao serviser, pružatelj mehaničke usluge koji kao vijak, prema potrebi, može lako biti uklopljen u međunarodnu maticu. Kako će hrvatski liječnik razumjeti britanskog seljaka, pitanje je koje se ne postavlja. Upravo je komunikacija, kao što je nedavno pokazao vinkovački slučaj, rak-rana svakog, pa i hrvatskog zdravstvenog sustava. Odlazak u inozemstvo kao izraz duha mobilnosti ovo pitanje samo potencira, no, nedostatak pravilne komunikacije ono je s čime se većina pacijenata i inače najbolnije suočava. Paradoksalno, taj trend prisutan je paralelno s prividnim širenjem prava pacijenata pravnim praksama poput informiranog pristanka. One se pak Osim moguće analize infiltracije privatnoga u javno, elaboracija opravdanja reformiranja podsjetnik je na način funkcioniranja centralističke politike Europske unije te može poslužiti kao poligon za raspravu o tome što je bit medicine danaspokazuju potpuno izlišnima jer se u stvarnosti od dobrog liječnika više ne očekuje da zna komunicirati, dovoljno je da prereže gdje treba. Danas se vrijednost na tržištu rada mjeri brojem izvršenih operacija, a ne ćakulama s dokonim gospođama.

Što se vladajućih tiče, pitanje reformi u zdravstvu pitanje je šire usklađenosti najavljenih reformskih politika. Čak i ako bismo prihvatili da je rast cijene dopunskog osiguranja neophodan jer je ovakav zdravstveni sustav neodrživ, zbog čega svi moramo dodatno participirati kako bismo spriječili njegov potpuni kolaps, što je s ostalim reformama? Zašto prioritet nije od svih dosadašnjih vlada najavljivana reforma lokalne samouprave, nego nas odmah diraju tamo gdje nas najviše boli? Rezati prvo u zdravstvu ravno je političkom samoubojstvu, stoga su dva moguća odgovora na ovo pitanje. Dobronamjerno tumačenje kaže da je ministar Nakić jedini ozbiljan ministar, pa, eto, nije on kriv što ostali kasne s reformama. Cinično pak ističe da se ova reforma namjerno gura u prvi plan kako bi se zaokupila naša pažnja, dok će se u pozadini odvijati daljnje kupoprodaje državne imovine, od energetike pa do slavonskih hektara. Što god da bio pravi razlog ovakvog postupanja, šira perspektiva ukazuje da, sve kada bismo i odlučili podnijeti ovakav rez, time rješavamo samo simptome, a ne uzrok bolesti. Nedostatak radne snage koja bi punila proračun jedan je od osnovnih generatora troškova u zdravstvu što podsjeća na to da su nam prvenstveno potrebne reforme koje će dovesti do otŠto se događa kada liječnici počinju raditi u inozemstvu? Koliko su dobro u stanju razumjeti pacijente, odnosno jezik i zemlju u kojoj liječe? Kakva je zapravo kvaliteta njihove usluge i može li ona dovesti do pravog "ozdravljenja"?varanja novih radnih mjesta kako bismo učinili naš zdravstveni sustav dugoročno održivim. Najava udara na džep građana povećanjem cijene dopunskog osiguranja, dok reforme ostalih sektora koje su neophodne za preživljavanje zdravstva zasad nisu ni na vidiku, razotkriva nedostatak pravog rješenja, zbog čega nezadovoljstvo i odbijanje ovakvih politika postaju opravdani odgovori.

A dok se mi valjamo u strahu od javnozdravstvenih rezova, njihovo sprečavanje ili s(p)retnija rješenja očekivala bi se od oporbe. No, oporba, opterećena unutarstranačkim preslagivanjima, mudro je zašutjela. U jeku socijalno problematičnih reformi mi od oporbe nismo čuli ni O. Zoran Milanović se pritajio vjerojatno u strahu da zbog svog već poslovičnog neimanja dlake na jeziku ne bi izgubio vlast u stranci, jer, unatoč tome što se nedavno utvrdio na njezinom čelu, očekuju ga izbori za predsjedništvo i glavni odbor. I vladajuća garnitura bavi se sličnim problemima. Milijan Brkić, koji je proslavio mjesto glavnog tajnika, svu je svoju energiju usmjerio u stranačke izbore, što mu je poslužilo kao isprika za stavljanja saborskog mandata u mirovanje. Kako bi tek postupao da HDZ ima više kandidata za stranačkog šefa? Posljedica je promjene fokusa ta da je klasičnu opoziciju vladajući vs. oporba zamijenilo unutarkoalicijsko, odnosno unutarstranačko kritiziranje Karamarko – MOST – Orešković i Milanović – BernardićOstojić. Za polemičko zatišje u vrijeme unutarstranačkih izbora još bismo i mogli imati razumijevanja kada bi oni mogli donijeti nešto novo. No u proporcionalnom izbornom sustavu u kojem se glasuje za liste, a ne osobe, oni se ne pokazuju kao festival unutarstranačke demokracije, nego kao dodjeljivanje trofeja najboljim U jeku socijalno problematičnih reformi mi od oporbe nismo čuli ni "O"ulizicama. Dakle, dok mi čekamo da vidimo tko se šefovima najviše umilio, vladajući mogu činiti što ih je volja.

Čini se da su oni trenutno najviše zaokupljeni time da nam odvlače pažnju, odnosno šećere pričama oko pravih i lažnih ideologija. Te se priče pokazuju toliko ukusnima da im progresivni mislioci i društveni kritičari ne mogu odoljeti, a činjenica da se zdravstveni sustav baziran na solidarnosti (ne)povratno urušava, ostaje kao manje atraktivna jednodnevna tema i problem onih koji će uskoro biti izvan njega. Da stvar bude gorča, da bismo si kvalitetnu zdravstvenu skrb mogli priuštiti, izgleda da ćemo u budućnosti morati prišparati na čokoladi jer će slatkiši biti primjereno oporezovani. A čime ćemo se onda tješiti?

<br>
<
Vezane vijesti