Na često postavljeno pitanje u javnosti, je li Vlada Republike Hrvatske zaslužna za izlazak iz recesije i rast ekonomske aktivnosti u prvom (0,5% BDP-a) i drugom (1,2% BDP-a) kvartalu 2015., odgovor je jednostavan. Da, jest, to je, u najvećoj mjeri, rezultat Vladinih aktivnosti. Iako neke dileme ostaju, prvenstveno, je li i u kojoj je mjeri, ovdje riječ o efektu poslovnog ciklusa. Drugim riječima, jesmo li došli do faze u kojoj možemo reći da sve što pada, mora u određenom trenutku i početi rasti? Također, u kojoj mjeri je riječ i o učinku članstva u EU? Konačan odgovor na to Vlada se nije kockala kao Nixon i dobro je tempirala svoje odluke kako bi se efekti pojavili prije samih izbora. Štoviše, očigledno je da je rast BDP-a u zadnjem kvartalu 2014. i prvom kvartalu 2015. potaknuo i oporavak investicijapitanje sigurno ćemo dobiti kroz par kvartala, i stoga je možda još uvijek prerano za ovaj zaključak, ali dozvolite da vam ponudim nekoliko razloga koji stoje iza ovog stava. Zadržat ću se samo na četiri koja smatram najvažnijima, stoga krenimo redom.
Prvo, definicija svake javne politike, pa onda i ekonomske, jest da je ona u funkciji onog što vlada poduzima ili ne poduzima. Posljedično, vladina odluka u drugoj polovici 2014., vezano uz izmjene poreza na dohodak, kojim se smanjilo direktno oporezivanje, izravno je utjecala na kretanje komponente osobne potrošnje. Ako znamo da se udio osobne potrošnje u BDP-u, u razdoblju 2000.-2013. kretao između 58%-62% (2013. iznosila je 59,4% prema podacima DZS-a) stvari "sjedaju" na svoje mjesto.
Drugo, a zapravo nastavno na prvo, u hrvatskoj ekonomiji uloga države i javnog sektora je tolika da se većina problema, a posljedično i rješenja, nalazi u sferi političke ekonomije. Taj utjecaj uvelike prelazi udio države u konačnoj potrošnji (20,1% BDP-a u 2013. prema dostupnim podacima DZS-a) i slikovito se može prikazati, većinski, rentijerskim karakterom poduzetničke elite[1] i čeličnim stiskom raznih interesnih skupina na proračun. Pritom, to nije subjektivan stav jednog polit-ekonomista. Isti zaključak možete pronaći i u nastupima makroekonomista Vizek (Ekonomski institut) i Bićanića (Ekonomski fakultet) ili ekonomista koji su stručnjaci u javnim financijama, npr. Ott (Institut za javne financije) i/ili Šimovića (Ekonomski fakultet). Dakle, ako su problemi/rješenja suštinski polit-ekonomski, onda je jasno da je država/Vlada u centru tih razmatranja.
Treće, u uvjetima visoke nezaposlenosti i okruženju koje je dominantno određeno politikama štednje i ciljanja niske inflacije, ključ rasta BDP-a Porezne promjene su ipak više išle u korist pojedinaca s viših dohotkommože doći preko poticanja potražnje. Iz ekonomske teorije znamo da ona sadrži dvije komponente: inozemnu i domaću potražnju. Dok je inozemna potražnja, u najvećoj mjeri, rezultat stanja u kojem se nalaze gospodarstva naših najvećih trgovinskih partnera, domaća potražnja je primarno određena našim vlastitim uspjesima ili neuspjesima. Ili jednostavnije: ako našim susjedima u Sloveniji ide dobro, npr. raste im BDP i zaposlenost, onda će im sigurno rasti i potrošnja, te će uz domaća dobra vrlo vjerojatno potraživati i dobra koji sami ne proizvode, već ih proizvode njihovi trgovinski partneri, a što uključuje i poduzeća iz Hrvatske. Isto vrijedi i u slučaju Hrvatske, za njenu domaću potražnju i za potražnju za inozemnim dobrima, odnosno uvoz u tom slučaju. Podaci HNB-a potvrđuju da usprkos pozitivnom doprinosu neto izvoza (tekući račun platne bilance iznosio je 0,8% BDP-a u 2013. i 0,7% BDP-a u 2014.) to nije bilo dovoljno da se preokrenu negativni trendovi.[2] Tek kada je domaća potražnja porasla, i to u prvom redu konačna potrošnja sektora stanovništva i države (u prvom za 0,4% i u drugom kvartalu za 0,6%) zajedno s rastom investicija (0,8% u drugom kvartalu 2015.) trend se definitivno promijenio.
Promatrajući instrumente ekonomske politike, u prvom redu monetarne i fiskalne politike, obzirom na njihov utjecaj na brzinu i smjer ekonomske U situaciji u kojoj je fiskalna politika jedini instrument ekonomske politike koji je pod kontrolom izvršne vlasti, njeni motivi u izbornom razdoblju su jasni, kao što je i jasno da će unutar političkih stranaka prevladati frakcija oportunistaaktivnosti, mogu se izvući sljedeći zaključci. U sferi monetarne politike, HNB-ova politika se de facto, i to već dugi niz godina, svodila na prilagođavanje odlukama Vlade u sferi fiskalne politike, a sve s ciljem održavanja stabilnosti deviznog tečaja. Pritom, svi drugi ekonomski ciljevi stavljeni su u drugi plan i slijedila se deviza: neka svatko radi svoj posao. Takva politika, sad već dovodi do pitanja nalazimo li se u svojevrsnom trade offu između politike cjenovne stabilnosti i fiskalne "nerazboritosti"[3]. I posljedično, ako je to istina (npr. Europska komisija smatra da jest i kroz proceduru prekomjernog proračunskog deficita /EDP-om/ nas je jasno upozorila na to), što nam je činiti dalje? Strukturne politike, na koje se mnogi pozivaju, a koje ciljaju na smanjenje troškova poslovanja, imaju svoju donju granicu. U tom kontekstu, nije nevažno spomenuti da smo u 2014. zabilježili i deflaciju (-0,2% prema podacima HNB-a).
Bitno je napomenuti i napore HNB-a usmjerene povećanju likvidnosti financijskog sustava i kreditne aktivnosti bankarskog sektora.[4] Tako da je ZIBOR, tj. referentna kamatna stopa na hrvatskom međubankarskom tržištu, na svojim rekordno niskim razinama. Ali očigledno je da nešto ne funkcionira u transmisijskom kanalu između banaka i realnog sektora. Postoje ograničenja na strani ponude i potražnje za kreditnim sredstvima. S jedne strane, banke su u proteklom periodu bile nositelj razduživanja i znatno su smanjile svoj udio u strukturi vanjskog duga te su i dalje jako konzervativne u svojim procjenama rizičnosti plasmana. S druge strane, visoka zaduženost poduzeća u razdoblju do 2008., uvjetovala je i njihovu strategiju razduživanja u zadnjih nekoliko godina čemu treba nadodati i neizvjesno okruženje u kojem posluju. Pod tu sintagmu "neizvjesno okruženje" možemo također strpati sve i svašta, ali opadajuća potražnja, Hrvatska ekonomija ne može u potpunosti iskoristiti sve učinke oporavka potražnje u inozemstvu i ono što je važnije, ne može održivo generirati nova radna mjestaobeshrabrujući trendovi na tržištu radne snage i česte administrativne izmjene poslovnog okruženja pokrivaju većinu toga.
Na polju fiskalne politike bilo je dosta lutanja u toku mandata Vlade. Sjetimo se samo odluka o snižavanju, a zatim i vraćanju doprinosa za zdravstveno osiguranje poduzetnicima, prvotnog povećanja (i to preko regresivnog PDV-a), a zatim smanjenja poreznog tereta (povećanja osobnog odbitka i promjene poreznih razreda) stanovništvu, rasprava o proširenju porezne osnovice i blokada iste od strane najjačeg koalicijskog partnera… Pozitivne pomake u mandatu joj ne može nitko osporiti, te ću navesti samo neke: uvođenje reda u javne financije (fiskalne kase i COP), onemogućavanje isplate plaća bez uplaćenih doprinosa i rješavanje problema brodogradnje. Očigledno je da je Vlada pokušavala tokom mandata, i da je tek sad pogodila "dobitnu kombinaciju". Vidljive su jednako tako i neke druge stvari. Vlada je propustila priliku reformirati pravosuđe, javni sektor i administraciju, dopustila je posvemašnju fragmentaciju tržišta radne snage, okrenula je trendove u fiskalnoj decentralizaciji i lutala je u strategiji kako potaknuti rast.[5] Jedan dio krivnje leži na njoj i pogrešnim očekivanjima kreatora ekonomske politike, a dio je i u eksternim učincima (npr. EDP, razduživanje banaka i poduzeća) ali za koje opet možemo okriviti ovu i kumulativno djelovanje prošle/ih vlade/a.
Restrukturiranje na nižoj razini proizvodnje
Ono što većina vrlo često ne vidi jest da je ravnoteža u ekonomiji uvijek prisutna, samo je pitanje na kojoj razini zaposlenosti, proizvodnje i opće razine cijena se ona postiže. U svakoj od proteklih šest recesijskih godina hrvatska ekonomija nalazila se u "ravnoteži", samo je pritom bila sve dalje i dalje od potencijalnog BDP-a. Cijena te "ravnoteže" na, ekonomisti bi rekli, sub-optimalnim razinama BDP-a, bio je rast nezaposlenosti i javnog duga. Čitav model rasta koji nas je doveo do toga, temeljen na osobnoj potrošnji, uvozu i vanjskim izvorima financiranja, činio se istrošen. Vlada je propustila priliku reformirati pravosuđe, javni sektor i administraciju, dopustila je posvemašnju fragmentaciju tržišta radne snage, okrenula je trendove u fiskalnoj decentralizaciji i lutala je u strategiji kako potaknuti rastZatim su se neke stvari počele polagano mijenjati. Neto izvoz je od 2013. postao jedina stavka s pozitivnim doprinosom povećanju obujma BDP-a, na što se nadovezala i prerađivačka industrija koja je od 2014. (uz izuzetak prvog kvartala ove godine) bilježila pozitivne realne stope rasta. Počele su se pojavljivati naznake da se ekonomija restrukturirala na nižoj razini proizvodnje i da se počela okretati izvoznim tržištima, a ne više dominantno domaćem tržištu i poslovanju s javnim sektorom i državom. Taj novi model rasta, koji se tek sramežljivo počeo pojavljivati, predstavlja ujedno i prvu takvu situaciju u cjelokupnoj povijesti Hrvatske.[6] Nepotrebno je pritom naglašavati koliko je taj model zapravo i jedini održivi model rasta za Hrvatsku. Gorka je istina da Hrvatska svoj dugoročni rast ne može temeljiti na domaćoj potražnji. Ali sad, u kratkom roku, te su promjene ipak bile preslabe i prespore da bi promijenile ukupne trendove.
U prvom redu izvoz je suočen s dva bitna ograničenja: uska izvozna baza i (cjenovna i necjenovna) konkurentnost. Zbog toga hrvatska ekonomija ne može u potpunosti iskoristiti sve učinke oporavka potražnje u inozemstvu i ono što je važnije, ne može održivo generirati nova radna mjesta.[7] Točnije, ona to još uvijek ne može bez investicija u izvozni sektor, a one su nažalost izostale u tom periodu. Dodatno, treba imati na umu i mali udio neto izvoza u strukturi BDP-a i činjenicu da je BDP, na temeljima starog modela rasta, dominantno određen kretanjima domaće potražnje. Ta situacija i nestrpljivost političkih elita dodatno je naglašena u (pred)izbornom razdoblju, pogotovo ako ste vlast osvojili obećanjima o gospodarskom rastu i izlasku iz recesije.
Dobitna kombinacija
Ovdje se vraćamo na "dobitnu kombinaciju". Uz ekonomske ishode postignute sub-optimalne ravnoteže, valja uzeti u obzir i šire, socijalne, troškove uz koje ona dolazi. Zadnje je pogotovo važno u (pred)izbornim godinama, jer se ravnoteža mora simultano ostvariti i na ekonomskom, ali i na političkom tržištu. Dakle, ako ulazite u izbore s lošim ekonomskim rezultatima, jako su vam male šanse za reizbor. U političkoj ekonomiji to je prepoznato kao tzv. "Nixon efekt"[8] i temelji se na Nixonovom komentaru zašto je izgubio izbore 1960. od Kennedyja: "Dno pada 1960. došlo je u listopadu, a ekonomija se pokrenula u studenom, što je bilo prekasno da utječe na rezultate izbora. U listopadu, uobičajenom mjesecu Pozitivne pomake u mandatu Vladi ne može nitko osporiti, te ću navesti samo neke: uvođenje reda u javne financije (fiskalne kase i COP), onemogućavanje isplate plaća bez uplaćenih doprinosa i rješavanje problema brodogradnjerastuće zaposlenosti, broj nezaposlenih narastao je za 452 000. Svi govori, televizijske emisije i posao 'svjetskog policajca' nije mogao izbrisati tu činjenicu…" (Alesina i dr., 1997: 67). Upravo to predstavlja četvrti razlog zbog kojeg porast BDP-a pripisujem djelovanju Vlade. Čak i ako je riječ o efektu poslovnog ciklusa, on je pod dominantnim utjecajem političkih/izbornih ciklusa.
Većina modela političko-poslovnih i političko-proračunskih ciklusa[9], koje ekonomisti koriste, kreću od oportunističkih motiva političara na vlasti koji teži reizboru. Naravno, njihovi motivi ostanka na vlasti variraju, od krajnje sebičnih koji se ogledaju u izvlačenju renti koje im pozicija moći omogućava, do krajnje benevolentnih koje podrazumijevaju zainteresiranost za povećanje ekonomskog blagostanja svoje izborne baze ili cjelokupnog biračkog tijela. Pritom, naglašavam da ne vjerujem da su svi političari isti, oni su zaista ne samo drugi, nego i drugačiji. Važnost političkih ideja i sustava vrijednosti koji svaka od političkih stranaka zastupa je za (polit)ekonomiste izuzetno važna, jer se upravo one nalaze u srži svake javne politike (npr. evidentan primjer je sukob oko proširenja porezne baze uvođenjem poreza na imovinu).[10] Ono na što ciljam jest Roemerov (2001) pristup koji stranke promatra kao koalicije i/ili, nerijetko, mjesta sukoba tri unutarstranačke frakcije: militanata, oportunista i reformista. Ukratko, oportunisti su zainteresirani za pobjedu na izborima, reformisti za javne politike koje će se provoditi, a militanti za publicitet i redovno su manjina unutar stranke. Zavisno od internih kretanja unutar stranke i eksternih događaja (npr. blizina izbornog razdoblja) prevladat će oportunisti ili reformisti.
U situaciji u kojoj je fiskalna politika jedini instrument ekonomske politike koji je pod kontrolom izvršne vlasti, njeni motivi u izbornom razdoblju su jasni, kao što je i jasno da će unutar političkih stranaka prevladati frakcija oportunista. Unutar tog diskursa tumačim zadnje poteze Vlade unutar Očigledno je da je Vlada pokušavala tokom mandata, i da je tek sad pogodila "dobitnu kombinaciju"porezne politike, koji se tiču poreza na dohodak i izmjena u sustavu PDV-a za obrtnike i poduzetnike (plaćanje PDV-a po naplaćenim računima), kojima stimulira domaću potražnju. Budimo načisto, takvi potezi su legitimni i u ovom slučaju očigledno donose rezultate. Vidjeli smo ih i kod prošlih vlada, nisu strani ni u ponašanju lokalnih čelnika, a i široko su rasprostranjena praksa u većini zemalja svijeta. Vlada se nije kockala kao Nixon i dobro je tempirala svoje odluke kako bi se efekti pojavili prije samih izbora. Štoviše, očigledno je da je rast BDP-a u zadnjem kvartalu 2014. i prvom kvartalu 2015. potaknuo i oporavak investicija, koje od 2009. bilježe negativne stope rasta. U ovom slučaju čak nije ni važno iz kojeg izvora je taj rast financiran: država, EU fondovi ili privatni sektor, bitno je da se nakon šest godina odgađanja investicijskog ciklusa, on konačno i dogodio.[11]
Ono što ostaje neodgovoreno i što svakako treba izdvojiti jest sljedeće: porezne promjene su ipak više išle u korist pojedinaca s viših dohotkom. Teorija nam sugerira da je njihova granična sklonost potrošnji (udio svake kune dodatnog dohotka koji odlazi na potrošnju) niža u usporedbi s pojedincima s nižim dohotkom. Dakle, koliko dugo će ovaj porast trajati? Je li on kratkog daha ili će se na valu rasta potrošačkog optimizma zadržati? Sljedeće pitanje jest - kakva će biti reakcija uvoza i kada će on početi rasti? U trenutku kada se to dogodi, od starog modela rasta već Vladina odluka u drugoj polovici 2014., vezano uz izmjene poreza na dohodak, kojim se smanjilo direktno oporezivanje, izravno je utjecala na kretanje komponente osobne potrošnjesmo preuzeli dvije od tri karakteristike. S druge strane, usko povezana s promjenama unutar sustava poreza na dohodak je i situacija s lokalnim proračunima koji su uslijed izmjena ostali bez značajnih izvora prihoda. Njihova reakcija je trenutno izostala, vjerojatno zbog parlamentarnih izbora, ali znači li to da nas nakon njih očekuje porast cijena komunalnih usluga? I kako će to djelovati na optimizam potrošača? I konačno, jesu li izborni motivi presudili novom, potencijalnom, modelu rasta koji ne bi bio temeljen na domaćoj potražnji i osobnoj potrošnji stanovništva?
Zaključno, možemo reći da je recesijski maraton završio i da je za to zaslužna Vlada, ali mišljenja sam da je još uvijek prerano reći tko je na kraju pobijedio. I to ne samo jer utrka zapravo još uvijek traje. I trajat će sve dok ne poraste stopa zaposlenosti. Od tri trenutna izvora rasta: učinak poslovnog ciklusa, članstvo u EU (tj. prilagodba poslovnog sektora koji se okreće inozemnoj potražnji i napušta poslovanje s javnim sektorom i općenito domaću potražnju) i djelovanje Vlade, najbolja i dugoročno najodrživa opcija je ona u kojoj poslovni sektor preuzima štafetnu palicu.
Literatura:
- Alesina, A. i dr., (1997) Political Cycles and the Macroeconomy. Cambridge, MA: MIT Press.
- Bađun, M. i dr. (2014) Government size and efficiency as constraints to economic growth: comparing Croatia with other European countries. Post-communist economies, 26(3): 297-323.
- Drazen, A. (2000) Political Economy in Macroeconomics. Princeton, NJ: PrincetonUniversityPress.
- Državni zavod za statistiku. Publikacije. Prvi rezultati. Dostupno na: http://www.dzs.hr/ . [Pristupljeno: 14.9.2015.]
- HNB - ekonomski indikatori. Dostupno na:http://www.hnb.hr/statistika/h_ekonomski_indikatori.pdf . [Pristupljeno: 14.9.2015.]
- Roemer, J. E. (2001) Political Competition: Theory and Applications. London: Harvard University Press.
- Rogoff, K. (1990) Equilibrium Political Budget Cycles. The American Economic Review, Vol. 80: 21-36.
[1] Poslovni sektor se jednostavno previše oslanjao na državu, te gradio mrežu netransparentnih i klijentelističkih odnosa s javnim sektorom u cjelini. Posljedica toga je smanjenje novostvorene vrijednosti i fokus na preraspodjelu koji je i u pogledu poslovnih rizika manje rizičan, ako je mreža dobro postavljena i redovno održavana.
[2] Rast neto inozemne potražnje (2,0%) u zadnjem kvartalu 2014. bio je poticaj rastu BDP-a za 0,3% u odnosu na isto razdoblje 2013. (DSZ).
[3]Pojam fiskalne "nerazboritosti" koristim u kontekstu u kojem fiskalna politika preostaje jedinim instrumentom aktivne ekonomske politike u maloj, otvorenoj ekonomiji i kao takvu ekonomski agenti ocjenjuju ju nezavisno od visine i strukture njenih javnih izdataka.
[4] Iako, polit-ekonomisti čak i u tome prepoznaju simptome Drazenovog modela političko-poslovnog ciklusa, u kojem se monetarna vlast prilagođava odlukama donesenim u fiskalnoj sferi i zapravo opet pasivno djeluje.
[5] Pritom se čini da je u javnim raspravama dominantnu ulogu uvijek imala veličina, a ne efikasnost javnog sektora, iako se na potonju fokusira i Europska komisija, a i dugi niz godina je promatra M. Bađun s Instituta za javne financije (vidi npr. Bađun i dr. (2014)).
[6] Bilo bi zanimljivo vidjeti broj novoosnovanih poduzeća u tom periodu i udio izvoznih prihoda u njihovim ukupnim prihodima, jednako kao i jesu li se kod poduzeća "starosjedilaca" promijenile neke navike u poslovanju.
[7] Podaci DZS-a iz Ankete o radnoj snazi, iako upućuju na pozitivne pomake, pokazuju volatilnost u kretanju stope zaposlenosti: 42,1% u četvrtom kvartalu 2013., 45,2% u trećem kvartalu 2014. i 42,7% u prvom kvartalu 2015.
[8] Kenneth Rogoff je Nixona čak i nazvao "svevremenskim herojem političko-poslovnog ciklusa" (Rogoff, 1990:)
[9] Oba termina označavaju cikluse u ekonomskim varijablama: stopi nezaposlenosti, inflacije i proizvodnje (političko-poslovni ciklus), odnosno cikluse u proračunskim varijablama: prihodi, rashodi i deficit/suficit (političko-proračunski ciklus) koji su potaknuti izbornim ciklusom.
[10] Dodatno, i svaki ekonomski model u sebi sadrži pretpostavke koje su vrijednosno jasno determinirane, pa negiranjem utjecaja ideologije jednostavno negiramo i ekonomiju kao društvenu znanost.
[11] Moguće je da je privatni sektor reagirao na pozitivne promjene u okruženju i odlučio riskirati, a upravo to uz veću iskorištenost EU fondova onda svakako možemo pripisati djelovanju Vlade. S druge strane, moguće je da su poduzeća jednostavno morala nakon šest godina zamijeniti dotrajalu opremu i investirati što pak odgovara efektu čistog poslovnog ciklusa. U ovom trenutku i bez detaljnijih podataka nije moguće dati konačan sud.
Autor ovoga priloga, dr. sc. Velibor Mačkić, asistent je iz kolegija Političke ekonomije na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Stavovi izrečeni ovdje predstavljaju osobne stavove autora, a ne institucije u kojoj je zaposlen. (op. ur.)