Vijest da je umro Otakar Turek (1927-2018), jedan od posljednjih iz plejade nadarenih, odvažnih, misaono smjelih pokretača promjena ekonomskog uređenja u Čehoslovačkoj 1960-ih/1970-ih godina, mora rastužiti i potresti svakoga tko ga je poznavao – njegovu ličnost i njegova misaona nastojanja, formulirana u knjigama, člancima, internim elaboratima, u vremenu dužem od šezdeset godina. A u tome je osobito značajno da je od 1957. godine do sloma "praškog proljeća" bio sekretarom Komisije za privrednu reformu (poznatiju po imenu čelnog čovjeka – tzv. "Šikova reforma").

S jedne se strane libertarijanizam snažno oslanja na filantropiju (kao supstitut socijalne države), a s druge pokazuje beskrupuloznu okrutnost prema radnicima, siromašnima, deprivilegiranima. Isti će libertarijanski glasnogovornik od Vlade tražiti da se procesuira nezaposlenog čovjeka koji nema novaca da prehrani obitelj i pred kamerama priznaje da ponekad radi na crno i istovremeno braniti Uber čak i kad on predstavlja strukturalno kršenje zakona.

Dan prije izbora pomislio sam kako je šteta, iz novinarske perspektive, što će ipak na kraju pobijediti Hillary Clinton - sva istraživanja, komentatori, ozbiljni mediji su se oko toga slagali. Pripremao sam se pisati o pobjedi status quoa, trijumfu buržoaskog razuma, ratovima koje će predsjednica započeti, ekonomiji koja će nastaviti biti namještena da služi gornju petinu stanovništva, usprkos predizbornoj retorici. Clinton nije pobijedila, ali Trumpova pobjeda je vrlo tijesna. Zapravo, on uopće i nije pobijedio.

Baklje na terenu i prekid utakmice na Europskom nogometnom prvenstvu izazvale su neviđenu histeriju u državi. Društvo, koje je deprivirano u svakom smislu odredilo je u suglasju s političkim elitama da su nogomet i sudjelovanje nogometne reprezentacije na Euru prioritet. Dok masa raspravlja o velikoj tragediji i sramoti koja je zadesila hrvatski narod tog kobnog dana 17. lipnja, država se raspada. Donosimo listu problema čije rješavanje bi ipak trebalo biti važnije od sudjelovanja na Euru.

Pretvaranje domaćih i EU-političara da su stvari pod kontrolom ima svoju cijenu i nju uvijek plaćaju najslabiji: siromašni, đaci, studenti/ce, penzionerke i penzioneri ili pak svi građani – kada izbije ekonomska kriza. Vožnja po sadašnjim pravilima vodi u krivom smjeru, a gradnja institucija koje bi nas povele u pravom traži znatno odvažnije korake od onih koji su trenutno politički realni.

Na često postavljeno pitanje u javnosti, je li Vlada zaslužna za izlazak iz recesije i rast ekonomske aktivnosti u prvom kvartalu 2015. godine (0,5 posto BDP-a) i drugom (1,2 posto BDP-a) , odgovor je jednostavan. Da, jest, to je, u najvećoj mjeri, rezultat Vladinih aktivnosti. Ipak, još uvijek je prerano reći tko je na kraju pobijedio, i to ne samo jer utrka zapravo još uvijek traje. A trajat će sve dok ne poraste stopa zaposlenosti.

Obmanjivačko zapomaganje nad fenomenom pomanjkanja i gubitka radnih mjesta.

Mogu li se, u zemljama zahvaćenim krizom, građanke i građani odnosno privreda u cjelini nositi s tolikom razinom neizvjenosti koju stalne najave reformi nose sa sobom? Paradoks modela razvoja koji je trenutno u primjeni u Grčkoj ili Hrvatskoj sastoji se u tome da, što je neka zemlja u ovoj igri "uspješnija", to je veća destrukcija njenog socijalnog tkiva i time sve manje nalikuje na održivi društveno-ekonomski model koji bi zapravo trebao biti stvarni cilj.

SDP je valjda jedina stranka u Evropi koja je uvjerljivo izgubila nekoliko izbora, pa i predsjedničke, od suparnice koje je sudski proglašena kriminalnom organizacijom. To, kao i rezultati njegove Vlade, dovoljno govori o sposobnosti aktualnog premijera. Možemo se nadati da će nakon sljedećih parlamentarnih izbora nastati bolje i sposobnije stranke, s više empatije i poštenja, stranke jakih timova i pojedinaca koji su stručni, operativni i odlučni. Pozitivna promjena u političkim stankama nam je, kao društvu, pitanje opstanka

U godinu u kojoj će se održati parlamentarni izbori ulazimo bez stranke koja nudi zaokruženi i inkluzivni razvojni program koji će odgovarati povijesnom trenutku. A to je krajnje opasno, jer bi se glasovi mnogih birača lako mogli pretočiti u mandate političara koji ne nude puno više od identitetske simbolike koja smrdi na totalitarizam.