Dana 4. srpnja 2013. u Vukovaru je održana VIII Konferencija Kultura sjećanja - Temelj za bolju budućnost u organizaciji Europskog doma Vukovar, Društva intelektualaca "Vukin Vukovar", Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i Friedrich Ebert Stiftunga. Konferencija je dio dugogodišnjih nastojanja Europskog doma Vukovar da na lokalnoj razini u svojevrsnoj "tihoj diplomaciji" okuplja Srbe i Hrvate s ciljem rješavanja nagomilanih problema u sredini opterećenoj nasljeđem rata i svim napetostima koje proizlaze iz toga. Na konferenciji je o važnosti kulture sjećanja govorila i Vesna Teršelič, voditeljica "Documenta" - Centra za suočavanje s prošlošću. (E.J.)
Zauzimanje stava prema žrtvama Holokausta, kao jedinstvenog zločina u povijesti, kao i svima koji su preživjeli druge genocide ili teške povrede ljudskih prava poput silovanja i još se uvijek nose s posljedicama zločina neodvojivo je od našeg odnosa prema problemima manjina danas
Ne jednom su u Vukovaru, Hrvatskoj kao i u drugim post-jugoslavenskim te evropskim zemljama neriješene traume i podjele iz prošlosti zatrovale odnose i unazadile kvalitetu života budućim generacijama. Smatram da je dužnost cijelog društva takav obrazac prekinuti. Da bismo to postigli važno je dosljedno i nepristrano suočavanje s teškim nasljeđem prošlosti - nešto za što je koji put potrebna hrabrost. Zato je ključno pitanje kako se približiti priznanju patnje stradalnika i istovremeno osigurati ostvarivanje prava mladih na učenje prošlosti utemeljene na činjenicama? Kako spriječiti da prošlost ne ugrozi budućnost?
U ratovima devedesetih godina u post-jugoslavenskim je zemljama stradalo više od 130 000 osoba. Procjenjuje se da je u Republici Hrvatskoj ukupno ubijeno više od 20 000 osoba, a još uvijek je nepoznata sudbina 1 703 osobe. 2 059 osoba žive i dalje kao prognanici na području Hrvatske. Gotovo 2 000 osoba stradale su u ratu i nakon rata od mina, a značajan dio prostora (762,5 četvornih kilometara) još uvijek nije razminiran. Ratom i ratnim razaranjima bilo je obuhvaćeno 54 posto teritorija na kojemu je živjelo 36 posto stanovništva. U ratu je uništeno više od 150 000 kuća i imanja, a prema podacima Državne komisije za popis i procjenu štete, izravna šteta u Hrvatskoj iznosila je 236 431 568 000 kuna.
Žrtve rata traže priznanje patnje. Mnogi od njih imaju duboku i dugotrajnu potrebu za psihosocijalnom podrškom. Većina preživjelih treba društvenu solidarnost. Trebaju moralno i materijalno obeštećenje. Traže procesuiranje ratnih zločina te pronalazak nestalih osoba i posmrtnih ostataka kao i obilježavanje mjesta stradanja.
Organizacije za ljudska prava očekuju od vladinih institucija Republike Hrvatske, post-jugoslavenskih zemalja i institucija Europske Unije konkretna poboljšanja usmjerena prije svega na učinkovito i neselektivno istraživanje i procesuiranje ratnih zločina, rasvjetljavanje sudbine svih nestalih u ratovima na području Hrvatske i drugih post-jugoslavenskih zemalja te preuzimanje odgovornosti od strane države za nastale štete, neovlaštena ulaganja, stambeno zbrinjavanje i rješavanje statusnih i radno-pravnih pitanja žrtava ratnih djelovanja. Očekuju i potporu inicijativama za sve civilne žrtve rata što uključuje i inicijativu za REKOM, Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o svim ratnim zločinima u ratovima od 1991. - 2001.
Određivanje prema nasilju u prošlosti ide ruku pod ruku s odgovorom na isključivanje Roma i neuvažavanje prava drugih nacionalnih manjina
No proces suočavanja s prošlošću treba se fokusirati i na druge slojeve nasilne prošlosti, kako bi se dodatno istražile činjenice vezane uz stradanja u Drugom svjetskom ratu, poslijeratnom političkom nasilju u vrijeme jugoslavenskog socijalizma i devedesetima u vrijeme Domovinskog rata. Za razvijanje kulture sjećanja na razini pojedinih mjesta i država trebamo puno više od komemoracija jer nam nedostaje lokaliziranje pamćenja sudbine žrtava. Predstoji nam postavljanje info-ploča, revitaliziranje ili razvijanje spomen područja na autentičnim mjestima stradanja te osmišljavanje participativnih programa obilaska i komemoriranja sa sudjelovanjem zainteresiranih umjetnika i umjetnica koji bi mladima približilo činjenice o počinjenim zločinima.
Pitanje kako se sjećamo stradalih blisko je povezano s našim današnjim odgovorima na rasizam, ksenofobiju i isključivost. Zauzimanje stava prema žrtvama Holokausta, kao jedinstvenog zločina u povijesti, kao i svima koji su preživjeli druge genocide ili teške povrede ljudskih prava poput silovanja i još se uvijek nose s posljedicama zločina neodvojivo je od našeg odnosa prema problemima manjina danas. Određivanje prema nasilju u prošlosti ide ruku pod ruku s odgovorom na isključivanje Roma i neuvažavanje prava drugih nacionalnih manjina. Suočavanje s prošlošću, usmjereno na priznavanje patnje svih žrtava rata, polazi od dijaloga s svima koji su u prošlosti bili žrtve progona ili su još uvijek diskriminirani, kao doprinosa razvoju otvorenog i uključivog društva u kom će biti dobrodošao doprinos svake osobe i svake društvene skupine. Dok je više dekada sustavnog rada na obrazovanju o Holokaustu pridonijelo smanjivanju ksenofobije prema Židovima, slabiji interes za istraživanja genocida nad Srbima i Romima kao i pogubljenja iz ideoloških razloga, još uvijek hrani predrasude prema potomcima tadašnjih žrtava zločina. Negiranje zločina iz prošlosti često prati aktualna diskriminacija u svim sferama života.
Inicijative za trajno obilježavanje mjesta stradanja u svim zemljama iziskuju strpljenje i istrajnost u zagovaranju. Njemačka je, možda više od bilo koje druge zemlje, naučila živjeti s nacističkom prošlošću u složenom procesu postupnog razvoja kulture komemoriranja. No ne treba zaboraviti da su i tamo rane inicijative za institucionalizaciju pamćenja ignorirane. Joseph Wulf, povjesničar koji je preživio Auschwitz, 1965. godine pokrenuo je inicijativu za osnivanje međunarodnog dokumentacijskog centra u vili gdje je dogovorena provedba ubijanja europskih Židova koja je zaživjela u obliku Haus den Wansee Konferenz tek 27 godina kasnije. U tijeku posljednjeg desetljeća u središtu Berlina blizu Parlamenta izgrađeni su memorijali ubijenim europskim Židovima (2005), homoseksualcima (2008) te Romima (2012).
terselic_documenta.hr.jpg
U Vukovaru se sjećamo stradanja žrtava u Spomen domu na Ovčari, Memorijalnom groblju i u Bolnici. U tijeku Foruma kulture sjećanja održanom u travnju ove godine pod naslovom "Sjećanja na ratove ili ratovanja sjećanjima?" obišli smo mjesta sjećanja i nakon završetka upitali sudionice i sudionike za njihovo mišljenje što im je bilo najznačajnije i najkorisnije za njihov budući profesionalni rad i/ili za njih osobno?
Redatelj Stevan Bodroža je, primjerice, zapisao je da je za njega na Forumu: "Apsolutno i na prvom mestu bila poseta komemorativnim mestima, posebno vukovarskoj bolnici. Za razliku od drugih mesta sećanja i obeležavanja prošlosti, na kojima je život u jednom trenutku prekinut, u ovoj bolnici život se nastavio, ona je obnovljena, u njoj se ljudi opet leče, medicinske sestre i doktori promiču hodnicima. Zato poseta ovom mestu uliva nadu na jedan poseban način. Vukovarska bolnica izrasta u paradigmu koja se može primeniti na mnoge druge segmente stvarnosti- prošlost i sadašnjost trebalo bi da žive u harmoniju, međusobnom nadopunjavanju: prošlost nezaboravljena kako bi se iz nje moglo učiti, sadašnjost okrenuta budućnosti ali bez potiskivanja prošlosti koja je večna opomena."
Na Forumu se govorilo i o inicijativi za postavljanje spomen obilježja civilnih žrtava rata srpske nacionalnosti stradalim u Vukovaru u ljeto 1991. na koju još uvijek nema odgovora.
U razvijanju kulture pamćenja trebalo bi pronaći primjerena rješenja za različite skupine stradalih. Dobru priliku za dijalog imamo i na ovoj konferenciji.
Proces suočavanja s prošlošću treba se fokusirati i na druge slojeve nasilne prošlosti, kako bi se dodatno istražile činjenice vezane uz stradanja u Drugom svjetskom ratu, poslijeratnom političkom nasilju u vrijeme jugoslavenskog socijalizma i devedesetima u vrijeme Domovinskog rata
Inspiraciju možemo pronaći i u iskustvima drugih zemalja. Na međunarodnoj razini neke su mogućnosti za razvijanje kulture sjećanja:
- Zajedničko promicanje prava na istinu, pravični sudski postupak i kulturu pamćenja te promicanje nastave povijesti utemeljene na činjenicama kroz potporu bilateralnim i multirateralnim stručnim inicijativama kao i programima organizacija civilnog društva kroz postojeće mreže (npr. International Holocaust Rememembrance Alliance) i mreže u nastajanju (npr. Platform of European Memory and Conscience);
- Zajedničko promicanje kulture otpora kroz zalaganje za osnivanje muzeja otpora, muzeja antifašizma i dokumentiranje građanskog aktivizma te snimanje osobnih sjećanja svjedoka vremena koji su se aktivno odupirali svim totalitarnim i autoritarnim režimima uz prezentaciju snimki u virtualnom muzeju;
- Uključivanje Hrvatske u European Network Rememembrance and Solidarity koji sada povezuje Poljsku, Češku, Slovačku i Njemačku na razini Ministarstava kulture;
- Uključivanje institucija iz Hrvatske u European Holocaust Research Infrastructure, projekt koji je započeo 1. 10. 2010. a završava 30. 09. 2014 .
heroji_danasnjice_halter.jpg
