ZAŠTO JE ROBERT DZIEKANSKI MORAO UMRIJETI

Svatko tko je u svijetu nakon 11. rujna putovao avionom vjerojatno je na vlastitoj koži bio svjedok novih mjera sigurnosti. U mjeri u kojoj je avion kao prijevozno sredstvo u 20. stoljeću bio simbol tehnološkog napretka i globalizacije još uvijek shvaćene u pozitivnim terminima (avion kao mogućnost mobilnosti), u toj je mjeri avion danas, u 21. stoljeću, postao simbolom ne samo ranjivosti zapadnih razvijenih društava (11. rujan kao najbolji primjer), već i mjestom gdje represivni karakter suvremenih kapitalističkih društava dolazi najviše do izražaja. To je najbolje pokazao nedavno usmrćeni Robert Dziekanski, četrdesetogodišnji građevinac iz Poljske koji je na međunarodnom aerodromu u Vancouveru čekao čak 10 sati, te zbog toga postao nervozan i počeo se iskaljivati na namještaju aerodroma, sve dok ga elektrošokom nije usmrtila policija.

Dziekanski je iz Njemačke došao u posjet svojoj majci koja u Kanadi živi već godinama. To je bio njegov prvi let avionom, a prema izjavama odvjetnika obitelji niti on niti njegova majka nisu znali da pristup prostoru za preuzimanje prtljage nije dopušten javnosti, već samo putnicima. Stoga je majka čekala šest sati na svog sina, a kad se nije pojavio, pošto je ovaj istovremeno čekao na prtljagu, otišla je kući. Zanimljivo je da jadnom Dziekanskom nitko od osoblja aerodroma nije niti pokušao pomoći, on nije znao engleski, a s obzirom na činjenicu da mu je to bilo prvo putovanje avionom, možemo samo zamisliti kako se osjećao na aerodromu.

Slučaj poljskog imigranta je napokon dokazao da je, premda na prvi pogled možda ne izgleda tako, mjesto gdje se najbolje pokazuje Agambenova teza da je paradigma današnjeg društva logor zapravo – aerodrom. Već na prvoj razini, arhitektonskoj, sličnosti su frapantne. Jednako kao i logor, aerodrom je totalni prostor. Čovjek ni ne mora otići s njega, jer ima sve (i ono što želi, i ono što ne želi). Ako se sjetimo Golog otoka, koji je na jednom zatvorenom mjestu obuhvaćao spavaonice, sportske sadržaje i industriju, otok koji je svojim kažnjeničkim metodama postao jedinstven čak i u svjetlu Hitlerovih i Staljinovih logora, te ga usporedimo s aerodromom, vidjet ćemo da je i na jednom i na drugom mjestu – premda prvo i službeno djeluje kao logor, odnosno kao mjesto čekanja, dok drugo funkcionira kao mjesto odlaska – sve podređeno prebrojavanju. Ljudi u fukoovskoj maniri (po uzoru na Nadziranje i kažnjavanje) doista postaju tijela i brojevi. Aerodrom kao logor Da aerodrom više ne igra samo ulogu odlaska već postaje mjesto čekanja par excellence, kao što je to dokazala tragedija poljskog imigranta, savršeno je pokazao Spielbergov film Terminal (2004). Viktor Navorski (Tom Hanks) je čovjek iz fikcionalne države Karkozije, neke države iz istočne Europe, koji se našao na njujorškom aerodromu JFK. Kako je u njegovoj zemlji izbio građanski rat i smijenjeno vodstvo države, njegova putovnica postaje nevažeća. Jednako je tako nevažeća i njegova viza jer je promijenjena vlast u Karkoziji, a on ne može dobiti novu vizu tako dugo dok SAD ne prizna novu vladu te »najmanje istočnoeuropske države«. Zbog toga Viktor ostaje na terminalu aerodroma devet mjeseci. Zabranjen mu je pristup u SAD, a istovremeno se ne smije vratiti u svoju državu. Ipak, koliko god da film u prvom dijelu dobro oslikava svijet nakon 11. rujna, gdje se apsolutizira jedan svijet biopolitike u kojem aerodromi predstavljaju nova mjesta razgraničenja i lociranja »osumnjičenih«, drugi dio filma je tipično holivudsko ostvarenje. Nije toliko problem u tome da glavni junak na kraju ima, doduše kratkotrajnu, romansu sa stjuardesom (koju glumi ljepuškasta Catherine Zeta-Jones), da se sprijatelji sa na početku neprijateljski raspoloženim osobljem aerodroma i da na kraju ispuni poprilično besmisleno obećanje ocu (koje opet iznova pokazuje američki mit premješten na Istok – Navorski skuplja potpise znamenitih jazz-glazbenika samo da bi ispunio želju oca), koliko u tome što je glavni razlog svih nedaća jadnog »stranca« zapravo jedan čovjek. Činjenica da je za probleme Viktora Navorskog odgovoran šef sigurnosne službe aerodroma i to samo zato jer se ovome, nakon što je bezuspješno na početku pokušao riješiti problem i zapravo ga »preseliti« na druge službe (u jednom mu trenu čak kaže neka bježi kroz vrata »u Ameriku«, svjestan da bi Navorski postao problem nekog drugog), ne da više gledati »stranca« pred svojim očima/kamerama, odvraća pažnju sa faktičnog stanja svijeta nakon 11. rujna. Radi se upravo o tome da »stranci« više nisu odgovorni i osumnjičeni samo zato jer postoji neka viša instanca ili neki novi Hitler kojima su stali na put, nego zato jer sam sustav funkcionira po tom principu. Danas je stvar u tome da nije odgovoran »netko«, nego birokratska mašina naprosto djeluje tako da niti ne mora postojati neka viša instanca da bi se nekome zagubili papiri ili da bi netko postao građanin bez države, osoba koja se nalazi u limbu postmodernog svijeta, ili pak osoba koja, poput poljskog imigranta, čak i izgubi život u tom limbu. Naprosto zato jer sustav tako funkcionira. Život u zoni čekanja Najbolji dokaz za to novo biopolitičko stanje je Mehran Karimi Nasseri, iranski izbjeglica koji je gotovo 20 godina – od 1988. do 2006. kad je hospitaliziran – živio na pariškom aerodromu Charles de Gaulle i koji je djelomično bio i inspiracija za Spielbergov film. Nasseri je sve te godine živio u »zoni čekanja« (Zone d'attente) – zoni za putnike bez papira – jer nije mogao dokazati svoj identitet i status izbjeglice. Slično kao i u Terminalu, prao se u WC-ima aerodroma, odjeću su mu prali zaposlenici aerodroma, koji su mu poklonili i kauč, a kao što je Tom Hanks u filmu uglavnom jeo u Burger Kingu, tako je Nasseri uglavnom jeo u McDonald'su. Ipak, za razliku od Toma Hanksa, on nije živio u duty-free, odnosno tranzitnoj zoni, već naprosto u zoni čekanja, gdje su i regularni butici i restorani, te je teoretski u svakom trenu mogao napustiti aerodrom, premda bi to svatko primijetio. No činjenica je da zakonski nije mogao napustiti Francusku jer nema putovnicu, a zbog istog razloga nije mogao niti ući u Francusku¹.

Aerodrom je u tom smislu konstantno izvanredno stanje. Kako kaže Gillian Fuller, kad se pretražuju cipele, a vatrogasci provode vježbe, nevinost se ne pretpostavlja, ona se mora dokazati. Nakon 11. rujna primjeri da izvanredno stanje postaje pravilo su bezbrojni. Svaka iritacija kože je potencijalno antraks, prije nego uobičajena alergija. Svaki musliman je potencijalno terorist. ² Upravo su aerodromi bili prva mjesta na kojima je nakon 11. rujna u praksu uvedena biometrija. Oznake mog identiteta koje su nekad proizlazile iz podudaranja mog tijela s putovnicom (mimesis) proširile su se u mnogo obuhvatnije vrste biometrije u kojima sustavi skeniranja mrežnice i prepoznavanja lica, nacionalnost, bankovni računi, profili dobi/spola/etniciteta i itinerara sabiru moju nevinost – koja također postaje kriterij za moj rastući kompleksni virtualni identitet. (Nije ni čudo da želim ući u avion kako bih uživao u anonimnosti).³
Za Agambena takva konvergencija zoe (biološki oblika života) i biosa (način života karakterističan za grupu) konstituira ono što on naziva »golim životom«. Ne postoji više jasna i klasična distinkcija između privatnog života i političkog, između čovjeka kao pojedinca i čovjeka kao člana zajednice. Goli život je izvanredno stanje. Ne samo da je svaka zona gdje je ukinut »normalan poredak« logor, štoviše logor je prostor koji se otvara kad izvanredno stanje postaje pravilom. Treba promisliti paradoksalni status logora kao izvanrednog prostora: on je komad teritorija koji je postavljen izvan normalnoga pravnog poretka, no poradi toga nije puki izvanjski prostor. Ono što se u njemu isključuje jest, prema etimološkom značenju termina iznimka, iz-uzeto, uključeno vlastitim isključenjem. Ali ono što je na taj način prije svega zatočeno u poretku jest samo izvanredno stanje. Ukoliko je naime izvanredno stanje 'hotimično', ono otvara jednu novu pravno-političku paradigmu u kojoj norma postaje neodvojiva od iznimke. Logor je naime struktura u kojoj se izvanredno stanje, na mogućoj odluci kojega se temelji suverena moć, realizira na normalan način.⁴ Isto danas vrijedi za aerodrom. Presumpcija krivice Premda uobičajena predodžba o aerodromu često polazi od pretpostavke da je aerodrom simbol slobode i kretanja, danas se događa upravo suprotno. Aerodrom, uz implementaciju biometrijskih metoda, postaje prvoklasno mjesto kontrole tijela, a na razini zakona ukida se presumpcija nevinosti. Umjesto toga, svi smo mi osumnjičeni. Tek kad dokažemo da smo nevini, možemo dalje. To je i razlog zašto je poljski imigrant stradao – naprosto nije imao vremena dokazati da je nevin, da je došljak koji ne zna engleski i koji ne razumije sustav znakova aerodroma. Dok su prije pitanja carinika i granične kontrole, koja smo susretali i na »običnim« granicama, predstavljala bitan modus provjere onih koji putuju preko granice, danas ona služe tek kao paravan onim stvarnim metodama provjere. Pitanja poput »Zašto ste došli u Berlin?« (odgovor: na odmor, na izlet, poslovno) ili »Koliko ostajete?« (odgovor: deset dana, mjesec dana, godinu dana) više nemaju nikakvog smisla. Ako bolje promislimo ona ni prije nisu imala smisla i imaju istu funkciju kao i famozno pitanje »Imate li što za prijaviti?«. Odgovor putnika je tu zapravo irelevantan, jer službenik nikako ne može znati da li laže ili ne. U današnjem dobu ta su pitanja tek simulacija da se kod kontakta s graničnom kontrolom doista radi o intersubjektivnoj relaciji i dijalogu. Umjesto toga, faktično je stanje da se pitanjem o namjeri putovanja određenog putnika ne otkriva ništa, jer terorist sigurno neće reći »Dolazim u New York kako bi se zaletio u WTC«. Takva pitanja su stoga samo simulacija da na aerodromima i drugim mjestima »razgraničenja« već odavno nije zavladala posvemašnja kontrola koja više nije ovisna o pseudopsihološkoj izradi profila određenog putnika, već o strojnom procesuiranju informacija. Iz tog razloga je Spielbergov film ipak promašen, jer konstruira borbu dobra (jadni imigrant Viktor Navorski) i zla (prepredeni upravitelj sigurnosne službe) gdje individualnost još uvijek ima primat nad automatizmom metoda domovinske sigurnosti.

Strukturalno nasilje Umjesto toga, ono što pokazuje slučaj ubijenog poljskog imigranta je činjenica da je nasilje strukturalni problem. Ono je već unaprijed sastavni dio sistema. S jedne strane, to najbolje dokazuje sugestija jednog policajca koji je svojim kolegama pred skvrčenim tijelom Dziekanskog vikao »Pucaj još jednom, pucaj još jednom«. S druge strane, to posredno pokazuje i činjenica da je amaterski video koji je snimio kanadski putnik Paul Pritchard, a koji pokazuje svu brutalnost državnog aparata, najprije oduzela policija. On je na kraju uzeo odvjetnika i zahvaljujući tome smo ovih dana i mogli vidjeti što se doista dogodilo. U međuvremenu obdukcija tijela usmrćenog Poljaka nije pokazala nikakve tragove alkohola i droga. On naprosto nije shvaćao »znakove« aerodroma, ili, da se izrazimo terminima Fredrica Jamesona, nije se znao »kognitivno mapirati« u tom njemu novom prostoru.

Da doista možemo govoriti o strukturalnom nasilju potvrđuje činjenica da ovo nije prvi takav slučaj. Krajem 2006. godine na jednom kalifornijskom kampusu je od slične metode elektrošokova, doduše ne smrtno, stradao američki student iranskog porijekla i to samo zato jer je odbio dati svoju studentsku identifikaciju. Samo godina dana kasnije, u rujnu 2007. na sveučilišnom kampusu u Floridi, na predavanju koje je držao senator John Kerry, isto se dogodilo kad je student imenom Andrew Meyer uzeo mikrofon u ruke i počeo postavljati pitanja. Nakon par minuta policajci su došli zaključili kako student zapravo samo provocira i zatim su se obrušili na njega i srušili ga na zemlju. Meyer je protestirao protiv takvog ponašanja, pa čak i Kerry, ali su policajci svejedno još iskoristili i elektrošok. Naravno, kao što je i očekivano, nakon smrti poljskog imigranta, u Kanadi i SAD-u se rasplamsala diskusija o legitimnosti korištenja elektrošokova, tzv. »Tasera« koji proizvode čak 50,000 volti. Prema informacijama Amnesty Internationala samo u SAD-u je od 2001. godine umrlo više od 150 ljudi zbog upotrebe elektrošoka, a tzv. »taserima« je opskrbljeno između 11,000 do 18,000 policajaca. Na pitanje zašto je poljski imigrant morao umrijeti u tom smislu valja odgovoriti: ne samo zato jer nije znao engleski, jer je imigrant i došljak u nepoznatoj zemlji, već prije svega zato jer nije poznavao znakove aerodroma i nije znao da je danas čekati po nekoliko sati prije putovanja, zbog kontrole i drugih obaveznih procedura prije polijetanja, te čekati po nekoliko sati poslije putovanja, zbog skupljanja prtljage i drugih obaveznih procedura nakon slijetanja, naprosto normalno. Taj »semiološki nesporazum« istovremeno otkriva da je poljski imigrant morao umrijeti i zato jer policija također više ne prepoznaje znakove koji su nekada još mogli biti protumačeni kao normalni (čovjek koji je naprosto izgubio živce, kao što bi svatko od nas nakon deset sati čekanja). Umjesto toga, ne postoji više presumpcija nevinosti. Robert Dziekanski je svoju nevinost mogao dokazati poslije uobičajenog postupka ranjavanja elektrošokom. Naravno, ako ne bi najprije završio u zatvoru gdje bi zbog nepoznavanja jezika vjerojatno proveo još nekoliko sati ili dana, možda čak i pod sumnjom da je potencijalni terorist. Kritika upotrebe elektrošokova u tom je smislu samo još jedno zaobilaženje problema, ma koliko ona u ovom trenu bila nužna.

Za više o svemu vidjeti primjerice: The man who lost his past, Guardian, 6.9.2004., kao i Nasserijev dnevnik pod nazivom The Terminal Man (Crogi, 2004). Iranski izbjeglica je navodno za prava na priču od producentske kuće DreamWorks dobio 250,000 američkih dolara, no unatoč tome nije htio otići s aerodroma. ²Gillian Fuller, Life in Transit: between airport and camp, Borderlands, sv. 2, br. 1, 2003, ³Ibid. ⁴ Giorgio Agamben, Homo Sacer – suverena moć i goli život, Multimedijalni institut, Zagreb, 2006., str. 149.