SUMA, zadruga koja okuplja 125 članova radnika, uspješno djeluje od 1977. godine i obrće 30 milijuna funti godišnje veleprodajom organske, vegetarijanske i fair trade hrane.
"Sve su teške industrije po kojima je naša regija bila poznata, propale, a ja ću biti jedan od rijetkih radnika danas koji će otići u mirovinu s prvog i jedinog posla u životu, u radničkoj zadrugi", priča.
SUMA je uspjela, unatoč tome što su u Velikoj Britaniji zakoni za zadrugare loši jer primjerice uopće ne prizanju drugi tip rada osim zaposlenika i vlasnika. "Napravite zakone o zadrugarstvu kako treba, pa će vam biti lakše nego nama", poručio nam je Cannell.
U Co-operatives UK osobitu pozornost poklanjaju demokratskom ustroju jer smatraju da kooperative propadaju kada nisu demokratski ustrojene. Iskustvo je pokazalo, ističe, da su zadruge nepobjedive kada rade zajedno s drugim zadrugama jer tako povećavaju svoju neovisnost od drugačije organiziranih tvrtki.
Cannell je gostovao na Međunarodnoj konferenciji o radničkim i socijalnim zadrugama koja je održana jučer u Europskom domu u Zagrebu u organizaciji Hrvatskog saveza zadruga, za vrijeme dok su u Pučišćima specijalni policajci utjerivali represiju nad radnicima Jadrankamena, još jedne hrvatske tvrtke koja je uništena privatizicijom. Kako je istaknuto na konferenciji, svjetska iskustva govore bi za ovakve tvrtke spas moglo značiti upravo pretvaranje u zadruge.
Bitno je da vlada shvati da mora ulagati novac i u zadružni sustav, ne samo u pojedinačne projekte. Također, osnova svega je zakonodavstvo
"U cijelom je svijetu u osobitom porastu broj zadruga koje izrastaju iz posrnulih privatnih tvrtki. Tvrtke pred propašću preuzimaju radnici i vraćaju ih u život. Ovakve promjene, pokazalo se, imaju vrlo visok postotak uspjeha. U Francuskoj je u posljednjih 30 godina 79 posto ovako spašenih trvtki preživjelo. Tako djelujemo kao svojevrsni doktori za poslovanje mijenjajući tvrtke zajedno s radnicima", ističe Bruno Roelants, glavni tajnik CECOP - CICOPA, Europske konferederacije industrijskih i uslužnih zadruga i tvrtki u vlasništvu radnika, koja okuplja 50 tisuća zadruga iz 16 europskih zemalja.
Udio zaposlenih u zadrugama u Hrvatskoj je tek 0,2 posto, dok je, primjerice, u Italiji čak 5 posto. Iako se kod nas zadrugarstvo većinom prisutno u poljoprivredi, nije u svim državama tako. Po broju zaposlenih u Francuskoj u sektoru bankarstva 50 posto su zadrugari, u Finskoj čine 36 posto zaposlenika trgovačkog sektora, a 60 posto u šumarstvu Švedske.
S Roelantsom smo za H-Alter razgovarali o razlozima zašto su zadruge razvijenije u nekim zemljama, o tome kako zadruge prevladavaju trenutne krize na svim poljima, te na koji način zadruge vraćaju kontrolu u ruke radnika.
U svijetu raste broj zadruga koje izrastaju iz posrnulih privatnih tvrtki. U Hrvatskoj imamo mnogo posrnulih tvrtki. Što je bitno za uspjeh spašavanja ovakvih tvrtki pretvaranjem u radničke zadruge?
U slučaju Francuske, gdje je postignut vrlo visok postotak uspjeha spašavanja propalih tvrtki pretvaranjem u radničke zadruge, zadrugarski sustav uspostavio je cijeli niz usluga. Došao bi cijeli tim iz zadrugarskih organizacija koji bi proučio situaciju i donio odluku ima li svrhe pretvoriti tvrtku u zadrugu ili je tvrtka već previše zaglibila. Ako zaključe da pacijent može biti spašen, napravili bi plan s radnicima, vidjeli koliko oni mogu uložiti u svoju tvrtku. Zatim bi odlučili koliko još ta tvrtka treba novca iz fondova koji postoje u primjerice Francuskoj i Italiji unutar zadrugarskih udruženja. S tim novcem se može pregovarati s bankom i uzeti kredit ukoliko je potrebno. U nekim se slučajevima mora razgovarati sa sucem koji odlučuje hoće li tvrtaka prijeći u ruke radnika. Tada radnciima također potporu daju zadrugarske organizacije. Kada je neka tvrtka pred likvidacijom, često ju prvi napuste ljudi u odijelima. Radnici ostanu sami i njima je potrebna pomoć, jer često nemaju iskustva u dijelovima poslovanja koje su obavljali ljudi u odijelima. Potrebna je snažna potpora radnicima i od strane lokalnih sindikata i drugih organizacija. Prvih šest mjeseci je odlučujuće.
Može li to biti budućnost i za ovaj dio Europe?
"Kroz instrumente duga sada se može kontrolirati ogromne dijelove proizvodnog lanca bez da ga se uistinu posjeduje. Moramo povratiti kontrolu", tvrdite u knjizi Kapital i zamka duga koju ste napisali zajedno s Claudiom Sanchez Bajo. Kako možemo povratiti kontrolu?
Kriza je povezana s dugom, a dug je povezan s obrascem kontrole u globalnim lancima. Promjene koje se događaju kroz takozvanu borbu protiv krize generiraju još duga. Dug je postao važniji element kontrole od vlasništva. Zadruge, s druge strane, ne stvaraju dug, a kontrola je stvarno u rukama dionika. U drugim sektorima građani osjećaju da imaju sve manje kontrole, i kao radnici i kao potrošači. Sve je manje slobode za prosječne ljude, a zadruge pomažu da povratimo dio moći. Međutim, male zadruge koje obavljaju jednu djelatnost ovise često o drugim opskrbljivačima te tako ostaju ovisni o velikim biznisima ukoliko se više zadruga s različitim proizvodnjama ne udruže. Udruživanjem zadruga dobiva se više neovisnosti. Također, kad se razviju iznad određene kritične razine, radničke zadruge teže razviti uzajamne i samofinancirajuće institucije za potporu poduzeća. One pružaju vrlo zanimljive i originalne dogovore na restrukturiranje, predviđanje promjena, održivo zapošljavanje te stvaranje lokalnog bogatstva.
Što čini zadruge otpornijim na krizu?
Ljudi u početku ne vjeruju u zadružni sustav pa je zato potrebno razvijati i kulturu zadrugarstva
Upravo je ova kriza testirala održivost zadruga. Studije koje su rađene pokazale su da su zadruge otpornije na krizu, da je manje poslova izgubljeno u odnosu na druge. Zadruge proizvode poslove koji traju duže i po nižem trošku za državu. Dugoročno gledano, za državu je ulaganje u poticanje zadrugarstva isplativa investicija. Također, kada govorimo o zadrugama, ne govorimo samo o osiguravanju poslova već o davanju udjela radnicima u poslu. Ujedinjeni narodi prepoznali su ovaj važan element proglasivši 2012. godinom zadruga. Istaknuli su da zadruge osiguravaju najveću participaciju ljudi u ekonomiji i društvu. To nije samo organiziranje za marginalne aktivnosti, već za razvoj cjelokupne ekonomije. Zadruge nisu dobrotvorne ustanove, već ozbiljni poslovni subjekti. Primjerice, Emilia Romagna i Baskija, regije s vrlo razvijenim radničkim zadrugama, imaju najveći BDP u svojim zemljama ako izuzmemo Milano i Madrid.
Zaposlenost u zadrugama u Španjolskoj porasla je za sedam posto u posljednjem tromjesečju. Zašto su zadruge razvijenije u Italiji i Španjolskoj nego u većini ostalih zemalja Europe? Zanimljivo je da su te zemlje i među onima kojima su najviše pogođene krizom.
Da nema razvijenog zadrugarstva, Italija i Španjolska bile bi u još većim problemima. Kako je država krenula smanjivati socijalne usluge, one koje pružaju zadruge su postale još važnije. Međutim, regije s posebno razvijenim zadrugarstvom u tim državama mnogo su manje osjetile krizu. U Španjolskoj je prosječna nezaposlenost 25 posto, dok je u nekoliko regija gdje djeluje Mondragon ona gotovo na nuli. Neki smatraju zadruge kćerima potrebe. Razumljivo je da do porasta zadrugarstva dolazi u vremenima krize, međutim smatram da su zadruge rješenje i za vrijeme poslije krize. Mi smo vidljiviji sada kada je teško, jer inače ljudi ne obraćaju pozornost, ne stvaramo buku, ne ulažemo u publicitet kao drugačije organizirane tvrtke. U CECOP-u se ipak trudimo skrenuti više pozornosti na zadruge, upravo snimamo dokumentarni film, pišemo knjige, sudjelujemo na ovakvim skupovima i govorimo o mogućnosti rješavanja problema udruživanjem u zadruge.
Smatrate li da zadruge, osim prevladavanju financijske krize, mogu pomoći u prevladavanju ukupnosti sadašnjih kriza, i ekološke i energetske i ekonomske?
Dug je postao važniji element kontrole od vlasništva. Zadruge, s druge strane, ne stvaraju dug, a kontrola je stvarno u rukama dionika
Socijalne zadruge imaju za primarnu svrhu promovirati dobra i usluge od javnog interesa i one su u porastu posljednjih godina. U Italiji su posebno razvijene na području pružanja socijalnih usluga i važne su za borbu protiv siromaštva. Omogućuju jeftinije stanovanje, integraciju za ljude izašle iz zatvora kojima je teško pronaći posao i slično. U zadnje vrijeme prelaze i u, primjerice, upravljanje zaštićenim područjima i ulaze u aktivnosti proizvodnje energije. Siguran sam da će rast ići u ovom smjeru.
Radili ste i u zemljama kao što su Kina i Indija. Postoje li razlike u organizaciji zadruga u tim zemljama u odnosu na europske?
U Indiji su zadruge vrlo važne u kreiranju javnih politika. Još su Gandhiju bile vrlo važne tako da u Indiji imaju jako dobar imidž. U Kini smo pomagali razvoju zadruga, međutim tamo to ide dosta teško zbog raznih političkih razloga, ali očekujem da u sljedećih pet godina dođe do naglog rasta zadrugarstva i tamo. Ako dođe do toga, mislim da će Kina još pokazivati put Europi. U Brazilu se događaju važne stvari. Tamo je u posljednjih 20 godina došlo do velikog rasta broja zadruga i oni već imaju javne politike koje mi u Europi možemo samo sanjati.
