Festival izvedbenih umjetnosti, Zoom, po deveti je puta u Rijeci okupio umjetnike iz Hrvatske i svijeta. Udruga Drugo more od 2010. godine festivalom Zoom lokalnu publiku upoznaje s intermedijalnim umjetničkim radovima i izvedbama koje tehnikom, metodama i izričajem obuhvaćaju težnje suvremenih umjetnika. Tema ovogodišnjega festivala, održanoga od 24. do 29. listopada, bio je nematerijalni, seksualni rad, a u dodatnome je programu prikazana slovenska predstava 6. U vrijeme riječke premijere, predstava 6 u Sloveniji je osvojila najveću nacionalnu kazališnu nagradu, Veliku Borštnikovu nagradu za najbolju izvedbu protekle kazališne sezone. Kazališna ekipa, predvođena redateljem Žigom Divjakom, zbog gostovanja na festivalu Zoom nije mogla prisustvovati preuzimanju nagrade, no to im je pružilo najveću moguću zadovoljštinu.
Predstava 6 nastala u koprodukciji ljubljanske Maske i Slovenskog mladinskog gledališča, hrabro ukazuje na neutemeljenost društvenih predrasuda. Ispreplitanjem dokumentarnih materijala i fikcije uvlači gledatelja u srž problema otvarajući nova pitanja o temama za koje često i sami kažemo "to nam je jasno, to već sve znamo". Strah od drugoga, čak i kod onih kod kojih inicijalno izostaje, biva podjarivan desničarski orijentiranim medijima i glasnom masom iracionalno bijesnih ljudi te postaje gradbeno sredstvo svačije stvarnosti. Divjak predstavom 6 pokazuje razumijevanje za stav i mišljenje svakoga čovjeka suočenog s novom situacijom, ali svjesno ukazuje na važnost izražavanja nerazumijevanja prema iracionalnim, strahom uvjetovanim, stavovima. O predstavi, kazalištu, ksenofobiji u društvu i stvaralaštvu za H-Alter govori redatelj Žiga Divjak.
Predstava 6 nastala je u koprodukciji ljubljanske Maske i Slovenskog mladinskog gledališča, a u Sloveniji je imala premijeru u ožujku ove godine. Ovo je njeno prvo prikazivanje u Hrvatskoj, ali ono vam je onemogućilo preuzimanje upravo dobivene Velike Borštnikove nagrade. Ipak, vama je drago što nećete osobno preuzeti nagradu.
Zahvaljujući tome što smo mi u Rijeci nagradu će preuzeti glavni junaci predstave. U predstavi se bavimo problemom s kojim se suočila slovenska javnost 2016. godine kada je trebalo udomiti šestoricu migranata u studentskome domu u Kranju. Tada su nastale velike pobune i ljudi su onemogućili udomljavanje maloljetnih migranata objašnjavajući da će im maloljetnici ugroziti živote. Sada će ta djeca pristigla iz drugih zemalja u prime timeu najgledanijega nacionalnog programa preuzeti najveću nagradu za umjetničko djelo i to je prava pobjeda ove predstave.
Osvojili ste nagradu i to vam je omogućilo dodatno naglašavanje poruke predstave dovođenjem djece migranata na svečanost dodjele nagrada. Jeste li zadovoljni reakcijama na predstavu? Mislite li da je poruka jasno odaslana svima koji bi je trebali čuti?
U predstavi se ne bavimo ljudima koji su se bunili, nego smo naglasak stavili na ljude koji osjećaju "Mi bismo trebali pomoći", ali u jednom trenu zašute, odustanuReakcije na predstavu bile su uglavnom jako dobre, a predstava i nije rađena na način da bi itko bio uvrijeđen. Nismo se trudili biti pristojni i fini, ali smo željeli dati do znanja da zbilja razumijemo zašto se neki ljudi plaše. Istovremeno, ukazivali smo jasno da strah nije opravdan. U predstavi se ne bavimo ljudima koji su se bunili, nego smo naglasak stavili na ljude koji osjećaju "mi bismo trebali pomoći", ali u jednom trenu zašute, odustanu. Odjednom više nisu bitni razlozi, argumenti, izražavanje mišljenja, nego je najvažnije tko je agresivniji i tko je glasniji. Tako se dogodi da se odjednom probudiš u zemlji punoj nepravde i nelogičnosti pitajući se što se upravo dogodilo oko mene. Zato je to prvenstveno predstava o ljudima koji su spremni podržati migrante, ali zbog okolnosti nisu uspjeli inzistirati na svojim stavovima.
Zaposlenici učeničkoga doma bili su u stvarnoj opasnosti da ostanu bez posla jer su roditelji djece smještene u domu toliko inzistirali na prijetnjama ispisivanja djece iz doma u slučaju dolaska migranata. Time bi im život stvarno i bio ugrožen dolaskom migranata, iako ne zbog migranata samih nego zbog reakcija okoline. Na kraju, zbilja ispadne da je sve klasni rat i to je najveća šteta. Plašimo se migranata, djece, a mržnja zaobiđe one koji su sve bogatiji i bogatiji i pravi uzročnici problema.
Polazište predstave 6 je stvarna situacija koja se dogodila u Kranju u Sloveniji, ali u predstavi se progovara o globalnome problemu. Otkud potreba za pomicanjem fokusa s makro razine na mikro razinu? Što time dobivamo?
Svaka mikro situacija ima u sebi ljudsku priču kojom je lakše doprijeti do ljudi i omogućiti poistovjećivanje. Tako se može bolje shvatiti da se problem koji postoji negdje u svijetu odražava i u tvojoj okolini. U svim prethodnim predstavama bilo mi je važno napasti kulturnu relativizaciju kojom gledamo priče iz dalekih zemalja, distanciramo se objašnjavajući da je to tamo tako, ali kod nas nije. Govorimo si da je to druga i drugačija kultura, kultura koju ne razumijemo i koja nas se ne tiče. Ali meni je bitno reći da je ljudsko biće uvijek ljudsko biće i da svi, više-manje, imamo iste potrebe jer svi želimo dobar život.U svim prethodnim predstavama bilo mi je važno napasti kulturnu relativizaciju kojom gledamo priče iz dalekih zemalja, distanciramo se objašnjavajući da je to tamo tako, ali kod nas nije
Za tvoj je umjetnički rad karakterističan analitičan pristup pitanjima kapitalistički nastrojenoga društva. Očekivali bismo prozivanja, osuđivanja, posezanja za metodama šokiranja društva karakteristična za umjetničke prakse. U predstavi 6 problemu se pristupa iz više različitih uglova, daje se kritika i zauzima jasan stav, ali gorčina i osuda izostaju. Kako to postižeš i s kojim ciljem?
Polarizacija se uvijek desi, ali u predstavama nastojim ne upirati prstom i osuđivati, nego dati širi kontekst, dati do znanja da i oni koji se plaše izbjeglica nisu negativci nego su iz nekog razloga u situaciji da misle da će njihov život biti lošiji ako dođe do doseljavanja migranata. U 6 se, konkretnije, bavimo time da u problematičnoj situaciji uvijek imamo ljude koji su protiv, one koji su za, ali i one koji nisu opredijeljeni. Neopredijeljeni se najčešće vode ljudskim osjećajem i shvaćaju da bi bilo u redu primiti migrante, pomoći potrebitima, ali kako se situacija zahuktava i kada krenu problemi i pobune oni odaberu izbjegavanje sukoba sa svojom okolinom.
Ksenofobija kao uzrok sukoba vodeća je misao predstave, problematizira se nacionalizam, rasizam, elitizam. Umjetničke izvedbe posežu za temama kojima se bave i masovni mediji. Daje li se time samo još više medijskoga prostora takvim temama? Postane li u nekome trenutku i antireklama zapravo reklama, može li kritiziranje postati svojevrsno promoviranje?
Ima takvih slučajeva. Kada je riječ o umjetničkim djelima, pitanje je kako se i zašto nešto radi, radi li se zbog skandala ili zbog pozicije da se nešto promijeni. Meni nije cilj da odaberem temu iz stvarnosti i stavim je na pozornicu, nego promišljam zašto i na koji način ću to učiniti – razrađujem misao i tražim filter kojim ću doprinijeti dubini teme. Bitno je izbjeći reproduciranje problematičnih tema i tako produbiti polariziranje, a raditi na tome da se ljudi zapitaju imaju li smisla njihovi stavovi ili se zašlo u nepotrebne i neutemeljene krajnosti.
Meni nije cilj da odaberem temu iz stvarnosti i stavim je na pozornicu, nego promišljam zašto i na koji način ću to učiniti – razrađujem misao i tražim filter kojim ću doprinijeti dubini temeCilj je postići reakciju. Mislim da je najgore kada nema reakcije na neke stvari. Događa se da pomalo sve teme postaju mainstream, o svemu možemo pričati i sve je postalo dio politike. To se dogodilo i u Sloveniji. Mnoge stvari koje su izrečene uoči posljednjih izbora ne bi mogle biti izrečene prije pet godina. Hard core govor mržnje prema migrantima, prema LGBT zajednici, a jednom kad se krene s govorom mržnje i izostanu reakcije onda biva sve gore...
Kada se promoviraju ideološki govori poseže se za emocijama i metodom šoka ne bi li se privukla pažnja javnosti i izazvale reakcije. Umjetničke izvedbe također posežu za sličnim metodama. Je li u oba slučajno "igranje na emocije" opravdano? Postane li to manipulacija masama i u slučaju umjetničkih izraza?
Kada politički teatar postane estetska situacija, onda je to problematično. Onda se vidi nešto što se dobro prodaje, ne nužno financijski, nego i medijski te to postane problem jer dođe do toga da se priča o nečemu da bi se o tome pričalo, a nema se utjecaja na javnost u pozitivnome smislu. Ono što je meni bilo bitno u 6 je da se ukaže na to da se tu radi o djeci, o maloljetnicima, i da se stvarno ljudi ipak trebaju zapitati boje li se uistinu šestero djece.
Uglavnom se u predstavama referiraš na priče iz stvarnosti. Je li za tebe predstava izraz unutarnje potrebe umjetnika za kreativnošću ili racionalna potreba za izražavanjem reakcije, stava, za buđenjem svijesti?
Mislim da je kod mene to sve zajedno. Više mi vrijedi umjetnost koja priča o problemu, ali svaki problem koji odlučim tematizirati u predstavi Prepoznajem da kazalište može ući duboko u srž problema i donijeti više nego što mogu vijesti, činjenice, novineproizašao je iz unutrašnje, osobne potrebe da kažem nešto i da se izrazim oko stvari koje su me potresle, koje sam pročitao. Prvi impuls je uvijek proizašao iz stvarnosti, stvari koje se događaju oko mene, iz konflikata s kojima smo svakodnevno suočeni.
Prepoznajem da kazalište može ući duboko u srž problema i donijeti više nego što mogu vijesti, činjenice, novine. Kazalište činjenicama daje osobnu priču, emocije i pruža više vremena za promišljanje. Često su reakcije na predstave "Mi to sve znamo", ali mi samo znamo neki twitter news, a kad uđeš malo dublje u bit stvari, vidiš koliko je tu detalja koje ne znaš. Kad si uzmeš malo vremena i uđeš dublje u priču vidiš da je to zapravo i oko nas, dio naše osobne stvarnosti čak i ako se događa na drugoj strani svijeta.
Predstavu nose glumci i ona obiluje tekstom, a scenski je vrlo ogoljena. Na koji je način konstruiran tekst i kakva je bila uloga glumaca u strukturiranju cijele predstave?
Htjeli smo raditi predstavu o problemu mržnje, to je bila polazišna ideja, a situacija u Kranju bila je samo jedna od onih kojima smo se mislili baviti. Napravili smo situaciju u kojoj roditelji dođu na sastanak s ravnateljicom doma u kojem bi trebali biti smješteni migranti. Pokušali smo Važno je istaknuti kako je jako puno malih općina čiji gradonačelnici imaju snažne fašističke stavove, a nitko to ne problematizira te sve ostaje lokalno zataškanoscenirati reakcije roditelja, djelatnika i nastavnika te nizati njihove argumente. Tada smo shvatili da već i ta izolirana situacija nosi sa sobom dovoljno materijala za cijelu predstavu, a ne samo za jednu scenu. Kad smo dobili sve materijale odlučili smo kao likove odabrati kolektiv zaposlenih u domu. Tada smo krenuli s improvizacijama, a ja sam editirao osmišljeno, stavio likove u određene okvire i odredio ciljeve koje želimo postići monolozima i dijalozima likova.
U predstavi koristite mnogo dokumentarne građe, elektronske pošte, komentara, zapisa. Njima ste najviše razbili prethodno spomenutu misao građana "mi to sve već znamo". Što vas je potaknulo na uključivanje dokumenata u predstavu?
Dokumentarni dio nam je bio bitan jer se društvo nije bavilo tim slučajem dovoljno i nitko se u Sloveniji ne bavi lokalnom politikom. Važno je istaknuti kako je jako puno malih općina čiji gradonačelnici imaju snažne fašističke stavove, a nitko to ne problematizira te sve ostaje lokalno zataškano. Sve to doprinosi klimi koja rezultira time da se plašimo dolaska šestero djece. Zato je bio bitan dokumentarni dio, a i omogućio je uvid u to na koji se način utječe na ljude koji su "u sredini", koji nisu unaprijed opredijeljeni.
Veliku nam je pomoć pružila ravnateljica doma u Kranju time što nam je proslijedila mejlove. Željeli smo doći i do izbjeglica misleći da ćemo uvrstiti i njihove priče, ali smo shvatili da će poruka biti jasnija ako njihove priče ne budu dio predstave jer oni u stvarnosti i nemaju pravo glasa. Trojicu smo pronašli u Postojni te im pridružili još trojicu i svi su zajedno na video-projekciji u pozadini predstave, kao promatrači.Pitam se zašto su sada odjednom tako uvažili mišljenje drugih, a inače ih "čisto zaboli" za mišljenje građana
Istražujući dokumentarnu građu istražili ste cijeli problem dublje nego što je itko do sada napravio. Koje ste društvene probleme iščitali radeći na ovome slučaju?
Bili smo na ministarstvu i dobili puno informacija koje nisu u predstavi, ali nama su stvorile jasnu sliku. Pravi je problem u stvarnosti bio što je odjednom pitanje smještanja migranata u dom postalo osobna odgovornost ravnateljice – smještanje u dom bilo bi shvaćeno kao njezina osobna odluka. To se nije smjelo dogoditi. Tada smo imali takvu središnji vlast koja je imala katastrofalnu, ali za njih učinkovitu, strategiju "mi želimo, ali ljudi neće". Pitam se zašto su sada odjednom tako uvažili mišljenje drugih, a inače ih "čisto zaboli" za mišljenje građana! A pitanje je i jesu li lokalci bili protiv ili su do izražaja došli jedino oni koji su bili glasni i protestirali. Jer ja mislim da je u Sloveniji u tome bio problem.
Meni je katastrofa do čega dođe ako imaš desničarske medije koji seru, koji lažu, koji kažu "opet su migranti silovali", ali desilo i 20 drugih silovanja o kojima ne pričamo. Ako dovoljno ponavljaš takve informacije stvoriš klimu u kojoj se bojimo šestero djeceMeni je katastrofa do čega dođe ako imaš desničarske medije koji seru, koji lažu, koji kažu "opet su migranti silovali", ali desilo i 20 drugih silovanja o kojima ne pričamo. Ako dovoljno ponavljaš takve informacije stvoriš klimu u kojoj se bojimo šestero djece. Dodatna je komplikacija bila što je to dom gdje djeca treniraju skijaške skokove, a to je nacionalni ponos Slovenije.
Roditelji te djece vrlo su ambiciozni i u njihovim reakcijama do izražaja je došao pravi slovenski nacionalizam: "Ja nemam ništa protiv, ali molim te, ne ovdje. Mi smo svoje napravili, želimo najbolje, treba pomagati, ali moje dijete ima cilj, neku liniju koju slijedi na putu razvoja i to ne smije biti ugroženo". Tu do izražaja dolazi kapitalistički pristup vlastitoj djeci. Roditelji su puno investirali u svoju djecu, sve to puno košta i sada mole samo da im netko ne uništi sva njihova ulaganja. U nekom smislu, možemo razumjeti takav pristup, ali s druge strane, iščitavamo da su oni zarobljeni u tome da žele uspjeti pod svaku cijenu.
