Gradovi moraju biti održivi da bi imali budućnost. Što to znači u praksi, za H-Alter objašnjava Silvija Krajter Ostoić, znanstvena novakinja iz Hrvatskog šumarskog instituta koja se bavi upravljanjem šumama i društvenim aspektima šumarstva. "Gradovi trebaju ponuditi određenu kvalitetu života svojim stanovnicima, a mnogi to čine koristeći svoje zelene površine, šume ili parkove. Upravo te zelene površine doprinose ne samo ljepoti, već imaju i ekološke i društvene uloge što gradove čini konkurentnima. Stoga možemo reći da postoji i ekonomska veza između održivog grada i njegovih šuma, parkova i ostalih zelenih površina. S obzirom da Zagreb ima značajnu površinu pod šumama i ostalim zelenilom, postoji i veliki potencijal za njihovo korištenje u brendiranju, gospodarskom razvoju i uopće kvaliteti koju grad nudi. Ta vrijednost, međutim, kao takva mora biti prepoznata", ističe Krajter Ostoić.
Da li se šumama u Zagrebu gospodari na održivi način tj. da li se jednako poštuju ekološki, ekonomski i društveni aspekti šuma u gradu?
Istraživanja pokazuju da je većini ljudi draži pogled na zelenilo, jer to u njima stvara pozitivan psihološki učinak
Šume općenito, pa time i šume u gradovima, imaju razne općekorisne funkcije koje su prepoznate Zakonom o šumama. Šume proizvode kisik, čuvaju tlo od erozije, pročišćavaju vode, ublažavaju klimatske ekstreme, što pogotovo dolazi do izražaja ukontekstu klimatskih promjena i njihovog utjecaja na globalnoj i lokalnoj razini. Ako posadite drvo ispred zgrade, ljeti će pružati hlad, a zimi će zgrada manje biti izložena udarima vjetra.
Osim toga, zelenilo ima estetsku i psihološku ulogu. Istraživanja pokazuju da je većini ljudi draži pogled na zelenilo, jer to u njima stvara pozitivan psihološki učinak. Boravak u šumi snižava krvni tlak i općenito dovodi do opuštanja. Također, ljudi su produktivniji ako sa svoga radnog mjesta mogu vidjeti zelenilo.
Šume u gradovima uglavnom imaju ekološku i društvenu ulogu, jer pružaju prostor za rekreaciju stanovništvu, pročišćavaju zrak, ublažavaju buku, prašinu i slično.
Ekonomska uloga šuma, odnosno proizvodnja drva, je u drugom planu. To ne znači da se ne provodi sječa stabala. U park-šumama se uklanjaju uglavnom bolesna stabla i ona koja ugrožavaju sigurnost korisnika prostora. Sječe se provode i kao nužne za proces pomlađivanja šuma.
U Zagrebu i u bilo kojoj urbanoj sredini djelatnost gospodarenja mora biti prilagođena izraženoj društvenoj ulozi šuma. I najvažnije od svega, te aktivnosti treba iskomunicirati prema javnosti na pravilan način. Tu smo kao struka sramežljivi pa često iz neinformiranosti nastane nesporazum i dođe do nerazumijevanja građana. Šumarska je struka navikla ne biti u centru pozornosti i svoju ulogu vezivati isključivo za klasično gospodarenje šumama u ruralnim sredinama. Inače, urbano šumarstvo kao studij postoji od 2005. godine na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Tko zapravo gospodari zagrebačkim šumama?
Državnim šumama gospodari poduzeće Hrvatske šume d.o.o., Uprava šuma Zagreb, a kada se radi o park-šumama za održavanje je zadužena radna jedinica Hortikultura koja je sastavni dio Uprave šuma Zagreb.
Poduzeće je nositelj FSC (Forest Stewardship Council) certifikata za gospodarenje koje je svojevrsna potvrda da se šumama gospodari na održivi način, odnosno da su zastupljeni ekološki, ekonomski i društveni aspekti. Ipak, poslovanje poduzeća je više orijentirano na proizvodnju drva, a do kraja nisu iskorišteni potencijali koje šume pružaju u društvenom smislu. To se odnosi na razvoj turizma temeljenog na šumama te korištenje nedrvnih šumskih proizvoda i usluga, poput plodova, meda, ljekovitog bilja i slično.
Takvi šumski proizvodi mogu biti značajni naročito za lokalno stanovništvo u ruralnim i slabije razvijenim krajevima koje korištenjem šumskih plodova povećavaju prihod kućanstva.
Koja je uloga šuma u zelenoj infrastrukturi grada?
To je vruća tema posljednjih nekoliko godina. Europska komisija je definira kao mrežu strateški planiranih visokokvalitetnih zelenih površina i drugih okolišnih obilježja koje imaju višestruku ulogu, jer pružaju brojne koristi koje utječu na kvalitetu života u gradovima. Uključuje parkove, otvorene prostore, igrališta, šume, zajedničke i privatne vrtove, drugim riječima i dijelove okoliša koji ne moraju nužno biti prirodnog porijekla, a osim zelenih površina uključuju i vodene površine. Ključni elementi zelene infrastrukture su zaštićena područja, pogotovo unutar mreže NATURA 2000 kojim se štite vrste i staništa ugrožena na europskom nivou, jer uloga zelene infrastrukture je, između ostaloga, i očuvanje bioraznolikosti. Ipak, elementi zelene infrastrukture ne moraju nužno biti zaštićeni da bi imali svoju ulogu.
Koliko mi je poznato, sam pojam zelene infrastrukture nije kod nas u uporabi, a najbliže tome bi bio pojam zelenog sustava. Šume, dakle, svakako jesu dio zelene infrastrukture. Ono što je ključno u ovom konceptu je kako postići da takva mreža pruža višestruke koristi, odnosno istovremeno i ekološke i društvene. Primjer zelenog sustava svakako bi moglo biti kapilarno povezivanje Medvednice sa Savom putem mreže gradskih potoka koji su u određenom broju otvorenog toka.
Primjerice, potok Črnomerec ima krajobrazno potkapacitiran šetalište praktički od okretišta tramvaja na Črnomercu sve do Jaruna gdje se ulijeva u Savu. Koliko takve realizacije mogu doprinijeti održivosti grada?
U Zagrebu se već nekoliko desetljeća govori o potrebi povezivanja Medvednice sa Savom, ali do sad to nije u potpunosti ostvareno. Za stvaranje takve mreže ili sustava zelenih površina potrebno je prije svega postojanje strateškog planiranja.
Jedna od karakteristika Zagreba su šumski rukavci Medvednice koji mjestimično penetriraju i u najuže gradsko središte. Riječ je o osobitoj vrijednosti koja je s jedne strane ugrožena favelizacijom sjevernih dijelova grada, a s druge je neiskorišteni potencijal budući da su mnoge šumske površine, ponajviše one u udolinama, nedostupne umjesto da imaju provedene šetnice i time javni karakter. U kojoj mjeri zagrebačke šume danas imaju društvenu funkciju?
U Zagrebu, nažalost, građani nemaju jednake mogućnosti, što je problem prostornog planiranja. U nekim kvartovima ima puno zelenila, dok ih u drugim, pogotovo novijim, gotovo i nema.
Društveni aspekti šuma, parkova i ostalih zelenih površina kod nas su puno su manje predmet interesa znanstvene zajednice. Prošle godine Hrvatski šumarski institut pokrenuo je regionalni projekt FORCITY u kojem istražujemo mišljenje građana o šumama i parkovima u velikim gradovima u regiji. Tako smo proveli fokus grupe s udrugama građana u Zagrebu, Sarajevu, Banja Luci, Beogradu, Novom Sadu, Podgorici i Skoplju. Cilj nam je bio vidjeti prepoznaju li građani koristi od šuma, parkova i ostalih zelenih površina u gradovima, na koji način koriste te prostore, što im smeta i što bi promijenili te koliko su sami bili aktivni bilo u sadnji drveća, bilo u odlučivanju vezanom za zelene površine. Također zanima nas postoji li u tom pogledu razlika među gradovima.
Kao koordinatorica projekta za sad još ne mogu govoriti o cjelovitim rezultatima, jer su oni obrađeni parcijalno, ali do kraja ove godine imat ćemo više informacija.
Šuma Resnički Gaj na području Gradske četvrti Peščenica - Žitnjak najveća je nizinska zagrebačka šuma koju se s dugoročno planiranim produženjem Ulice grada Vukovara prema istoku, planira prepoloviti na dva dijela. Koliko je to štetno i kako to izbjeći?
Zbog procesa urbanizacije često dolazi do rascjepkavanja staništa. To nije slučaj samo kod nas. Puno je istraživanja kojima se bavi urbana ekologija, a koja svjedoče o utjecaju urbanizacije na bioraznolikost u gradovima. Ta istraživanja najčešće uzimaju ptice kao indikatore bioraznolikosti. Tako primjerice veličina i struktura parka ili šume utječe na brojnost i vrste ptica koje će se tamo pojavljivati. Neke vrste ptica neće se nikad pojaviti u jako malim zelenim površinama u kojima nemaju mir ili ako ne postoji grmlje koje im je potrebno za gniježđenje. Ipak, šume ponekad ustupaju mjesto nečemu što se smatra općim dobrom, kao što je recimo slučaj prilikom izgradnje autoputa. Načelno mogu reći da se situacije poput ove koju navodite mogu izbjeći jedino tako da se ponude alternativna rješenja, a u svakom slučaju stručnjaci bi trebali napraviti studiju koja bi pokazala kako bi ovakav zahvat utjecao na šumu.
Dio vašeg istraživanja dotiče se problematike, kako ih nazivate, osposobljenih građana kao pomoći stručnjacima. Koja je uloga građana, koje modele participativnosti bi valjalo razvijati i što istraživanja pokazuju?
U urbanom šumarstvu jako je bitna suradnja među različitim sektorima i strukama kao i uključivanje građana. Uključenost građana u odlučivanje je kulturološki utjecajna. Tako je u nekim društvima, poput američkog, normalno da su građani uključeni u kojekakve građanske inicijative preko kojih mogu sudjelovati u odlučivanju. Sudjelovanje građana u odlučivanju se također uči. U posljednje vrijeme i kod nas ima pozitivnog pomaka u tom smislu.
Uključivanje građana zahtijeva i prikladno informiranje na njima razumljiv način, a ne koristeći stručne izraze koje nitko izvan struke ne razumije. Jedan pokušaj boljeg informiranja građana o šumskim resursima u Gradu je i Interaktivni pregled šuma Grada Zagreba koji je izradio Hrvatski šumarski institut za Gradski ured za poljoprivredu i šumarstvo 2012. godine.
Kakva je situacija u Europi?
Javne površine su manje interesantne lokalnim vlastima jer se ne mogu privatizirati, odnosno njihovo korištenje se ne naplaćuje, pa postoji tendencija da se smanje izdvajanja iz gradskog proračuna za njihovo održavanje
U Velikoj Britaniji postoje slučajevi u kojima lokalna vlast prepušta lokalnom stanovništvu održavanje nekog parka. Iako zvuči dobro, motivi lokalne vlasti su često manjak sredstava za održavanje javnih površina. Javne površine su manje interesantne lokalnim vlastima jer se ne mogu privatizirati, odnosno njihovo korištenje se ne naplaćuje, pa postoji tendencija u razvijenim zemljama da se smanje izdvajanja iz gradskog proračuna za njihovo održavanje. Tu onda uskače civilno društvo. Otvoreno ostaje i pitanje samog volontiranja kod npr. održavanja parkova, tj. nužno opiranje prestanku javnog financiranja javnih dobara.Ako se vratimo na Zagreb, prije su građani imali puno više prilike sudjelovati u radnim akcijama pošumljavanja, a tako su uređeni i neki parkovi u Zagrebu, poput Parka mladenaca. Sudjelovanje u pošumljavanju imalo je osim pružanja fizičke pomoći i ulogu u razvijanju odnosa čovjeka prema šumi i prirodi općenito.
Treba naglasiti da kod nas često stručna šumarska javnost nije uključena u odlučivanje vezano za šume, kao što smo vidjeli na primjeru smanjenja Naknade za općekorisne funkcije koje je doneseno na sastanku saborskog odbora bez prethodne konzultacije s onima na koje se to odnosi, a kamoli sa širom javnošću.
Samonikle, autohtone, prirodno strukturirane šume imaju veću vrijednost od novozasađenih kojima trebaju desetljeća da dosegnu bioraznolikost starih šuma. Utoliko je imperativ sačuvati stare šume?
Prirodna šuma, pod uvjetom da nije narušene strukture, uvijek je otpornija na prirodne nepogode, napade kukaca i gljiva, u usporedbi s umjetno podignutom šumom.
Kao što ste rekli, starije šume imaju veću bioraznolikost koju je nužno očuvati.
Kad se govori o gospodarenju šumama u skladu s FSC kriterijima koje se provodi u Hrvatskoj u svim državnim šumama, propisano je ostavljanje određenog broja suhih i stabala s dupljama na određenoj površini kako bi se sačuvala bioraznolikost, a to je propisano i Zakonom o zaštiti prirode.
Kakva je sada situacija s naknadama za općekorisne funkcije šuma i kako je smanjenje te naknade utjecalo na fondove za pošumljavanje u Hrvatskoj?
Svi smo mi korisnici usluga ili koristi koje dobivamo od šuma i onda kad fizički nismo u šumi. Znači da smo svi, a ne samo šumari, pogođeni promjenama koje doživljavaju šume.
Hrvatsko šumarstvo još uvijek najvećim dijelom živi od proizvodnje drva. To ne znači da su općekorisne funkcije šuma manje bitne, ali one, govoreći ekonomskim rječnikom, spadaju u netržišna dobra i usluge. Pružanje tih usluga uglavnom se ne može naplatiti, za razliku od primjerice plina, struje ili vode.
U Hrvatskoj je još prije tridesetak godina počelo razmišljati o uvođenju posebnog fonda kojim bi se poboljšalo stanje šuma na kršu, omogućilo pošumljavanje i protupožarna zaštita. Ipak, fond je profunkcionirao tek ranih devedesetih godina. Zvuči dobro, ali je naknada nekoliko puta bila na udaru rezanja. U početku je iznosila 0,07 posto, a sada 0,0265 posto. Zadnje rezanje dogodilo se prije godinu dana, a za dlaku se izbjeglo njeno potpuno ukidanje. Vjerujem da većina građana nije ni upoznata s tim. Ova naknada spada u neporezna davanja kojih u Hrvatskoj ima oko 240. Ipak, na udaru su se našle osim nje još vodna naknada i spomenička renta uz obrazloženje da se time rasterećuje gospodarstvo i poduzetnici. Mislim da je ovo prilično zabrinjavajuće i govori o odnosu države prema najvrjednijem što imamo, a to su šume i vode.
