Europa se u posljednje vrijeme sve intenzivnije 'štiti' od imigranata - Mađarska je upravo usvojila zakon kojim se pooštravaju pravila o azilu i pruža pravna osnova za podizanje ograde duž granice sa Srbijom, a danska ministrica za integraciju Inger Støjberg nedavno je izjavila da će Danska možda uvesti nove mjere kojima bi bila smanjena pomoć azilantima i izbjeglicama u toj zemlji. Izgleda da će tisuće ljudi koji u Europu bježe u potrazi za novim domom sve teže u njoj pronalaziti svoje mjesto pod nebom.
"Ono na što valja obratiti pozornost jest sigurnonosni diskurs koji je prisutan u u medijima i javnosti kada se govori o imigrantima. Vidimo što se događa u Mađarskoj sa 'zaštitnim' ogradama, ali Mađarska nije izuzetak. Takav sigurnonosni diskurs je sveprisutan, i u SAD-u i u Europi, i on u konačnici vodi ka kriminalizaciji imigranata", govori nam Romana Pozniak koja već duže vrijeme volontira s tražiteljima azila i osobama koje su dobile međunarodnu zaštitu.
Jedan od azilanata s kojim radi je i Sadou. Sadou ima dvadeset i pet godina i u Hrvatsku je došao iz Senegala prije godinu dana. Prije četiri mjeseca je dobio azil. Iako je Senegal relativno stabilna zemlja, on je imao problema zbog kojih je morao otići. Kaže da nikada ne bi napustio svoju zemlju da nije morao. Kad je tek došao u Hrvatsku nastojao je biti otvoren, iako je većina stvari bila u potpunosti različita od života u Senegalu. Osjeća da su drugi bili mnogi više isključivi prema njemu nego on prema njima.
Ne smatra se previše religioznim pa mu dolazak iz većinski muslimanske u većinski katoličku zemlju nije predstavljao problem. "Meni su kršćanstvo i Islam isti, jer nisam baš religiozan, pa me to nije mučilo pri dolasku u Hrvatsku", govori Sadou.
Mučio ga je novi život, život koji nije htio, a morao ga je naučiti prihvatiti. Trebao se prilagoditi - i novoj hrani, i novom ponašanju, i novom životu. "To se ne može dogoditi brzinski, preko noći, to je dugotrajan proces", ističe Sadou.
Sadou: U Porinu su jedino određivali da do deset navečer moramo biti natrag u hotelu i još neke stvari koje ne smijemo raditi. Nisu poticali nikakve aktivnosti i tu su nas spašavali volonteri.
Nikada nije želio doći u Europu, nije volio bijelce zato što je kolonijalizam uništio njegovu zemlju. U početku se nije osjećao dobrodošlim i prva četiri mjeseca nije pričao s nikim. Imao je potrebu biti sam sa sobom te je u tom procesu shvatio da mora prihvatiti svoju novu realnost i počeo se osjećati bolje u Hrvatskoj. Ovdje je pronašao svoju novu obitelj i zbog toga se počeo osjećati kao doma, oni su mu svojim malim djelima pomogli da se tako osjeća.
U tome su za njega veoma značajni bili volonteri i volonterke koji volontiraju u Porinu. "U Porinu su jedino određivali da do deset navečer moramo biti natrag u hotelu i još neke stvari koje ne smijemo raditi. Nisu poticali nikakve aktivnosti i tu su nas spašavali volonteri", govori Sadou.
Ističe i manjak sustavnog učenja hrvatskog jezika, iako je jezik ključan za integraciju. Tek su nedavno počeli od države plaćeni sati hrvatskog u Vodnikovoj, a prije je sve uglavnom ovisilo o dobroj volji volontera i volonterki. "Da nije volontera, ne bih znao osnovne stvari. Stvarno sam im zahvalan na tome, ali mislim da je na državi koji prihvaća azilante da obavlja taj posao, da provodi sustavno učenje hrvatskog jezika", napominje Sadou.
Tog je problema svjesna i Pozniak. "Što se jezika tiče – ne može se ovladati hrvatskim jezikom ukoliko ne postoji sustavno učenje jezika, a država je na tom području zasada uradila jako malo. Zbog nepoznavanja jezika i činjenice da donedavno nije postojala sustavna provedba tečaja hrvatskog jezika za osobe koje su dobile zaštitu, otežana je i komunikacija sa savjetnicima na HZZ-u kao i samo uključivanje u tržište rada. Dva najbitnija aspekta za integraciju – jezik i uključivanje u tržište rada, ono su na što se trebamo fokusirati. Jezično bogatstvo i kulturna raznolikost koju tražitelji azila i azilanti donose mogu biti velik pridonos društvu, i trebali bi ih gledati na taj način - a ne kao prijetnju", govori Pozniak.
R. Pozniak: Ne može se ovladati hrvatskim jezikom ukoliko ne postoji sustavno učenje jezika, a država je na tom području zasada učinila jako malo.
Zbog usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s direktivama EU, prošli tjedan je na snagu stupio Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti kojim prestaje važiti Zakon o azilu. O novom zakonu smo razgovarali s Teom Vidović iz Centra za mirovne studije.
"Centar za mirovne studije je sudjelovao u javnoj raspravi u veljači te na nacrt prijedloga novog zakona poslao svoje amandmane. Neki od predloženih amandmana su uvaženi, dok neki nisu. Ono što želimo naglasiti jest praksa da se svaki Zakon o azilu, pa i sada Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti donosio u ubrzanoj proceduri. Najveći nedostatak novog zakona jest pretpostavka da neke osobe žele zloupotrijebiti sustav međunarodne zaštite, ali kroz prijedlog zakona se ne propituje zašto se javljaju te pojave koje se percipiraju kao zloupotreba niti se ne nude održiva rješenja, nego se represivnim mjerama pokušava utjecati na simptome, bez želje da se razumije uzrok tih pojava", govori Vidović.
Upozorava i na razliku između postojanja zakona i primjene zakona. "Integracijske odredbe koje se odnose na osobe pod međunarodnom zaštitom propisane su zakonom no one se u praksi nisu primjenjivale na način da se odobrena zaštita osiguravala u cijelom obimu, a ne samo statusom. Tako je primjerice Zakon o azilu imao odredbu kojom je država bila dužna osigurati tečaj hrvatskog jezika za osobe kojima je zaštita odobrena, no taj tečaj je osiguran tek 1. lipnja 2015. godine - a ne zaboravimo da je prvi Zakon o azilu stupio na snagu 2004. godine - dakle deset godina se zakonska obaveza nije ispunjavala", ističe Vidović.
T. Vidović: Mnogi djelatnici institucija neupućeni su u prava koja izbjeglice imaju./ Foto: Dokumentarni.hr
Sadou još uvijek ne zna hrvatski dobro, poznaje tek osnove pa mu je pronalazak posla gotovo nemoguća misija. U Senegalu se bavio poljoprivredom i ribarstvom, navikao je na naporan rad i želi raditi. "Nisam obrazovan kao neki ljudi ovdje, ali životna škola me puno naučila", napominje Sadou.
Kada govori o svojim snovima, košarka je prvo što spominje. "Kao svako dijete, kao svaki čovjek, imam svoj san, ali nekad nam sudbina namijeni nešto drugo... Htio bih biti Michael Jordan. Ali tu u Hrvatskoj svi igraju nogomet pa tako i ja sada češće igram nogomet. Najviše me muči što me ljudi sad percipiraju kao nogometaša, a ne kao košarkaša. I još mi kažu da dobro igram nogomet, a znam da nije tako", govori Sadou.
Iako je njegov život ispunjeniji i veseliji nego u prvim mjesecima boravka u Hrvatskoj, i dalje ostaju brojni problemi s kojima se suočava svaki dan i u tome nije jedini. Hrvatska još uvijek mora riješiti mnogo problema u sustavu azila.
"Postoji niz problema u sustavu azila s kojima se osobe susreću, te bih istakla neke s obzirom na status koji osoba ima. Tražitelj azila je osoba koja je zatražila zaštitu od države te je u postupku objašnjavanja zašto joj je takav tip zaštite potreban. U toj fazi tražiteljima azila je nužna pravna pomoć, na koju nemaju svi pravo. Besplatnu pravnu pomoć u prvom stupnju (postupak koji vodi MUP) osigurava im organizacija civilnog društva (Hrvatski pravni centar) koja zbog ograničenih kapaciteta ne može biti na raspolaganju svima, te su fokusirani na ranjive skupine. Pravna pomoć u postupku azila važna je zbog iznošenja činjenica bitnih za slučaj i svojevrsne podrške u postupku. Osim toga, mnogi tražitelji azila žale se na kvalitetu prevođenja u postupku tako da i ovdje uviđamo problem. Uz to - nedostaje psihološka podrška koja je nužna za svakog pojedinca koji bježi iz nekog društva zbog osnovanog straha od proganjanja. Postoje organizacije civilnog društva koje pružaju neki oblik psihološke podrške, no nužno je da je ona dugoročna, stalna i održiva. Smatramo da bi država trebala osigurati takav tip podrške kroz svoje institucije, ili stalnim i održivim financiranjem organizacija civilnog društva koje takvu podršku osiguravanju", govori Vidović.
Integracija je zakonom propisana, no u praksi mnogi aspekti te integracije ne funkcioniraju.
Kad je pak riječ o osobama pod međunarodnom zaštitom (azilant i stranac pod subsidijarnom zaštitom), Vidović još jednom upozorava na razliku između zakona i prakse. Integracija je zakonom propisana, no u praksi mnogi aspekti te integracije ne funkcioniraju. Najveći problem je tečaj Hrvatskog jezika koji posljednjih deset godina nije postojao, a koji je neizostavno povezan s pronalaskom posla.
"Osim toga, mnogi djelatnici institucija neupućeni su u prava koja izbjeglice imaju - pa se izbjeglice suočavaju s određenom dozom institucionalne ksenofobije i rasizma. Važno je da se prisjetimo kako su izbjeglice osobe koje bježe iz svojih zemalja zbog toga što su im ljudska prava ugrožena, a potom dolaze u zemlju u kojoj ih se ponovno diskriminira jer društvo nije naviklo na suživot s drugim kulturama. Vrijeme je da pronađemo razumijevanje, suosjećanje i solidarnost prema ljudima s kojima živimo na istoj planeti - i pružimo im priliku da postanu ravnopravni članovi našeg društva. Ta odgovornost leži na državnim institucijama, civilnom sektoru, ali i svakom građanu i građanki - provirite izvan svojih okvira i dajte priliku drugima za dijalog i suživot", poručuje Vidović.
Sadou ističe da ljudi moraju shvatiti da su i imigranti ljudi, iako iz drugačijih kultura. Ono što smatra glavnom poukom iz svog iskustva jest negeneraliziranje. "Bitno je u životu priznati svoje greške i ne biti prijetvoran, samo tako možeš ići naprijed. Bit ću iskren, nisam volio bijelce zbog onoga što su napravili mojoj zemlji. Onda sam završio u Europi i vidio da nisu svi bijelci tako loši i priznao sam svoju grešku. To je ono što bih htio poručiti svima o imigrantima – ne treba generalizirati o imigrantima i azilantima kao što ni ja nisam trebao generalizirati o Europljanima. Ljudi često ne vide veliku razliku među imigrantima, njihovim kulturama i njima kao pojedincima, i onda generaliziraju, a to je najgora stvar koju možemo raditi. To je poruka koju smatram najbitnijom jer sam vidio koliko je generalizacija bila štetna za mene", poručuje Sadou.
