Planovi Sirijaca da njihovi sredozemni terminali izvoze prema Europi naftu i plin, što bi cjevovodima pristizali iz Iraka i Irana, sukobili su se sa interesima Ankare koja je imala i još uvijek ima veće ambicije. Cilj Turske bio je postati glavnim čvorištem tranzitnih putova kojima bi se iz šire regije prema europskim destinacijama slale ove sirovine. U planiranome europskom plinovodu Nabucco, kojega je gurala Clintonova administracija a EU usvojila, Ankara je vidjela svoju šansu.
Sirijsko-turski energetski rivaliteti
Nabucco se alternativno mogao napajati iranskim plinom, budući da Islamska republika zauzima drugo mjesto poslije Rusije sa dokazanim globalnim plinskim rezervama. No Iran je otpao zbog zabrane Washingtona (iako Turska još uvijek kupuje manje količine iranskoga plina za svoje lokalne potrebe). Pokvareni politički odnosi Ankare i Bagdada za sada su također odložili uvoz nafte i plina iz Iraka, ali je Ankara uspostavila privilegirane odnose sa vlastima iračkoga Kurdistana odakle već prima naftu kamionima-cisternama.
Ankara je i sa Damaskom bila sklopila sporazum o zajedničkim istraživanjima nafte i plina, i pregovarala o primanju egipatskog plina koji je već stizao cjevovodom do Sirije i sjevernoga Libanona, ali se je sa svojom "neo-otomanskom" politikom iznenada okrenula protiv. Bila je domaćin osnivanju Sirijske slobodne vojske i nedugo zatim koalicije sirijskih oporbenih grupa. Sve je ugovore sa Damaskom tada otkazala.
Iako je po svemu sudeći projekt Nabucco marginaliziran, Ankara nije odustala od svojih energetskih ambicija
Iako je po svemu sudeći projekt Nabucco marginaliziran, Ankara nije odustala od svojih energetskih ambicija. U prilog joj je išlo zaoštravanje odnosa Zapada sa Iranom, kada su Katarci i Saudijci, zabrinuti mogućnošću izbijanja rata koji bi poremetio njihov izvoz iz Perzijskoga zaljeva, tražili direktniji i jeftiniji put prema istočnom Sredozemlju. Ponudili su u jedanaestom mjesecu 2010 Damasku izgradnju dva usporedna cjevovoda do sirijske luke Tartus, gdje Rusi imaju stalno sidrište. Sirijci su prijedlog glatko odbili jer su se iz političkih razloga već bili opredijelili za izgradnju cjevovoda kojim bi se iranski plin preko Iraka upumpavao u njihovu mrežu i stizao do primorskoga terminala u Banijasu. Rusi su ih u tomu podržali. Prvi sukobi u Siriji su izbili u trećem mjesecu 2011.
Čitam ovih dana vijest iz Ujedinjenih Arapskih Emirata o idejnom projektu izgradnje naftovoda preko teritorija susjedne Saudijske Arabije, Jordana i Sirije do Turske. Emiraćani izgleda misle kako bi se taj projekt mogao realizirati poslije rušenja Al-Asadova režima. Zapravo, poput Kataraca i Saudijaca, traže alternative sadašnjem izvozu Hormuškim kanalom koji bi mogao biti blokiran u slučaju rata sa Iranom.
"Sunitski savez" protiv "šijtske osovine"
Suprotstavljanje "šijtskoj osovini" Teherana, Bagdada i Damaska, koja se je preko Hizbulaha protezala do Libanona, zbližila je sunitsku Republiku Tursku sa sunitskim petromonarhijama Perzijskoga zaljeva. Sirija je postala geopolitičkom preprekom njihovoj suradnji u oblasti energetike.
To je razlog, iako ne jedini, zašto su se Turci udružili sa Katarcima i Saudijcima u rušenju sirijskoga BAAS-ističkoga režima. Svesrdno ih u tomu podržava Washington koji sa sobom šlepa Francusku i Britaniju, te kolekciju t.zv. Prijatelja Sirije (Hrvatsku između ostalih). Cilj Obamine administracije je rušenje Bašara El-Asada, sa čime će se raskinuti sirijska karika "šijtske osovine", ali se i osigurati da vlast u Damasku ne preuzme neka ekstremistička islamska grupacija koja bi zaprijetila sigurnosti Izraela. Drugo, otvoriti putove snabdijevanja Europljana bliskoistočnim energentima i time smanjiti njihovu ovisnost o ruskim izvorima. I treće, sa skretanjem izvoza bliskoistočne nafte i plina prema Europi, azijski će kupci, prije svih Kina, koja je glavni ekonomski konkurent Americi, biti uskraćeni (Kina danas pokriva 60 posto svojih energetskih potreba uvozom sa Bliskoga istoka, najviše iz Irana; prema projekciji Međunarodne agencije za energetiku, Azija će do 2035 za 90 posto svojih potreba ovisiti od Bliskoga istoka).
Saudijci su se uključili u projekt rušenja Asadova režima, ali najviše zato što bi sa njegovim padom šijtski Iran ostao bez svoga sirijskoga saveznika
I Saudijci su se uključili u projekt rušenja Asadova režima, ali najviše zato što bi sa njegovim padom šijtski Iran ostao bez svoga sirijskoga saveznika. Saudijski sukob sa Iranom je prvenstveno vjerski, jer su za vehabijsku verziju sunitskoga Islama svi šijti otpadnici od prave vjere. Saudijski su šijti (blizu 15 posto ukupnoga stanovništva) koji su većinsko stanovništvo u tri primorske provincije Perzijskoga zaljeva, gdje su locirana najveća nalazišta nafte, sustavno izloženi vjerskoj, političkoj i ekonomskoj diskriminaciji. Ti se nesretnici naravno bune, za što vlasti optužuju Iran. Zato je Rijad sa tenkovima pritekao u pomoć vladajućoj sunitskoj dinastiji Bahreina kada se je ova sukobila sa protestima vlastitih šijta (oko 80 posto bahreinskoga stanovništva). Iz istih razloga sa svojim novcem podržava ekstremne sunitske grupe povezane sa Al-Kaedom koje se bore protiv "šijtskoga" režima u Bagdadu i "alauitskoga" režima u Damasku (alauti su jedna podgrupa šijta), te sunitsku opoziciju vjerski mješovitoj vladi u Bejrutu (od prije par dana u ostavci) u kojoj sjede šijtski ministri Hizbulaha i Amala.
Za razliku od Katara koji sa organizacijama Muslimanskog bratstva promovira svoju formulu "umjerenoga islama", uz koju je pristala i Turska, Saudijci zbog problema sa pripadnicima Bratstva u vlastitoj zemlji, u Egiptu (nezvanično) financiraju salafističke grupe. Za razliku od Katara koji sa svojom materijalnom pomoći Pojasu Gaze pokušavaju "moderirati" palestinski Hamas (političko krilo MB-ea), Saudijci su nedavno sa 100 milijuna dolara pritekli u pomoć "sekularnoj" Palestinskoj Upravi na Zapadnoj obali.
Cjevovodi na sve strane
Izgledalo je da je rat u Siriji minirao projekt iransko-iračkog-sirijskoga plinovoda koji je dogovoren u sedmom mjesecu 2011, a onda je u jedanaestom mjesecu 2012. objavljeno kako su radovi na njegovoj izgradnji počeli. Plin bi se trebao dovoditi preko iračkoga teritorija iz iranskoga dijela nalazišta Južni Pars, najvećega do sada otkrivenog u svijetu. Ukupna dužina do sirijskoga primorja bi mu iznosila 5000 km, a predviđalo se je da bi izgradnja cjevovoda do uključivanja u postojeću sirijsku mrežu koštala oko 10 milijardi dolara.
Drugi krak istoga plinovoda do pakistanske granice već je izgrađen, a radovi na pakistanskoj dionici do luke Gvadar su počeli ovoga mjeseca sa svečanošću kojoj su centralne ličnosti bili predsjednici dvije zemlje Ahmedinedžad i Zardari. Sankcijama pritisnuti Iranci pokušavaju naći putove njihova zaobilaženja. Iranci koji su najavili investirati u izgradnju rafinerije u Gvadaru, također nagovaraju Indiju da se uključi u njihov projekt cjevovoda, ali je to za sada neizvodivo zbog loših odnosa Delhija i Islamabada. Zbog pritisaka Obamine administracije Indijci su drastično smanjili uvoz iranske nafte i preorijentirali se na saudijske, katarske i emiratske izvore.
Plin bi se trebao dovoditi preko iračkoga teritorija iz iranskoga dijela nalazišta Južni Pars, najvećega do sada otkrivenog u svijetu
Amerikanci su se, naravno, protivili energetskoj suradnji Irana i Pakistana kao što su se suprotstavljali projektu iransko-iračko-sirijskoga cjevovoda. Svojim neugodnim pakistanskim saveznicima već godinama nude snabdijevanje cjevovodom koji bi im preko afganistanskoga teritorija dovodio turkmenski prirodni plin. Ove su tri zemlje o tomu potpisale već nekoliko sporazuma ali čak ni projektiranje trase tog nesuđenoga plinovoda nije započeto zbog sigurnosnoga kaosa u Afganistanu.
Kao što pokazuju planovi za izgradnju višenamijenskoga cjevovoda kojim bi se preko jordanskog teritorija Irak povezao sa Egiptom, Malikijeva vlada u Bagdadu traži alternativne putove izvoza svoga tekućega bogatstva. Ako se isplati može i u suradnji sa sunitskim državama.
Zato je irački premijer Maliki u Amanu dogovarao sa kraljem Abdulahom izgradnju cjevovoda do jordanske luke Akaba u istoimenom zaljevu Crvenoga mora, odakle bi se sirova nafta, dizel i benzin podmorskim cjevovodom pumpali do nedalekog Sinaja u Egiptu. Par dana kasnije egipatski premijer Kandil doputovao je u Bagdad u pratnji nekoliko svojih ministara i sa delegacijom od nekih šezdesetak privrednika. Sa Malikijem je dogovoreno da poslije uključivanja u egipatsku mrežu Irak isporučuje domaćima 4 milijuna barela nafte mjesečno i 4000 tona dizela dnevno. Predviđeno je također da će se iračka sirova nafta prerađivati u egipatskim rafinerijama. Nije jasno kako će se izgradnja cjevovoda Irak-Jordan-Egipat, vrijedan nekih 17 milijardi dolara, financirati. Tek bi se trebalo pristupiti izradi studije o njegovoj izvodivosti i projektne dokumentacije. To će dakle potrajati.
Isporuke iračkoga goriva cjevovodom osloboditi će Jordance dosadašnjeg skupoga uvoza kamionima-cisternama, a Egiptu će pribaviti neophodne količine dizela i benzina kojima sada akutno oskudijeva. Iračani naravno nisu pokrenuli ovaj projekt iz čiste velikodušnosti, već i oni traže alternativne izvozne putove u slučaju rata protiv Irana i pada Al-Asadova režima.
Energetska i politička kriza
Amerikanci su se, naravno, protivili energetskoj suradnji Irana i Pakistana kao što su se suprotstavljali projektu iransko-iračko-sirijskoga cjevovoda
Sama je Sirija u uspoređenju s mega-izvoznicima nafte i plina iz Perzijskog zaljeva mali energetski igrač, ali je svojom proizvodnjom zadovoljavala vlastite potrebe. Izvoz sirove nafte, procijenjen 2010 na četiri milijarde dolara, bio joj je glavni izvor prihoda. Crpilišta teške nafte su locirana uz obale Eufrata na sjevero-istoku zemlje u provinciji Hasaka blizu iračke granice. Odatle se je sirijska vojska povukla i prepustila kontrolu oblasti lokalnim Kurdima. Preuzeli su je milicionari kurdske Stranke demokratske unije, ali su te stanice prestale sa radom. Nešto južnije, prema centru zemlje oko grada Deir Ezora u istoimenoj provinciji nalaze se pumpne stanice lake nafte, koje su također prestale sa radom. Njih sada navodno kontroliraju borci Sirijske slobodne vojske ili njihovi saveznici. Gubitak tih energetskih izvorišta pridonijeo je kolapsu čitave sirijske ekonomije. Više je pogodio centralnu vlast nego gubitak teritorija. Sa sporadičnim iranskim, ruskim i venezuelanskim morskim isporukama dizela i nafte sirijska vojska sada jedva pokriva svoje potrebe, zbog čega je i povučena iz mnogih oblasti. Jedino je kažu luka Tartus, u koju pristižu inozemni tankeri, noću osvijetljena, kao i središte glavnoga grada. Nešto od toga goriva stiže i kopnenim putom iz susjednoga Libanona.
U oblasti Homsa 140 km sjeverno od Damaska, gdje se vode neprekidne borbe vladinih snaga i pobunjenika, raskršće je tri kraka domaćih naftovoda, od kojih jedan vodi prema Damasku, drugi prema primorju i Latakiji, a teći prema Alepu na sjeveru. Tuda prolazi i autocesta čiji jedan krak ide prema primorju a drugi prema Alepu. Poslije dvotjednih borbi vladine su snage ovih dana ponovo zauzele centralni gradski distrikt Baba Amr. U Homsu je i velika rafinerija, dok je druga u Banijasu na Sredozemlju. Ne znam da li je prva oštećena, dok je ona u Banijasu još uvijek netaknuta, ali pretpostavljam da su obje prestale sa radom. Šverc naftom postao je glavnim izvorom prihoda raznim mafijaškim grupama što operiraju sa tertitorija pod kontrolom vlasti i pobunjeničkih „brigada" sa suprotne strane. Tvrdi se međutim da postojeći naftovodi i plinovodi razvučeni po čitavom teritoriju zemlje nisu oštećeni. Biti će potrebni i u budućnosti bez obzira da li će se sadašnja vlast u Damasku održati ili će je zamijeniti njezini protivnici.
Usprkos svemu, pobunjenici i inozemni plaćenici ne uspijevaju slomiti otpor baasističkoga režima. Vlastitim naporima to ne mogu postići a odlučujuća vanjska vojna intervencija nije na vidiku. Previše se je inozemnih faktora sa različitim ciljevima umiješalo u sirijsku tragičnu priču.
