Prošlu se subotu, u okviru već tradicionalnog alternativnog festivala, održala rasprava o "pravu na urbanizam". Bila je organizirana zato da se, barem u okviru tog mikro foruma, koji se odvijao u punoj, ali maloj dvorani javno govori o tome da, u ovoj zemlji, svatko u prostoru radi što hoće. Valjda je već i vrapcima na grani jasno da, po načelu "tko jači, taj kvači", investitori u dogovoru s lokalnim i/ili državnim vlastima rade što hoće. Donose posebna pravila, uredbe pa i zakone koji omogućavaju npr. izgradnju privatne garaže u (javnoj) pješačkoj zoni u Zagrebu, proširenje građevinskog područja sa 100 na 300 ha na vrhu Srđa i, šećer na kraju, nekritično koncesioniranje cjelokupne vodene površine Jadrana, na način da se koncesija predviđa čak i za vodenu površinu koja će biti predmet rasprave o razgraničenju sa susjednim državama Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom.
Subverzivna racionalnost
Zašto se to radi? Valjda zato da se pogoduje. A kako se svima, osim hrvatskim medijima koji o tome uglavnom šute, ta hotokulturna praksa već popela na vrh glave, ljudi se sastaju po mikro forumima da bi si, međusobno, olakšali dušu.
Usprkos nekim, po mom mišljenju, preekspresivnim invektivama, rasprava koja se održala u prošlu subotu bila je zanimljiva. Zašto? Zato što se, nakon dvoipolsatne informirane debate u kojoj nije bilo baš izrazitog slaganja među sugovornicima, ipak došlo do zajedničkog zaključka da je S obzirom da smo u novo društveno stanje ušli temeljem svekolikog političkog konsenzusa, pretpostavlja se da se radi o dovršenom političkom projektu koji nije potrebno ponovno politički preispitivatipotreba za reinstitucionaliziranjem urbanizma bitna za daljnji razvoj demokracije.
S obzirom da se na marginama te rasprave otvorilo još puno zanimljivih pitanja, koja, epistemološki promatrano, spadaju u područje društvenih znanosti, koristim prigodu ovog teksta da ih ovdje kratko naznačim i dodatno razložim, jer na mikro forumu nije bilo vremena za dodatne razgovore o svim temama koje su se u debati otvorile. Također, imajući u vidu činjenicu da mi, koji živimo u Zagrebu, 2017. godine izlazimo na redovite lokalne izbore, odlučila sam pisanjem pripomoći nastojanju mikro foruma da "urbanizam", u tom izbornom ciklusu, pretvori u političku temu, barem u glavnom gradu!
Očito je, naime, da to neće biti moguće u predstojećem ciklusu parlamentarnih izbora jer će se oni, već je predvidljivo, koncentrirati na povijesne teme, tj. na "borbu za bolju prošlost". Stoga, u nastavku, iznosim par danas subverzivnih ali, po mom mišljenju, racionalnih teza koje, možda, mogu malo utjecati na ubrzavanje povijesnog kotača u našem glavnom gradu a i u zemlji, na način da se ciklus socijalne recepcije razumnih javnih politika u Hrvatskoj smanji s 40 na 10 godina. Ovo će, nadam se, barem u Zagrebu, malo pomoći, da 2017. umjesto 2047. godine, shvatimo da je problem Cvjetni - Varšavska isto što i problem golfa na Srđu i bušenja Jadrana, te da se, te iste, 2017. godine protagonistima "varšavskog ugovora" ma tko oni bili: ne izglasa povjerenje.
Teze:
I Tranzicija je u Hrvatskoj završila. Ova teza koja za mene predstavlja zaključak, a za mnoge moje kolege nedokazanu hipotezu, zasniva se na činjenici da ulazak Hrvatske u Europsku Uniju predstavlja dokaz da je projekt trostruke tranzicije, kako ga je 1991. objasnio Claus Offe, dovršen. Racionalno je, naime, pretpostaviti da se ne može ući u EU, a da se trostruki uvjeti tranzicijske agende ne ispune. Ako je taj moj zaključak točan, onda ovo u čemu mi jesmo više nije tranzicija tj. strukturna i integracijskim pritiskom posredovana društvena mijena, nego društveno stanje koje se, odsad pa na dalje, mijenja u autonomnom ritmu. S obzirom da smo u to novo društveno stanje ušli temeljem svekolikog političkog konsenzusa, pretpostavlja se da se radi o dovršenom političkom projektu koji nije potrebno ponovno politički preispitivati. To što se društvena stvarnost u Ulazak Hrvatske u Europsku Uniju predstavlja dokaz da je projekt trostruke tranzicije, kako ga je 1991. objasnio Claus Offe, dovršenHrvatskoj i dalje mijenja, usprkos tome što je tranzicija završila, povezano je s drugim tipom društvene dinamike koju nazivamo društvene promjene: na selu, u gradu i svugdje gdje ih opažamo. Taj tip društvene dinamike stvaraju zajedno stari i novi akteri promjena. Zbog toga je razložno zaključiti da to što se društvo neprestano mijenja, istovremeno ne znači da ono mora biti stalno u tranziciji, jer mi nije jasno kamo bi Hrvatska iz Europske Unije, kapitalizma i demokracije mogla momentalno tranzitirati. Moguće je na Mars ali je ipak, možda, racionalnije malo se odmoriti od ubrzanog hoda i dirigiranog prelaženja iz jednog u drugo stanje i, malo za promjenu, autonomno odlučivati o tome što je u Hrvatskoj hic et nunc važno. U tom smislu ulazak u EU ima jedan blagotvoran direktivni učinak jer kontekstualno sugerira da Hrvatska bez velike grižnje savijesti (tipične za kolonijalni karakter nekog društva) može jasno reći da joj je tranzicijske deregulacije dosta te da se malo zaželjela izvjesne regulacije, a to u EU znači vladavine prava. Tko god se sjeća predavanja iz urbanizma s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu može potvrditi da se tamo govorilo o tome kako je urbanizam prvenstveno "pravo". Pravo na urbanizam je, stoga, "Pravo na uređeni prostor". Tako se pitanja europeizacije naše zemlje, posredovanjem "vladavine prava" izravno povezuju s problemom urbanizma. Nadam se iskreno da će to 2017. godine u Zagrebu, dvadestiosomom glavnom gradu Europske Unije nekom postati dio političkog programa.
II Tržište ne alocira sve što je potrebno za razvoj suvremenog društva. Jedno od notornih stvari koje tržište ne može alocirati je sigurnost. Dakle, državna regulacija je nužna da bi se osiguralo stanje u kojoj su tržišno orijentirane ekonomije sigurne. S druge strane, tržište je samo po sebi "javno dobro", kako je to lijepo 2009. godine objasnila nobelovka Elinor Ostrom, pa netko mora garantirati da je tržište takvo da na njemu mogu nerivalski i neisključivo sudjelovati svi koji to mogu i žele. Ako se može vjerovati Elinor Ostrom da tržište ne može alocirati zaštitu tržištnog natjecanja, zašto se ne bi moglo vjerovati i nobelovcu Josephu Stiglitzu da tržište ne može alocirati fundamentalna istraživanja? A ako ne može alocirati fundamentalna istraživanja općenito u svijetu, zašto se ne bi moglo vjerovati u ono što svi vidimo u Hrvatskoj? A to je npr. da tržište, Ako se može vjerovati Elinor Ostrom da tržište ne može alocirati zaštitu tržištnog natjecanja, zašto se ne bi moglo vjerovati i nobelovcu Josephu Stiglitzu da tržište ne može alocirati fundamentalna istraživanja? konkretno u Dubrovačko – neretvanskoj županiji, ne može alocirati Pelješki most.
S druge strane, Pelješki most je nužan da bi se ta županija spojila s teritorijem Splitsko – dalmatinske županije na kojem se nalazi Klinički bolnički centar Split. U taj KBC moraju ići svi koji imaju zdravstvenih problema koji se u Dubrovniku ne mogu riješiti. Istina je, mogu izabrati i opciju leta do Zagreba ali teško će na avion u kolima hitne pomoći pa se stvar tu komplicira.... Nadalje, važno je u demokraciji moći doći samostalno od Dubrovnika do Splita, bez posredovanja aviona, zato što je to za obične ljude preskupo i zato jer je za obične ljude nezgodno ako bolesni zaglave u Neumu, jer tamo uglavnom ne vrijedi hrvatsko zdrastveno osiguranje, a nema ni KBC-a. To su te neke subverzivno racionalne misli koje i bez Stiglitza i Ostromice govore u prilog spoznaji da tržište doista nije tako svemoćno i da ne može preuzeti baš sve funkcije države.
Stoga, ako zaključimo da nam zbog fizičih i političkih razloga povezanih s demokracijom Pelješki most treba, a tržište nam ga ne može osigurati, onda, valjda, moramo tražiti neki drugi mehanizam koji će nam osigurati da se, nekako, dokopamo tog mosta. Kako se taj mehanizam ne može pokrenuti bez posredovanja države, onda se, po mom mišljenju, država mora angažirati oko toga da smisli neki način da se dođe do mosta. Također, država mora u tom konkretnom slučaju regulirati odnose u prostoru na način da se na tom mostu, kad ga se dokopamo, istovremeno ne izgrade golf i apartmani, iako bi to tržište možda, zbog genijalnog pogleda, smatralo zgodnim. Naime, konfliktna Ako su naselja u Hrvatskoj "bez duše" tj. takva da im se raspadaju povijesne jezgre i osnovna infrastruktura te da im se dovodi u pitanje javni standard kao što je npr. opskrba pitkom vodom, onda je duh mjesta lošuporaba prostora mogla bi, kao i u slučaju turizma i crpljenja nafte iz Jadrana, dovesti do velikog broja nesreća, pa je tako posve jasno da će se kad - tad država morati uključiti u ove prostorne teme. Nadamo se samo da će ti biti prije nego li se u Stonskom zaljevu razlije nafta.
III Hrvatska konkurentnost u bitnom ovisi i "duhu mjesta". Naime, ako su naselja u Hrvatskoj "bez duše" tj. takva da im se raspadaju povijesne jezgre i osnovna infrastruktura te da im se dovodi u pitanje javni standard kao što je npr. opskrba pitkom vodom, onda je duh mjesta loš. U lošem duhu mjesta neće zaživjeti napredne tehnologije, jer bi se one, da je to bilo moguće, prvo razvile u Majdampeku, a ne u Kaliforniji. Iz toga slijedi da je kalifornijski duh privlačan inovatorima, a Majdampek nije. U tim se uvjetima može gotovo sigurno zaključiti da se ne može očekivati veliki broj socijalnih i tehnoloških inovacija u zapuštenom ili uništenom krajoliku, jer su ti krajolici neugodni i preskupi za one koji inoviraju. Zašto bi inovirali tamo gdje im je krajolik konfuzan, pa ne mogu opušteno misliti, i zašto bi inovatori istovremeno plaćali sve društvene troškove vezane za razvoj nove infrastrukture potrebne za opsluživanje kaotične urbanizacije i zaštitu propadajućih povijesnih jezgri, kad tih troškova u lijepim krajolicima u kojima vlada pravo više nema? Zbog toga se može reći da kaotična periferijska urbanizacija i pražnjenje povijesnih jezgri zapravo betoniraju nekonkurentnost. Tako se stvara circulus viciosus iz kojeg nema van bez urbanizma. Tako ispada je je forum na kojem sam bila, zapravo bio u pravu, pa se postavlja pitanje: tko je tu, zapravo, subverzivan?
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
