Strategija koja to nije

^{"Medijska strategija koja će dati odgovore na temeljna pitanja budućnosti medija u Hrvatskoj primarni je zadatak ne samo Ministarstva kulture nego i društva u cjelini", Andrea Zlatar Violić, Slobodna Dalmacija, 26. siječnja 2013.}

Prema nepotpisanom izvještaju Novog lista od 22. listopada 2014. s otvorenja 7. dana elektroničkih medija u Opatiji - muljaža oko “medijske strategije”, nastavlja se punom parom! No, hvala na pitanju, sada je napokon jasno - car je gol!

Ministrica kulture Andrea Zlatar Violić govorila je u Opatiji u raspravi o medijskoj politici - piše autor potpisan kao Novi list - o cilju “medijske strategije”, najavila je javnu raspravu o “medijskoj strategiji”, te “istaknula kako je važno postići politički konsenzus o tom dokumentu”. Međutim, dokument s logom Ministarstva kulture koji bi naslovom i sadržajem bio medijska strategija Republike Hrvatske, uopće ne postoji! Kao što je "Ideološka obojenost teksta meni čak ne bi smetala kada bi bila konstruktivna. Ali ovo je fantaziranje!" poznato u kolovozu su u tjedniku Novosti objavljeni sažeci radnih materijala, a cijeli radni materijal od 308 stranica naslovljen “Radni materijal za raspravu o medijskoj politici RH 2015.-2020.” odnedavno se širi webom i ministrica Andrea Zlatar – Violić morala je misliti na njega kada je u Opatiji izgovarala pojam “medijska strategija”. Zapravo, sigurno je mislila na njega jer u nastavku izvještaja Novog lista, valjda medijskog pokrovitelja tih trodnevnih izgubljenih dana elektroničkih medija u Opatiji, stoji: “Ministrica je napomenula da materijal treba smanjiti na 30 do 40 stranica jer u sadašnjem obliku nije pogodan za raspravu u Vladi ni Saboru.”.

Ok, razbistrilo se - ministrica kulture doista je pročitala nepotpisani radni materijal od 308 stranica na kojemu piše “Verzija 1. srpanj 2014.” i... pao joj je mrak na oči. Ali, show must go on... i u Opatiji najavljuje da će radni materijali medijske strategije za javnu raspravu biti pripremljeni do Nove godine. Koje Nove godine, potpuno je nebitno… 308 stranica treba skratiti na tridesetak!? E, pa to je već potresno!

Paralelno s otvorenjem tog skupa u Opatiji, nakon mjesec dana nagovaranja na razgovor o “Radnim materijalima za raspravu o medijskoj politici RH 2015.-2020.”, dr. sc. Viktorija Car, docentica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, javila mi se porukom: “Čitam i žalim. Ovo je novinarski tekst, prošao bi na nekom blogu, ali apsolutno je neprimjeren dokumentu Ministarstva kulture. Molim te, istraži koliko ljudi je koliko mjeseci primalo plaću za ovo - to je ključno pitanje - koliko novca su spržili na nešto što su mogli dobiti od tima stručnjaka za 3 mjeseca  i 0 kuna?“.

Da skratim, Viktorija Car je pročitala svih 308 stranica i smogla snage da ga analizira, premda je uvjerena da je to gubljenje vremena. Kao prilog svojoj tezi nabraja što je sve ubačeno u tih 308 stranica. Npr. povijesni pregled tiska i povijest zakona o autorskom pravu od 1709. godine do danas, članci iz Jugoslavenske opće enciklopedije o povijesti tiska i novinarstva u Hrvatskoj…. Tužno. Ali ako je redatelj i politički aktivist, kako se još uvijek predstavlja Milan F. Živković, kao glavni savjetnik ministrice kulture za medijsku politiku sa svojim timom suradnika mogao na to izgubiti gotovo tri godine, doduše plaćene, ipak zaslužuje temeljitiji prikaz.

“Najkonkretniji i najkorektniji je naslov 'Radni materijali za raspravu o medijskoj politici RH 2015.-2020'.” A sadržaj? Samo još nedostaje vox populi tj. anketa tipa: 'Izašli smo ispred zgrade Ministarstva kulture i pitali građane što misle o medijima u Hrvatskoj.' Evo, to je stručna razina ovog teksta. Stil pisanja je potpuno novinarski, a autori ubacuju čak i izjave novinara, npr. - evo što nam Slavica Lukić, potpredsjednica HND-a kaže o koncentraciji medijskog tržišta. Ili, u jednoj fusnoti objave golemi paragraf iz teksta Viktora Ivančića. Novinarskim tekstovima uopće nije mjesto u dokumentu Ministarstva kulture. Međutim, najviše sam zgrožena nelogičnostima, pa tako dok na početku teksta autori pišu da komercijalni mediji forsirajući građansko novinarstvo uništavaju struku, s čime se apsolutno slažem, u dijelu o HRT-u predlažu da se HRT preustroji u smjeru da građani sudjeluju u stvaranju programa i upravljanja HRT-om, što je zagovaranje amaterizma. Dakle, oni koji se tobože “Čvrsto smo uvjereni da u mandatu ove vlade nije bilo ni najmanjeg političkog pritiska na novinarke i novinare Hine.“ - "Halo? Otkud sad to u dokumentu Ministarstva kulture?” bore za profesionalne novinare traže uključivanje građana amatera u proizvodnju programa javnog medijskog servisa!”, kaže Viktorija Car.

“Neki dijelovi pokušavaju glumiti znanstveni tekst pa se navode citati ili prepričavaju dijelovi nekoliko odabranih knjiga i članaka, ali i to je na razini nevještog seminarskog rada studenata prve godine novinarstva. Iz ovog teksta jasno je da autori ne znaju definicije medijske politike i medijske strategije. Tekst ne zadržava fokus na konkretnoj temi nego autori krenu pisati o jednome, a onda imaju stotinu upadica, referiraju se na situacije iz hrvatskog društva koje uopće nemaju veze s medijima ili, pak, na tv seriju Newsroom. Nadalje, podaci koje koriste u grafikonima često nisu čitljivi budući da im nedostaje temeljne metodološke preciznosti, primjerice ne navode veličine uzorka. Nažalost, vidi se da su taj dokument pisale nestručne osobe. Autori se upuštaju u elaboriranje ekonomske situacije i u političku ekonomiju, a očigledno je da ne barataju ekonomskim pojmovima, nego neuspješno intelektualiziraju. Također, često uopće ne navode izvore, nego imaju paušalne ocjene tipa: “mnogi misle”, “većina se slaže”, a čitatelju nije jasno na temelju čega to zaključuju? Nižu gomilu neutemeljenih generalizacija tipa – vlasnici i menadžeri misle ovo, novinari misle ono, a da nisu proveli anketna istraživanja na temelju kojih bi to zaključili. Također, brkaju terminologiju: mediji, platforme, formati, žanrovi… ne rade razliku između ovih termina. Ne kažem da je sve loše, dalo bi se tu izvući možda dvadesetak suvislih kartica teksta i grafikona s vrijednim podacima, ali ni tu ne nalazim izvorna istraživanja, sve je to već negdje objavljeno. Ako je ideja bila objediniti sva postojeća istraživanja medijskog sustava i medijskog tržišta u Hrvatskoj, mogli su zatražiti autore originalnih istraživanja da naprave zajednički sažeti pregled.”, komentira Viktorija Car.

Ministarstvo kulture nikada do sada nije objavilo neki dokument o medijima, ali Viktorija Car, jasno vam je, uopće nije fascinirana s ovih 308"Dio koji se odnosi na financiranje medija od javnog interesa samo je idejno načet, kao prijedlog za neku buduću raspravu, nema konkretnih modela koji bi bili primjenjivi u Hrvatskoj" stranica nabacanog teksta. “Prvih 104 stranica teksta zapravo je potpuno nepotrebno, pisano je baš kao za blog. Kasnije u jednom dijelu autori doslovce dociraju i time vrijeđaju čitatelja. Obraćaju mu se s visine koristeći fraze tipa: “Smatrate li” ili “vaši interesi će se poklapati”, „bit ćete slabo informirani“…imaju taj, „mi znamo najbolje“ pristup. Autori pokušavaju biti i duhoviti, što je sasvim neprimjereno dokumentu Ministarstva kulture, pa tako pišu npr: “Linearna televizija se, hvala na pitanju, sasvim solidno drži.”?!

Umjesto da se pozivaju na službene dokumente npr. kada spominju neku odluku Vlade, oni te dokumente citiraju i preuzimaju s portala npr. Banka.hr, dakle prenose nečiju interpretaciju.”

S obzirom da glavni je glavni urednik Novosti Ivica Đikić nedavno napisao da je dokument o kojemu razgovaramo “najdublja i najcjelovitija analiza medijskog stanja i perspektive koja je ikad nastala u nekoj, ne samo državnoj, instituciji”, pitam dr. sc. Viktoriju Car da istakne i neke dobre strane ovog dokumenta. Ima li nade …

“Ovo nije medijska strategija niti su u ovom dokumentu dane smjernice. Eventualno bi se dalo izvući dvadesetak stranica za raspravu, (dakle, približno koliko najavljuje i ministrica u Opatiji za grand finale, op.a.) ali iz ovog teksta, koji su autori tako dugo radili, pokušati sada napraviti sažetak – ne znam koliko to ima smisla. Jednostavno je od početka trebalo pozvati stručnjake za medijsko pravo, za medijske sustave, za političku ekonomiju, za medijsku politiku, za strategiju, i kvalitetan dokument bi već odavno bio napisan. Ako trebam navesti dobre dijelove - solidan dio dokumenta je analiza rada HINA-e, taj dio teksta je fokusiraniji, daje neke ciljeve i navode se smjernice koje bi mogle ići na javnu raspravu. Ali, opet, autori predlažu da se i HINA financira iz pristojbe, a ne navode koliko bi ta pristojba trebala iznositi, mogu li građani podnijeti povećanje pristojbe? Uopće, dio koji se odnosi na financiranje medija od javnog interesa samo je idejno načet, kao prijedlog za neku buduću "Vidi se da su taj dokument pisale nestručne osobe. Autori se upuštaju u elaboriranje ekonomske situacije i u političku ekonomiju, a očigledno je da ne barataju ekonomskim pojmovima, nego neuspješno intelektualiziraju" raspravu, nema konkretnih modela koji bi bili primjenjivi u Hrvatskoj“, kaže dr. sc. Viktorija Car.

Koliko je ovaj dokument ideološki obojen?, pitanje je koje se provlači od početka njegova nastanka.

“Autori izrazito kritiziraju tržišni model, pritom se uglavnom pozivaju na radove Roberta W. McChesneya. McChesneya prepričavaju kao da pišu prikaz njegovih radova, a posebno knjigu Bogati mediji, siromašna demokracija, mislim da bi mu trebali platiti autorska prava. Ako su se autori već htjeli upustiti u teorijsku raspravu i kritiku, kojoj, opet ponavljam, nije mjesto u ovakvom dokumentu, trebali su onda pročitati knjige i drugih relevantnih medijskih teoretičara i teoretičarki. Budući da sva citirana literatura pripada istoj ideološkoj liniji - izostala je šira slika i kontekst medijskih sustava te ozbiljna kritika modela razvoja medijskih sustava i medijskih tržišta. Ideološka obojenost teksta meni čak ne bi smetala kada bi bila konstruktivna! Ali ovo je fantaziranje! Zaključci su preopćeniti. “Mi se zalažemo za novinarske slobode!”, Da? I? Pa to je već napisano u deklaracijama i deklaracijama! A onda im se omakne čista politička propaganda, pa tako u poglavlju o HINA-i pišu: “Čvrsto smo uvjereni da u mandatu ove vlade nije bilo ni najmanjeg političkog pritiska na novinarke i novinare Hine.“ - "Halo? Otkud sad to u dokumentu Ministarstva kulture?”, pita se Viktorija Car.

Premda su autori ovoga dokumenta više-manje poznati, on je ipak nepotpisan.

“Mislim da su prošla vremena kada su se dokumenti potpisivali institucijama. Živimo u društvu u kojem se ne bismo trebali bojati potpisati tekst iza kojeg stojimo. Ako je na ovom dokumentu radilo 30 ljudi, red je da svi budu potpisani. A ovdje niti jedna osoba nije potpisana. Ne razumijem.”, kaže Viktorija Car.

Ključno pitanje ostavljam za kraj: “Je li moguće da se na temelju ovog dokumenta u javnoj raspravi iznjedre konkretne mjere za uspostavu "Iz ovog teksta jasno je da autori ne znaju definicije medijske politike i medijske strategije" održivog sustava javnih, komercijalnih i neprofitnih medija?” Viktorija Car odgovara: “Žao mi je, moj odgovor je NE. Ne postoji temelj za javnu raspravu jer ovo nije solidan dokument od kojeg bismo mogli započeti. Pretpostavljam da je namjera bila dobra, ali izvedba je, na žalost, zaista loša”. Doista tužan kraj… duboka sućut ministrici kulture koja, naravno, i dalje govori da “medijska strategija” postoji, a izmjena zakonskog paketa, evo, samo što nije….

^{Ova publikacija izrađena je uz pomoć Europske unije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i ni na koji se način ne može smatrati da održava gledišta Europske unije. Stranica projekta:Safety net for European journalists.}