Uopće, njih osmero, za razliku od njihovih desetak republikanskih kolega, djeluju kao relativno prihvatljivi, zreli, ozbiljni političari, tj. kako je Hillary - ambiciozna štreberica, kao i uvijek, najbolje pripremljena od svih - rekla: večeras vidite ovdje koliko su Demokrati spremni voditi ovu zemlju, ili kako je Bill Richardson, guverner New Mexica, čitaocima H-altera poznatiji iz njegovih dana u UN tijekom rata u BiH, uvijek spreman na pošalice, rekao: volim sve kandidate ovdje - svaki od njih bi bio dobar podpredsjednik uz mene, a senator Biden bi bio zaista fin državni sekretar.
No, tu svaka sličnost prestaje. Dok su Edwards i Clintonica protiv gradnje novih nuklearnih elektrana, Obama bi ih gradio. Jednako kao što bi se već tijekom prve godine predsjednikovanja sreo i s Ahmadinedžadom i s Kim Jong Ilom, i s Chavezom i s Castrom, babarogama kojima Republikanci plaše svoj narod, a Clintonica i Edwards, pokazujući dozu državničkog opreza, bi prve godine poslali tek svoje diplomatske predstavnike da se s istima sastanu. Edwards je tu imao sreću da bude tek treći po redu da odgovori na pitanje, pa je imao priliku mudro odvagati što je rekao Obama, a što Clintonica, i opredjelio se za podudaranje stava sa Clintonicom. Obama je morao prvi odgovoriti, pa se malo zaletio, mislim. Uopće, u takvim debatama se valja truditi da se ne bude prvi koji mora odgovoriti...
Kako iz Iraka
Richardson, jedini guverner (svi su ostali senatori, osim Kucinicha koji je kongresmen), bi počeo povlačenje odmah, i proveo ga u šest mjeseci, bez obzira na to što će biti s Irakom - njemu je prioritet spasiti američke živote. Osim toga kaže da prisustvo američke vojske u Iraku samo iritira Iračane, provocira ih na nasilje i remeti diplomatsko rješenje.
Biden misli da je obećanje od šest mjeseci nonsens, tj. potpuno nerealno, budući da bi trebalo najmanje godinu dana da se 160 tisuća vojnika evakuira iz Iraka. Prizvao je u pomoć svoje dugogodišnje iskustvo u vanjskoj politici, zalaganje za priznavanje Bosne, susret s Miloševićem, te stoga smatra da je američka odgovornost da ostave Irak u kakvom-takvom stanju, a ne u totalnoj anarhiji, kakva je sada.
Clintonica je čak išla toliko daleko da napiše pismo Pentagonu u kojem je tražila da joj kažu da li postoji barem taktički plan za povlačenje. Dobila je odgovor da tako nešto nije patriotski ni pitati. Ona je najviše zabrinuta da više trupa ne pogine pri povlačenju iz Iraka, nego što je poginulo tijekom osvajanja istoga, mudro, jer će se povlačenje dogoditi tijekom demokratskog (možda njenog) mandata.
Edwards se uglavnom priklanja Clintonici po pitanjima vanjske politike, možda će ponovno biti podpredsjednički kandidat?
Obama misli da bi trebao biti drugačije tretiran nego ostali u pitanjima o Iraku, jer je on od početka bio protiv rata, tj. za razliku od Clintonice i Edwardsa, glasao je protiv autorizacije Bushu da pošalje vojsku u Irak. Niti ovaj puta nije propustio da, na pitanje o povlačenju iz Iraka, ogorčeno odgovori: da je po meni, mi tamo ne bi ni bili.
Kucinich je, međutim, kao i Obama, od početka bio protiv rata. I mnogo radikalnije. Takav je i ostao. Odmah se našalio sa CNN-ovim moderatorom, Andersen Cooperom, da je zanimljivo kako CNN nije stavio nikoga na lijevo od njega. On bi da Kongres smjesta obustavi financiranje rata u Iraku, kao što su nekad učinili s Vijetnamom. To bi, kaže, vrlo brzo natjeralo Pentagon da napravi plan o povlačenju. Ovako, tvrdi, SAD posuđuje novac od Pekinga da bi vodili rat u Bagdadu, što je apsurdno. Bilo bi bolje, misli, uložiti taj novac u projekte koji bi stavili točku na američku zavisnost o nafti.
Gravel, uz Kucinicha, vjerojatno jedini old labour tip socijal-demokrata u grupi, ostali su svi third way liberali, se uglavnom s tim slaže. On kritizira Clintonicu, Obamu, Bidena i Dodda oko postepenog povlačenja, tvrdeći da bi postepeno smanjivanje broja vojnika, one koji ostanu stavilo u veću opasnost, te da ih stoga treba povući sve odmah, čak je već predložio i zakon u tu svrhu. Ovo četvero nabrojanih misle da je potpuno povlačenje ili nemoguće izvesti (Biden), ili da bi zemlju ostavilo u kaosu (Dodd), ili da bi postepeno povlačenje pokazalo Iračanima dobru volju i privolilo ih na kooperaciju. U jednom trenutku debate, Gravel je izjavio: demokratska stranka je nekad bila stranka radnog čovjeka, a Clinton ju je prodao Wall Streetu, bankarima i hedge fund menadžerima, pogledajte samo odakle dolazi novac drugim kandidatima...
Dodd naglašava kako SAD zbog svog jedinstvenog položaja u svijetu ima obavezu i prema iračkom narodu. Dodao je kako nitko na svijetu danas više ne vjeruje Americi, zbog Busha, i kako SAD nije u stanju pomoći Darfuru zbog Iraka, jer se Afrika boji Amerike više nego Al Qaede.
Osobna pitanja
Edwards i Obama su se zakačili oko svojih planova. Obamin je sličniji njemačkom, a Edwardsov francuskom modelu. Edwards tvrdi da samo ukoliko država garantira univerzalno osiguranje, ono zaista može obuhvatiti svakog građana. Obama tvrdi da se to može uspjeti i kroz privatna osiguravajuća društva. Clintonica nije ulazila u detalje. Kao Obama oko rata u Iraku, ona misli da po pitanju zdravstvenog ima bolju poziciju od ostalih kandidata, zbog njenog pokušaja da uvede univerzalno osiguranje tijekom predsjednikovanja njenog supruga. Samo je rekla: trebamo se svi zajedno založiti da univerzalno zdravstveno osiguranje postane jedna od američkih vrijednosti.
Budući da su tzv. obični ljudi imali prilike postaviti pitanja, bilo je dosta osobnih pitanja. Na primjer, pitali su kandidate da li im djeca idu u javne škole ili u privatne. Većini djeca idu u javne škole (besplatne, privatne se skupo plaćaju, međutim su navodno bolje). S javnim školama u SAD-u situacija je međutim takva da ih ima dobrih i da ih ima očajnih. Recimo kao što u Zagrebu polaznici ne plaćaju srednju školu, ali mogu završiti u lošoj ili dobroj već prema tome da li im roditelji znaju koje su dobre, a koje nisu, tako i u SAD-u, gdje se škola koju dijete polazi uglavnom određuje prema mjestu prebivališta. Gore nego u Europi, međutim, ovdje škole imaju veću slobodu oko sastavljanja svaka svojeg curricullum-a.
Zabrana posjedovanja oružja
Kandidati su naravno svi iz privilegiranog sloja i žive u četvrtima u kojima privilegirani žive, a takve četvrti imaju dobre javne škole. Škole koje se nalaze u sirotinjskim, posebno obojenim, sirotinjskim četvrtima, ne samo da imaju lošije učitelje, nego imaju i slabije programe, ponekad i ne pružajući nastavu u nekim predmetima (kao viši stupnjevi matematike, fizike, kemije, itd.): tako se djeca sirotinje od samog početka drže manje obrazovanima i s lošijim šansama za upis na fakultet i bolji uspjeh u životu. Bushov No Child Left Behind Act (njegovi programi obično nose licemjerna imena koja znače upravo suprotno od onoga čemu su namijenjena) kažnjava škole za loš uspjeh učenika ukidanjem sredstava, pa su škole onda motivirane pružiti akademski jednostavniji curricullum, koji većina djece, koja sama dolaze iz obitelji niskog obrazovanja, mogu lakše proći s boljim uspjehom. Tako međutim talentirani učenici u lošim četvrtima naravno ostaju left behind.
Biden je prvi istupio uz golemi aplauz publike - u kojoj, zapamtite mjesto gdje se debata održava, su polovica vojni kadeti - rekavši da bi on smjesta ukinuo NCLBA, a ostali kandidati su se uglavnom (čuvši aplauz) složili. Richardson je dodao da bi uveo minimalni dohodak za nove učitelje od četrdeset tisuća dolara godišnje (što je otprilike dva puta više nego što prosjek danas zarađuje). I taj prijedlog je doživio aplauz. Richardson bi, također, zabranio posjedovanje oružja osobama s kriminalnom prošlošću i/ili duševnom bolešću. To je doduše u većini država već zakon, no slabo se provodi. Biden, koji ne prima donacije od NRA (gun lobby), je drugačije reagirao na pitanje preko YouTube o zaštiti Drugog amandmana (pravo na posjedovanje oružja), u kojem je pitaoc pokazao svoju ogromnu automatsku pušketinu, nazvavši je my baby: Ako je to njegova ‘baby’, on treba pomoć, dodavši nešto kasnije: nadam se da me neće tražiti, zbog ovoga što sam rekao...
Na pitanje: što osobno činite da bi trošili manje nafte?, koje je isprovociralo debatu o nuklearnoj energiji između Obame, Edwardsa i Clintonice, u odgovorima su se najbolje snašli dvojica starijih senatora: Dodd, koji je rekao da on vozi hybrid, i da će, ako postane predsjednik, sva vladina vozila biti hybrid, a da će korporacije plaćati porez prema svom ugljeničkom otisku na prirodu (carbon footprint). Gravel je rekao da je na debatu došao VLAKOM. To je za SAD senzacija, jer se ovdje putuje autima i avionima. On bi potpuno promijenio porezni sistem, oporezujući potrošnju, umjesto prihoda, i tvrdi da bi to začas smanjilo potrošnju nafte. Kucinich bi ukinuo NAFTU, i time smanjio potrošnju nafte, jer bi Meksikanci jeli svoj kukuruz valjda, pa bi trebalo manje kamiona koji voze tortille iz SAD-a u Meksiko. Clintonica, lukavo izbjegavši izravan odgovor na pitanje, bi ukinula porezne olakšice naftnim gigantima, koji i pored fantastičnih prihoda, neprestano jamraju kak jedva sastavljaju kraj s krajem, a sad pod zadnje prijete da će biti manje benzina jer da nemaju sredstava da poprave rafinerije. Ona bi uložila taj novac u istraživanje novih obnovljivih izvora energije i pogona za automobile. Vrijeme je da SAD ponovno postane zemlja inovacije, kaže.
