Richard D. Wolff jedan je od utjecajnijih američkih ekonomista izvan mainstreama. Čak i u srednjestrujaškom kontekstu glasi za takvoga. New York Times ga je, primjerice, jednom prilikom proglasio "najprominentnijim marksističkim ekonomistom u SAD-u". Ovaj profesor na Sveučilištu Massachusetts proveo je desetljeća profesionalne karijere ukazujući na nužnost alternative postojećem ekonomskom sustavu. Autor je brojnih knjiga i radova s područja klasne analize, teorije krize, marksizma i političke ekonomije, a pored toga trenutno svaki tjedan vodi i uređuje jednosatni radijski program u kojem analizira globalne ekonomske i političke trendove. Dio svojih razmišljanja Wolff je iznio i u intervjuu za H-Alter, u kojem tvrdi kako bi trenutna ekonomska kriza mogla imati znatno dalekosežnije posljedice za kapitalistički sustav nego što većina njegovih isturenih kolega misli.
Pomno promatrate poteze grčke vlade glede dogovora s Troikom, odnosno "partnerima", da upotrijebimo tu novu kovanicu. Iz vaših Kapitalizam je ranjiv na isticanje enormne štete koju je učinio našem prirodnom okolišu. Takve kritike mogu pomoći - i sve više pomažu - u izgradnji novog antikapitalističkog globalnog poretkadosadašnjih istupa razvidno je kako ne dijelite svojevrsni konsenzus o nepovratnoj izdaji Tsiprasovih izbornih obećanja.
Slavlje ili napadi zbog događaja u minulih nekoliko tjedana su preuranjeni. Postoje ozbiljne razlike između Syrize s jedne i Troike s druge strane, ali zajedničko im je da su kupili nešto vremena da razmisle o budućim koracima. Izborni rezultati u Grčkoj su, bez obzira na sve, velika promjena u europskoj politici. Obje strane su koalicije i njihove unutarnje borbe odlučit će o smjeru samih pregovora. Velik je ulog u pitanju.
Opet smo vidjeli tisuće ljudi na ulicama europskih gradova kako prosvjeduju protiv mjera štednje. Otkud, po vašem mišljljenju, toliko inzistiranje izvršnih politika i same Troike na ovim neuspješnim metodama, unatoč njihovim malim ublažavanjem retorike u zadnje vrijeme? Otkud bojazan globalnog kapitala za političke posljedice provođenja ovakvih mjera u perifernim državama poput Grčke?
Kriza koja je eksplodirala 2008. godine dovela je do toga da su europske vlade spašavale svoje najveće banke, na ovaj ili onaj način. Od propasti su ih izvlačili posuđujući novac, budući da bi povećanje poreza uzrokovalo gubitak njihovih izvršnih političkih pozicija. Posuđivanje je, međutim, uzrokovalo ekploziju duga. Da bi se odvratila pozornost javnosti od činjenice da su nauštrb građana spašavane banke i burze, politički fokus hitro je preusmjeren od kapitalističke krize i spašavanja kapitalista na sami državni dug. Taj je pak dug morao biti interpretiran kao problem koji se može riješiti jedino smanjenjem vladine potrošnje putem mjera štednje. Jedina politička alternativa bila bi smanjenje duga oporezivanjem onih koje je država spasila, ili onih koji su najodgovorniji za nastanak krize. Oba rješenja vode prema kapitalistima. Mjere štednje su nužna, Occupy Wall Street predstavljao je prvi masovni pokušaj rekonstrukcije ozbiljne, organizirane antikapitalističke ljevice nakon Velike depresije. Nema sumnje da otpor tek rastevječno ponavljajuća mantra kapitalističkih vlada koje ne mogu u pitanje dovesti svoj politički opstanak. Otud važnost prijetnje koju za njih predstavlja pobjeda Syrize.
No, tu je ona teza koja se često može čuti u javnosti, posebno na sjeveru Europe, prema kojoj se zanemaruje da su Grčka ili slične države živjele "daleko iznad svojih realnih mogućnosti."
Kapitalizam generira kontradiktorne politike koje objašnjavaju val prevelikih zaduživanja države. U kapitalističkim državama vlade traže od političara da obećavaju što veću financijsku i infrastrukturnu potporu korporacijama i bogatima s jedne strane i masama s druge, namećući objema stranama što manje poreze s kojima plaćaju sve te usluge. Kad-tad političari su prisiljeni razriješiti kontradikcije i zadovoljiti obje ove društvene grupacije posuđujući novac umjesto oporezivanja. Takva politika nema nikakve veze sa življenjem iznad realnih mogućnosti, već je rezultat apsurdnog i disfunkcionalnog odnosa između kapitalističke ekonomije i politike koja je tipična u državama u kojima prevladava kapitalizam.
Čini se kako američka administracija ima više "sluha" za kritike Syrize koje se odnose na mjere štednje negoli njihovi europski partneri. Kako to komentirate?
Obama i američka ekonomija žele i trebaju ekonomski prospreritetnu Europu koja će, primjerice, dobro poslovati s američkim korporacijama. Kad je 2007. i 2008. godine financijska kriza pogodila globalno tržište, u SAD-u nije postojala organizirana opozicija, jer je naprosto istrijebljena davno prijeObama to želi usprkos postojećoj konkurenciji između Europe i SAD-a. Zbog toga ne želi mjere štednje u Europi nego europsku ekonomsku ekspanziju preko paketa stimulusa, uključujući budžetske deficite i tomu slično. Zbog toga želi da se Europa dogovori s Grčkom, prema čijoj trenutnoj vladi, dakako, nema osobne simpatije. SAD bi radije htio – a vrlo je vrjerojatno da je aktivan u stvaranju tog scenarija – povratak tradicionalnog dvopartijskog sustava u Grčkoj, sastavljenog od lijevog i desnog centra, jer bi se u takvom političkom ambijentu lakše potaknuo novi razgovor u Europi o nužnosti stimulusa kao odgovora na kapitalističku krizu.
Nedavno ste kazali kako u SAD-u i dalje svjedočite najvećem ekonomskom padu u zadnjih 75 godina, koji bi utjecajem mogao nadjačati Veliku depresiju, dok je negdje u isto vrijeme američka vlada, uz brojne mainstream ekonomiste, ponosno obznanila rast prihoda i bogatstva.
Marx je kazao kako su svi ekonomski procesi neujednačeni. Oporavak ili stagnacija više ima veze s onim koji promatra od samog predmeta promatranja. Oni koji vide "oporavak" u američkoj ekonomiji gledaju prema tržišnim cijenama dionica, profitima velikih banaka i korporacija, kao i službenu statistiku nezaposlenosti. Oni koji i dalje vide ekonomsku krizu, gledaju na realne plaće, smanjenje javnih usluga i postotka radne snage, rastuća studentska zaduženja te općenito ono što se u ekonomskom kontekstu događa s donjih 80 posto građana SAD-a. Ove dvije grupe imaju drastično različite razine resursa za promoviranje svojih pogleda na gospodarstvo. Upravo zato danas možete čitati, čuti ili vidjeti Mjere štednje treba gledati kao dugotrajnu politiku čiji je cilj repozicioniranje starih centara u globalnom kapitalizmu. Ključno je pitanje hoće li radnička klasa u Americi i Europi prihvaćati ono što im ovakav globalni kapitalizam nudibezbrojna "izvješća" o oporavku, i daleko manje količine perspektiva koje ukazuju na stagnaciju ili ekonomski pad.
Nazire li se kraj financijske krize i bi li se iz ovog ciklusa mogle iznjedriti alternative kapitalističkom sustavu?
Ova će kriza na koncu riješiti samu sebe kao i sve prethodne, jer tako ciklusi kapitalističkih kriza funkcioniraju. Međutim, ovaj puta riječ je o dubljoj krizi koja je znatno dugotrajnija od svih što su joj prethodile, još od Velike depresije pa do 1941. godine. Duboki problemi odnose se na veliku relokaciju kapitalista iz starih centara u nove, nakon više od 200 godina obrnutog trenda. Tu prvenstveno mislimo na preseljenje iz Sjeverne Amerike i Europe te Japana u Kinu, Brazil, Indiju i druge države, koje su do sedamdesetih godina 20. stoljeća služile kao izvor sirovina, hrane, jeftine radne snage i tržišta. Ovo preseljenje uvjetuje dugotrajni pad cijene rada i životnih uvjeta građana u starim kapitalističkim centrima, gdje su do sedamdesetih godina zbog velikih profita i radničkog pritiska povećavane realne plaće. Mjere štednje stoga treba gledati kao dugotrajnu politiku čiji je cilj upravo repozicioniranje starih centara u globalnom kapitalizmu. Ključno je pitanje hoće li radnička klasa u Americi i Europi prihvaćati ono što im ovakav globalni kapitalizam nudi. Ukoliko ne prihvati, tada bi i sam kapitalizam kroz socijalnu borbu mogao biti doveden u pitanje.
Koliko je, međutim, realno za očekivati drastične promjene u SAD-u i Europi koje bi uvjetovale alternative postojećem ekonomskom sustavu?
Najbolje je da na ovo pitanje odgovorim historijskim podsjetnikom. Tijekom zadnjih stoljeća europskog feudalizma počeli su se pojavljivati brojni novi nefeudalni oblici proizvodnje u novim urbanim središtima. To su često bile manje djelatnosti s vlasnicima koji su zapošljavali slobodne radnike, nerijetko bivše sluge. Ta su kapitalistička "poduzeća" neujednačeno rasla paralelno s nestajanjem feudalnog sustava, da bi naknadno Da bi se odvratila pozornost od činjenice da su nauštrb građana spašavane banke i burze, politički fokus hitro je preusmjeren od kapitalističke krize i spašavanja kapitalista na sami državni dug. Taj je pak dug morao biti interpretiran kao problem koji se može riješiti jedino smanjenjem vladine potrošnje putem mjera štednje narasli dovoljno da ubrzaju propast feudalizma. Na koncu su zbacili njegove ostatke, među ostalim i putem revolucionarnih borbi. Sličnim intenzitetom rastu radničke kooperative unutar današnjeg kapitalističkog sustava. To je već dulje vrijeme realnost ali sada one polako postaju svjesne da su alternativa kapitalizmu. To je veliki korak naprijed u široj borbi za prevladavanje kapitalizma.
Ali činjenica je da je danas gotovo nemoguće uspostaviti čak i nekakvu "blažu" verziju kapitalizma ili novog New Deala, jer ne postoje jaki socijalisti i borbeni sindikati koji su prije stotinjak godina od kapitalističke klase iznudili takav društveni konsenzus, pa i radnička prava kakva danas poznajemo, odnosno kakva smo poznavali...
Za vrijeme Velike depresije masovni pritisak odozdo iznjedrio je lijevi pokret. Mase radnika organizirane su u federaciju sindikata, dvije socijalističke stranke i američka komunistička partija proizvele su najveći radnički pokret u povijesti SAD-a, koji je prisilio državu da u enormnim postocima oporezuje korporacije i bogate, kako bi se tim novcem stvorio sustav socijalne sigurnosti, naknade za nezaposlene, minimalne plaće i programi zapošljavanja. Ništa od toga nije postojalo prije 1929. godine i financijskog kolapsa. No, nakon Rooseveltove smrti započela je odmazda konzervativaca financiranih od strane najbogatijih, u kojoj su uništili komunističku partiju, pretvarajući je u zlog agenta stranih sila, zatim socijaliste i kroz pola stoljeća organizirani sindikalni pokret. Kad je 2007. i 2008. godine financijska kriza pogodila globalno tržište, u SAD-u nije postojala organizirana opozicija, jer je naprosto istrijebljena davno prije. Occupy Wall Street predstavljao je prvi masovni pokušaj rekonstrukcije ozbiljne, organizirane antikapitalističke ljevice. Nema sumnje da otpor tek raste. To jamči i entuzijazam kojim korporacije i dalje inzistiraju na maksimizaciji profita i njihovoj plodnoj suradnji s državama na račun radnih ljudi. Posljedične nejednakosti - dokumentirane u svakodnevnom životu, ali i kroz publikacije poput one Thomasa Pikettyja - podrivaju sistem koji ih održava. Unutarnje kontradikcije američkog kapitalizma temelj su za novu ljevicu koja već sada raste u različitim oblicima, a posljedično bi mogla poprimiti konture samosvjesnog političkog pokreta. Do toga, međutim, još nije došlo.
Vaša je alternativa ekonomska demokracija, koju nerijetko nazivate "socijalizmom 21. stoljeća". Kako bi ovaj socijalizam mogao izbjeći neuspjehe socijalističkih eksperimenata iz 20. stoljeća?
Povijest je pokazala da je socijalizam 19. i 20. stoljeća manjkav, jer nije mogao u praksi sprovesti šire socijalističko društvo koje su revolucionari tražili u SSSR-u, Kini i sličnim društvima. Bio je to sustav koji nije mogao održavati samog sebe. Razlog za ovaj dvostruki neuspjeh, unatoč brojnim dobicima za mase u tradicionalnim socijalističkim društvima, odnosi se i na činjenicu da su unutarnje orgnizacije poduzeća - tvornice, uredi Jedina politička alternativa bila bi smanjenje duga oporezivanjem onih koje je država spasila, ili onih koji su najodgovorniji za nastanak krize. Oba rješenja vode prema kapitalistima ili trgovine - ostale netaknute. U kapitalizmu poduzeća su u vlasništvu maloga broja ljudi - velikih dioničara koji biraju direktore u privatnom sektoru i manje skupine rukovodilaca u državnim kompanijama. Većina radnika u oba sektora unutar kapitalizma ostaje isključena iz demokratske participacije i odlučivanja o tome što, kako i gdje proizvoditi, i što učiniti s viškovima i profitom kompanija. Socijalizam 21. stoljeća će odgovoriti na nauspjehe prethodnih pokušaja preko transformacije i demokratizacije unutarnjih organizacija poduzeća, što je jednako važna komponenta socijalizma kao što su tvrtke u državnom vlasništvu i planska ekonomija.
Koliko su trenutno prisutne radničke kooperative i ekonomska demokracija u zapadnim zemljama?
Što se tiče Europe, u Italiji i Španjolskoj najveća je količina poduzeća koje se temelje na ekonomskoj demokraciji. Italija ima dugu tradiciju radničke kooperative. Od 1985. zakon Marcora jamči vladinu potporu u formiranju stotina radničkih kooperativa. U Španjolskoj kooperativna korporacija Mondragon krenula je 1956. od šest radnika do sedme najveće kompanije u ovoj zemlji, koja danas ima 100 tisuća radnika grupiranih u dvije do tri tisuće kooperativa u brojnim tvorničkim i uslužnim poduzećima. SAD pak ima dugu tradiciju radničkih kooperativa, ali su zadnjih godina one počele rasti u novim regijama i novim specifičnim industrijama. Sada ih doista ima mnogo. Demokratizacija poduzeća postala je trend koji sve više vidi sebe kao jezgru socijalizma u 21. stoljeću, koji je alternativa kapitalizmu.
Koliko bi ekonomisti i intelektualci trebali biti fokusirani na kritiku postojećeg ekonomskog poretka kroz prizmu devastacije okoliša, globalnog zatopljavanja i sličnih posljedica kapitalizma? Čini se kako se ti aspekti ne spominju dovoljno, premda se može kazati kako ovaj puta više nije riječ samo o klasnom ratu, već da je na kocki i sudbina cijelog planeta.
Kapitalizam je ranjiv na isticanje enormne štete koju je učinio našem prirodnom okolišu. Takve kritike mogu pomoći - i sve više pomažu - u izgradnji novog antikapitalističkog globalnog poretka.
Je li konačno došlo vrijeme da lijeve vlade na globalnoj razini počnu prihvaćati održivi razvoj i ekonomske paradigme koje trenutno dosljedno nude jedino zelene stranke? Nedavno ste ustvrdili kako je upravo zelena ekonomija dobro rješenje za izlazak Grčke iz postojećeg stanja. Kada će se, dakle, revidirati maksima beskonačnog ekonomskog rasta?
Novi socijalistički program za izgradnju postkapitalističkog ekonomskog sustava, u Grčkoj ili bilo gdje drugdje, postavljat će drugačija pitanja i davati drugačije odgovore. Umjesto rasta kao vrijednosti - koji proizlazi iz kompetitivnih imperativa kapitalizma da jedino stremi profitu - drugi će ciljevi postati prioritet. Fokus će biti na društvenom blagostanju, zdravlju, obnovi okoliša i tomu sličnom. Zeleni ciljevi mogu i hoće biti implementirani u takav program novog socijalizma i ekonomije, do mjere da se gospodarstvo može osloboditi kapitalističkog imperativa i njegove institucionalne baze.
