U prvom tjednu prosinca Teatar Exit uprizorio je premijeru predstave Keinberg - mjesto koje nestaje, autorski projekt dramaturginje Vedrane Klepice. Keinberg je inspiriran brojnim slučajevima iz kratke, ali destruktivne povijesti kapitalističkog načina proizvodnje, i vjerojatno nije slučaj što je ključna industrija lokaliteta u kojem je priča smještena - rudarenje: čitava moderna kapitalistička civilizacija vrti se oko iskapanja nečeg odavno mrtvog iz zemljine utrobe.

Proizvodnja i potrošnja potiču klimatsku krizu, smanjuju bioraznolikost i uništavaju resurse. Tehnološke inovacije same po sebi nisu u stanju pomoći jer ju kapitalistički odnosi pretvaraju u još moćniju alatku za proizvodnju i za uništenje okoliša. Budući da kapitalizam podrazumijeva tržišno natjecanje i dobit kao jedini uvjet za proizvodnju, što dovodi ili do ekonomskog rasta i ekološke devastacije ili do nezaposlenosti i općeg nezadovoljstva, potrebno ga je dovesti u pitanje.

S jedne strane suočeni smo s osiromašenjem energije, s druge dolaze klimatske promjene, a s treće strane starenje populacije i globalne migracije. Popraćeni besmislenom svađom ekonomista i ekologa o tome koja je kriza važnija (ekonomska ili ekološka), zaboravljamo da je materijalistička činjenica kako su njihove sudbine isprepletene, kao dvije strane iste kovanice, te kako prirodni svijet poznajemo samo iz međuodnosa koji imamo s njim i iz toga kako ga mijenjamo.

Luis Buñuel je filmom Diskretan šarm buržoazije upozoravao na apsurdnost činjenice da takav isprazni stalež uopće postoji, kamoli da vlada bilo kime, kamoli cijelim svijetom. U pandemijskom vrtlogu zbivanja rađa se šansa nove dekolonizacije - dekolonizacije misli. Svi su ljudi, a ne samo pjesnici, kako je učio A.B. Šimić, čuđenje u svijetu. Dok se svatko od nas bori za svoj život za živote drugih nas nije briga. Kako inače objasniti da oko devet milijuna ljudi godišnje umire od bolesti uzrokovanih glađu, a od gladi svakoga dana umre 15 tisuća djece? Smrt nije samo logična konzekvenca života, smrt mnogih logičan je proizvod neoliberalne mašinerije.

S punim uvjerenjem možemo reći kako će jedini urbanist 21. stoljeća biti kapital. Kapital i katastrofe. Kapitalopolis je, kako se voli reći, betonska džungla. Fizička gustoća njegove gradnje u direktnoj je vezi s društvenom, ekonomskom i svakom drugom gustoćom. No, jedna stvar koja vrijedi za džunglu, promakla je kapitalopolisu: bioraznolikost. On je samo površinski spektakl različitosti, ali ispod se nalazi hladan i sirov jezik algoritama i preciznih kodova koje propisuje kapital. Svaki velegrad postaje fraktalna slika cijelog svijeta. Očišćena od ideja i vrijednosti, sve što preostaje za arhitekturu je 'forma bez utopije'

U Chicagu je 30 godina razlike u očekivanoj životnoj dobi između bjelačkih i crnačkih četvrti. 70% oboljelih od Covid-19 u Michiganu je među crncima, ali na nedavnim prosvjedima nije bilo nijednog pripadnika manjine - samo bijelci. Blokirali su kola hitne pomoći, protestirajući ostani-doma direktivu, tražeći otvaranje biznisa. Virus je instrumentaliziran za Trumpovu kampanju. Dobra je vijest je da je virus dokrajčio prljave industrije kao fracking, jer su ekonomski rentabilne samo uz visoku cijenu nafte. Loše je da svijet najednom ima više nafte nego kapaciteta da ju uskladišti. Naftu ne možemo bacati u more kao što mljekari u Vermontu danas prolijevaju mlijeko u kanalizaciju.

Osnovna zadaća svake arhitekture jest da arhitekti koji ju zamišljaju i projektiraju suosjećaju sa svijetom, a prostori koje grade budu prostori širenja slobode. Gdje smo po putu izgubili strastvenu volju Hannesa Meyera, koji arhitekta ne vidi kao estetskog slugu vladajuće klase ili marionetu vlastitih stilskih i egocentričnih interesa, već kao žustrog borca za sveopću emancipaciju? Vrijeme je da drijemež arhitektonske struke nadiđe vlastiti status quo. Ideja stambene arhitekture nediktirane zakonima usko individualističkih zatega privatnog vlasništva i isključivosti života nuklearne obitelji predstavlja možda najveći korak u tom nadilaženju.

Osiromašenima i obespravljenima "sudnji dan" je već zastrašujuće pokucao na vrata.

Razmišljajući o životu nakon pandemije, Amsterdam je odlučio prihvatiti tzv. model krafne koji odbacuje globalnu vezanost za (neograničeni) ekonomski rast i zakone ponude i potražnje te služi kao vodič koji bi mogao pokazati kako je moguće živjeti u ravnoteži s planetom. Središnja je pretpostavka modela da cilj gospodarstvenih aktivnosti treba biti ispunjavanje osnovnih potreba svih građana, ali unutar mogućnosti planeta odnosno planetarnih granica.

Pandemija koronavirusa još je jedna kriza u Africi u kojoj su krize već normalizirane do mjere da Afrikancima samo potenciraju dugo prisutnu nesigurnost. Iako su tek crtica u našim medijima, ekonomskim položajem u Hrvatskoj smo ipak mnogo bliži Africi, nego Modrićevoj dnevnoj sobi, a "nevjerojatne" situacije s kojima se afričke države susreću polako postaju i naši problemi. Vodimo vas zato u zemlje Sjeverne Afrike, gdje o pandemiji koronavirusa razgovaramo sa sugovornicima iz Alžira i Egipta. Posljedice pandemije i mjera opreza već su dramatične, no ujedno postoje indicije da one mogu biti povod i za pozitivne promjene.