Gornji sam naslov preuzeo od komentatora portala Asia Times Online P. Escobara (članak od 22. studenog) koji ga je pak preuzeo od E. Hemingwaya, samo što u sirijskoj tragediji o kojoj ovdje pišem nema mladoga Amerikanca koji se bori u redovima internacionalnih brigada na strani republikanaca protiv fašista u španjolskome građanskom ratu. "U sirijskom građanskome ratu - tvrdi Escobar - većinu internacionalnih brigada popunjavaju džihadističko-salafistički plačenici (...manipulirani) od gramzljivoga kluba NATO-a i njegovih arapskih marioneta iz GCC-a - Vijeća za suradnju (petrodolarskih monarhija Perzijskoga) zaljeva".
Pripreme NATO-a
Logistika napada na Asadov režim se ubrzano privodi kraju. U Turskoj su se počeli raspoređivati NATO-ve antibalističke rakete tipa Patriot američke proizvodnje, sa njemačkim, nizozemskim i američkim posadama. Trebale bi navodno "odvratiti Siriju od moguće agresije", prvo se tvrdilo od napada kemijskim oružjem, a sada se dodatno govori o prijetećim sirijskim balističkim Scud raketama. Turska je naime članica NATO-a i obaveza je Atlantskoga saveza braniti je. Prema izjavi generalnog sekretara NATO-a Rasmussena, sirijske su ih snage počele ispaljivati prema pobunjeničkim oblastima. Mogu međutim poslužti ukoliko se sirijskom vojnom zrakoplovstvu nametne zabrana letenja (No-Fly-Zone), iako NATO izričito tvrdi da im je funkcija isključivo "defanzivna". No u slučaju potrebe mogu se kasnije okrenuti i protiv Irana. Izraelski obavještajni izvori upozoravaju da su Rusi nedavno snabdijeli Asadov režim, uz već ranije isporučene Pečora zemlje-zrak mobilne protuzračne baterije, i sa 24 sustava krstarećih Iskandar ultrazvučnih balističkih raketa koje će biti raspoređene uz tursku i jordansko-izraelsku granicu. Protiv njih Izrael navodno nema djelotvorne obrane, a mogle bi nanijeti teške gubitke vojnoj avijaciji zaduženoj za osiguranje zone neletenja.
Praktično od početka sukoba sirijska oporba u koordinaciji sa inozemnim sponzorima i medijima u njihovoj službi snabdijeva međunarodnu javnost sa argumentima sa kojima bi se opravdala inozemna vojna intervencija protiv Asadova režima, ili barem zvanične isporuke protutenkovskog i protuzračnoga naoružanja i artiljerije. To oružje doduše pristiže "nepoznatim kanalima", ali očito u nedovoljnim količinama i presporo. Široko distribuirani fotosi i video snimke ubijenih civila, masovni masakri čitavih naselja i razrušenih gradova su "svjedočanstva" o zločinima režima, i nisu svi izmišljeni. Režimske su snage, posebno njegove specijalne jedinice sigurnosti i milicije, doista krajnje brutalne. No ni njihovi protivnici, kao što se događa u svim građanskim ratovima, nisu bolji.
Sirijske vlasti optužuju "neprijatelje Sirije" i "inozemne teroriste" za iste zločine. Tvrde da im Amerikanci, Turci, Katarci i Saudijci, ti najžešći "(Ne)prijatelji Sirije" potiho dostavljaju oružje. Ne htijući valjda, to je ovih dana indirektno potvrdio Revolucionarni savez lokalnih koordinacijskih komiteta, koji je objavio kako su u 2012. godini "revolucionarne snage" uništile 19. režimskih MIG-ova i 22. helikoptera. Od toga je jedanaest letjelica uništeno na tlu, a 30. oboreno u zraku. Svo oružje koje pri tomu korišteno, prema istom izvoru, zaplijenjeno je u bazama sirijske vojske koje su pobunjenici osvojili.
Leon Panetta
panetta.jpg
Turska već mjesecima gomila svoje trupe na granici sa Sirijom. Da se nešto sprema potvrđuje i kratka posjeta američkog sekretara za obranu Leona Panette aviobazi u Incirliku, kod Adane, koju zajedno koriste američke i turske snage. Preko nje je svojevremeno išao veliki promet američkih trupa i vojnoga materijala prema Afganistanu i Iraku. Prema pisanju turskih medija, u njoj od početka pobune protiv Asadova režima u ožujku prošle godine vlada "užurbana aktivnost". Isti mediji također javljaju o brodovima koji u Adani i drugim turskim lukama iskrcavaju vojni materijal. U Incirliku je stalno stacionirana jedna američka eskadrila sa 5.000. vojnika, a sada ih je vjerojatno više. Amerikanci još koriste baze u Malatyji i Diyarbakiru. Iz Malatyje je inače poletio turski "izviđački" lovac F-4. kojega su Sirijci prošloga lipnja oborili iznad Sredozemlja, tvrdeći da je zašao u njihov zračni prostor.
Libijski scenarij?
U pripremi je scenario već isproban u Libiji, gdje je 2011. u Bengaziju uspostavljeno Nacionalno prijelazno vijeće, koje se je samoproglasilo "legitimnim predstavnikom libijskoga naroda i države", pa osnovalo Izvršni odbor koji je djelovao kao prijelazna vlada. Tu su tada još uvijek nepostojeću "državu" prvo priznale arapske monarhije, te to priznanje progurale kroz Arapsku ligu. Francuska je bila prva u nizu zapadnih zemalja koja je kao i u sadašnjem sirijskom slučaju slijedila primjer, pa je poslije glasanja u Generalnoj skupštini UN-a, predstavnik novoproglašene Republike Libije preuzeo stolicu Libijske Džamaharije u Svjetskoj organizaciji. Vijeće sigurnosti UN-a je istovremeno većinom glasova usvojilo rezoluciju o "zabrani letenja" libijskoj vojnom zrakoplovstvu (Rusi i Kinezi su se uzdržali) koju je NATO zloupotrijebio i bez odobrenja UN-a počeo bombardirati libijske vojne snage i njihove pozicije. U kasnijoj fazi rata, u borbe su se na strani pobunjenika uključile i specijalne obavještajno-komandoske grupe Amerikanaca, Francuza, Kataraca i još nekih. Zvanično su NATO-ve vojne operacije obustavljene poslije ubojstva Gadafija u listopadu 2011. Nova Prijelazna vlada uspostavljena je mjesec dana kasnije i tada se je formalno preselila iz Bengazija u Tripoli.
Linčovanje Gadafija i uništenje svih prethodno postojećih državnih institucija Džamahirije bilo je samo uvertira u politički kaos u sada plemenski podijeljenoj zemlji
Linčovanje Gadafija i uništenje svih prethodno postojećih državnih institucija Džamahirije bilo je samo uvertira u politički kaos u sada plemenski podijeljenoj zemlji, u kojoj su inozemni sponzori pobunjenika poslije proglašene "pobijede" izvršili međusobnu preraspodjelu ugovora o pumpanju i izvozu nafte i plina. To je jedini segment privrede koji izgleda nekako funkcionira. To je također jedini sektor iračke privrede koji funkcionira poslije povlačenja glavnine američkih invazionih snaga u studenom prošle godine, dok se međuetnički i vjerski sukobi ponovo razbuktavaju. Spominjem ovdje Irak, jer su mu bile nametnute ekonomske sankcije kao i današnjoj Siriji. Prije invazije 2003. SAD, Britanija i Francuska su mu također nametnule zonu zabrane letenja zbog navodnih prijetnji Huseinova režima susjedima sa "oružjem masovnog uništavanja", kojega kako je kasnije utvrđeno nije bilo.
Sada se maše strašilom kemijskog oružja i arsenalom balističkih raketa s kojima raspolaže režim predsjednika Asada, i navodno prijeti Turskoj. Pri tomu se ignorira činjenica da je Turska bila polazište tzv. Sirijske slobodne vojske i drugih oružanih antirežimskih grupa koje su militarizirale sirijske unutrašnje proteste. Turska je zapravo još prošle godine, uz svesrdnu podršku njezinih zapadnih saveznika, pokrenula rat protiv Sirije preko posrednika (proxy war).
Problem je što sirijska oporba nema "svoga Bengazija", i što zapadnjaci nikako ne uspijevaju privoljeti Ruse i Kineze da se uzdrže od upotrebe vetoa pri glasanju u Vijeću sigurnosti UN-a o nekoj od rezolucija osude sirijskoga režima koje su predlagali zajedno sa svojim arapskim klijentima. Doduše, Obamin prethodnik Bush odlučio se je na invaziju Iraka bez placeta UN-a, ali u slučaju Sirije turska vlada insistira ne samo na pokriću NATO-a već i Vijeća sigurnosti UN-a.
I Izrael se, glavni američki saveznik na Bliskom istoku, nešto dvoumi, jer ne bi želio imati u svom neposrednom susjedstvu islamističku vladu koja bi krenula u "sveti rat" za oslobađanje Palestine (od četiri arapska susjeda najstabilnija je bila izraelska granica sa Sirijom). Za razumijevanje izraelskoga odnosa prema događajima u Siriji trebati će pričekati ishod parlamentarnih izbora 22. siječnja.
Mislim da je sadašnja američka administracija, koja u pravilu ima kratko pamćenje ograničeno na jedan predsjednički mandat, ipak izvukla neke pouke iz posljedica prethodnih invazija Vijetnama, Somalije, Afganistana, Iraka i Libije koje joj u krajnjoj liniji nisu išle u prilog. Zato se vjerojatno pokušava unaprijed osigurati sa procesom rekonstrukcije političkoga i vojnoga vodstva sirijske opozicije. Taj pak zahtijeva pronalaženje zajedničkoga jezika sa "umjerenim islamistima", što joj nude Turska i Katar (H-Alter, 18/12/2012).
Konstrukcija i rekonstrukcija sirijske opozicije
U Turskoj je prošle godine prvo formirana tzv. Sirijska slobodna vojska (SSV), koja je odatle slala oružane grupe preko granice, a onda i Sirijsko nacionalno vijeće (SNV) koje je trebalo biti političkom kapom nad vojskom ali to nikada nije postala. U Siriju su preko Turske, a nešto i iz Iraka i preko Libanona, također pristizale džihadističke i salafističke grupe sa svojim "arapskim dobrovoljcima". Najpoznatija među njima je Džabhat Al-Nusra navodno povezana sa Al-Kaedom, koju je Obamina administracija stavila na listu "terorističkih organizacija". U početku su njezini borci, među njima i mnogi veterani afganistanskoga rata protiv Sovjeta i sunitskih oružanih grupa što su operirale u Iraku poslije američke okupacije, odigrali klučnu ulogu u borbama na sjeveru Sirije, posebno u Alepu. Kasnije su se njezine borbene grupe aktivirale i u središtu zemlje u oblasti Homsa, a prema nekim tvrdnjama čak i u okolini Dere na jugu zemlje. U borbama kod Homsa je sudjelovali i borci Džund Al-Šamsa, većinom sunitski dobrovoljci koji su se tu ubacili iz sjevernoga Libanona, a kod Al-Kasira Fadžr brigada mješovitog sastava.
Moaz Al-Hatib
moaz.jpeg
Sredinom prosinca je pod udruženim pritiskom Katara, SAD, Francuske, Britanije i Turske, u glavnom gradu Katara Dohi, restrukturirano sada navodno "reprezentativnije" političko vodstvo sirijske oporbe, u čijem je 63-članom Vijeću bivšem SNV-eu dodijeljena svega jedna trećina mjesta. Predstavnici oporbenoga Nacionalnoga koordinacionog komiteta za demokratske promijene, koji djeluje u zemlji i toleriran je od siriskih vlasti, nisu bili pozvani. Za predsjedavajućeg je izabran Moaz Al-Hatib, nekadašnji imam umajadske džamije u Damasku, navodno "umijereni islamista" (član Muslimanskoga bratstva i inženjer geofizike koji je godinama radio za zapadne naftne kompanije), a za potpredsjednike Riad Seif, poslovni čovjek i disident, kao i Suheir Atasi, feministica iz poznate ljevičarske obitelji. Informirani analitičari sirijskih prilika tvrde da najmanje jedna trećina članova Vijeća koalicije pripada MB-eu. "Prijatelji Sirije" su ovu Nacionalnu koaliciju sirijskih revolucionara i oporbenih snaga, kako glasi puni naziv ove nove kreacije, okupljeni 12. studenoga u Maroku, proglasili "legitimnim predstavnikom sirijskoga naroda". Rečeno je da će Nacionalna koalicija u dogledno vrijeme sastaviti "prijelaznu vladu".
Rekonstruirana je i vojna komanda Sirijske slobodne vojske (SSV). Početkom studenoga, na sastanku 550. komandanata oporbenih oružanih formacija navodno dovedenih iz zemlje u Antalyju u Turskoj, formirano je novo ujedinjeno Vojno vijeće SSV-ea od 260. članova i 30-člani Vrhovni štab. Na njegovo je čelo postavljen izvjesni brigadir Salim Idris, koji je pet mjeseci ranije dezertirao iz sirijske vojske (gdje ga nađoše?). Pola štaba navodno čine članovi MB-ea, kojemu Idris međutim ne pripada. Tom su sastanku prisustvovali i vojni predstavnici glavnih "Prijatelja Sirije", ali u agencijskoj se vijesti ne navodi kojih država. Bivše glavešine SSV-ea, general Al-Šeik i pukovnik Riad, nisu bili pozvani; po svoj su prilici otpisani.
salim_idris.jpg
Poslije sastanka u Antalyji, Idris je odmah otputovao na bojište kod Hame u središtu zemlje, gdje je navodno promatrao bitku svojih boraca sa vladinim snagama. U tom su gradu, nekadašnjem uporištu MB-ea, vladine snage 1982. godine pobile nekih deset ili više tisuća stanovnika osvećujući se na taj način za masakr osamdesetorice alauitskih pitomaca Vojne akademije u Alepu.
Idris je u razgovoru sa dopisnikom Associated Pressa vođenom u jednom hotelu sa turske strane granice objavljenom 18. studenoga, objašnjavao da je u vrijeme boravka kod Hame morao stalno biti u pokretu kako ga režimski doušnici ne bi odali. Njegov opis situacije u redovima pobunjeničkih "brigada" u zemlji nije baš ohrabrujući, iako tvrdi da imaju ukupno nekih 120 tisuća boraca. Žali se da su prilično neorganizirane, neadekvatno naoružane i sa nediscipliniranim borcima koji nisu prošli odgovarajuću vojnu obuku. Trebati će, naglašava, strpljenja. Uspostavio je kaže - pet regionalnih komandnih centara sa kojima komunicira preko Skpyea, ali su veze često u prekidu, jer niži komandiri nemaju uvijek baterije kojim se napajaju njihova računala. Neki komandiri "navikli samostalno donositi svoje odluke" jednostavno su odbili slušati naređenja "odozgo".
Idris se boji kako bi stiješnjeni Al-Asad mogao upotrijebiti kemijsko oružje protiv njegovih boraca na sjeverozapadu zemlje. Navodno su mu neki bivši kolege iz režimske vojske rekli da se ova priprema koristiti i Scud projektile. Neke se oružane grupe, spomenuo je Al-Nusru, samovoljno uključuju u borbe. Zbog njih zapadni saveznici još uvijek odbijaju snabdijeti SSV sa "pravim oružjem" kojim bi mogli srušiti Bašara Al-Asada za mjesec dana. Ovako će im trebati najmanje tri mjeseca. Idris nije poput novog predsjedavajućeg oporbene Nacionalne koalicije Al-Hatiba izrazio neslaganje sa marginalizacijom Al-Nusre. Misli da će njezini inozemni borci poslije obaranja Al-Asada napustiti zemlju.
Pred kraj studenoga je javljeno da je novokomponirano ujedinjeno Vojno vijeće na svom prvom sastanku, vjerojatno održanom u Turskoj, unaprijedilo brigadira Idrisa u čin divizijskog generala.
Izgleda da je novi Vrhovni štab još uvijek u Turskoj. I nije jasno koliko se je u ovom kratkom vremenu ne samo uspio nametnuti već i komunicirati sa mozaikom oružanih grupa što operiraju u zemlji. Iako je rečeno da će novo sjedište političkoga vodstva oporbe - Nacionalne koalicije - biti u Kairu, većina njezinih prvaka se kreće između Dohe i Amana (ranije je vodstvo operiralo između Istanbula i Pariza).
Potpuno je druga slika situacije na terenu koju propagiraju glavni zapadni mediji. Ovi opisuju borbene uspjehe "revolucionara", koji bi brzo mogli dovesti do pada Asadova režima. Režim je doista izgubio nadzor nad većim dijelom nacionalnog teritorija. Više ne kontrolira mnoge granične prijelaze prema Turskoj i Iraku. Pojačanja i snabdijevanje selektiranim pobunjeničkim "brigadama" i džihadističkim plaćeničkim grupama u Alepu, udaljenom 50. km od turske granice, redovito pristižu, čak i snabdijevanje hranom. Druge se grupe snalaze na licu mjesta pljačkajući državne ustanove, privatne trgovine i "globeći" navodne simpatizere režima.
Vladine su snage ušančene u zapadnom dijelu ovoga velikoga trgovačkog grada, odakle artiljerijom tuku po kvartovima što su ih okupirali pobunjenici. Kurdi su iz dijela grada kojega nastanjuju istjerali džihadiste. No vladini su vojnici bili prisiljeni evakuirati veliku vojnu bazu zapadno od grada koja je mjesec dana bila pod opsadom udruženih snaga Al-Nusre i SSV-ea. Tvrdi se da je sa time presječena autocesta što spaja Alepo sa Damaskom. U borbama za kontrolu Vojne akademije na sjevernoj periferiji grada poginuo je komandir SSV-a za taj sektor pukovnik Jusuf Al-Džadar, odmah proglašen "mučenikom revolucije".
Borci Al Nusre
Čini se da je na fronti kod Idliba, na Alauitskoj visoravni blizu turske granice, došlo do zastoja. Vladine snage su obranile taj alauitski grad, u oblasti koja je prema tvrdnjama zapadnih medija trebala biti "posljednjim uporištem alauitskog režima". Bivši je glavni štab SSV-a još do prije mjesec dana tvrdio da se je iz Turske preselio "u okolinu Idliba". Nikada ni jedan od stranih novinara ga nije uspieo locirati, a sada se više ne spominje. Prema toj oblasti se vladine snage, prema ranije citiranom Idrisu, spremaju ispaljivati SCUD rakete.
Sporadične se borbe vode već mjesecima u središnjem dijelu zemlje na potezu od Homsa do Hame, oblasti osiromašenoj dugogodišnjim sušama, koju je nedavno posjetio Idris. Uz borce SSV koji su pristigli preko Libanona iz Jordana, tu su se sunitske seoske milicije obračunavale sa susjednim naseljima kršćana i alauita. U zaseoku Akreb blizu Homsa pobijeno je 125. lokalnih alauita, po svemu sudeći od sunitskih susjeda, što je čak tzv. Sirijski opservatorij za ljudska prava, paraobavještajna medijska agencija što operira iz Britanije, okaraktizirao kao sunitsku "odmazdu za zločine alauitskog režima".
Borbe što su se prije petnaestak dana vodile u Jarmuku, u dijelu Damaska kojega naseljavaju palestinske izbjeglice, a u kojima su se "terorističkim infiltratorima" suprotstavljale vladine snage i pro-Asadove palestinske milicije, prestale su sa nekakvim primirjem. Desetci tisuća Palestinaca koji su se bili sklonili u sigurnije dijelove grada navodno se je vratilo svojim kućama. Preko tisuću ih je potražilo spas u susjednom Libanonu. No u ostalim dijelovima Damaska, iz kojih su vladine snage protjerale "teroriste", situacija je prema tvrdnjama stranih novinara mirna ali sumorna. Cijene svih živežnih namirnica su ogromno porasle. Kruh se teško pronalazi. Nema mazuta za ogrjev. Česti su prekidi struje. Više je kršćanskih crkava na periferiji zatvorilo vrata i otkazalo božićne polnoćke bojeći se napada sunitskih radikala. Aerodrom, kojega su pobunjenici u jednom trenutku bili napali, nije više pod opsadom. Otvoren je za međunarodni promet, iako je više inozemnih kompanija otkazalo letove.
Prema novinaru britanskoga Independenta, Patricku Cockburnu (članci od 16, 17. i 30. studenoga) režima je promijenio strategiju ratovanja i koncentrirao svoje snage u strateški važnim oblastima i gradovima koje može obraniti. Obranio je Damask. Cockburn je bez ikakve smetnje putovao do Homsa nekih 150 km sjeverno od glavnoga grada. Posjetio je i Malulu, na pola sata udaljenosti, čiji stanovnici još uvijek govore aramejskim, jezikom Krista. Razgovarao je sa nekima od njih koji se više boje kraja rata nego sadašnjih sukoba. Boje se da će doživjeti istu sudbinu kao njihova iračka subraća poslije američke invazije njihove zemlje 2003, kada je ta vjerska zajednica postala žrtvom sunitskih fanatika i praktično zbrisana. Cockburn, koji je svojevremeno na licu mjesta pratio iračke sektaške sukobe, podsjeća kako su oni počeli sa napadom na šijtski mauzolej u Samari. Sirijska verzija džihadista su milicionari Al-Nusre koji su napali mauzolej Saide Zainab u Damasku, koji je svake godine privlačio tisuće šijtskih hodočasnika od kojih su neki dolazili i iz Libanona, Iraka i Irana.
Autoceste prema sirijskom primorju, prema Bejrutu i prema Jordanu su otvorene za promet. Režim je također obranio i Deru na jugu zemlje blizu jordanske granice. Glavne sredozemne luke, uključujući Latakija i Tartus (u ovoj Rusi imaju sidrište), zapravo nikada nisu bile ozbiljno ugrožene. U središnjem dijelu zemlje, između Homsa i Hame, njegove se snage naganjaju se sa mobilnim grupama dobro organiziranih komandosa koji se sele iz naselja u naselje. Privlače tako protuakcije vladinih snaga od čije paljbe stradaju civili.
Režim je prestao razvlačiti svoje snage po ogromnom sirijskom teritoriju. Veće koncentracije pobunjeničkih snaga i njihovih saveznika u udaljenim oblastima tuče svojom vojnom avijacijom. Ako je vjerojati inozemnim obavještajcima, u poslednjih je mjesec dana ispalio najmanje šest SCUD raketa. Udaljene garnizone snabdijeva helikopterima. Cockburn je prekaljeni ratni izvještač koji je zanat učio na mnogim svjetskim bojištima, uključujući u Bosni. Tvrdi kako pobunjenici nisu u stanju bez punoga inozemnoga ratnog angažmana srušiti Asadov režim. A ni ovaj ih nije u stanju pobijediti. U toj će se pat situaciji, na kraju krajeva, izlazak iz krize morati tražiti u pregovorima vlade i pobunjenika.
Isto misli francuski politolog Aymeric Chauprade (blog.realpolitik.tv/2012/11/ou-vont-la-syrie-et-le-moyen-orient). Prema njemu, BAAS-istički režim, ne nužno i Asad osobno, može računati na potpunu odanost dvomilijunske alauitske zajednice, kojoj sunitski radikali prijete "genocidom". Može također računati na izričitu ili prešutnu podršku pripadnika ostalih vjerskih i etničkih manjina, dakle na dodatnih 2-3. milijuna, te na sunitsku buržoaziju Damaska koja je ekonomski bila vezana za njega. Chauprade je kritičan prema zajedničkom "sunitskom projektu" turskih, katarskih i saudijskih autokratskih vlada, kojega trenutno promovira i Washington. Jedan od pozadinskih arhitekata toga projekta je bivši američki ambasador u Siriji Robert Ford, koji je nedavno u Dohi kumovao sastavljanju novoga političkoga vodstva sirijske oporbe. Chauprade tvrdi kako BAAS-istički režim nema drugoga izbora do boriti se do kraja.
Iako je režimska vojska oslabljena sa dezerterstvom više desetina visokih oficira i sa prebjegavanjem možda više tisuća regruta, skoro isključivo sunita, glavnina joj je, u kojoj su suniti također najbrojniji, još uvijek na okupu. Više su joj štete nanijela ubojstva i ranjavanja nekoliko najviših vojnih i sigurnosnih dužnosnika, uključujući ministara obrane i unutrašnjih poslova, te rođenoga brata predsjednika Al-Asada i njihova šogora.
Još je u kolovozu na stranu opozicije prebjegao Riad Hidžab, bivši BAAS-istički funkcionar koji je na premijerski položaj bio postavljen par mjeseci ranije. On i još šestorica navodno "poznatijih disidenata" na sastanku održanom 15. studenoga u glavnom gradu Jordana osnovali su nekakav Slobodni nacionalni savez "za obranu sirijskih institucija" i 1,5. milijuna državnih zaposlenika u njima, od kojih većina navodno podržava oporbu. Mada se u AFP-ovoj šturoj vijesti o tom događaju spominje da je nekoliko članova ove grupe istovremeno uključeno u rad Nacionalne koalicije sirijskih revolucionara i oporbenih snaga, nije jasno kakva je veza između te dvije grupe. No sjedište i jednih i drugih je u Dohi, glavnom gradu Katara. Možda su tako htjeli poslati poruku o spremnosti opozicije surađivati sa nekim sektorima sadašnjeg režima u pronalaženju kompromisnog rješenja za sadašnju blokadu.
manaf-tlass.jpg
U ovom dijelu svijeta su moguće razne varijante više ili manje prigodnih i oportunistčkih nagodbi između dojučerašnjih "neprijatelja". I Amerikanci su se u ovoj regiji tomu izvijestili. Pragmatično slijedeći recepte reapolitik misle kako bi mogli na Bliskom istoku i arapskom svijetu surađivati sa "umjerenim islamističkim režimima". Turska, članica NATO-a, model je kojega javno preporučuju.
Spominjem i brigadira Manafa Tlasa, sunita iz poznate BAAS-ističke obitelji, nekadašnjega Bašarova prijatelja, čija je iznenadna pojava u Parizu izazvala veliku medijsku pažnju. U dva intervjua koja sam čitao indirektno se nudio za posrednika, a onda se više nije oglašavao. Možda ga francuske obavještajne službe, kojima interesi u Siriji nisu posve identični sa američkim, čuvaju u nekakvoj "rezervi".
Režimske snage i pobunjenici - krivi za kršenje ljudskih prava
U izvještaju što ga je za Vijeće za ljudska prava UN-a pripremila grupa međunarodnih eksperata tvrdi se da sukobi u Siriji sve više poprimaju sektaška obilježja i da u njima najviše stradaju civili. Prema riječima Brazilca Sergia Pinheira, koji je bio na čelu te nezavisne komisije što je svoja istraživanja ograničila na period od 28. rujna do 16. studenoga - obje su sukobljene strane odgovorne za kršenja ljudskih prava, uključujući za mučenja i ilegalna pogubljenja. Sektaške su podijele najoštrije između sunita, kojih je najviše u pobunjeničkim sagama, i alauita, iz čijih se redova regrutira najveći broj državnih i vojnih prvaka. No i druge su manjinske grupe - kršćani, Armenci i druzi - uvučene u ove sukobe i uglavnom se svrstavaju uz režim predsjednika Bašara Al-Asada.
Navodi se i podatak da su skoro svi od 100 tisuća kršćana što su živjeli u gradu Homsu, gdje su se vodili žestoki sukobi između vladinih snaga i pobunjenika, izbjegli u Damask ili Bejrut. Zna se da su u tim borbama sudjelovali i borci Džahbat Al-Nusre, ranije spomenute ekstremističke organizacije. Ti i drugi inozemni plaćenici, od kojih su mnogi povezani sa radikalnim sunitskim grupama, operiraju u samostalnim oružanim grupama, ali u koordinaciji sa Sirijskom slobodnom vojskom. Pinheiro tvrdi da se u gradovima gdje su aktivni teško mogu razlikovati od lokalnog civilnoga stanovništva, što na ovo privlači odmazdu vladine artiljerije i vojnoga zrakoplovstva. U izviještaju se još spominju Kurdi koji žive na području sjeveroistoka zemlje, gdje su se sukobljavali kako sa vladinim snagama tako i pobunjenicima. Kada su se vladine snage povukle iz ovoga kraja, sukobi sa pobunjenicima su intenzivirani.
Prezentirajući izvještaj Vijeću UN-a, Pinheiro je rekao kako misli da je to "rat u kojem je vojna pobjeda nemoguća (...) velika je iluzija kako bi se sa isporukama oružja jednoj strani rat mogao privesti kraju".
Prema podacima UN-ove agencije za izbjeglice (UNHCR) ukupan broj registriranih sirijskih izbjeglica i onih što su podnijeli zahtjev za registraciju dostigao je u prosincu 2012. cifru od 481.592. U Turskoj ih je bilo najviše - 148 441, a slijedili su Libanon sa 132 354, Jordan sa 120 354, Irak sa 67 720 i Egipat sa 13 059. Ovim pregledom Agencije nisu obuhvaćeni neregistrirani državljani Sirije koji su našli utočište kod rođaka ili zemljaka u susjednim zemljama, kojih je možda 200 tisuća ili više. Pregledom također nisu obuhvaćeni državljani i izbjeglice trećih zemalja, najviše Palestinci i Iračani, koje su ratni sukobi zatekli u Siriji iz koje su sada bježali. Broj prisilno raseljenih lica unutar same Sirije koji su zbog sukoba bježali iz svojih domova, većinom prema gradovima pod vladinom kontrolom, procjenjuje se na 500 000 - 700 000.
Sve zajedno - strašno, ali moram primijetiti kako Sirijci u kršenju ljudskih prava ipak "zaostaju" za učinkom ratova na brdovitom Balkanu. Barem za sada.
"Povratak" Faruka Al-Šare?
Sedamnaestog prosinca bejrutski je "Al-Akhbar" objavio opširan razgovor sa sirijskim potpredsjednikom republike Farukom Al-Šarom koji je odjeknuo kao medijska bomba. 75-godišnji Al-Šara je veteran BAAAS stranke, kompanjon Bašarova oca Hafeza kojemu je dvije decenije služio kao ministar vanjskih poslova. Godine 2000. odlučno je podržao promociju Bašara na predsjednički položaj. Poslije smjenjivanja Abdul Halima Kadama 2006. unaprijeđen je u potpredsjednika, dakle drugoga čovjeka republike. No kao pripadnik stare garde BAAS-a nije pripadao užem krugu suradnika mladoga predsjednika, koji mu je međutim povjeravao važne zadatke. Vodio je, na primjer, godinu dana kasnije razgovore sa papom Benediktom o problemima iračkih kršćana koji su se sklonili u Siriju od pogroma kojima su bili izloženi u njihovoj domovini. Podržao je Bašarov program ekonomskih i opreznih političkih reformi koje je tvrdo krilo stranke torpediralo. U lipnju 2011., dakle četiri mjeseca poslije prvih nemira, predsjednik Bašar mu je povjerio vođenje nacionalnoga dijaloga sa oporbenim snagama kojim se je trebalo naći rješenje za sirijsku krizu. I taj je proces od samoga početka bio sabotiran od "nekih", nije ih imenovao, koji su mislili kako se čvrstom rukom može presjeći val protesta što su se širili zemljom.
Al-Šara je inače sunit, porijeklom sa Huranske visoravni na jugu Sirije, gdje su u gradu Deri izbili prvi nemiri i gdje se je Republikanska garda nemilosrdno obračunala sa prosvjednicima. Tada je osnovana komisija koja je trebala ispitati sve okolnosti toga događaja ali ništa nije uradila. Al-Šara misli da je sve krenulo pogrešnim putom kada su mirni protesti militarizirani uz podršku iz inozemstva. Novinar koji ga je intervjuirao u njegovoj kući u Damasku tvrdi da su ga već u jesen prošle godine prestali pozivati na sastanke državnog vrha. Nestao je i iz medija. Iz inozemstva su plasirane priče da je u kućnom pritvoru, da je smijenjen, da je prebjegao u Jordan ili da je na putu za Pariz. Prošloga srpnja je, međutim, predstavljao predsjednika republike na pogrebu članovima Kriznoga štaba poginulim u nerazjašnjenoj eksploziji dok su zasjedali u sjedištu Službe sigurnosti - među kojima su se nalazili ministar obrane i njegov zamjenik inače Bašarov šogor, te pomoćnik potpredsjednika Al-Šare.
al_sharaa.jpg
Šara pažljivo prati razvoj događaja i dobro je informiran. Redovito kontaktira i Bašara. Smatra da ni oporba ni režim nisu u stanju pobijediti, a da se zemlja sve više uništava. Zalaže se za "historijski dogovor", zapravo govori o kompromisu kojim bi se zaustavili sukobi. "Sa svakim novim danom politička i vojna rješenja sukoba su udaljenija". "Sam opstanak Sirije je u pitanju, a ne sudbina pojedinca ili režima". Taj bi "historijski sporazum" po njemu trebale podržati regionalne sile (dakle Turska, Katar. Saudijska Arabija, Egipat i Iran) i Vijeće sigurnosti UN-a (dakle velike sile). Trebale bi također podržati i formiranje (prijelazne) "vlade nacionalnoga jedinstva". Šara tvrdi kako sam nema ambicija sudjelovati u procesu tranzicije - jedina mu je briga opstanak Sirije.
A Siriju doista složno uništavaju tvrdolinijaši s obje strane. Uništili su, uz aktivnu ulogu sankcija koje su nametnute zemlji, ekonomiju. Unutrašnje tržište je prestalo funkcionirati. Osakatili su institucije koje su potrebne svakoj državi i režimu - administraciju, relativno napredno školstvo i zdravstvenu zaštitu. Oštetili su čuvenu umajadsku džamiju u Damasku, spalili su pola islamskoga bazara u Alepu koji je bio pod zaštitom UNESCO-a. Alijenirali su palestinske izbjeglice koje su tu bolje živjeli nego u ijednoj drugoj arapskoj zemlji. Najgore - zakrvili su međuvjerske i etničke odnose između samih Sirijaca.
Misija Lakdara Brahimija
Šara predlaže formulu političkoga a ne vojnoga izlaska iz krize. Njegov vršnjak, Alžirac Lakdar Brahimi, specijalni izaslanik UN-a i Arapske lige, i diplomatski veteran, misli isto. Dilema je međutim da li Bašar osobno može biti sudionik procesa tranzicije, ili je njegova politička eliminacija preduvjet za početak tog procesa.
Idući stopama svoga prethodnika Kofi Annana, Brahimi je reaktivirao plan za rješavanje sirijske krize usvojen u sedmome mjesecu u Ženevi, Švicarskoj, od strane SAD, Francuske, Britanije, Turske, Rusije i Kine, kojega je tada podržala i Arapska liga. Jako uopćeno formuliran, taj je plan predviđao političko rješavanje krize, koje bi počelo sa obostranim prekidom sukoba i nasilja. Primirje bi nadgledali međunarodni promatrači. Zatim bi slijedio konsenzualni sastav tranzicijske vlade sa punim izvršnim ovlastima, u kojoj će biti, izričito se navodi, "predstavljeni članovi sadašnje vlade, opozicije i drugih grupa". Mandat te vlade, tada je stipulirano, trajati će do slobodnih izbora. Kada je taj plan bio objavljen u osmom mjesecu, tadašnji su predstavnici oporbe zahtijevali da režimske snage jednostrano prekinu vatru i budu povučene iz gradova, drugim riječima da pobunjenicima prepuste gradove (!). Isti je zahtjev ponovio i generalni tajnik UN-a Ban ki-Moon bez konzultacije sa Brahimijem. Neki od komandanata Slobodne sirijske vojske su se pak usprotivili dolasku međunarodnih promatrača-mirovnjaka, koji bi kako su tvrdili "zaštitili režimske pozicije i snage". Damask je insistirao na obostranom i istovremenom prekidu vatre kao preduvjetu za početak pregovora o sastavu tranzicijske vlade, pa je sve zapelo.
lakhdarbrahimi.jpg
Brahimi je u devetom mjesecu krenuo u novu seriju razgovora i obilazaka regije, posjetivši ovoga puta i Iran, a zatim i Irak, čije vlade podržavaju stavove Damaska. Mislio je kako bi Teheran mogao nagovoriti svoga sirijskoga saveznika na prekid vatre u vrijeme nadolazećih bajramskih praznika što bi pomoglo pokretanju procesa tranzicije. Smatrao je poput egipatskog predsjednika Mursija da Teheran treba uključiti u rješavanje sirijske krize, čemu se Washington i njegovi saveznici protive. Iranci su mu tom prilikom predali papir sa sugestijama koje bi prema njihovu mišljenju olakšale provođenje Ženevskoga plana - potpuni prekid svih sukoba, poslije čega bi se organiziralo slanje humanitarne pomoći; ukidanje sankcija nametnutih Siriji; olakšavanje povratka izbjeglica; razgovore vlade sa predstavnicima svih sirijskih grupa bez obzira na njihova politička i socijalna opredjeljenja o formiranju komisije nacionalnoga pomirenja. Iranci su, pretpostavljam, prethodno usuglasili taj prijedlog sa Damaskom, no za bogate arapske sponzore sirijske opozicije on je bio neprihvatljiv. I dalje su zahtijevali od režima jednostrani vatre.
Uporedo sa tim su zapadni diplomate nastavljali pritiskati Ruse i Kineze da odustanu od svoje "podrške Asadu". U zapadnim se medijima uporno ponavlja kako je Rusija "jedini saveznik Sirije" izvan regije, pa se u prilog te tvrdnje navodi njezin interes za prodaju oružja Damasku i za pomorsku bazu u Tartusu. Kinezi su diskretniji od Rusa, ali se i oni suprotstavljaju pritiscima SAD. I jedni i drugi to ne čine zbog nekakvoga savezništva sa Sirijom, već zbog odnosa Washingtona prema njima, koji u mnogočemu slijedi hladnoratovsku politiku njihova "suzdržavanja". Svi bivši istočnoeuropski sovjetski sateliti, plus bivše baltičke republike, kooptirani su u Atlantski vojni savez koji je tako stigao do ruskih granica. U više od njih su Amerikanci locirali svoje antibalističke raketni štit koji se može koristiti i u ofanzivne svrhe. Azerbejdžan, iako nije član NATO-a, već je njihov, trude se oko Gruzije, a pokušavaju u svoju interesnu sferu uvući i Ukrajinu. Aktivni su i u Centralnoj Aziji, koju Rusi smatraju svojim zabranom. Najavljeni fokus Obamine administracije prema istočnoj Aziji, uz američka vojne saveze i uporišta u Tajvanu, Japanu, Južnoj Koreji i po Pacifiku, Peking doživljava kao prijetnju. U tom lancu ni Rusima ni Kinezim sudbina Sirije i Asada nije najvažnija karika.
Izjava ruskoga premijera Putina, neposredno prije posljednje runde Brahimijevih konzultacija i njegova dolaska u Moskvu ovoga studenoga, uvjerilo je Zapad da bi Rusi u Vijeću sigurnosti UN-a mogli popustiti i/ili barem pristati na političku diskvalifikaciju Bašara Al-Asada prije prekida vatre s kojim bi počeli pregovori između sirijske vlade i oporbe. Putin je rekao kako njegovoj zemlji "nije cilj pod svaku cijenu sačuvati Asadov režim," (već) "spriječiti beskrajno nastavljanje građanskog rata" (i) "komadanje Sirije". Zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova je nešto ranije na upit da li je Rusija ponudila Asadu politički azil - odgovorio da nije, ali bi "pozdravila" kada bi na Asadov zahtjev to učinila neka druga zemlja.
Brahimi je konačno stigao u Moskvu sa Ženevskim planom o čijem se provođenju ponovo konzultirao sa svim relevantnim akterima ovog diplomatskoga rašomona, uključujući sa Damaskom i sa sirijskom vanjskom i unutrašnjom opozicijom. Ne znam da li je bilo unaprijed dogovoreno da u Moskvu istovremeno pristignu zamjenik sirijskoga ministra vanjskih poslova Faisal Al-Makdad i egipatski ministar Kamel Amr. Moskva je također bila uputila poziv novoformiranom političkom vodstvu sirijske oporbe, kojega je međutim predsjedavajući Nacionalne koalicije Moaz Al-Hatib otklonio sa obrazloženjem da "nije jasno što će biti na dnevnom redu razgovora", ali ukoliko se to razjasni pristaje na njih u nekoj od arapskih zemalja. Glasnogovornik restrukturirane Sirijske slobodne vojske je bio odrješitiji, izjavivši kako o Brahimijevom prijedlogu ne vrijedi raspravljati, jer "mi odbijamo svakoga tko razgovara sa režimom." Drugim riječima protivi se i samoj ideji političkoga rješavanja krize.
Amerikanci su navodno prepustili Moskvi da svojim sugovornicima predlože dvije opcije - prema prvoj bi Asad ostao na položaju, pregovarao sa oporbom i predsjedavao procesu tranzicije prema demokratskim izborima; prema drugoj varijanti, ne bi se kandidirao na predsjedničkim izborima sa kojima bi se trebao privesti kraju proces transfera vlasti
U kasnijoj izjavi za Sky News Al-Hatib uopće nije spomenuo Ženevski plan i misiju Brahimija, već se okomio na ruskoga ministra vanjskih poslova Lavrova koji je bio domaćin moskovskim razgovorima. Ponovo je odbacio "ruski plan" i dodatno zahtijevao da se Rusi "ispričaju za vojnu podršku" koju pružaju Damasku, sa čime su prema njemu "direktno odgovorni za razvoj događaja u Siriji i veliki broj žrtava". Naglasio je da su "prijedlozi ruskoga ministra neprihvatljivi" i da pregovori u kojima bi Rusi bili posrednici ne dolaze u obzir ukoliko se ne ostvare slijedeći preduvjeti - od kojih je najvažnija suglasnost (nije rekao čija) o odlasku Bašara Al-Asada. Drugo, Rusi i zapadne zemlje moraju zatim prezentirati precizni program sa kojim bi se zaustavilo krvoproliće Tek tada bi Nacionalna koalicija pristala na razgovore, ali ne u Moskvi već u nekoj od arapskih zemalja, pa je sugerirao Katar. Raniji zahtjev oporbe da režimske snage prve prekinu vatru i povuku se iz gradova ovoga puta nije spomenuo.Rusi su se naravno prethodno konzultirali sa Washingtonom. Amerikanci su navodno prepustili Moskvi da svojim sugovornicima predlože dvije opcije - prema prvoj bi Asad ostao na položaju, pregovarao sa oporbom i predsjedavao procesu tranzicije prema demokratskim izborima; prema drugoj varijanti, ne bi se kandidirao na predsjedničkim izborima sa kojima bi se trebao privesti kraju proces transfera vlasti. Istanbulski dnevnik Hurriyet tvrdi da je Turska odbacila oba scenarija, jer ne vjeruje kako bi se proces tranzicije mogao uspiješno privesti kraju sa Asadom. U Moskvi su pak demantirali postojanje takvoga dogovora sa Washingtonom.
Odgovarajući na zahtjeve da se Asad povuče sa položaja predsjednika prije početka bilo kakvih pregovora, Lavrov je izjavio on to ne namjerava učiniti, niti su ga Rusi spremni na to prisiljavati. Optužio sirijsku opoziciju za blokadu procesa tranzicije.
Sirijski premijer Vael al-Halki je poslije moskovskih razgovora svoga diplomate izjavio da će njegova vlada "pozitivno odgovoriti na svaku inicijativu koja može doprinijeti rješavanju 21-mjesečnih sukoba putom pregovora".
Egipatski je ministar vanjskih poslova Amr na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji sa kolegom Lavrovom izjavio kako su "promijene u Siriji neizbježne', ali smatra da proces tih promjena mora biti "kontroliran kako bi se sačuvalo jedinstvo zemlje i njezinih mnogobrojnih sekti". Ponovio je ranije objavljeno egipatsko protivljenje (inozemnoj) vojnoj intervenciji, ali istovremeno rekao da sadašnjem "sirijskom vodstvu, odgovornom za nastavak ubijanja, nema mjesta u budućoj Siriji". Dan kasnije se je iz Kaira oglasio egipatski predsjednik Mursi sa kategoričkim zahtjevom da je preduvjet za početak procesa tranzicije odlazak Asada.
Brahimi je do kraja pritiskao da se nekakva formula izlaska iz krize ipak pronađe. U jednoj je izjavi rekao kako se Sirija suočava sa izborom "između političkoga rješenja i pakla". Boji se širenju krize preko sirijskih granica. Postavio je pitanje što će se dogoditi ukoliko milijun stanovnika Damaska u strahu od budućnosti pokuša naći spas izvan sirijskih granica? Upozorio je kako se rat u Siriji pogoršava iz dana u dan, ali vjeruje da njegov plan može biti podržan od glavnih svjetskih sila i Rusije. Dodao je kako se govori "o dezintegraciji Sirije na više religijsko-etničkih državica", dok joj ustvari prijeti još gora opasnost od "somalizacije".
No u ovoj rundi konsultacija nije ništa postigao.
Sukobi se nastavljaju i neizjesnost traje
A borbe u Siriji se nastavljaju. Vladine su snage poslije trodnevnih borbi istjerale pobunjenike iz staroga središta grada Homsa. Istovremeno su borci Al-Nusre i saveznika pokušale provaliti u režimsku vojnu aviobazu u blizini Idliba. Sa njima su se u bazu navodno pokušala infiltrirati četvorica turskih pilota, koji su prema vladinom dnevniku Al-Vatan tom prilikom uhapšeni. Javlja se da je civilni aerodrom u blizini Alepa također bio napadnut i da zatvoren. Prema neprovjerenim vijestima, režimski su MIG-ovi bombardirali dva kvarta u Damasku. U jednom od njih je navodno pogođena benzinska stanica gdje je poginulo više desetaka civila koji su čekali u redu za gorivo. Dva dana kasnije od eksplozije jednoga vozila u koloni što je čekala benzin na drugoj pumpi opet je stradalo desetak osoba. Mediji bliski oporbi su za oba ova događaja naravno optužili vlasti, međutim po načinu izvedbe i odabranim metama vjerojatno su djelo Al-Nusrinih terorista.
Glasnogovornik Slobodne sirijske vojske, izvjesni Al-Dada, reaktualizirao je "opasnost od kemijskoga oružja" . U izjavi za tursku novinsku agenciju "Anatolia' tvrdio je da "sirijska opozicija raspolaže sa sposobnostima i sirovinama za proizvodnju kemijskoga oružja". Sa tom je izjavom, kako reče, htio poslati poruku režimu da ukoliko misli koristiti to oružje protiv oporbe, ova mu može odgovoriti istom mjerom.
Eto, došla je i ta 2013. godina, a da ništa nije razjašnjeno. Politička i vojna "oficijelna" vodstva sirijske opozicije još uvijek vjeruju kako bi uz djelotvorniju podršku inozemnih sponzora mogla prisiliti Asada na povlačenje. U tom ih uvjerenju održavaju Turska, čiji premijer Erdogan stalno najavljuje pad sirijskoga režima i bogate sunitske monarhije koje financiraju dobar dio operacije "oslobođenja Sirije". Turci i Katarci pokušavaju u Damasku ustoličiti "umjereni islamistički" režim koji će surađivati sa SAD. Obamina administracija oklijeva jer nije sasvim sigurna da će ti budući biti doista umjereni, a vodi računa i o strahovima Izraelaca od "islamističkoga okruženja". Ne želi za sada pokrenuti vojnu mašineriju NATO-a, iako je infrastruktura intervencije već više manje pripremljena, bez nekakvoga pokrića Vijeća sigurnosti UN-a čemu se Rusi i Kinezi još uvijek opiru. U svakom slučaju to neće učiniti do ishoda izraelskih parlamentarnih izbora 22. siječnja. Tu je i problem iranskoga nuklearnoga programa, o kojemu će delegacija Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) ponovo razgovarati u Teheranu nekoliko dana poslije izraelskih izbora. Turska, koja se je najviše angažirala u osposobljavanju Slobodne sirijske vojske i koja joj je još uvijek polazište, zahtijeva ne samo puno i otvoreno vojno angažiranje NATO-a, već i rezoluciju UN-a koja će to opravdati. Jordan sa "sirijskim i arapskim dobrovoljcima" može pribaviti "topovsko meso" ali ništa više. Egipat, koji se doduše ne graniči sa Sirijom ali je jedini među Arapima sa respektabilnom armijom, unaprijed je izrazio svoje protivljenje inozemnoj vojnoj intervenciji.
I na kraju ovoga prikaza - upozorenje ranije citiranoga ratnoga izvjestioca Inependenta Patricka Cockburna - u zemljama podijeljenim vjerskim i etničkim suprotnostima, "demokratski izbori" ne rješavaju probleme. Kao što se vidjelo u Iraku i Libiji, perpetuiraju podijele. Ni u Egiptu prvi slobodni parlamentarni i predsjednički izbori, i posljednji ustavni referendum, nisu izveli zemlju na put "demokracije" u kojoj će svi građani biti jednaki pred zakonom.
Sa njima je samo pokrenut proces tranzicije prema nepoznatom.
(Kairo, 05/01/2013)
