Bilo je to za očekivati, tipična bandićevština: od četiri "art-kina" u Zagrebu, zatvoriti baš ono u kojemu ima života.
Između kina u komi - Studentskog centra, kina na aparatima – Kinoteke, kina koje vegetira – Tuškanca, i kina koje sasvim dobro i lijepo živi i radi - Europe, odlučiti kako hitno zatvaranje i renoviranje treba baš ovom posljednjem, jedinom mjestu koje je u proteklih deset godina uspjelo postati ono čime se predstavlja - kulturno središte grada, mogao je samo nekakav bezum, histerično-uprazno-djelujući pokvareni mehanizam, koji već poslovično po gradu iščupava drveće, rastjeruje ljude (specijalcima), fontanizira...Pitanja ima još mnogo, no, jedino što se već sad može reći pouzdano je – ništa, baš ništa neće se samo od sebe promijeniti nabolje kad prođe ljeto, kad se s brojnih, više ili manje živopisnih i uspješnih filmskih, glazbenih, kazališnih i inih festivala i odmora, Purgeri vrate na svoju bezličnu periferijinu periferiju i otkriju kako ona, eto, sad više nema niti jedan jedini kulturni centar
I nema tu razumnog obrazloženja, niti ikakvih normalnih razloga, pa ni onih novčanih, nekretninskih, političkih, svjetonazorskih...; ma kakvi: kao i u slučaju Muzeja suvremene umjetnosti i Zagrebačkog plesnog centra, to je naprosto otvorena, militantna demonstracija mržnje, već ozbiljno patološkog straha od svega suvremenog i slobodnog, otvorenog i okupljajućeg. Straha od promjene koja neminovno dolazi.
No, jedno treba istaknuti: kada kažem "Kino Europa", ne mislim samo na veliku i malu kino dvoranu, i ne mislim prvenstveno na njih: pod tim ponajprije podrazumijevam baš onaj, kao usput omalovažavani, "ugostiteljski objekt" u njihovu predvorju, koji je, nit' kafić nit' kavana, i bio pravi pravcati kulturni centar, jedino istinski životno i pulsirajuće mjesto u devedesetogodišnjem zdanju na uglu Prolaza sestara Baković i Varšavske, ali i u čitavom Zagrebu.
Žalosno je reći, ali se mora: deset godina rada unikatne i uglavnom funkcionalne stare kino-dvorane, kao i (nerijetko više nego) pristojan nezavisni program autorskih naslova, nesumnjivo su, naime, pokazali samo jedno: među sedamsto i nešto tisuća stanovnika hrvatske "metropole" naprosto nema dovoljno onih koji filmsku umjetnost vole zbog nje same, na velikom platnu i u autentičnom prostoru.
Osim u slučajevima kada je povod bio zapravo nešto drugo – glazba, spektakl, aktivizam, zabava, šušur…, velika dvorana Europe ostajala je uglavnom (fascinantno) prazna, a čak je i malo kino Müller, od četrdesetak mjesta, nekad bivalo previše za sredinu u kojoj, očito, ima puno više onih koji od filmova žive nego onih koji (redovito) idu u kino. Što, ne, nema nikakve veze s internetom, "prženjem", platformama, (pre)zaposlenošću i ostalim, iza čega se obično nastoji prikriti kako u Hrvatskoj već desetljećima nema vrhunske filmske umjetnosti (osim u obliku izvanrednog, čuda i geta).No, jedno treba istaknuti: kada kažem "Kino Europa", ne mislim samo na veliku i malu kino dvoranu, i ne mislim prvenstveno na njih: pod tim ponajprije podrazumijevam baš onaj, kao usput omalovažavani, "ugostiteljski objekt" u njihovu predvorju, koji je, nit' kafić nit' kavana, i bio pravi pravcati kulturni centar
A zna se: tamo gdje nema vrhunske umjetnosti i kulture, nema nikakve, pa nema ni istinske publike: svi ostali pod-oblici, imitacije i paraziti žive od te dragocjene "sirovine", koja se ne da ni industrijski proizvesti, niti mehanizirati/automatizirati.
No, za svima poznati višedesetljetni hrvatski kinematografski problem (ako je uopće problem: nema Lijepa naša ni rudnike zlata, pa zašto bi imala kontinuitet autorskog filma?), kreator Kina Europa Boris T. Matić i njegova Zagreb film festival ekipa zasigurno su najmanje odgovorni.
Tragovi sustavnog uprosječavanja i/li marginaliziranja svakog oblika istinskog filmskog života u Hrvata vode daleko od njih, pa čak i od bandićevštine - sve do Ministarstva kulture i Hrvatskog audiovizualnog centra, Akademije dramske umjetnosti, i tko zna koga sve ne…
Da u hrvatskoj (/jugoslavenskoj) kinematografiji nema Vatroslava Mimice, Zvonimira Berkovića, Branka Bauera, Zorana Tadića, Krste Papića, Lordana Zafranovića..., pomislilo bi se kako se radi o nekakvoj "genetskoj" grešci; ovako, nazire se da bi problem mogao biti, u najboljem slučaju generacijski, u najgorem institucionalno-akademski te lokalno-globalni.
Ako bi u tom kontekstu za nešto uopće i trebalo prozivati Borisa T. Matića, onda to zasigurno nije "kulturno poduzetništvo", pa ni vila u Istri, nego njegovo novije produciranje osrednjih "art-filmova", odnosno (djelomično) uklapanje u već dulje vladajuću struju odioznog produkcijsko-režijskog lokalnog trenda, koji bi se sažeto mogao opisati kao "kako napraviti bezvezan i jeftin film" (1. lokacija: nečija vikendica, 2. glumci: pajdaši, 3. likovi: stalno na nečemu i dosadni, 4. glazba: jedan od dva "naša" tandema...).A zna se: tamo gdje nema vrhunske umjetnosti i kulture, nema nikakve, pa nema ni istinske publike: svi ostali pod-oblici, imitacije i paraziti žive od te dragocjene "sirovine", koja se ne da ni industrijski proizvesti, niti mehanizirati/automatizirati
Ali, vratimo se Europi, mjestu u samom središtu Zagreba, jedinomu u kojemu je bio dobrodošao svatko, osim onih koji svojom isključivošću isključuju sami sebe, a u kojemu su se kreativni ljudi, mlađi i stariji, poslovni i neobvezni, domaći i strani... mogli susresti, razgovarati, stvarati, planirati...
U gradu i zemlji u kojoj je postalo važno jedino svrstati se, pripadati nekoj od sekti* koje vladaju prije ili kasnije, na ovaj ili na onaj način, te u vremenu koje srlja za profitom/pohlepom, biti otvoren za sve, ne-ekskluzivistički, opušten i društven, razigran i miroljubiv – očito je u najmanju ruku postalo zazorno, a nije daleko ni od toga da bi moglo biti i sasvim otvoreno zabranjeno.
Kino Europa bilo je jedna takva, rijetka kreativna oaza, dijelom kultivirana, dijelom samonikla, kako sa sličnim stvarima uvijek i biva, iz kakve je mogla nastati i ozbiljnija i vidljivija filmska umjetnost, koja bi onda lakše punila i za veće gradove zahtjevnih 500 mjesta velike dvorane, a možda bi čak vratila i hrvatsku publiku na (hrvatski) film.
Pa se, recimo, moglo u suradnji s timom tog najuspješnijeg art-kina u jugoistočnoj Europi, raspisati arhitektonski natječaj koji bi kreativne i Ako bi u tom kontekstu za nešto uopće i trebalo prozivati Borisa T. Matića, onda to zasigurno nije "kulturno poduzetništvo", pa ni vila u Istri, nego njegovo novije produciranje osrednjih "art-filmova", odnosno (djelomično) uklapanje u već dulje vladajuću struju odioznog produkcijsko-režijskog lokalnog trendainteligentne umove (možda i pionirske, zašto ne) potaknuo da smisle kako da se, nekim najnovijim tehnološko-graditeljsko-konzervatorskim rješenjima, veliku dvoranu podijeli na dvije manje, s dva platna, ali i s opcijom brzog vraćanja u cjelovito stanje, za specijalne, "masovne" prilike...
Umjesto toga, ili, bolje rečeno, protiv toga, bandićevština je, usred sezone, nakon što je i sama voditeljima dodijelila godišnje novce za programe, naprečac zatvorila kino, ponudivši javnosti same nemušte službene izgovore i tlapnje, garnirane puštanjem kojekakvih glasina i probnih balona.
Ali, da, na žalost, bilo je to za očekivati.
Što ipak ne znači da se ne treba (i dalje) pitati - zašto se sve dogodilo baš u taj tren, što je bilo povod, koji su razlozi, što se točno dogodilo..?
Je li za tu nakaradnu priču bila bitna promjena na čelu Hrvatskog audiovizualnog centra, dolazak za ravnatelja čovjeka kojemu je prvi javni nastup (pred novinarima) bio upravo onaj obznane osnivanja zagrebačkog "filmskog ureda", uz koji se više niti ne spominje "domaća radinost", nego ga se otvoreno stavlja u službu profitno-propagandne holivudske i holivudolike mašinerije?
(Još malo, građani ove zemlje će i postojati samo da bi i oni, i njihove kreditima opterećene nekretnine, kao i trinaest stoljeća povijesti, statirali u "mega-produkcijama"; kažu, na jednu uloženu, vratit će se 16 kuna: znači li to da je netko proračunao koliko košta jedan život, jedan grad, jedna čitava povijest, kad se pretvori u kulisu?) Tragovi sustavnog uprosječavanja i/li marginaliziranja svakog oblika istinskog filmskog života u Hrvata vode daleko od njih, pa čak i od bandićevštine - sve do Ministarstva kulture i Hrvatskog audiovizualnog centra, Akademije dramske umjetnosti, i tko zna koga sve ne…
Kakva je u svemu uloga Vinka Brešana, koji je također kumovao tom bandićevskom uredu, a koji se spominjao i kao Matićev nasljednik, nije lako reći. Statist ili redatelj, svejedno, njegovo dugogodišnje ravnateljevanje Zagreb filmom teško da bi mu u normalnoj sredini moglo biti preporuka za bilo što.
Ako pak nisu oni, je li hitnom zatvaranju Europe pridonijelo nešto na repertoaru kina? Iako malo tko još uvijek vjeruje u snagu i upliv filmske umjetnosti na društvo i politiku, strah totalitarista od umjetnosti/slobode ne treba podcijeniti: bilo je na programu Kina Europa i filmova koji s pravom nose epitete angažiranih, artivističkih, subverzivnih...
Pa i posljednji domaći dugi igrani (producentski) naslov Borisa T. Matića, kojemu je možda i najveća mana što ta priča zapravo ne završava kako je završena, nije bez "kontroverze", iako to, mislim, nitko nikada nije spomenuo: u jednome trenutku u filmu se povezuje narko-mafiju, policiju i gradsku upravu...
A možda nekakve veze ima i to što se sve dogodilo baš uoči početka Festivala tolerancije? Imalo, ili nemalo, simbolika je jasna.
Pitanja ima još mnogo, no, jedino što se već sad može reći pouzdano je – ništa, baš ništa neće se samo od sebe promijeniti nabolje kad prođe ljeto, kad se s brojnih, više ili manje živopisnih i uspješnih filmskih, glazbenih, kazališnih i inih festivala i odmora, Purgeri vrate na svoju bezličnu periferijinu periferiju i otkriju kako ona, eto, sad više nema niti jedan jedini kulturni centar. **
-
