Joon-ho Bong: "Parazit" i Kore-eda Hirokazu: "Istina". Različiti autori, dva zamalo neprispodobiva djela, no, eto, kao posljednji kino-film o kojemu sam odustala pisati netom prije pokušaja zaustavljanja svijeta, i prvi upečatljiv viđen u dvorani pod novim-starim mjerama, meni su se ta dva naslova ukazala i povezala kao (vertikalno) nasuprotne paradigme - onoga što bi da sigurno dolazi, i onoga za što bi prethodno da se misli kako upravo odlazi.
Za razliku od još uvijek propulzivne (zapadnjačke) industrije što, sad već posve očito glorificira skupine koje je na ivicu društva, ili protiv njega, priveo vlastiti hipertrofirani porok, asocijalnost i/li psihopatija, Diazovi protagonisti redovito su pojedinci koje je u jedva izdrživu, neljudsku situaciju ubacila neka "viša sila", obično socijalna, nerijetko baš ona koju tako obilato ekranizira i popularizira Zapad - kriminalna, korumpirana, mafijaška...
Redatelj i pisac Boris Miljković o svom najnovijem filmu, "Povratak kući: Marina Abramović i njena deca": "Marina je bila jedna od perjanica tog vremena: stasita, visoka, velika, i fizički govoreći, i niste mogli proći pored Marine, a da ne znate da je to ta Marina, 'the' Marina Abramović. Ja sam desetak-petnaest godina mlađi od te cele generacije našeg prvog tima konceptualista, ali se jako dobro sećam tog vremena, početka sedamdesetih u Beogradu."
Marinu Abramović, punu mnoštva nerazdvojivih, snažnih, pa i strašnih, no uvijek strogo kontroliranih i cizeliranih tektonskih emocija, poriva i stanja svijesti, tek nešto malo stariju, istovremeno slobodniju i suzdržaniju, uprisutnio je još jedan punokrvni beogradski umjetnik, redatelj, pisac i scenarist, Boris Miljković, u svom dokumentarnom filmu Povratak kući – Marina Abramović i njezina djeca, vrativši time umjetnicu njezinu gradu (i obrnuto), ali i samoj sebi, "kao vlastitom domu, u sebi".
Karantena je zapravo bila posljednja šansa za Europsku prijestolnicu kulture - Rijeka. Bila je to velika prilika da se, makar zbog izvanjske, prisilne situacije, napokon u dobrosusjedstvo pretvori sva ta udrugaška građanskost, da se stvarno zaživi i ostvari sva ta solidarnost, jednakost, fleksibilnost, mobilnost i sve ostalo poznato iz već predosadnog repertoara floskula europskih fondova i lokalnih aplikatora. Moglo je, zapravo, biti odličan poticaj za stvaranje nečeg istinski novog i drugačijeg.
Tokarczuk: Oni koji odlučuju o dodjeli "najprestižnije književne nagrade" ne trpe obilje.
O dodiru ni riječi. Osjećaji na recept. Misao stiže s globalne distance. Sterilizirana?
Čak i sad, kad je čitav svijet u karanteni, u mnogim zemljama jedva da se nešto i proizvodi, radi i zarađuje, zabranjeno je družiti se, ali reklame ne prestaju. Ima li tomu lijeka, cjepiva čak? Zar se sami "vlasnici" tih reklama ne bi mogli odreći zakupljenog televizijskog vremena, dati ga, da tako kažem, u humanitarne svrhe, prepustiti javnim institucijama, urednicima kulture, koji će ga ispuniti spotovima klasične glazbe, jazza, rocka, snimkama koncerata, (kratkih) filmova, video izložbama, portretima i razgovorima s umjetnicima, znanstvenicima i drugim suvislim ljudima?
Budisavljević je za film bio neophodan i svjedok, siguran vodič za silazak i povratak iz pakla, netko tko ga je i preživio i nadživio: ona ih je našla četvero - Zorku Janjanin, Nadu Vlaisavljević, Milorada Jandrića i Živka Zelenbrza. Njihova sjećanja i komentari na lokacijama nekadašnjih logora za djecu u koje su ih, bez imena i prezimena, potrpali nakon što su im roditelji ubijeni ili deportirani u bliže ili dalje logore smrti, najdragocjeniji su dio filma, savršeno uzglobljeni s igranim dijelovima.
