Ovo doba u kojemu se odvija odgađanje ročišta za Loru, doba je kolektivnog podsjećanja na sve što se dogodilo devedesetih. Iako je prošlo već dva desetljeća, još nema objektivnog odmaka, a i perverzija provokacije i omalovažavanja zločina se nastavlja. Tako je baš ususret sjećanju na Srebrenički masakr, izašao tekst o učenici Halimi koja je odbila svjedodžbu gimnazije jer je na istoj u poleđini otisnut grb međunarodnopravno fiktivne, ali po rezultatima nasilja vrlo konkretne konstrukcije Herceg Bosne. Kako je moguće da se takvo nešto događa? Kako je moguće da još uvijek imamo stražare fikcije koja je morala biti zauvijek napuštena otkrićem mehanizama koji su za volju političkih interesa, sasvim u skladu s povijesnim praksama, narod strmoglavili u (kolektivni) zločin?
Ovo je još jedan u nizu momenata promišljanja pitanja kolektivne i individualne odgovornosti, odnosa države i terora i izvora još uvijek prisutne pervertirane zanesenosti nacijom koja je pred vrata suda u činu prosvjeda dovela nekolicinu građana
Ovu praksu srednjoškolske ustanove u Jajcu se ne može odrediti samo kao provokaciju, nego i kao negaciju legitimnosti međunarodno priznate Federacije Bosne i Hercegovine i kao štetu koja se nanosi učenicima koji dobivaju realno nevažeću ispravu o školovanju. U ideološkom rakursu je, pak, riječ o legitimizaciji revizije povijesti koja je postala centralnim političkim oruđem (ukoliko uopće možemo govoriti o politici, a ne samo o pukom politikanstvu) Zapadnog balkana. S ove strane granice, nemamo doduše problema s priznavanja legitimnosti države, ali je prisutno prozivanje iste zbog izostanka zaštite hrvatstva, u vizuri ratnih događanja, mišljenog kao zaštitu od progona nositelja državotvorne ideologije u periodu rata.Ti fenomeni se javljaju redovito kao reakcija na suđenja ratnih zločina. Isto se dogodilo na planiranom početku ročišta za zločine počinjene u Lori (poznate kao slučaj Lora 2). Nakon presude u prvom slučaju, sada je trebalo, s debelim odmakom od 22 godine, konačno istjerati na čistac zloduhe prošlosti. No, ročište je odgođeno zbog bolesti jednog od odvjetnika. Sljedeće zasjedanje suda u ovom predmetu biti će u listopadu.
lora_prtsc_sd.jpg
Onima koji već preko 20 godina čekaju na pravdu za zločine počinjene u periodu od 1992. do 1996. godine, tih nekoliko mjeseci i neće biti od presudne važnosti, od koje bi mogli biti onima kojima se sudi. Naravno, ukoliko se proglase krivima zbog ratnog zločina počinjenog pod bojama ideologije koja je nasiljem formirala politički identitet, legitimitet države i konsolidaciju nacije. Ovo je još jedan u nizu momenata promišljanja pitanja kolektivne i individualne odgovornosti, odnosa države i terora i izvora još uvijek prisutne pervertirane zanesenosti nacijom koja je pred vrata suda u činu prosvjeda dovela nekolicinu građana. Ne želeći nipošto dovesti u pitanje njihovo iskustvo osobnog gubitka u manipulativnom projektu osiguravanja moći na račun i na plećima naroda (pri čemu u prvom redu mislimo na žene poginulih koje su se pojavile umotane u hrvatske zastave), možemo se upitati što je to što i danas, 22 godine kasnije, stimulira prosvjede ovakvog tipa? Zašto i kako je zločin (p)ostao pitanje prosvjeda?
S jedne strane, oni koji prosvjeduju još uvijek žive identitet nasilja i države, identitet koji dopušta nad individualno vrednovanje djelovanja učinjenog za volju apstrakcije koja se snažno (i sramotno) uzdiže iznad sviju nas i ne dopušta moraliziranja o svojim sredstvima, samo ako su korištena za pravu stvar. A prava stvar je nesumnjivo ostvarenje državnosti i oslobođenje nacije. Njena utemeljenost na porobljavanju duha i tijela naših i na smrti duha i tijela onih drugih, još nikome nije dovoljno problematična da bi postala općim pitanjem. S druge strane, umotani u ideologiju Boga i Hrvata, prosvjedom traže legitimaciju svoje žrtve. Traži se garancija za ono što su kupili. Ako se prizna nečiji individualni zločin, onda se gubi pathos kolektiva, i, što je vjerojatno najvažnije, gubi se bitka sa savješću koja se uspješno anulirala devedesetih argumentom moralne nadmoći Države.
Ova shizofrenična težnja za pranjem Države od zločina, u situaciji sve veće ekonomske propasti i sve većeg rasapa političkih struktura, ostaje posljednjim zalogom fiktivnog dostojanstva
Uz sve to, ako se prizna zločin, više nije moguće poreći činjenicu da se ništa nije dobilo. Da se bilo u krivu. Tada se ukida svaka kozmetika rata i on postoje ono što u svojoj biti jest: kaotična ekspresija manipulacije, nasilja i smrti s(a)vijesti. Ako se prizna krivnja za ratni zločin, onda se gubi beskompromisni legitimitet nasilja i više opravdanje zla. Ako se proglase zločini, onda narod koji se postavio kao mentalni kolektiv, postaje kolektivnim zločincem. Onda ''hrvatska stvar'' postaje zločinom. Zbog toga, zbog te lišenosti osjećaja osobne odgovornosti i zbog manipulativne svijesti kolektiva koja je bila mehanizmom razvoja događanja devedesetih, sada pred sudom stoje prosvjednici protiv zločina kojeg bi, u drugim okolnostima (koje se njih ne tiču ili koje nisu vezane uz više ciljeve) nedvojbeno osudili.Ova shizofrenična težnja za pranjem Države od zločina, u situaciji sve veće ekonomske propasti i sve većeg rasapa političkih struktura, ostaje posljednjim zalogom fiktivnog dostojanstva. U analizi krivnje Njemačke za Drugi svjetski rat, Karl Jaspers piše ''prvo smo ljudi, a tek onda Nijemci''. Zaborav ove opaske dovodi do iskrivljene apologije zločina. Samo onaj tko je pretpostavio hrvatstvo čovjeku može opravdati nasilje jer samo time može opet zadobiti svoju ljudskost. Ako je zločin učinjen u ime Države, zločinac još uvijek može ostati Čovjek (ili čak Heroj). No, ako se proglasi krivnja pojedinca, on postaje, privatno i osobno, Zločinac. Jaspers u spomenutom djelu, naslovljenom Pitanje krivnje, govori o četiri moguće krivnje: metafizičkoj, moralnoj, političkoj i kriminalnoj krivnji.
Kriminalna krivnja podrazumijeva djelovanje koje krši zakon i koje se pravno sankcionira. Politička krivnja znači odgovornost za djela države kojoj pripadamo, jer ''svaki čovjek odgovoran je za način kojim se njime vlada''. Moralna krivnja znači moralnu odgovornost za individualno djelovanje, kako ono praktičko, tako i ono vojne naravi. Reći će Jaspers ''Nikad ne vrijedi pojednostavljeno 'Naređenje je naređenje!' Kao što zločini ostaju zločini i kada su naređeni, (...) svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi''. Konačno, metafizička krivnja odgovornosti je svakoga za svaku nepravednost ovoga svijeta, ''posebno za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem''.
Hoće li izbjegavanje kritičkog sagledavanja stvarnosti ostati glavnim načinom suočavanja sa sadašnjošću, a revizija metodološkim aparatom shvaćanja prošlosti? Ili će Nacija konačno shvatiti da im je Država, kao što je u razgovoru Damiru Piliću istaknuo neki slučajan autostopist iz Imotskog, jedino dala tablice IM i ništa više?
Ono što je na djelu u gore navedenim slučajevima jest identifikacija svih oblika krivnje. Tako suđenja kao rezultat kriminalne krivnje pojedinca (ratnog zločinca), povlače za sobom moralnu krivnju (odgovornost za individualni čin) koja se proširuje na cijelu političku zajednicu (odgovornost za tuđe djelovanje) i za krajnju konzenkvencu ima metafizičku odgovornost za nedjelovanje. Zbog te identifikacije, osuda pojedinca se shvaća kao kolektivna osuda. Osuda zapovjednika logora u kojem su mučeni i ubijani oni drugi, shvaća se kao osuda hrvatstva.Da je tomu tako, pokazuju fraze koje su se čule (od osoba sa stanovitom pozicijom ili ulogom u procesu) ispred zgrade suda pred početak ročišta. Tako se isticalo da danas ''više vrijedi jedan mrtav Srbin nego 500 Hrvata'' i da je na djelu ''diskriminacija hrvatskih vojnika u odnosu na pripadnike neprijateljske vojske'' čime se pitanje vlastite krivnje prešutno transformiralo u pitanje krivnje onih drugih. Hrvatski vojnik ovim postaje žrtva vječite metafizičke nepravde koja ga osuđuje za ''oslobodilački čin'' i zatim ga stavlja u situaciju ne samo prihvaćanja realne, kriminalne krivnje za svoje čine, nego i prihvaćanja moralne i političke krivnje. A onaj tko ga stavlja u tu situaciju je Država u čije se ime izvršio zločin, a (sa svojim represivnim i sudskim aparatom) koja se sada javlja još samo kao izdaja hrvatstva, kao nedovoljna realizacija onih snova iz '90.-ih.
Hoće li i ovo suđenje, radi straha od potpunog raščinjavanja iluzije Države, postati parodijom i igrokazom zbog pravosuđa nespremnog ozbiljno prionuti slučajevima, da upotrijebimo čest eufemizam, osjetljive prirode? Hoće li izbjegavanje kritičkog sagledavanja stvarnosti ostati glavnim načinom suočavanja sa sadašnjošću, a revizija metodološkim aparatom shvaćanja prošlosti? Ili će Nacija konačno shvatiti da im je Država, kao što je u razgovoru Damiru Piliću istaknuo neki slučajan autostopist iz Imotskog, jedino dala tablice IM i ništa više?
Autorica Anita Lunić je mag. filozofije i mag. edu. povijesti, a primarno se bavi političkom i socijalnom filozofijom, suvremenom poviješću, pitanjem mogućnosti utemeljenja utopijskih koncepata, radničkim pokretom i praktičnim društvenim djelovanjem.
