Ovogodišnja memorijalna umjetnička intervencija Virtualnog muzeja Dotrščina, u partnerstvu s Vijećem srpske nacionalne manjine grada Zagreba, održat će se tradicionalno u povodu Svjetskog dana mira, u subotu, 21. rujna 2019. s početkom u 11 sati na Dotrščini. Predstavlja se rad naslovljen "Hodati s njima" autorice Sandre Sterle. Građani su pozvani sudjelovati u izvedbi kojom se odaje počast žrtvama fašizma na lokaciji najvećeg masovnog zločina u povijesti Zagreba. Mjestu koje je od 1990-ih (iz)brisano iz kolektivne memorije.
Tko su oni, tko će hodati i zašto u spomen-parku Dotrščina?
Njih više nama, ali oni će hodati. A one su biljke. One se ne kreću, ne hodaju. Ljudi će ih nositi. Tako će se biljke ipak kretati. Želim se usredotočiti na biljke jer po meni prkose jednostavnim ljudskim kategorizacijama i na taj način nam pomažu u ispitivanju promjenjive prirode ljudskog sjećanja.
Kako sobne biljke uglavnom životni vijek provode u zatvorenim prostorima - pomak prema otvorenom prostoru spomen parka Dotrščina - na neki način simbolizira pomalo apsurdnu mobilizaciju onoga što je po definiciji nepokretno, unutar četiri zida, ali na taj način upravo progovara o angažmanu onih vlasnika biljaka koji, pristajući na ovaj umjetnički apsurd, obnavljaju sjećanje na ono što se na tom mjestu dogodilo. Ne pristajanje na revizionizam ili status-quo podrazumjeva za mene i iskorak prema iracionalnom, začudnom.
Rad "Hodati s njima" izvest će se u spomen-parku Dotrščina gdje je za vrijeme okupacije od 1941. do 1945. godine od strane ustaškog režima ubijeno nekoliko tisuća ljudi, ponajviše Zagrepčana i osoba iz okolice grada, ali i drugih.
Može se reći i da su biljke ravnodušne na ljudska stratišta. Nakon mnogo godina na tim mjestima priroda ide svojim putem. Međutim, odnos koji ljudi uspostavljaju s kućnim biljkama su također ovisnost i briga, biljka može izazvati osjećaj suosjećanja, pa čak i druženja. Biljka može evocirati empatiju, možda nejasan osjećaj povezanosti s drugim živim bićima. Rad "Hodati s njima" izvest će se u spomen-parku Dotrščina gdje je za vrijeme okupacije od 1941. do 1945. godine od strane ustaškog režima ubijeno nekoliko tisuća ljudi, ponajviše Zagrepčana i osoba iz okolice grada, ali i drugih.
Kakav dojam imate o Dotrščini? Što vas je inspiriralo za rad "Hodati s njima"?
Malo je čudno, ali je zanimljivo da iako sam u mlađim danima studirala i živjela u Zagrebu, od 1985. do 1989., nisam baš puno znala o Dotrščini. Često sam šetala Maksimirom, kao i danas, jer volim parkove i šume. Kada sam kasnije živjela u Amsterdamu, često sam šetala jednim drugim parkom - Flevoparkom. Nisam znala njegovu povijest, ali tamo su se mogli kroz visoku travu i zarasla područja ponegdje vidjeti ostaci grobova. Od prijatelja sam čula da je to staro židovsko groblje, koje na niti jedan način nije bilo obilježeno. Pomalo je sve bilo obavijeno velom tajne.
Tamo sam 1998. godine snimila kratki film "True stories (story 1)", u kojem se referiram na igru koju sam često s prijateljicama igrala u djetinjstvu. Tu igru smo zvali Tajna. Mala stakalca smo najprije skrovito zakopavale u zemlju, a potom ih pokazivale najbližim prijateljicima u koje smo imale povjerenje da neće drugima odati mjesto Tajne. Također smo tražili i tuđe tajne. Meni je to mjesto u Flevoparku bilo poveznica sa situacijom koja se je događala kroz povijest u mnogim zemljama, a onda i s devedesetim godinama i vremena Drugog svjetskog rata u zemljama bivše Jugoslavije. U tom filmu vodim nepoznatog sugovornika u šumski dio Flevoparka, kako bi mu pokazala Tajnu čija se zagonetnost razotkriva poništavajući opoziciju istinosti i fikcije u sudaru sa lokacijom kao činjenicom. Nizozemci su tek 2011., nakon prilične polemike u društvu, odlučili dostojno obilježiti to mjesto. Dotrščina je na mene djelovala kao Flevopark, imala sam potrebu napraviti jedan novi rad.
Sandra Sterle, True stories (story1), video, 1998.
Sjećanje je tema kojom se kontiuirano bavite, a sve na neki način povezuje - trauma?
Na tragu većine mojih radova nalazi se svojevrsna trauma: nešto se dogodilo. Često je u pitanju estetika političke traume, u što se može jako dobro gledati i kroz psihologiju. Kao da cijeli život pričate istu priču, ali uvijek pokušavate uhvatiti neki novi aspekt, neki novi način. Primjerice, u radu "Oživjeti djeda", na kojemu upravo radim, dotičem se života i smrti moga djeda, problema reprezentacije privatnog života, dokumenata, fotografija, nadrealnih pripovijesti isprepletenih s fikcijom i činjenicama, rasplitanje odnosa između djeda i unuke.
Možete li izdvojiti neki primjer ili praksu umjetničkog angažmana na pitanjima sjećanja na masovna stradanja, zločine ili memoriju općenito?
S. Sterle: "Promjena političkog sustava kod nas je bila turbulentna. Nitko od nas nije ostao u "jednom komadu", možda se nekima tek čini da jesu."
Christian Boltanski na primjer, likovni umjetnik koji koristi fotografije i nađene objekte za propitivanje sjećanja i individualnosti. Svijest o smrtnosti i općoj slabosti ljudskog postojanja neka je genaralna odrednica njegove umjetnosti.
Od pisaca je - na primjer na mene velik utjecaj imao Winfried Georg Sebald čija su djela uglavnom povezana s temama memorije i gubitka memorije - osobne i kolektivne, i propadanja - civilizacija, tradicija ili fizičkih predmeta. Osobito se radi o pokušajima pomirbe s traumom Drugog svjetskog rata i njegovim utjecajem na njemački narod.
Dotrščina je s promjenom političkog sustava 1990-ih (iz)brisana iz kolektivne memorije. Kameni blok s informacijama o mjestu je uklonjen s ulaza u park, park je bio djelom vandaliziran i zapušten. Danas to više nije slučaj, iako to to jedno od najvećih stratišta u Hrvatskoj nema primjeren protokolarni i drugi odnos. Na mjesto najvećeg masovnog zločina u povijesti glavnoga grada ne dolaze npr. škole. Kako u popravljanju svega vidite ulogu umjetnosti? Ne samo ondje već općenito?
Promjena političkog sustava kod nas je bila turbulentna. Nitko od nas nije ostao u "jednom komadu", možda se nekima tek čini da jesu. Procese društvenih promjena nisu uvijek vodili ljudi koji su mogli dalekosežnije sagledati posljedice svojih praksi vladanja i odlučivanja. Tako imamo velike probleme s obrazovanjem, zdravstvom itd. Primjer dobre prakse bi po meni uključivao puno kvalitetnije platforme pametnih ljudi koji zaista sudjeluju u kreiranju društva, što podrazumijeva ne samo decentralizaciju na svim nivoima, nego i regulaciju protokola koje spominjete. Ovaj rad nekako potencira tu želju da ne zapuštamo i vandaliziramo nasljeđe antifašizma. A umjetnost je svakako pokazatelj civilizacijskog nivoa u društvu.
S. Sterle: "Mladim ljudima je ovdje teško jer im se dovoljno ne dozvoljava eksperiment, improvizacija, doživljaj, sloboda i istraživanje koji ne vode nužno do nekog prestižnog cilja."
Predajete na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Koliko su teme sjećanja zastupljene na studiju? Kako studenti reagiraju i djeluju?
Zastupljene su, iako ne dovoljno. Ono što mi se čini teško prenijeti studentima koji danas studiraju i odrastaju, upravo zbog pragmatičnosti suvremenog društva, je odnos materijalnog i nematerijalnog, opipljivog i neopipljivog. Nisu uvijek važni ni objekti, pa ni radovi, ukoliko iza njih ne stoji ideja, priča, proživljeni sadržaj i znanje. Mladim ljudima je ovdje teško jer im se dovoljno ne dozvoljava eksperiment, improvizacija, doživljaj, sloboda i istraživanje koji ne vode nužno do nekog prestižnog cilja. Zato su sve više u stresu, "igraju" sve više na sigurno, preuzimaju provjerene sadržaje i forme, a tako je teško graditi sretno društvo.
Memorijalna intervencija bit će izvedena u subotu, 21. rujna 2019. na Svjetski dan mira. Građani su pozvani sudjelovati. Što im je činiti?
Svi zainteresirani su dobrodošli, a veselili bismo se velikom odazivu. Predviđena je kratka šetnja od prvog spomenika na ulazu u spomen-park Dotrščinu do drugog spomenika.
Građane pozivamo da donesu jednu vlastitu kućnu biljku i to bilo kakvu - može biti veća, manja, bez cvijeta, s cvijetom, začinska, kaktus, stabalca, bršljani, itd. Biljku je onda potrebno nositi za kratke šetnje. Nadamo se da će grupa šetača biti sastavljena od raznih ljudi i dobnih skupina. Ako imate veću lončanicu, na licu mjesta imamo ljude koji će vam pomoći pridržati je dio kratkog puta.
_
Ovogodišnja memorijalna intervencija Virtualnog muzeja Dotrščina izvodi se u partnerstvu s Vijećem srpske nacionalne manjine grada Zagreba.
Virtualni muzej Dotrščina je autorski projekt Saše Šimprage. Projekt je incijalno pokrenut 2012. godine u okviru programa kulture sjećanja Documente - Centra za suočavanje s prošlošću.
Do sada su u parku izvedeni radovi Saše Šimprage, Davora Sanvincentija, Slavena Tolja, Danijela Kovača, Zorana Pavelića i Gilda Bavčevića.
Aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina pratite ovdje.
