Masovnijih radničkih prvomajskih povorki, prosvjeda i proslava nije bilo. Vođa sindikata kaže da su radnici danas svima - očito i njemu - nezahvalna tema, čak ni umjetnici ih više ne uzimaju u ruke. U zemlji u kojoj je broj nezaposlenih nezaustavljivo raste - ma što udruženi HZZO i vlada pričali o tome, u kojoj ni oni koji rade ne dobivaju plaću, a poneki režu vene zbog neplaćenih dugova - jedino umjesno se čini veličanje novih proizvodnih pogona i otvaranje novih radnih mjesta. Pa je tako jedina misao hrvatskog građanina: što više raditi i što više zaraditi, po mogućnosti u stalnom radnom odnosu. Oni koji to ne mogu osjećaju se uglavnom depresivno i
Fotografije: Prizori iz Malmöa
malmo1-934.jpg
izbačeno iz društvenih tokova, a bogme i iz vlastitog života.
Jer stvar je razmjerno jasna - radi se i zarađuje da bi se uopće moglo živjeti, pa malo odmara, malo zabavlja, a sve u cilju obnavljanja energije za rad i tako u nezaustavljivom ritmu ponovo radi sve do kraja radne i životne dobi. Uobičajena ekonomska ucjena u vrijeme krize postaje posebno efikasna. Poslodavci dolaze na svoje - nitko više ne pita o radnom vremenu, godišnjim odmorima i uvjetima rada. Svi samo žele raditi. Tako kriza postaje najučinkovitije sredstvo ekonomske i duhovne obnove propadajućeg sistema.
Dok se mogućnosti službenog tržišta rada i zapošljavanja kao i sve posljedice koje ono nosi po vlastiti život ne čine nimalo optimističnima, preostalo nam je jedino još ispitati i u praksi isprobati suprotnu etiku i svjetonazor - mogućnost radikalnog neradništva
Dok sindikati hiberniraju i prostituiraju i ono malo što je ostalo od radničkih prava, suvremeni radnik se teško priključuje prosvjedima za svoja prava. Ili bilo kakvim prosvjedima. Radnik ne samo da najčešće radi protiv svojih kolega (u situaciji štrajka ali i svakodnevne radne dinamike prepostavljenih i podređenih), radnik radi i protiv sebe samoga. Tako radnici često optužuju one koji prosvjeduju ili štrajkaju u njihovo ime kao besposličare koji ometaju radni i potrošački ritam. Radnik je već odavna kontrarevolucionarna klasa. Tu su i bijeli ovratnici koji rijetko sebe uopće smatraju radnicima i vjerojatno misle da su visinom plaće i sitnim beneficijama već ušli u carstvo slobode. Pridodavši ovim proturječjima u samorazumijevanju radničke klase i realno stanje hrvatskog radnika danas, možemo slobodno parafrazirati - radnik je već sada samo loš vic. Ipak, neupitnost proizvodnje ostaje jednaka neupitnosti potrošnje, a sve poduprto našom energijom, vremenom, zdravljem i radom. "Produkcionistički diskurs vlada svuda. Bez obzira da li ta produktivnost ima objektivne ciljeve ili se razvija zbog sebe same, sam taj diskurs se nameće kao oblik vrednosti. To je lajtmotiv kako sistema, tako i njegove radikalne opozicije-samo što takav konsenzus mora biti sumnjiv." , kaže rani Baudrillard u nedavno prevedenom Ogledalu proizvodnje (Anarhija-blok 45, Porodična biblioteka, 2011). Mantra socijalističke proizvodnje tako susreće svoga dvojnika u mantri kapitalističke potrošnje. Naš rad biva svakodnevno prodavan u ime nižih - preživljavanje, ili pak viših ciljeva - samorealizacija i idetitet kroz posao, a sve začinjeno i radom poslije posla u vidu rada na sebi ili pak rada na vezi. Uglavnom - kuda god pogledate - samo i neprestano rad.
U potrazi za neradnicima koji zadovoljavaju navedene uvjete, tražili smo dugo i ustrajno i našli ih samo troje. Ovo su njihovi neradnički stavovi i priče. Marko, 37-godišnjak iz Zagreba, studirao je, magistrirao te vrijeme provodio od jedne europske metropole do druge koristeći brojne prilike za džabalebarenje koje pružaju obrazovni sustavi europskih zemalja. Stalno mjesto boravka nema, a najčešće je u vlakovima i low cost avionskim kompanijama. O svom neradničkom izboru kaže: "Ne radim zato što sam u jednom trenutku skužio da omjer mojih osobnih sloboda, neostvarenih vizija, želja, potreba i rada, napora, odricanja, te nagrada, ugleda i zarade ovisi o tomu radim li ili ne, a ne više o tomu šta i kako radim. Dakle nije opcija bila naći drugi posao ili raditi ga bolje, već samo prestati sa zaposlenjem kao primarnom kategorijom za identificiranje. Skužio sam i da ne postoji jedan lifestyle za koji želim potpuni fit-in, već da ispadam van lokalno ponuđenih kategorija i njihovih kombinacija.
Jasno nam je da neradništvo ne mogu prakticirati svi, i podržavamo radnike, odlučne u ponovnom prisvajanju svojih prava. Ipak, neka ni radosno neradništvo i Stilinovićeva lijenost ne izgube svoje čari
Nerad automatski uzrokuje radikalno smanjenu potrošnju, a najčešće vodi i drugačijem stilu života i shvaćanja osnovnih kategorija - poput stanovanja, prehrane, izlazaka, o čemu nam može posvjedočiti Anja iz Pule, trenutačno u Zagrebu. Anja živi u skvotiranom prostoru jedne tvornice na rubu grada na koju razni horvatinčići još nisu pokrenuli svoje mašine, gdje je unutar 100 kvadratnih metara uredila svoj stambeni prostor. Taj stambeni prostor nema onaj komfor na koji smo navikli, a njegovo uređenje je zahtijevalo zavidnu količinu majstoriranja i domišljatosti. Anja sa smjehom kaže: "100 kvadrata bi trebali imati svi, to je taman po mjeri čovjeka". Anja radi rijetko, i to uglavnom sezonske poslove u Hrvatskoj ili inozemstvu. Vrijeme provodi u prirodi umjesto u kafićima i klubovima, hranu priprema sama, a namirnice u nekoj vrsti razmjene dobiva sa sela. Svoj neradnički status ne misli uskoro mijenjati: "Lijepo mi je ovako, imam svo vrijeme ovog svijeta za isprobavanje i učenje različitih stvari. Pokušala sam raditi u 8-satnom ritmu, u jednoj firmi i nije bilo nimalo zabavno."
Jasno nam je da neradništvo ne mogu prakticirati svi, i podržavamo radnike, odlučne u ponovnom prisvajanju svojih prava. Ipak, neka ni radosno neradništvo i Stilinovićeva lijenost ne izgube svoje čari. Nema boljeg vremena za razmišljanja o neradu ili barem o drugačijem radu, od vremena krize. Nema boljeg vremena za masovni nedolazak na posao ili za ponovno prisvajanje vlastitog života. Radnička klasa odlazi u raj.
