Istodobno su održane konferencije sa širokim rasponom tema, od ljudskih prava i homofobije u sportu do statusa LGBTQ zaposlenika i razvoja pink businessa. Također je bilo održano nekoliko show programa s modnim revijama, drag performansima i nastupima glazbenika.
Foto: www.facebook.com/eurogames2012
Nekoliko sportova bilo je ozbiljno, čak i previše kompetitivno "shvaćeno", uzrokujući žestoku svađu među sudionicima, primjerice nogometašima. Međutim, moje dugoprugaško trčanje bilo je opuštenije - pedesetak sudionika protrčalo je stazom koja je bila znatno kraća nego što su je reklamirali, ali se zato protezala kroz prekrasnu šumu. Nakon utrke je sudionicima na raspolaganju bio pool party, a potom i ručak. Za razliku od tipičnog maratona koji se trči 21 kilometar, Queer polumaratom možemo definirati kao kombinaciju koju čine 13 kilometara i pool party - sigurno zvuči zabavnije!
Neki od sportova bili su uistinu profesionalno organizirani (sankcionirani od službenih tijela i profesionalaca za sport), dok su neki, poput trčanja, žrtvovali sve zakone i regulacije, a fokus im je premješten na stvaranje zajedništva i dijeljenje iskustava kroz rekreaciju. Sportovi poput istospolnog ballroom plesanja i muškog sinkroniziranog plivanja bilo su neobični, gotovo egzotični, samim time što postoje isključivo unutar LGBTQ zajednice. Drugi su sportovi često uključivali i straight prijatelje gay sudionika stvarajući tako realnu rekreacijsku situaciju unutar ovog jedinstvenog konteksta.
Osim sportova, tijekom festivala održan je i niz drugih aktivnosti poput predavanja, radionica i konferencija. Raspravljalo se o temama vezanima za biznis, rose funte koncept (iskorištavanje relativno visokih prihoda karakterističnih za gay identificirane muškarce u liberalno-tržišnim društvima) te analiziralo homofobiju u nogometu, kao i moguću organizaciju LGBTQ sportske mreže diljem srednjoistočne Europe. Na konferenciji o mreži bilo je zanimljivo slušati razgovor o drugačijim problemima s kojima se LGBTQ sport u različitim regijama suočava u današnje vrijeme. U Rusiji, na primjer, zbog zakona protiv "razvoja" homoseksualnosti udruge često ne mogu pronaći odgovarajuću lokaciju jer vlasnici sportskih klubova imaju potporu države u opstruiranju takvih događaja. S druge strane, činjenica da ruska LGBTQ organizacija još postoji i nastavlja redovito organizirati manifestacije indikator je kvalitetnog rada i volontiranja, pri čemu većinu odrađuju žene. Bilo je osvježavajuće čuti taj podatak s obzirom da su na EuroGamesu većinu činili muškarci, makar je tim organizatora bio heterogen. U Hrvatskoj fokalna točka bila je izgradnja i razvijanje LGBTQ zajednice te davanje potpore mladim LGBTQ identificiranim osobama kroz težak proces takozvanog "outanja". U Češkoj su problemi bili koncentrirani oko financiranja i mogućnosti stvaranja održivih udruga, a novčano podupiranih od strane članova. Prezentacije su pružile detaljan uvid u djelovanje predstavljenih udruga, ali shvatio sam kako intenzivna suradnja (osim solidarnosti, davanje potpore, pomoć s prijavama za stipendije) nije moguća zbog velike raznovrsnosti u problemima s kojima se suočavamo, kao i u modelima djelovanja i rješenjima kojima se pribjegava.
