Kapital i transrodnost

Zdravom razumu današnjeg europskog i američkog društva pripada distinkcija između spola i roda u kojoj je spol shvaćen kao vječna i nepromjenjiva prirodna podloga povrh koje različita društva konstruiraju promjenjive i nestabilne rodne identitete. Razdvajanje i razlikovanje spola i roda imalo je svoju ulogu (nedvojbeno važnu) u povijesti feminizma u pogledu denaturaliziranja određenih društvenih uloga i samim time njihovog problematiziranja, no s druge strane, svaka je denaturalizacija ujedno i afirmiranje nečeg drugog kao prirodnog. Koncept biološkog spola odavno nema funkciju u znanostima koje se bave ljudskim tijelom i njegovim nesvodivim raznolikostima, te danas obavlja isključivo onu funkciju koju je u početku imao, a to je pravno-političko razgraničavanje. Biološki esencijalizam danas ima isključivo konzervativnu svrhu obrane "Iz perspektive radničkih, građanskih i ljudskih prava, trans osobe su nerijetko isključene iz toga uopće budu subjektima građanskih i ljudskih prava"postojećih pravnih i političkih aranžmana naprotiv pokretima koji ih nastoje transformirati.

Historijski gledano, pojam spola nastaje u vremenima kad je bilo potrebno pravno razgraničiti muškarce od žena, jer nisu trebali imati jednaka prava. Nastao je davno prije nego što se znalo za kromosome (ili bilo koji drugi "presudni" kriterij spolne pripadnosti) i kasnija otkrića u relevantnim znanostima ipak nisu legitimirala taj navodno očit binarizam. A ako taj pojam nema legitimiteta u prirodnim znanostima, može biti legitimiran jedino zakonima i politikom specifičnih društava. Odnedavno, muškarci i žene imaju jednaka prava barem na papiru, no pravna funkcija spola ostaje. Tko smije sklopiti brak s kime? Koga ćemo obavezati na vojnu službu, ako ta obaveza postoji? Tko smije pristupiti određenim profesijama, a tko ne? Tko smije u parlament ako zakon propisuje da omjer muškaraca i žena mora biti 1:1? I tako dalje; spol je i danas pojam koji se mnogo češće koristi u diskusijama o tome tko ima pravo na što, nego što se koristi među znanstvenicima koji se bave ljudskim tijelima.

Spol je, dakle, također društveno uvjetovana kategorija, iako ne u posve istom smislu kao rod. Shvaćanje spola kao biološki uvjetovanog, nepromjenjivog i neizbježnog ipak se povlači za nama iz vremena kad je bio bitniji nego danas, kao rep koji još uvijek seže u stoljeća koja nam stoje za leđima. Pravno izjednačenje muškaraca i žena je nešto što se tek nedavno dogodilo (bolje rečeno, počelo događati) i još uvijek postoje potencijalne rupe koje se mogu izbušiti u takvoj društvenoj organizaciji. Pokreti za prava transrodnih i rodno varijantnih osoba nadopunjavaju nešto što su raniji feminizmi ispustili iz vida, boreći se za političke interese žena bez da propituju kako su kategorije poput muškaraca i žena "Zbog učestale diskriminacije, zlostavljanja i negativne atmosfere koju stvaraju poslodavke, kolege ili klijenti, mnoge trans osobe same napuštaju posao. Poznavala sam djevojku koju je konstantno transfobno zlostavljanje na poslovima koje je radila otjeralo u beskućništvo i prisilni seksualni rad u zamjenu za krov nad glavom"uopće nastajale i o kakvim političkim aranžmanima ovise; nasuprot tim pokretima stoje strujanja unutar feminizma koja se teorijski i praktički oslanjaju na binarni konstrukt spola, rame uz rame s konzervativnim društvenim snagama koja su općenito anti-LGBT i u transfobiji koja postoji u dijelovima ljevice i feminizma nalaze korisnog trojanskog konja za daljnje suzbijanje svega što je do sada postignuto borbama LGBT osoba i pokreta.

Kao i svaka druga LGBT borba, borba transrodnih i rodno varijantnih osoba ima ekonomsku i klasnu dimenziju koja nije vidljiva feministkinjama i feministima koje/i drže jedino do najstereotipnijih buržujskih prava, poput ženskih mjesta u parlamentima. Transrodne i rodno varijantne osobe teže dolaze do posla i češće rade ilegalne ili lošije plaćene poslove; a u društvu poput kapitalističkog rad predstavlja centralno mjesto integracije u društvo i svi koji su kronično nezaposleni suočavaju se sa svim zamislivim oblicima marginaliziranja. Dodajmo tome i činjenicu da je određen nivo nezaposlenosti pogodan interesima kapitala, te da oblici marginaliziranja koji proizlaze iz kronične nezaposlenosti jednog dijela populacije djeluju na način koji pogoduje eksploataciji radnika općenito. Neki su radnici i radnice transrodni i rodno varijantni, strukturalna opresija spram njih ih ne pogađa u izolaciji od toga, a ono što šteti jednom dijelu radničke klase u konačnici je detrimentalno svakome, osim naravno poslodavcima i ostalim investitorima. Koja je sprega kapitalizma i transfobije i na koji su način razni oblici klasificiranja i segregiranja po spolno-rodnoj osnovi kapitalu korisni? O tom i takvim pitanjima govori za nas Mia Gonan, povjesničarka umjetnosti i sociologinja, nekadašnji predavač u Centru za ženske studije i aktivni sudionik brojnih feminističkih i LGBT kolektiva.

Na koje konkretne načine transfobija pogađa transrodne osobe kao radnike i radnice? Koja nominalno zagarantirana radnička, građanska ili ljudska prava u praksi bivaju kršena po štetu transrodnih osoba?

Svoje iskustvo roda bih opisao kao rodno fluidno, ali budući da uglavnom prolazim kao cis, te da su moja dosadašnja radna iskustva bila, ne isključivo, ali velikim dijelom vezana uz poslodavce koji su LGBTIQ+ friendly, o ovom pitanju mogu govoriti na osnovi iskustava svojih prijateljica i poznanika, te na temelju istraživanja. Mnoge trans osobe službeno su nezaposlene ili rade u nesigurnim uvjetima. One koje jesu zaposlene, često zarađuju malo. Mnogi poslodavci ih ne žele zaposliti, a kad trans osobama bude ponuđena radna pozicija, vrlo je često iskustvo da prilikom donošenja dokumenata za zapošljavanje, ako oznaka roda u dokumentima ne odgovara izražavanju osobe, ona ipak bude odbijena, ili bez objašnjenja ili uz transfobno zlostavljanje. Čak i ako se uspiju zaposliti, trans osobe su često prve na listi za otkaz te im je onemogućeno napredovanje. Znam osobu koja ima adekvatne dokumente, ali je na nekoliko različitih radnih mjesta, nakon više godina rada, dobila otkaz kad bi se saznalo da je trans. Zato mnoge trans osobe naprosto nisu aut na radnom mjestu. Trans osobe često ne mogu biti na poslu odjevene kako žele, pogotovo kod poslova koji podrazumijevaju rodno diferencirane uniforme. Također, često ne mogu koristiti toalet koji žele. Zbog učestale diskriminacije, zlostavljanja i negativne atmosfere koju stvaraju poslodavke, kolege ili klijenti, mnoge trans osobe same napuštaju posao. Poznavala sam djevojku koju je konstantno transfobno zlostavljanje na poslovima koje je radila otjeralo u beskućništvo i prisilni seksualni rad u zamjenu za krov nad glavom. Također, poznajem dečka kojemu je na centru za socijalnu skrb rečeno da je jedina opcija za rješavanje njegove situacije Pozicije koje rad u pornografiji, seksualni rad i fizičku tranziciju jednoznačno označavaju kao opresivne ili emancipirajuće, ne samo da su međusobno homologne i moralističke, već idu na ruku TERFizmuzapošljavanje, iako su njemu narušeni i mentalno i fizičko zdravlje zbog neprestane izloženosti transfobnom nasilju u obitelji, zbog godina nošenja improviziranih bindera i loših stambenih uvjeta, što znači da će biti jako izazovno naći adekvatni posao koji će on biti u stanju redovito obavljati.

Iz perspektive radničkih, građanskih i ljudskih prava, trans osobe su nerijetko isključene iz toga uopće budu subjektima tih prava. Bilo da nemaju zaštitu koju jamče zakoni i kolektivni ugovori jer naprosto nemaju legalni posao, bilo da forme diskriminacije kojima su izložene na radu nisu regulirane zakonima i kolektivnim ugovorima. Cijeli niz prava ili olakšica, poput zdravstvenog osiguranja, proizlaze iz radnog statusa, pa ako su trans osobe disproporcionalno isključene iz legalnog rada, to znači da su one izuzete i iz niza prava koja se ne tiču striktno radničkih prava.

Zašto kapitalizam (barem u europskim i njima bliskim zemljama) enforsira binarni i esencijalistički rodni standard?

Kapitalističkom sustavu proizvodnje u interesu je što niža cijena rada te da što više vrsta rada, pogotovo onog koji ne stvara višak vrijednosti, ostane neplaćeno. U suprotnom, stvaranje viška vrijednosti pa onda i profita moglo bi biti ugroženo. Kako bi se osiguralo da neke vrste rada budu legitimno neplaćene, ili nisko plaćene, bez očekivanja pobuna radništva, potrebno ih je odvojiti (fizički i simbolički) od rada koji proizvodi višak vrijednosti, deprivilegirati u odnosu na tzv. proizvodni rad i naturalizirati ga kao prirodni atribut osoba s određenim fizičkim karakteristikama. Taj rad k tome biva fizički odvojen od produktivnog rada i velikim dijelom smješten u atomizirana kućanstva što otežava solidarnost, politizaciju i organiziranje radništva. Binarni i esencijalistički rodni standard dakle djeluje kao mehanizam društvene podjele rada, koja kapitalu omogućava ogromne uštede i time pomaže osiguravanju kontinuiteta akumulacije.

Procesi koji su se odvijali tijekom historijske primarne akumulacije kapitala, poput razvlašćivanja seljaštva, kolonijalnih osvajanja, širenja odnosa privatnog vlasništva odnosno privatizacije resursa, sfera života i znanja koja su do tada bila donekle komunalna (šume, polja, seksualnost, znanja o zdravlju, reprodukciji itd.) imaju bitnu rodnu dimenziju, a događaju se i danas prilikom svake krize akumulacije. Zato, u široj perspektivi, Uz daljnja promišljanja o razlozima i mehanizmima kojima se sprovode kapitalistički rodni režimi, ne smijemo zaboraviti i subjektivnu dimenziju rodabinarni i esencijalistički rodni režim možemo promatrati kao jednu od strategija akumulacije koja kapitalizmu omogućava uvijek nova prisvajanja tijela i seksualnosti, koja pak omogućavaju prisvajanja besplatnog ili jeftinog rada radi osiguravanja kontinuiteta akumulacije u dinamičnim društvenim uvjetima koji su upravo osobina kapitalizma. Ta nova prisvajanja se ne odnose samo na širenje kapitalističkih rodnih režima na geografska područja na kojima kapitalizam do sad nije bio dominantni način proizvodnje i društvene regulacije, već i na procese u već dominantno kapitalističkim društvima, poput privatizacije seksualnosti i kriminalizacije siromaštva, čiji je cilj dodatno devaluirati neka tijela kako bi se osigurala veća kontrola i pojeftinjenje velikih segmenata rada.

Rod, osim što ima svoju funkciju za kapital, ima i svoj bitno subjektivnu dimenziju. Iskustva ne-binarnih, rodno fluidnih i arodnih osoba nam potvrđuju da se analize roda nikako ne bi trebale svoditi samo na funkcionalistička objašnjenja njegove uloge za kapitalizam. Neki marksistički koncepti, poput realne apstrakcije, mogu biti od pomoći pri ilustriranju funkcioniranja roda, ali ga svakako ne opisuju i ne objašnjavaju dovoljno iscrpno.

TERF-izam se često predstavlja kao radnička ili čak marksistička alternativa liberalnom feminizmu; koliko je takvo samopredstavljanje opravdano?

TERF-izam se u svojim tvrdnjama poziva na "zdravorazumsko" znanje o tome da su "žene odrasla ljudska bića ženskog spola" i na znanost biologije (mada ne i na njezine novije spoznaje o spolnim karakteristikama) kao nekakva objektivno nadideološka polja znanja. Upravo su takvi pristupi predmet kritike marksističke varijante materijalizma, koja nastoji razaznati i objasniti logiku koja se odigrava "iza" kategorija koje uzimamo zdravo za gotovo, onakvima kakve se one prikazuju individualnoj svijesti, a sve u svrhu kritike i promjene postojećeg društva. Spol je jedna takva Transfobiji se moramo aktivno suprotstavljati pomoću praksi koje bar privremeno i lokalno slabe teror orođenog života: preispitivati vlastiti rod i ponašanje, poštivati svačije samoodređenje, nastojati koristiti rodno što neutralniji jezikkategorija, čiju su logiku nastojale opisati i eksplicirati feminističke i kvir teorije koje svoje metodološke korijene vuku upravo od Marksa, a koje TERF ideologinje nastoje delegitimirati označavajući ih ozloglašenim pojmom postmodernizma.

Riječ je dakle o manipulaciji kojom one na jednu stranu stavljaju radništvo, zdravi razum i biologiju, a na drugu buržoaziju te opskurne, nerazumljive akademske "postmoderne" teorije.

Na žalost, neke ne-TERF lijeve akademske feministkinje nasjedaju na tu podjelu pa šire zazor od kvir teorija koje također označavaju postmodernima i nerazumljivima. Unatoč svim problemima od kojih pati kvir teorija, ona se pojavila kao legitimna reakcija na propust marksističkih teorija da razviju vlastitu analizu jednog tako velikog segmenta ljudskog iskustva kao što su rod i seksualnost. Nije da se marksisti i marksistkinje prije pojave kvir teorije nisu bavili rodom i seksualnošću, ali tko se po tom pitanju oslanja na Alexandru Kollontai i Augusta Bebela, bojim se da neće daleko dogurati. Podijeliti teorije koje su se bavile rodom i seksualnošću na "ispravne" marksističke s jedne, i "neispravne", "postmoderne" s druge strane, znači ne poznavati povijest filozofije te znači da nas teoretizirati rod zapravo ne zanima već nas zanimaju nekakva tobožnja marksistička pravovjerja. K tome, perspektivu koja zanemaruje kompleksnost teme i nudi jednostavne, "zdravorazumske" odgovore na složena pitanja predstavljati kao "radničku" ili marksističku, znači upravo biti suprotstavljen proletarijatu.

Tijekom povijesti razne su se grupe, partije i organizacije (komunističke partije, odnosno "avangarda", sindikati itd.) predstavljale kao radničke i marksističke, odnosno htjele su zadobiti legitimitet pretenzijom na tobožnje predstavljanje pozicije radništva. Takvim grupama i partijama, koje su, između ostalog, težile uvlačenju sve većih segmenata proletarijata u nadnički rad, osvajanju državne vlasti radi kontrole radništva, tzv. kompromisu između rada i kapitala itd, uvijek su se suprotstavljale revolucionarne proleterske tendencije poput anarhista, lijevih komunista i drugih, kao i generalno proletarijat tijekom insurekcija. TERF-izam je jedna od tih grupa koje pretendiraju na legitimitet pozivanjem na radništvo, a upravo je dio konzervativne, ortodoksne ljevice, koja služi reprodukciji moći pojedinih grupa, pojedinki, akademkinja, odnosno određene političke Podijeliti teorije koje su se bavile rodom i seksualnošću na "ispravne" marksističke s jedne, i "neispravne", "postmoderne" s druge strane, znači ne poznavati povijest filozofije te znači da nas teoretizirati rod zapravo ne zanima već nas zanimaju nekakva tobožnja marksistička pravovjerjaklase i diskvalifikaciji uistinu radikalnih borbi.

Konačno, kako bi feminizam koji je socijalistički i radnički trebao shvatiti pojavu transfobije (i unutar feminizma i izvan njega) i kakav stav treba prema njoj zauzeti?

Pojavu transfobije u društvu možemo promatrati u kontekstu devaluacije određenih tijela i iskustava s ciljem daljnjeg pojeftinjenja rada i kontrole radništva. Iskustva trans i kvir osoba prijete naturalizaciji orođenosti nekih tipova rada, što remeti kapitalističku podjelu rada i strategije akumulacije na račun besplatnog i jeftinog rada osoba kojima je takav rad nametnut kao prirodni atribut.

Osnove za transfobne ideje već dugo postoje u teorijama i praksama nekih feminističkih struja, a ogledaju se prvenstveno u raznim varijantama esencijalističkog poimanja roda, donekle u kontinentalnoj feminističkoj ideji o utjelovljenosti mišljenja, nekim varijantama prakse separatizma, a onda i u naprosto pasivnom prihvaćanju ideje da su žene osobe s mogućnošću rađanja što je karakteristika skoro svih feminističkih struja. Zahvaljujući akademskom i stranačko-političkom segmentu feminističkog pokreta, neke pojedinke i grupe stekle su pozicije moći. Transfobija, koja se oslanja na prethodno spomenute ideje već prisutne unutar feminizma, ima funkciju zaštite tih osvojenih komadića moći u političkim grupama, nevladinim organizacijama, na fakultetima, u partijama, sindikatima i parlamentima.

Transfobiji se moramo aktivno suprotstavljati pomoću praksi koje bar privremeno i lokalno slabe teror orođenog života: preispitivati vlastiti rod i ponašanje, poštivati svačije samoodređenje, nastojati koristiti rodno što neutralniji jezik, u svojim grupama i kolektivima inzistirati na ne rodno stereotipnoj podjeli rada, ne rodno segregirati prostore, biti svjesnima situacija koje su potencijalno opasne za naše rodno ne normativne drugarice i pružiti im podršku, pružiti podršku drugarima tijekom tranzicije ili procesa traženja zakonskog priznanja roda, generalno im biti podrška u životu uz paralelno suprotstavljanje stisku institucija koje učvršćuju rod, poput obitelji, rada, zatvora itd.

Osim toga, kako bismo se suprotstavile TERF ideologiji, ne smijemo se zadovoljiti jednostavnim odgovorima na kompleksna pitanja niti se dozvoliti da se naša politička i  teorijska promišljanja ušutkaju pomoću etiketa "postmodernizam" ili "identitetska politika". Uz daljnja promišljanja o Binarni i esencijalistički rodni standard dakle djeluje kao mehanizam društvene podjele rada, koja kapitalu omogućava ogromne uštede i time pomaže osiguravanju kontinuiteta akumulacijerazlozima i mehanizmima kojima se sprovode kapitalistički rodni režimi, ne smijemo zaboraviti i subjektivnu dimenziju roda i to iz dva razloga.

Jedan je taj što se u lijevim kvir i trans krugovima provlači ideja da postoje načini rodnog izražavanja i odnosa prema tijelu koji su više kvir, više subverzivni, dok su drugi konformistički i podrazumijevaju pasivno prihvačanje rodnog binarizma. Tako se nerijetko fizička tranzicija implicitno čita kao konformistička opcija koja podrazumijeva neku razinu internalizacije transfobnih, cis-centričnih standarda. Da bi fizička tranzicija bila prihvaćena kao politički subverzivna, ona se mora distancirati od "transspolnosti" i prikazati se kao denaturalizacija roda, što se može ilustrirati ovim citatom Paula B. Preciada iz Testo Junkie: “I’m not taking testosterone to change myself into a man or as a physical strategy of transsexualism; I take it to foil what society wanted to make of me". Kao da je rod moguće denaturalizirati jednom gestom, vlastitom voljom. Takvi voluntaristički i moralistički pristupi vraćaju nas na feminističke debate iz sedamdesetih i osamdesetih godina, o opresivnosti ili emancipatornom potencijalu pornografije i seksualnog rada za žene. Pozicije koje rad u pornografiji, seksualni rad i fizičku tranziciju jednoznačno označavaju kao opresivne ili emancipirajuće, ne samo da su međusobno homologne i moralističke, već idu na ruku TERFizmu. TERFizam sve glasnije promovira ideju kako je tranzicija "lažno" rješenje za osobe koje su naprosto pasivne žrtve nametnutih rodnih normi, čime oduzimaju agensnost trans osobama dok se odluke cis osoba o vlastitom tijelu i dalje ne propituju. Nasuprot tome, moramo poštivati različitost rodnog, tjelesnog i seksualnog izražavanja bez moralizma.

Drugi razlog zašto ne smijemo izgubiti iz vida subjektivnu dimenziju roda i gledati na rod samo kao na epifenomen kapitalističke političke ekonomije, je taj što nam to omogućava rekonceptualizacije međuljudskih odnosa i nakon dokidanja kapitalizma, budući da ne možemo očekivati da će rod kao subjektivni element ljudskog iskustva odjednom i automatski nestati, a moguće je da bude upregnut u neki novi opresivni režim.

Najzad, moramo nastaviti raskrinkavati feminističke teorije i grupe koje pod krinkom radničke ili marksističke alternative liberalnom i postmodernom feminizmu šire rodni esencijalizam i transfobiju.