Novo prisuće - kršćanske teologije Trećeg svijeta

Teologija oslobođenja na latinoameričkom tlu oduvijek je postojala, samo nije oduvijek znala da se tako zove. No, od trenutka kada je imenovana pa do današnjeg dana, preko svojih pobornika, nije prestajala napominjati kako je drugačija kršćanska religioznost moguća

Novo prisuće podrazumijeva serijal informativnih članaka o kršćanskim teologijama Trećeg svijeta. Onima koje egzistiraju na samom rubu prozapadnog religijskog poimanja bivajući ili podcjenjivane ili odbacivane od strane uvriježenih dogmatskih struktura zbijenih u višestoljetne hijerarhijske nizove. Njihova narav nije stvorena iz šizme akademskog nadmudrivanja ili literarnog sukobljavanja, već iz puke nužde egzistiranja u dijelovima svijeta pogođenima opresijom, marginalizacijom i neimaštinom. Tako se sredinom prošlog stoljeća potiho počela službeno formirati jedna kritična svijest koja je uvriježeni pravac interpretacije Kristove vjere preispitala iz samog njenog srca i uspostavila neke nove koordinate kršćanskog vjeroispovijedanja. U punokrvnom povjerenju prema Trojedinom Bogu, ali sa konstruktivnom sumnjom u njegove tumače. Tako nastade latinoamerička teologija oslobođenja, kao direktan odgovor na siromaštvo, feministička kao direktan odgovor na seksizam, crnačka kao direktan odgovor na rasizam, afrička i azijska teologija kao direktan odgovor na problematiku neadekvatne inkulturacije evanđeoskog navještaja od strane službene Crkve. Valja napomenuti kako sve ove teologije ne predstavljaju sebe kao opoziciju dvomilenijskom sustavnom uređenju kršćanske religije, štoviše oni je bespogovorno prihvaćaju, no traže mogućnost saminterpretacije pojedinih kauzalnih odrednica koje nipošto nisu toliko bitne da naruše cjelinu, no itekako su važne u omogućavanju iskoraka jednog dijela vjernika od ruba socijalnog nerazumijevanja ka svjetlosti Evanđelja koje im to isto nerazumijevanje u svoj svojoj punini i dokida. Upravo ovaj trenutak treba prepoznati kao povijesni obrat koji kršćanstvo vraća na njegove izvorne principe jednakosti, solidarnosti i slobode kao ultimativne zahtjeve svog Navještaja. Navještaja koji će omogućiti kako novo prisuće onih koji su vjekovima bili gurani na sam rub postojanja tako i davanje nove svijesti onima koji su ih na taj rub i gurali. Teologije Trećeg svijeta, unatoč činjenici što su im mnogi već poslali telegrame sućuti, neupitno tu snagu posjeduju.

Latinoamerička teologija oslobođenja

Tumačenje Pisma od strane teologa oslobođenja slikovito se naziva militarističkim čitanjem i  uvijek nužno podrazumijeva prvotno odgovornost i dosljednost spram mjesta i vremena u kojima se propovijeda

Kontekst. Latinoamerička teologija oslobođenja nije tek vjeroispovjedni model u životu jednog vjernika, kao što je to većinski slučaj sa nominalnim kršćanstvom karakterističnim za zapadni način života, već je ona neprekidni ciklus uistinu posebnog bivstvovanja na vječnom balansu između čiste propasti i grčevitog preživljavanja u vjeri. Da ovo nije tek puka dramaturgija na pragu duhovne patetike lako se uvjeriti samo jednim letimičnim pregledom društveno-političke situacije u zemljama Srednje i Južne Amerike zatrovane malverzacijama krupnog kapitala i privatnih interesa moćnika usko vezanim kako za djelovanje transnacionalnih korporacija tako i za sam politički program Sjedinjenih Američkih Država. Stoljetna izrabljivačka taktika kolonizatora, a kasnije i netom spomenutih krugova koja je perfidnim šahovskim potezima matirala navedene krajeve, logično, dovela je do narodnog otpora. Jer biti kolateralna žrtva nečijeg ekonomskog poigravanja uistinu je zadnja stvar koju zdrav razum odobrava. To je od lokalnih pobuna dovelo do konkretnih revolucija, a zemlje Latinske Amerike itekako kroz svoju povijest mogu posvjedočiti o tome. Još od najranijeg razdoblja otkrića Novog svijeta pa sve naovamo, do trećeg tisućljeća, tinja taj žar otpora stranom tijelu fiskalnih manipulacija. Negdje unutar tog konteksta rođena je i "teološko-politička tema 'oslobođenja' koja uspostavlja novi kontekst i novu metodologiju kršćanskog razmišljanja o vjeri kao ispravno postavljenoj povijesnoj praksi"[1] koja kroz Crkvu žiteljima tog podneblja daje nadu i pruža uvid u mogućnost blagostanja.

To je na neki način vjeroispovjedna problematika koja se nastojala riješiti u određenim krugovima latinoameričkih biskupa čije je ideje na koncu, sad već legendarni peruanski biskup Gustavo Gutierrez, pretočio u prvi svojevrsni manifest teologije oslobođenja predstavljen na jednom njegovom predavanju srpnja 1968. u Chimboteu.[2] Konferencija latinoameričkih biskupa u Medellinu (24. kolovoza - 6. rujna 1968.) i Puebli (27. siječnja - 13. veljače 1979.) uglavnom je potvrdila iskazane stavove i uvjetno rečeno predstavila program teologije oslobođenja kroz četiri vida.

Prije svega riječ je o polazištu. Naime, ona svoj iskaz formira iz političke, etičke i evanđeoske opredijeljenosti za siromašne. Započinjući svoju priču o Kraljevstvu, ne iz božanske već ljudske perspektive, i to ne bilo koje, nego one čije je dostojanstvo toliko nagriženo djelovanjem raznoraznih političkih manipulacija da upravo poput jednog brazilskog radnika mogu reći kako je ono što zarađuju toliko malo da im tek dopušta reći kako još žive.[3]

Spasonosna je isključivo ona vjera koja je kroz ljubav djela, dakle oslobođenje. Od represije i marginaliziranja. Nažalost, mnogim rukoploženim osobama ovo nije jasno i to je uzrok znatnog udaljavanja vjernika od same institucije Crkve

To nas nadalje vodi do druge točke koja se tiče sociološke analize koju teologija oslobođenja primjenjuje u svom teološkom govoru. Preciznije rečeno, ona koristi, za mnoge kršćanske puritance spornu, marksističku klasnu analizu koja propituje uzroke koji su doveli do toga da se pojedina skupina ljudi proglasi moralno nepobitnom i vladajućom, a da svi drugi na takvo rješenje mahom šutke pristanu smatrajući kako je upravo ova podjela začetak svih društvenih zala.

Treći vid je također prirodan slijed izrečenog i odnosi se na hermenautiku latinoameričke vjere oslobođenja. Radi se o tome da ona kršćansku predaju ne tumači uvriježenim jezikom višestoljetne religiozne apstrakcije već polazeći od konkretnog društveno-političkog stanja koje daje odgovore na evidentna sociološka pitanja, a ne na metafizičke aporije smišljene u spokoju unutar samostanskih zidina. Tumačenje Pisma od strane teologa oslobođenja slikovito se naziva militarističkim čitanjem i  uvijek nužno podrazumijeva prvotno odgovornost i dosljednost spram mjesta i vremena u kojima se propovijeda, a tek potom, no ništa sa manje obzira, obveznoj literaturi Crkve prikupljenoj kroz stoljeća. Jer ljubav prema Bogu najbolje se iskazuje kroz ljubav prema bližnjem, upravo onako kako Isus svojedobno reče: "Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (MT 25, 45).

Četvrta, a samim time i posljednja stavka ovog kratkog izlaganja intencija teologa oslobođenja, odnosi se na njihovo izričito zahtijevanje da svi njeni napuci vrijede isključivo ukoliko se mogu pastoralno primijeniti. Drugim riječima, stavovi koji imaju kršćansku pozadinu bez praktične primjene jednostavno su nedostatni oblici govora o Bogu, jer spasonosna je isključivo ona vjera koja je kroz ljubav djela, dakle oslobođenje. Od represije i marginaliziranja. Nažalost, mnogim rukoploženim osobama ovo nije jasno i to je uzrok znatnog udaljavanja vjernika od same institucije Crkve. 

Doprinos. Doprinos latinoameričkih teologa oslobođenja počiva upravo u tom što su detektirali ovu nepogodnost suvremenog doba i dali Riječi Božjoj jedan osobit, ljudski, topliji značaj dajući do znanja kako i na ulicama najugroženijih sredina još uvijek nalazi vjera koja umije razumjeti potrebe ubogih dajući im snagu u Božje "obećanje koje vezuje čovjeka za budućnost, otvarajući mu smisao za povijest".[4] Daleko je to od one europske političke teologije pojačane sa sjevernoameričkim aditivima (teologija ljudskog napretka i teologija revolucije) koja svoja promišljanja preuzima, obrađuje i definira unutar akademskog kruga, jer je ovdje riječ naprosto o teologiji sa geopolitičke ivice ispisana rukom teologa duboko involviranih u proces oslobođenja vlastitog doma od grijeha struktura i inih zala.

Treba itekako pripaziti da vjera ne postane dobar izgovor za revolucionarne pretenzije pojedinaca i da ne ogrezne u puko politikantsko licitiranje ideologijama i sumnjivim društvenim teoremama što je ujedno i najveća kritika latinoameričke teologije oslobođenja od strane službenog rimokatoličanstva

S druge pak strane treba itekako pripaziti da vjera ne postane dobar izgovor za revolucionarne pretenzije pojedinaca i da ne ogrezne u puko politikantsko licitiranje ideologijama i sumnjivim društvenim teoremama što je ujedno i najveća kritika latinoameričke teologije oslobođenja od strane službenog rimokatoličanstva.[6] Zabrinutost, naime, ide u pravcu bojazni o prenaglašavanju socijalnog konteksta u dimenzije oslobođenja koji zatomljuje njen ishodišni smisao: oslobođenje od robovanja grijehu što potiho dovodi do "prekomjerne" uporabe ovozemaljskih rješenja i mjesto da se spas traži kroz navještenje Božje riječi, pribjegava se primarno društvenim utopijama i ideologijama; u ovom slučaju marksizmu. A to, smatraju, lako dovodi do zablude kako siromašni nisu samo oni kojima Isus kao najpotrebitijima dolazi prvi, već se oko njih stvara određena atmosfera privilegirane klase. Sve nas ovo dovodi do uloge Isusa Krista kao jedine izravne mogućnosti uspostave vječnih bogoduhih pravila shvaćajući da smo, isključivo putem njegova sebedanja, mi u stanju ispravno iščitati naum Božjeg Kraljevstva. I to ne samo kao onog koje se objelodanjuje kroz Gospoda Spasitelja, već koji se proklamira i kroz Gospoda Osloboditelja. Boga koji angažman siromašnih, kroz svoje povjerenje (1 Sam 2:1-10, Lk 1), pretvara u povijesnu snagu društvene reforme i temelj Nadi koja ljudskoj civilizaciji omogućuje da pomirenjem unutar sebe ostvari  budućnost kroz Krista Osloboditelja, jer na koncu i "Nebo zavisi samo o tome što činimo na Zemlji i sa Zemljom".[7]

To, naravno, ne znači kako Kristovo Oslobođenje može biti reducirano pukim političkim oslobođenjem, no ono nije ni van njega. Radi se, naime, o tome da ne postoje dvije vrste oslobođenja, ono Sinovsko i ono ljudsko, već je to "otajstvo slobode vjekovima skrivano i prešućivano" (Kol 1:26, Rim 16:25), jedinstveno nastojanje Boga i čovjeka jer "ne postoje dvije povijesti, nego samo jedna"[8]. Upravo je to ono što se naziva Oslobođenjem.

Trenutak tog ostvarenja, u kojem siromašni i obespravljeni postaju kreatori vlastite sudbe (a ne tek puki promatrači), daje uvid u jednu primjenjiviju i senzibilniju kristologiju koja otvara vrata za istinskiju praksu kršćanske ekleziologije. Takva nova Crkva odstranjuje staru praksu kumovanja najodgovornijih u zajednici vjernika sa represivnim aparatom i od nedostižnih religijskih institucionaliziranih dveri silazi među svjetinu čineći vjeru ljudima pristupačnijom. Boljom. Nadahnutijom. Da i ugnjetavači kroz to shvate pogrešnost svojih postupaka. Ovo je vrlo važno, jer tek tada ujedinjenje u Kristu dostiže svoju potpunu puninu izmirenih razlika koja nosi nadu u postojanje Crkve u budućnosti. Ova se ideja rađa kroz već spomenuto militarističko čitanje Pisma, no ta politička dimenzija evanđelja upravo i jest eksplicitno ostvarenje svekolike pravice jer obespravljeni, kroz mogućnost djelovanja, razbijaju iluziju o teološkoj opravdanosti vlasti koja ugnjetava i tlači, što se kroz pokajanje grešnih i očitava. Evanđelje se, naime, ne može poistovjetiti niti sa jednom društveno-političkom teorijom jer snaga njegova oslobođenja nadilazi svu limitiranost povijesnih socijalnih postulata.

^{[1] Rosino Gibellini, Teologija dvadesetog stoljeća (Zagreb: KS, 1999.), 350.}

^{[2] Osim samog Gutierreza bitno je spomenuti još neke važne ličnosti ovog pokreta i njihova djela. To su: Juan Luis Segundo sa djelom} "^{From society to theology" (1970.), Rubem Alves sa} "^{Religion: Opium of the people or instrument of liberation" (1969.), Lucio Gera sa} "^{Notes for an interpretation of the Argentine Church" (1970.), Leonardo Boff sa} "^{Jesus Christ Liberator" (1970.), Jose Miguez Bonino sa} "^{Doing theology in the revolutionary situation" (1975.) i Jon Sobrino sa} "^{Christology at the Crossroads" (1978.).}

^{[3] Leonardo Boff, Crkva, karizma i vlast (Zagreb: Stvarnost, 1982.), 44.}

^{[4] Jurgen Moltmann, Teologija nade (Rijeka: Ex libris, 2008.), 110}

^{[5] Dietrich Bonhoeffer, Otpor i predanje (Zagreb: KS, 1974.), 164.}

^{[6] Kongregacija za nauk vjere na čelu sa Josephom Ratzingerom, 1984. godine izdala je Upute o nekim aspektima teologije oslobođenja u kojima se kritički osvrće na latinoameričku teologiju smatrajući kako je njen nauk u jednom djelu posve zastranio od službenog stava Rimokatoličke crkve.}

^{[7] Boff, Crkva, karizma i vlast, 151.}

^{[8] James B. Nickoloff, ur., Gustavo Gutierrez - Essential writings (New York: Orbis Book, 1996.), 79.}

^{Branko Sekulić, autor ovoga serijala, uspješno je završio jedanaest semestara Teološkog fakulteta Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu i dva semestra edukacije Centra za mirovne studije. (op.ur.)}