Jodi Dean, američka profesorica političkih znanosti i autorica nekolicine knjiga o suvremenom prostoru i mogućnosti političkog, kao i utjecajnog bloga na kojem se nalaze i analize recentnih događaja, u Hrvatskoj je gostovala već nekoliko puta. U organizaciji Multimedijalnog instituta govorila je o komunikacijskom kapitalizmu, a nedavno smo je ponovo imali prilike čuti na Zelenoj akademiji, gdje je održala predavanje o Occupy pokretu. Nakon pomalo teatarskog predavanja koje je ponekad zbog brzine bilo teško pratiti, Jodi se pokazala puno boljom u diskusiji koja se ticala otvorenih alata i vjerojatno bila jedan od najboljih trenutaka Zelene akademije. Između hakera i marksista, Jodi Dean svojim razumijevanjem komunikacijskog kapitalizma kao duboko depolitizirajuće snage, ovdje predstavlja sponu u razumijevanju suvremene ekonomsko-političke formacije. Razgovarale smo na viškoj plaži, uz fijuk vjetra i zvonjavu crkve, pušeći švercane bosanske cigarete.
Možete li nam objasniti model komunikacijskog kapitalizma i specifičnu iluziju koju on proizvodi?
Uloga novih tipova korporacija je da izmješta političku energiju od stvarnog konflikta u okolinu u kojoj može biti komercijalizirana
Komunikacijski kapitalizam je oblik kasnog kapitalizma koji smatra da će se vrijednosti proglašene centralnim za demokraciju - ideali pristupa, inkluzije, diskusije - realizirati kroz ekspanziju i intenzitet globalnih komunikacija. Ta konvergencija koja kaže -imamo sada materijalne kapacitete da realiziramo ideale participacije u tehnologijama umreženih komunikacija - nije, međutim, omogućila pravedniju raspodjelu i drugačije modele življenja ili pak aktivnije političko organiziranje i odlučivanje, već je zapravo osnažila neoliberalni kapital.
Da li je tome moralo biti tako obzirom na početni emancipatorski potencijal digitalnih mreža?
To nije moralo biti tako, to nije nužan koncept, on je uvjetovan specifičnom povijesti kapitalizma u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. Tvrdnja je da sada svi možemo participirati, samo treba omogućiti pristup internetu i svačiji glas se odmah čuje. Problem je u tome - da mi zaista imamo sve te mogućnosti da govorimo i izrazimo mišljenja, ali nema stvarne političke registracije ovih ideja. Ne postoji mjesto u političkom sistemu gdje se sva komunikacija registrira. Umjesto toga, sva komunikacija omogućava sve veći napad kapitalizma na naš svakodnevni život. Kada sam predavala digitalne medije svojim studentima, oni su znali reći - "Twitter postoji da bi Lady Gaga mogla razgovarati sa svojim fanovima". I oni su zapravo u pravu - to je primarni način ekstenzije popularne kulture i komercijalno usmjerenog kapitalističkog društva, a mnogo manje oruđe za stvarno političko neslaganje i politički otpor. Ne možeš imenovati neprijatelja i nema političke registracije.
komunisti.jpg
Koja je uloga digitalnih korporacija u novoj preraspodjeli moći?
Ideološki ili politički govoreno, uloga novih tipova korporacija je da izmješta političku energiju od stvarnog konflikta u okolinu u kojoj ona može biti komercijalizirana. Sav naš politički govor postaje način za blogove da dobiju klikove, za Facebook i Twitter da raste i onda će možda mainstream mediji preuzeti nešto od toga - ali zapravo taj naš govor postaje samo medijski sadržaj koji cirkulira uokolo. Dislocira i relocira politiku u medijski prostor, daleko od stvarnog područja konfrontacije s moći.
Kako onda graditi društveni pokret koji je s jedne strane prisiljen komunicirati, a s druge biva uhvaćen u mrežu komunikacijskog kapitalizma?
Liberalno-demokratski sistemi kakve imamo su bazirani na laži i na iluziji da to nije veliki problem, kao da će glasanje ili zastupnička vlada riješiti sve
Najvažnija stvar je da se društveni pokreti prestanu fokusirati na medije i da se fokusiraju na političku volju i izgradnju te volje umjesto naglaska na informiranju ljudi. Na primjer, konflikt oko pitanja abortusa je velika politička tema u SAD-u; ali tu nije stvar u tome da desničari nemaju dovoljno informacija, tu se radi o funadmentalno različitom političkom pogledu, a time se ne bavimo ako sva politika postaje medij. Ili drugi primjer - unutar Occupy Wall Streeta, mnogi su bili zainteresirani za različite medijske platforme. Puno energije troši se na proizvodnju medijskih platformi, ali to ne vodi nikamo - samo reproducira istu stvar u drugačijem kontekstu. Diskusije koje se vode ne idu dalje od medija, ne idu u pravcu zahtijeva - sad postavljamo zahtjeve ili sad formiramo političku stranku ili slamamo nešto. Ono što dobivamo je samo više razgovora, više blog postova - pa neki žele novi sajt, drugi žele agregirani web site - i sva politička energija se miče od konflikta s kapitalom u diskusiju o tome što su naši mediji. To je fundamentalno mehanizam istiskivanja. I zato je to jako zanimljivo - zašto je neoliberalni kapitalizam najekstremnija sila privatizacije i eksproprijacije ljudskih života i sudbina? Kako je moguće da se sve to desi ako imamo tako nevjerojatno demokratičan digitalni medijski aparat? Ako su obje ove stvari točne - zašto se to događa? Ja mislim da je to zato što medijski aparat istiskuje i miče političku energiju dalje od konflikta kapitala.
Jedna od vaših knjiga nosi naslov Demokracija i druge neoliberalne fantazije. Kakav je odnos demokracije i kapitalizma?
Demokracija je u principu vladavina naroda. Kapitalizam je eksploatacija nekih za dobrobit nekolicine. Ova dva sistema su nekompatibilna jedan s drugim. Ako imate demokratski princip vladavine naroda, ne možete imati kapitalizam jer to bi značilo da je eksploatacija dozvoljena. Liberalno-demokratski sistemi kakve imamo su bazirani na laži i na iluziji da to nije veliki problem, kao da će glasanje ili zastupnička vlada riješiti sve. Ali Lenjin je tu bio u pravu - zastupnička vlada zapravo štiti kapitalistički ekonomski sistem, ona ne osigurava vladavinu naroda.
Ako su liberalno-demokratski sistemu bazirani na laži, za što se vi zalažete i koju vrstu društva priželjkujete?
Jedna od uzbudljivih stvari na novom intelektualnom povratku u komunizam je izazov da ponovo razmišljamo o ovoj kategoriji i da prepoznamo da je postojao jedan set ekperimenata, stvari koje su bile uspješne i stvari koje su bile promašaji
Za komunizam. Ali mislim da nitko još ne zna kako to izgleda. Jedna od uzbudljivih stvari u novom intelektualnom povratku u komunizam je izazov da ponovo razmišljamo o ovoj kategoriji i da prepoznamo da je postojao jedan set ekperimenata, stvari koje su bile uspješne i stvari koje su bile promašaji. Izazov je u tome da sada te eksperimente popravimo. Volim razmišljati o terminu suverenitet naroda, to je možda suvremeniji način na koji razmišljamo o diktaturi proletarijata. Razlog zbog kojeg koristim suverenitet, a ne diktaturu, jest što je diktatura proletarijata mišljena tranzicijski i privremeno, a suverenitet trajno. A da bi komunizam funkcionirao, to mora biti trajna refleksija nas samih o tome kako - na pravedan i ravnopravan način - živimo i radimo zajedno. To nije kao da rješavate problem - to je početno opredjeljenje, a ne krajnji rezultat.
Što s onima koji ne prepoznaju te iste vrijednosti? Koji žele bonuse, vile, jahte?
Oni to mogu željeti, ali ne mogu imati. Nadam se da bi se s vremenom te težnje promijenile. Odgovarajuće obrazovanje bi također pomoglo.
Ali mi smo imali odgovarajuće obrazovanje da bi u samo desetak godina neki drugi identiteti preuzeli vodstvo. Neovisno o tome kako ćemo tumačiti ex-YU iskustvo, ono što je zanimljivo je potpuna promjena društvenog tijela i žudnji u vrlo kratkom periodu - sada je OK komercijalizacija obrazovanja i privatni zdravstveni sustav.
Ali takodjer ste imali snagu kapitalističkog Zapada koji je konstantno vodio ideološki rat.
Da li klase koje su sada potčinjene u kapitalizmu kažu: OK je nemati besplatno obrazovanje ili zdravstveni sustav? Ili su novo-privilegirani oni koji guraju tu ideologiju? Pored njih, uvijek ćete imati ljude koji su zbunjeni, ili ljude koji vjeruju u lude stvari. Ali ja mislim da je dio ideološke borbe prepoznavanje toga. Jedan od loših načina na koji se ovo manifestira u Sjedinjenim Državama je da neki dijelovi srednje klase i ugroženog dijela radničke klase vide svoju djecu u užasnim gradskim školama i onda podržavaju oblik tržišnog pristupa obrazovanju - mi to zovemo vaucher sistemom - kombinacije poreza i privatnog prihoda. Misle da je to bolje od javnog obrazovanja, koje je loše. Dakle, ljudi koji su zbilja potlačeni našim kapitalističkim sistemom zapravo ga žele dalje osnažiti. Ali razlog tome je što je javni sistem progresivno napadan, osiromašen i prepušten propadanju. Republikanci kažu: "Država je loša, izaberite nas i mi ćemo vam pokazati koliko loša". Ali oni će je progresivno napraviti sve lošijom. Tako da nije iznenađujuće da neka tržišna rješenja izgledaju primaljivo.
lela-jodi.jpg
Koliko je važno svjedočiti vlastitim primjerom ili kako živjeti unutar kapitalizma?
Prvo, treba prepoznati da kada živite u potpuno kapitalističkom sistemu, ne možete živjeti kao komunist. To je jedna od stvari koje kapitalizam dobro čini - on briše sve druge opcije. I pogrešno je misliti da, ako sam komunist, moram živjeti u komuni na nekom poljoprivrednom imanju i nikada dotaknuti ništa drugo. To je pogreška na koju nas navodi kapitalizam. Jer što bi značilo živjeti kao komunist individualno u kapitalističkom društvu? Prvi korak bi bio prepoznavati proizvodne odnose kojih ste dio. I ponašati se na način koji nije eksploatacijski. Ali već to je teško. Uvijek gledati koja je pozicija eksplotiranih ljudi u određenoj situaciji. Ali ne mislim da je rješenje u kupovanju ispravnih proizvoda, to je također komercijalni pristup. U kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim godinama postojao je pokret "povratka u tvornice", koji je poslao razne vrste partijskih kadrova da žive kao radnici, i to je bio promašaj; to znači da živite težak život i da nemate vremena za politiku. Za mene je to nešto poput buržoaskog stava - evo, sad ću se žrtvovati i živjeti na taj način, ali da li to zaista pomaže ikome, da li je dobro da akademik uzme posao vozača autobusa, ili on time uzima posao nekome tko nema izbor? Ovo nije jako dobar odgovor na pitanje osobnog, ali ne razmišljam o komunizmu kao lifestyle politici. On se sada mora organizirati za preuzimanje državne moći, kako bi mogao fundamentalno promijeniti odnose vlasništva.
Rad sve više, inetrnacionalno, postaje prekaran rad. Kakve su tu mogućnosti među-sektorskih i globalnih perspektiva?
Što bi značilo živjeti kao komunist individualno u kapitalističkom društvu? Prvi korak bi bio prepoznavati proizvodne odnose kojih ste dio
Zbog mog socijalnog položaja u akademskoj proizvodnji, ja često dolazim u doticaj s kulturnim i kognitivnim radnicima i tom vrstom prekarnog rada. Ali sada se s tom vrstom rada suočava sve veći broj radnika u tvornicama u SAD-u - česti su slučajevi restrukturiranja kompanija, npr. u automobilskoj industriji, kada svi radnici bivaju otpušteni, i onda ponovno primljeni na posao, ali pod drugim, gorim uvjetima. To je vrsta ponovljenog procesa. Radnici se otpuštaju ili tvornica bankrotira, sindikati se raspuštaju, a radnike se onda možda ponovno zapošljava jednog po jednog po specifičnim kratkotrajnim ugovorima. Prekarnost se širi preko različitih sektora. Ima li smisla razmišljati o načinima sindikaliziranja prekarnih radnika? Možda, ali ne na način da imamo pregovore koje se trude oko malih ustupaka, već pregovore koji kažu da kao kolektivna snaga možemo djelovati snažno u političkom smislu. Nema smisla ići natrag u pravcu sindikalne svijesti za djelatnosti koje više ni ne postoje. Ali mora postojati način za prekarne radnike da se organiziraju i ujedine i osjete svoju kolektivnu snagu. Problem je u tome što se mnogi boje reći - "OK, mi nećemo više pisati tekstove pod dosadašnjim uvjetima" - jer postoji barem pet drugih ljudi koji hoće. Zato je dio s organiziranjem krucijalan u ovoj priči.
Koja je mogućnost izgradnje potpuno internacionalnog pokreta i stvaranja globalnih rješenja?
To nije više stvar izbora ili alternative. Jer sve je već internacionalno, kapital je internacionalan. Rastuća globalna opozicija kapitalu je internacionalna. Ono što je strašno uzbudljivo u trenutku u kojem smo mi sada je da internacionalni dio također dolazi odozdo. Ne postoji diktat organiziranog internacionalnog pokreta, već su uvjeti koje iskušavamo pod kapitalizmom slični, i onda ljudi odgovaraju na slične načine i uče od reakcija svih drugih. Kako učimo, tako donosimo sva ta iskustva i primjenjujemo ih u našem vlastitom kontekstu. Tu ih i mijenjamo jer - zakoni su drugačiji, drugačija je kultura... Promjena dolazi u globalnu juhu, i to može također kreirati nove promjene drugdje. Tako da postoji vrsta reciprociteta koja prije nije bila zamisliva niti moguća. Ovdje nam digitalni mediji zapravo pomažu, ali samo zato što već postoji politička akcija, akcija na ulicama i veze među ljudima.
Vezano za trenutačne američke izbore - glasate li vi? Koliko smisla ima glasanje u dvopartijskom, Wall Streetom financiranom sistemu?
Koja je uloga teoretičara u političkim borbama?
Najbolja uloga koju politička teorija može zauzeti je osiguravanje oružja. Pružamo argumente i ideje koje, ako su korisne za aktiviste i ljude u društvenim pokretima - oni će ih preuzeti i iskoristiti za borbu. Ako nisu, one samo generiraju intelektualnu tvornicu. Ali u idealnom svijetu - mi pružamo oružje. Loši momci također osiguravaju oružje. Neoliberalni teoretičari, konzervativni teoretičari, osiguravaju argumente koji se dalje preuzimaju u njihovim okruženjima. Postoje i ratovi ideja.
