Naličje "Arapskog proljeća" u Venezueli

Dok čavisti kliču "la Lucha sigue", Venezuela ulazi u iznimno burno razdoblje jer je očito da se "Ujak Sam" iz SAD-a vratio u svoje dvorište.

Sredinom veljače započeli su oporbeni protesti u Venezueli, koje većina zapadnih medija interpretira kao pobunu studenta zbog teškog ekonomskog i sigurnosnog stanja u zemlji. Visoka inflacija, nasilje te nedostatak hrane u tom se kontekstu navode kao "okidači za studentske prosvjede", potaknuti lošom ekonomskom politikom bolivarske vlade.

Pri takvoj analizi stanja, pristupa se uglavnom izvještavanju iz oporbenog rakursa, u kojem se okrivljuje predsjednik Nicolás Maduro i "nesposobna diktatorska vlast" za "teško ekonomsko stanje". Međutim, ponešto drugačiju stranu priče iznosi George Ciccarietllo Maher, profesor sa Sveučilišta u Philadelphiji. Naime, Maher ističe kako protestima u Venezueli treba pristupiti u širem kontekstu, zanemarujući pri tome stereotipno "suosjećanje" kada su posrijedi studentski prosvjedi. Prema njegovom išljenju, opozicija koristi studentsku mobilizaciju s ciljem svrgavanja demokratski izabrane vlasti.

Širi kontekst trenutnih prosvjeda u Venezueli svakako treba promatrati i u okviru inzistiranja Sjedinjenih Američkih Država "na demokratskim procesima", odnosno odbijanju priznavanja legitimiteta Madurove predsjedničke pobjede kao i u izvaninstitucionalnom djelovanju oporbe. Stoga su mnogi analitičari, nakon Chavezove smrti, a uslijed postizbornog nasilja, predvidjeli kako bi uskoro u Venezueli moglo doći do "Arapskog proljeća", odnosno pokušaja rušenja Madurove vlasti.

Gotovo je cijeli period, od ožujka do prosinca 2013. godine, za kada su bili predviđeni lokalni izbori, obilježen iščekivanjem nasilnog djelovanja opozicije. Scenarij kojem svjedočimo danas bio je predviđen, između ostalih, i od Aristóbuloa Istúriza, koji je na konferenciji za novinare sredinom lipnja 2013. izjavio kako postoje indicije da će oporba iskoristiti prosinačke izbore za destabilizaciju zemlje.

Na izborima održanim 8. prosinca 2013. godine, PSUV (Partido Socialista Undio de Venezuela) osvojila je više od 70 posto glasova. Kao i u svim dosadašnjim slučajevima, međunarodna je promatračka zajednica zaključila kako su na ovim venezuelanskim izborima poštivane sve demokratske norme. Unatoč tomu, opozicija je ljude pozvala na ulice zbog, kako je i The Economist naveo, "potkopavanja ekonomije i demokracije".

Uslijed djelovanja opozicije i zapadnih medija, početkom veljače došlo je do izbijanja nereda u kojima su do danas stradale 34 osobe

Unatoč izbornom porazu, opozicija je dakle početkom veljače mobilizirala svoje pristaše zbog, kako su naveli, visoke inflacije, nesigurnost u zemlji te lošeg ekonomskog stanja u državi. Uslijed djelovanja opozicije i zapadnih medija početkom veljače došlo je do izbijanja nemira, u kojima je do danas stradalo 34 osobe.

Sukobi su započeli u pokrajini Táchira, odnosno u gradu San Cristobalu, na granici s Kolumbijom. Kao neposredan povod sukoba bio je pokušaj silovanja studentica nakon kojega su, većinom na privatnim fakultetima, organizirani prosvjedi. Iz ovog početnog motiva, ubrzo su se mogli čuti uzvici kako u Venezueli nikada neće zaživjeti "kubanski tip diktature". Polako je svima postajalo jasno kako sukobi nemaju veze s navedenim problemima u državi, već da su stvarni ciljevi oni koje opozicija ima već gotovo 14 godina: rušenje Bolivarske revolucije.

Treba istaknuti kako je, uostalom, kao i u uvijek u sličnim situacijama (Ukrajina, Arapska proljeća) bitan podtekst cjelokupne situacije.

Henrique Capriles Radonski; Foto: Walter Prado

Za Venezuelu i događanja vezana uz trenutne proteste iznimno je važno osvrnuti se na novinarski narativ koji zapadni mediji stvaraju. Naime, prilično kompleksna slika stanja u Venezueli prikazuje se u okvirima loših holivudskih filmova o dobrim i lošim momcima. U takvom je binarnom odnosu Maduro loš a opozicija dobra. Stoga valja istaknuti nekoliko elementa koji se navode u ne toliko navijački nastrojenim medijima.

Prvo: tko su studenti? Naime,  prosvjedi u Venezueli, premda se pokušavaju svrstati u kontekst studentskih ustanaka, daleko su od istine, barem prema izjavama Roberta Lovatoe. Naime, Lovato je kao novinar tijekom veljače boravio u Caracasu, izvještavajući za Al-Jazzeru. U intervju za Democracy Now naglasio je specifičnu strukturu prosvjednika, ali ujedno i apsurdnost prosvjeda, ističući kako većina navedenih predstavlja iznimno bogatu klasu, čiji "psi nosi ogrlice čije cijene prelaze iznos prosječne plaće u Venezueli". Miguel Tinker Salas također navodi kako se stvara pogrešan dojam da je većina studenta protiv trenutne vlade. Stoga ističe kako većinu protuvladinih studenata čine polaznici privatnih fakulteta. U kontekstu se navedenoga ignorira činjenica kako je Bolivarska revolucija u okviru socijalnih misija (Misión Scure, Misión Robinson I, II, Misión Ribas) omogućila gotovo besplatan pristup obrazovanju svim društvenim slojevima.

Većina medija koristi sintagmu "mirni prosvjednici". Međutim, u nekim napisima se ističe kako prosvjednici koriste nasilne metode, koje između ostalog uključuju blokade na cestama i upotrebu Molotovljevih koktela

Drugo: "mirni prosvjednici i dekapitacije". Većina medija, izvještavajući iz Venezuele i opisujući stanje u zemlji, koristi sintagmu "mirni prosvjednici". Međutim, u članku What is happening in Venezuela?, navodi se kako prosvjednici koriste metode u Venezueli znane kao guaribma. Radi se o nizu nasilnih elemenata, koji između ostalog uključuju blokade na cestama te upotrebu Molotovljevih koktela. Posebno je uznemirujući način na koji se opozicija obračunava s modorizadosima (vladine pristaše; ime dobili po motorima koje koriste kao prijevozna sredstva). Naime, temeljem uputa umirovljenog generala Ánglea Vivasa, "mirni" su prosvjednici na cestama, s jedne strane ulice na drugu, postavili konope s čavlima, koji imaju za cilj rušenje vladinih pristaša s motora. Pri tome, zbog čavli koji su postavljeni s obiju strana konopa došlo je do dekapitacija 29-godišnjeg  Elivsa de la Rose, koji je na motoru naletio na "Vivasovu zamku".

Osim ovakvih metoda, "mirni prosvjednici", kako ističe Frederico Fuentes u Green Left Weeklyju, uništavaju vladine zgrade, pale policijske automobile te otimaju vozila koja prevoze hranu i medicinske potrepštine. Fuentes navodi kako tek u takvim slučajevima dolazi do intervencije Nacionalne garde.

Treće: Sjedinjene Američke Države i oporba. Uzimajući u obzir činjenicu kako SAD godinama financira "nevladine udruge", između kojih i Súmate, a u koju je direktno involvirana i jedna od najžešćih protivnica Bolivarske revolucije María Corina Machado, nemoguće je oteti se dojmu kako SAD, iako to mnogi nastoje banalizirati, stoje iza ovih najnovijih pokušaja rušenja vlasti u Caracasu. Proklamirana banalnost ovakvih optužbi, od strane zapadnih medija i Bijele kuće "pada u vodu", ako se uzme u obzir povijesni kontekst. Naime, dovoljno je prisjetiti se američkog "podupiranja demokratskih procesa" na ovom kontinentu od Gvatemale (1954.), Čilea (1942.), Venezuele (2002.), Haitija (2004.), Hondurasa (2009.) do Paragvaja (2012.). Ovim kratkim presjekom vidljivo je kako određene strukture nisu napustile uhodani modus operandi niti nakon pola stoljeća. U Counterpunchu objavljen je članak Washington Seeks Regime Change in Venezuela, u kojemu se navodi kako trenutno stanje u Venezueli predstavlja kulminaciju dosadašnjih nastojanja Washingtona da destabilizira Venezuelu.

U okviru navedenog, a činjenice koja nadilazi banalnost, Eva Golinger objavila je krajem 2013. godine dokument pod nazivom Strategic Venezuelan Plan, kojega je izradila Međunarodna demokratska fondacija (Democratic Internationalism Foundation), na čelu s bivšim kolumbijskim predsjednikom Álvarom Uribeom (američki saveznik; 2010. zalagao se za međunarodnu intervenciju u Venezueli) te američkim konzultantskom tvrtkom FTI Consulting. U dokumentu se navode akcije koje trebaju izazvati stanje kaosa u Venezueli, od sabotaža opskrbe električnom energijom do stvaranja ekonomske krize (nestašice hrane) s ciljem okrivljavanja trenutne vlade za vođenje loše ekonomske politike, što bi rezultiralo upravo stanjem kojem danas svjedočimo. Na sastanku, na kojem je izrađen dokument bila je, između ostalih istaknutih opozicijskih čelnika, i prethodno spomenuta María Corina Machado, koja je za CNN izjavila kako je cilj prosvjeda uvođenje slobode i mira nasuprot autoritativnoj vlasti. Međutim, ovakve vijesti zaobilaze većinu naslovnica zapadnih medija. Nakon svega navedenoga, novinarka poznata po svome "objektivnom izvještavanju" Christiane Amanpour upitala je Madura s nevjericom u glasu "vjeruje li on doista da su prosvjednici ekstremisti".

Venezuelansku oporbu možemo interpretirati kao svojevrsni produkt američke pomoći te indoktrinacije zapadnih medija. Iznimno je važno naglasiti kako isti protagonisti državnog udara iz 2002. godine i danas, u okviru "mirnih prosvjeda", pokušavaju ponovno srušiti demokratski izabranu vlast. Naime, Henriqe Capriles Radonski, Leopoldo López te María Corina Machado bili su direktno umiješani u pokušaju Chávezovog rušenja prije dvanaest godina. U maniri Noama Chomskog možemo postaviti pitanje što bi se npr. dogodilo s Ronom Paulom da organizira pokušaj državnog udara te da na četiri dana svrgne predsjednika Obamu.  Bi li se Paul mogao na idućim izborima kandidirati za predsjednika SAD te bi li i on nosio aureolu borca za demokraciju? Naime, upravo je to bio slučaj s Caprilesom i Lopezom.

Foto: Flickr/Wikimedia C.

Protesti koji se trenutno odvijaju u Venezueli pokazali su neke od temeljnih karakteristika opozicije. Osim njezine naglašene militantnosti (povezanost s paravojnim skupinama u Kolumbiji) prosvjedi ukazuju i na njezinu razjedinjenost odnosno nedostatak službenog vođe. Naime, dosadašnji vođa Henriqe Capriles Radonski zbog negativnog izbornog omjera (gubitak dvaju predsjedničkih izbora), ali i određene umjerenosti, polako biva zamijenjen odlučnijim/radikalnijim čelnikom Narodne volje (Voluntad Popular) Leopoldom Lopezom, kojega zapadni mediji predstavljaju kao osobu "čije oči imaju boju čokolada te kojega podupire atraktivna supruga", ističući pri tome njegovu djecu "koja vole štence labradora".

Međutim, ovakvoj medijskoj slici koja se sada nastoji stvoriti o ovom harvardskom obrazovanom mladom čovjeku koji Venezueli želi donijeti demokraciju, suprotstavljaju se spisi američkog veleposlanstva koje je objavio WikiLeaks. Naime, u navedenim se spisima Lópeza opisuje kao arogantnog, osvetoljubljivog i gladnog političke moći. López, koji se sredinom veljače teatralno predao venezuelanskoj policiji, pripada tradicionalnim političkim strukturama, koje su dolaskom Revolucije doživjele slom. Stoga se smatra predstavnikom elitnog dijela venezuelanskog stanovništva.

Uz navedene opozicijske čelnike, koji ustaju "protiv represije", valja istaknuti i bivšeg gradonačelnika Caracasa, Antonija Ledezmu, koji je, između ostalog odgovoran za brojna ubojstva studenta tijekom 1990-ih te za masakr u zatvoru Retén de Catia, 1992. godine. U skladu s navedenom strukturom opozicije ne iznenađuje podatak kako se Lopez samo u posljednjih godinu dana više od sedamdeset puta sastao s raznim predstavnicima američke vlasti. Prema podacima WikiLeaksa američka vlada je samo ove godine izdvojila gotovo pet milijuna dolara za venezuelansku oporbu.

Unatoč očitoj političkoj i financijskoj potpori koju uživa, od 18 izbora koji su održani u posljednjih petnaestak godina, opozicija je uspjela pobijediti samo na jedinim izborima. Stoga Garry Leech ističe kako je opozicija shvatila da ne može demokratskim putem osvojiti vlast (pogotovo nakon zadnjih lokalnih izbora) pa se okrenula "mirnim demonstracijama s Molotovljevim koktelima u rukama".

Pokušavajući stvoriti stanje apsolutnog kaosa, opozicija naglašava brutalnost Madurovog režima. Tako jedna od najradikalnijih predstavnica opozicije, María Corina Machado u gostovanju na CNN-u, govori o "buđenju naroda koji želi konačno mir i pravdu, na što vlast odgovara represijom", ističući pri tome notornu neistinu kako su svi građani, od novinara do radnika i sindikalnih čelnika izašli na ulice tražeći slobodu. Na taj se način pokušava stvoriti slika o masovnoj mobilizaciji protiv središnje vlast. Međutim čak je i Francisco Toro, ne odveć naklonjen vladajućima, u Caracas Chronicles prosvjede okarakterizirao kao "proteste srednje klase, u područjima u kojima živi srednja klasa sa zahtjevima srednje klase, zaključujući kako takvi protesti ipak ne mogu ugroziti čavistički politički sustav."

U kontekstu navedenog dokumenta, Strategic Venezuelan Plan, te američke potpore opoziciji, mnogi analitičari kao podtekst zbivanja u Venezueli navode "školski primjer" pokušaja rušenja vlasti. Naime, cilj je uslijed ekonomskih neprilika izazvati nemire, a potom pozvati strane promatrače te instalirati vladu koja odgovara njihovim "demokratskim standardima". Današnje stanje u Venezueli u mnogočemu podsjeća na pokušaj državnog udara iz travnja 2002. godine, kada se Chávez uslijed široke narodne potpore uspio vratiti u Miraflores.

Izvještavanja CNN-a primjer su na kojem je potrebno primijeniti ono što Chomsky naziva "intelektualnom samoobranom"

Četvrto: mediji. O važnosti medija za rušenje vlasti u Venezueli govori i činjenica kako je nakon kratkotrajnog svrgavanja Cháveza jedan od oporbenih čelnika najprije zahvalio medijima, ističući kako su upravo mediji zaslužni za uklanjanje Cháveza (nakon četiri dana Chávez se vratio na funkciju).

Fabrizio Verde skovao je zanimljivu sintagmu, analizirajući odnos medija prema Venezueli - medijski terorizam. Izvještavanja CNN-a samo jedan primjer, na kojemu je  potrebno primijeniti ono što Chomsky naziva "intelektualnom samoobranom". Naime, prema navedenim izvještajima gotovo cijelo venezuelansko društvo ustalo je protiv Madura, čija je vlast kriva  za mučenje i ubijanje studenta, represiju, cenzuru te naravno inflaciju, nasilje i nedostatka hrane ("food shortage"). Posljednja se navedena tri elementa poput mantre javljaju u gotovo svakom medijskom javljanju iz Caracasa, uz kombinaciju vijesti o "naletu represije vladinih snaga". Pri tome se ignorira činjenica kako je visoka inflacija u Venezueli, kao uostalom i u cijeloj Latinskoj Americi, povijesni problem te svakako nije karakteristična za bolivarsku vlast te kako snage sigurnosti izlaze na ulice nakon što ih oporba blokira.

Foto: Wikimedia C.

Referirajući se na mantru o visokoj inflaciji, Mark Weisbrot ističe kako nitko ne uspoređuje podatke prije i poslije Cháveza. Weisbrot smatra kako je pogrešno visoku stopu inflacije predbacivati Chávezovoj politici, jer treba uzeti u obzir povijest Venezuele, koja se gotovo oduvijek bori s visokom stopom inflacije. Većina je medija zaobišla ovu činjenicu, interpretirajući stopu inflacije i kriminala izvan konteksta venezuelanske povijesti i društvene zbilje.

U skladu s time je i Madurova izjava prema kojoj je u tijeku najbrutalnija medijska teroristička kampanja od 2002. do danas. Naime, u medijima se nastoji stvoriti slika o velikom represivnom valu kojega provodi vlast u Caracasu naspram "mirnih prosvjednika". Jedna od temeljnih optužaba na račun Madura je cenzuriranje medija. Međutim, gotovo više od 70 posto medija u Venezueli  u privatnom je vlasništvu dok gotovo 40 posto kućanstava ima pristup FOX-u te CNN-u,  čime je otežana indoktrinacija i cenzura za koju se vlast optužuje. Unatoč tomu većina zapadnih medija ističe cenzuru kao jedan od okidača prosvjeda.

U prilog očitoj novinskoj neobjektivnosti govori i činjenica kako je New York Times prenio vijest oporbenog lista El Universala o smrti jednog mladića kojega su, prema navedenim tiskovinama, ubile snage sigurnosti. Međutim, kasnije se putem video snimke ustvrdilo kako je mladić pao sa zgrade odnosno kako se radilo o nesretnom slučaju. Unatoč tomu, nikakav ispravak nije objavljen.

Potrebno je istaknuti kako se stvaranjem gotovo demonskog diskursa protiv Venezuele - koji poprima tolike oblike da je čak i Maddona na svom Twitter profilu Madura prozvala fašistom - trenutna događanja pokušava postaviti u kontekst prosvjeda u Bosni i Hercegovini te Ukrajini. Međutim, kako se ističe u članku LaSalida? Venezuela at a Crossroads, venezuelanski prosvjedi ne predstavljaju pobunu obespravljene siromašne većine. Upravo suprotno, prosvjednike većinom čine pripadnici starih političkih garnitura koje su se raspale proglašenjem Revolucije.

S ciljem smirivanja situacije Maduro je krajem veljače pozvao sve sektore društva na sudjelovanje na Mirovnoj konferenciji u Caracasu. Iako je većina članova opozicije bojkotira konferenciju, bili su prisuti neki od najbogatijih ljudi u Venezueli, koji su tradicionalno priklonjeni opoziciji, između kojih i Lorenzo Mendoza. On je poručio kako vlast ovim putem želi spriječiti kaos u zemlji, ali i osigurati poštivanje Ustava.

Valja primijetiti kako opozicija svojim djelovanjem krši temeljne demokratske odrednice za koje tvrde da se bore. Naime, prosvjedima se traži ostavka legalno izabranog predsjednika čime se zapravo krši Ustav, najviši državnopravni akt jedne zemlje. Zatim, dok ističu svoju nenasilnost te optužuju vlast za represiju, uslijed njihovih djelovanje politički neistomišljenici bivaju dekapitirani. Treće, možda i najznačajnije: djelovanje koje otkriva pravu narav ove samodeklarativne demokratske opozicije predstavlja narušavanje državnog suvereniteta. Naime, prema prethodno spomenutom dokumentu, kojeg je objavila Eva Golinger, konačni cilj nakon izazivanja nereda je poziv stranih trupa u zemlju "radi održavanja mira". U kontekstu potonjega svakako treba promatrati izjavu Ilenane Ros - Lehtinen, inače potomku kubanskih emigranta, koja je u svom govoru pred Kongresom istaknula kako SAD mora s riječi prijeći na djelovanje te pomoći ovim prosvjednicima koji teže demokratskim principima i poštivanju ljudskih prava.

Unatoč evidentnom "američkom zaleđu", venezuelanska opozicija čak i s primjenom nasilja teško može ostvariti ono što nije uspjela na izborima. Jedan od razloga zasigurno je i regionalna politika Latinske Amerike. Naime, osim Kolumbije, SAD nemaju u regiji jakog saveznika. Sve su zemlje regiji izrazile snažnu podršku Maduru. Možda i najznačajnija podrška došla je iz Organizacije američkih država (Organización de los Estados Americanos), koja je u prošlosti predstavljala produženu ruku SAD-a.

Foto: Wikimedia C.

Pogrešno bi bilo, a isto tako i potpuno utopistički, tvrditi kako je Venezuela obećana zemlja u kojoj "teku med i mlijeko". Međutim, ne treba ignorirati socijalnu transformaciju koju je zemlja doživjela u proteklih 15 godina. Od smanjenja ekstremnog siromaštva za gotovo 70 posto do ostvarenja nekih milenijskih ciljeva koje je postavio UN, što Venezuelu svrstava među rijetke zemlje koje su to uspjele. Venezuela ima i velikih problema, poput iznimno visoke inflacije te nedostatak određenih proizvoda. S druge strane treba istaknuti kako ove pojave treba promatrati u venezuelanskom povijesno-političkom kontekstu. Ovdje se prije svega misli na inflaciju koja je prije dolaska Cháveza na vlast iznosila gotovo 50 posto. Prije nego li se trenutnoj vlasti spočita ekonomska nesposobnost svakako treba imati na umu dokument  Strategic Venezuelan Plan.

Stoga mnogi današnje prosvjede u Venezueli interpretiraju kao pokušaj uništenja političke i socijalne transformacije Venezuele, do koje je došlo u okviru Bolivarske revolucije, s ciljem vraćanje tradicionalnih političkih struktura, odanih Washingtonu.

Unatoč tomu, mnogi poznavatelji prilika u Venezueli sumnjaju kako će ovi protesti uspjeti srušiti predsjednika Madura. Naime, ističu kako Bolivarska revolucija nije bila Chávezov one man show. Riječ je o ogromnoj društvenoj bazi, pokretu od gotovo 40 tisuća vijeća, na kojima se odluke donose po principu direktne demokracije. Takve su ideje "uhvatile korijenje" u svijesti venezuelanskog društva, prije svega stanovništva barriosa, koji su po prvi puta dobili politički glas. S druge strane, ne treba zanemariti niti jaku regionalnu podršku. U kontekst navedenog, a uzimajući u obzir i oporbenu dezorijentiranost, današnja vlast ima potporu većine stanovništva. Stoga će biti iznimno teško izrežirati državni udar, premda nas povijest uči kako ništa nije nemoguće.

I tako, dok čavisti kliču la Lucha sigue, Venezuela ulazi u iznimno burno razdoblje jer je očito da se Uncle Sam vratio u svoje dvorište.