Ekonomije država Južne Amerike gotovo redom ovise o ekstraktivnim industrijama, a uspon i pad lijevih vlada koje su smatrane progresivnim podudara se s naglim rastom i potom padom cijena sirovina na svjetskom tržištu. Greška je Venezuele i uzrok neuspjeha transformacije što je ponovila logiku prema kojoj se društvo može mijenjati odozgora prema dolje, no i što nije učinila nikakav odmak od proizvodnog modela rentijerske države, smatra venezuelanski sociolog i istraživač Transnacionalnog instituta TNI Edgardo Lander, koji je gostovao na prošloga tjedna održanoj Zelenoj akademiji u Komiži, u organizaciji Instituta za političku ekologiju i partnera. Ekstraktivizam nije samo tehničko ekonomsko pitanje već i društveno, a s naglim padom cijena nafte na svjetskom tržištu Venezuelanci su danas suočeni čak i s manjkom prehrambenih proizvoda, u državi koja osim nafte gotovo ništa ne izvozi, a novca za uvoz više nema dovoljno. Hrvatska na sličan način ovisi o turizmu kao i države Južne Amerike o ekstraktivnim industrijama, a i kod turizma je također riječ o industriji za koju se može reći da je ekstraktivna, jer ostavlja nepopravljiv trag i na društvu i na tlu i okolišu, isto kao industrije vađenja nafte, plina, dijamanata ili drugih minerala, pa pouka iz Venezuele o važnosti razvijanja otpornosti države na krize, posebice kroz vlastitu proizvodnju hrane, zaslužuje da je čuju i građani Hrvatske.
O tome kako je došlo da od uvođenja progresivnih ideja na svjetsku scenu, kao što su priznavanje intrinzične vrijednosti prirode ili prava izvornih naroda, države Južne Amerike s lijevim vladama zapravo kontradiktorno povećavaju svoju ovisnost o ekstraktivizmu, što se dogodi kada se ciU Venezueli smo u zadnjih 17 godina imali možda 14 izbora, znači, uvijek kratkoročno dolaze neki izbori, pa morate provoditi politike koji na kratak rok imaju utjecaj na vaše glasače. To je izopačeni mehanizamjene sirovina na svjetskom tržištu naglo sruše, kako danas živi prosječni Venezuelanac, za H-Alter govori Edgardo Lander.
U predavanju ste istaknuli kako je izvoz sirovina porastao u zadnjih desetak godina u većini južnoameričkih država, primjerice u Boliviji primarne sirovine danas čine 96 posto izvoza, u odnosu na 72 posto prije vremena Eva Moralesa, te je ovakva politika nastavak kolonijalne vizije rada i prirode. Što vidite kao glavne razloge za nastavak ovog procesa od strane vlada koje su smatrane progresivnima?
Glavni razlog je sigurno povezan s konstruiranjem legitimiteta i izbornom politikom. Ljudi od socijalističke, napredne ili narodne vlade očekuju da je u stanju omogućiti im osnovno. U Venezueli se govori o vraćanju socijalnog duga, ideja bolivarske vlasti bila je vratiti ljudima ono što im je oduzeto, a to znači bolje plaće, pristup obrazovanju, poslove, stanove, subvencije za hranu i slično. Iako situacija varira od zemlje do zemlje, moramo prepoznati da je u većini slučajeva država u neoliberalnim desetljećima bila razmontirana. Obnova države je viđena kao neophodan uvjet za mogućnost društvene transformacije jer je to povezano i s kontrolom zajedničkih dobara, resursa, nacionalnom autonomijom u odnosu na SAD i EU. Zato je ideja da trebate kontrolu od strane države viđena kao veliko pitanje u procesu transformacije.
Također, prisutna je i inercija nastavka povijesnog načina na koji južnoameričke države postoje na svjetskom tržištu i sudjeluju u podjeli rada i prirode posljednjih 500 godina. Ove su ekonomije strukturirane oko izvoza primarnih sirovina, s tim da su ta dobra varirala, nije uvijek bila riječ o istim sirovinama, ali uvijek su dvije ili tri bile glavne. Tu dolazi do snažne kontradikcije između progresivnih ideja i ekonomije, a kontradikcija je Oslanjanje na ekstraktivne industrije u početku se čini kao taktička odluka, ali s vremenom postaje način na koji vlada funkcioniraozbiljnija u slučaju Ekvadora i Bolivije, jer tamo postoje i snažni urođenički pokreti. Imali smo ustavne procese u kojima su pitanja prava prirode ili prava izvornih naroda uvedena u ustav i činilo se da su dio projekta transformacije, ali jednom kada su zagovornici tih ideja izabrani i dolaze na vlast, dolazi do zaokreta po pitanju same pozicije kako vidite samo društvo, odjednom vidite društvo sa stajalište države. Iz te perspektive, želite brzo odgovoriti na zahtjeve ljude, želite imati dovoljno resursa da trošite na socijalnu dobrobit, obrazovanje i slično.
U Južnoj se Americi dogodila podudarnost da su progresivne vlade došle na vlast usporedno s transformacijom svjetske ekonomije, došlo je do uspona Kine i rasta cijene sirovina na svjetskom tržištu te porasta potražnje za sirovinama koje su proizvodile države Južne Amerike. To je bila jedinstvena prilika kada su vlade rekle "iskoristimo ovu priliku, izvucimo što više možemo novca i odgovorimo na potrebe ljudi". No, to vodi u zatvoreni krug u kojem povećavate ljudima očekivanja i legitimnost sve više ovisi o kapacitetu države da distribuira dobra. Jednom kada se uđe u taj ciklus teško je izaći iz njega. U Venezueli smo u zadnjih 17 godina imali možda 14 izbora, znači, uvijek kratkoročno dolaze neki izbori, pa morate provoditi politike koji na kratak rok imaju utjecaj na vaše glasače. To je izopačeni mehanizam.
Transformativni proces u Venezueli je propao jer se država nije odmaknula od proizvodnog modela rentijerske države, što je preduvjet bilo kakve transformacije, istaknuli ste. Je li bilo bar pokušaja odmicanja od ekstraktivizma?
Postoji teret starih socijalističkih koncepcija što je lijevo društvo. U Južnoj Americi otvorili su se novi povijesni potencijali za ujedinjenje borbi proVlada je ove godine odlučila otvoriti ogroman komad zemlje južno od rijeke Orinoco međunarodnim korporacijama da traže naftu, dijamante, zlato, ugljen i druge minerale. Uvjeti koji su im dani znače da su ustavna prava praktički suspendiranativ imperijalizma i klasne borbi s drugim borbama, onima za prava izvornih naroda, prava prirode, protiv rasizma, ali u većini vodstava je prevladala socijalistička tradicija usredotočena na državu. Postoje povijesni i društveni razlozi zašto su prioriteti tako posloženi da je država subjekt transformacije. Ako ozbiljno uzimate prava prirode, prava izvornih naroda, decentralizaciju, demokratsku participaciju na lokalnoj razini, ne može centralna država zadržati monopol na prihode od resursa na teritorijima izvornih naroda, lokalnim zajednicama i slično. Oslanjanje na ekstraktivne industrije u početku se čini kao taktička odluka, ali s vremenom postaje način na koji vlada funkcionira. Dok je prioritet jedno, etičke se dvojbe akumuliraju. Jednom kada uđete u to, jako je teško izaći. Opozicija prema ekstraktivističkim projektima se onda vidi kao opozicija vladi ili opozicija transformaciji. Ako pogledate diskurs primjerice borbe urođenika u Boliviji protiv autoceste ili protiv vađenja nafte u Nacionalnom parku Yasuni u Ekvadoru, vlade optužuju imperijalističke strane NGO-e da stvaraju podjele u procesu transformacije što stvarno nije slučaj. Možda postoje neki NGO-i koji to imaju u svojoj agendi, ali to ne objašnjava zašto ljudi brane svoja prava. Imate, dakle, tu jednu ideološku koncepciju kako bi alternativno društvo trebalo izgledati, a ono izgleda previše kao socijalizam 20. stoljeća. U većini ovih vlasti nije bilo kritike socijalizma 20. stoljeća, nije bilo kritike manjka demokracije i kritike nemogućnosti transformacije centrirane u državi. Kritike dolaze s drugih mjesta, ali ne od strane politike i vlade i države. Te konfrontacije s vremenom postaju dublje, društveni pokreti sve su jači zbog projekata koje vlast predlaže, dolazi do daljnje podjele. Vlada brani projekt protiv neprijatelja, a to su zapravo građani koje sada vide kao neprijatelje.
O kakvim je projektima riječ u Venezueli?
Vlada je ove godine odlučila otvoriti ogroman komad zemlje južno od rijeke Orinoco, veličine kao dvije površine Hrvatske, međunarodnim korporacijama da traže naftu, dijamante, zlato, ugljen i druge minerale i to uglavnom za rudnike površinskog kopa. Uvjeti koji su im dani znače da su U slučaju Venezuele industrija nafte je osim društvenih i političkih utjecaja već ostavila i ogromne okolišne posljediceustavna prava praktički suspendirana. To se kosi sa svime što su ljevica, pokret izvornih naroda ili okolišni pokret zagovarali. Riječ je o području ogromne bioraznolikosti, glavnom izvoru pitke vode u zemlji, području otkuda dolazi velik dio struje iz hidroelektrana i gdje živi desetak izvornih naroda. Vlada misli da s kolapsom cijena nafte treba alternativu. A alternativa je opet nepriznati da je nakon sto godina naftno rentijerske države, društva, političkog sustava i kulture bazirane na tome, upravo kolaps svega toga prilika za Venezuelu da se ponovo izmisli, da promisli i shvati da ne može samo ovisiti o izvozu sirovina. Izvoz sirovina je između ostalog vodio do toga da je gotovo sve jeftinije uvesti nego proizvesti u zemlji, da se osim nafte gotovo ništa ne proizvodi što se može izvesti, to je razmontiravanje svake mogućnosti industrije, poljoprivrede. No, vlast zaustavlja svaku raspravu o tome što je alternativa i kakva je budućnost zemlje već bacaju sve na rudarstvo i ponavljaju istu priču.
U slučaju Venezuele industrija nafte je osim društvenih i političkih utjecaja već ostavila i ogromne okolišne posljedice. Jezero Maracaibo kao veliki izvor pitke vode, je praktički žrtvovano naftnoj industriji. Kako su tankeri ulazili u jezero, dolazilo je do prodora slane vode, voda je danas zasoljena i zagađena kemikalijama. No, to se događalo u zemlji koja je imala vojnu diktaturu, koja nije imala komunikaciju između Caracasa i ostatka zemlje, bez slobode tiska ili okolišnog pokreta. Tada nije bilo spoznaje zašto je to bitno ili zašto je voda toliko bitna, ali sada sve to znamo. Jezero Maracaibo kao veliki izvor pitke vode, je praktički žrtvovano naftnoj industrijiMožemo pogledati u povijest i vidjeti koje su posljedice. Dopustiti vladi da u ime kratkoročnih interesa žrtvuje veliki komad Amazone, pokrene masivni proces deforestacije što ubrzava klimatske promjene, da se ta ogromna bioraznolikost uništi, da se unište životi izvornih naroda kao i mogućnost da očuvaju svoju kulturu. To je dramatična promjena na koju nas vlada osuđuje bez ikakve rasprave.
Kakav je posljedice drastičan pad prihoda države ostavio na život prosječnog stanovnika Venezuele?
Jasno je da ćete svugdje gdje želite promijeniti nešto i suprotstaviti se kapitalizmu i imperijalizmu imati konfrontacije sa SAD-om, međunarodnom desnicom, medijima, to se očekuje. Kako se s time nositi? Vlada u Venezueli danas za sve probleme krivi ekonomski rat protiv Venezuele, međunarodno i nacionalno. No, to je samo dio priče. Kada je Hugo Chavez 1998. došao na vlast, udio nafte u izvozu je bio oko 66 posto, danas je 96 Jasno je da ćete svugdje gdje želite promijeniti nešto i suprotstaviti se kapitalizmu i imperijalizmu imati konfrontacije sa SAD-om, međunarodnom desnicom, medijima, to se očekujeposto. Znači zemlja je tijekom njegove vlasti postajala sve ovisnijom o jednoj robi, nafti. Ako se cijena te robe sa 140 sruši na 23 dolara po barelu, dobijete kolaps. Ako je cijela ekonomija ovisna o uvozu, od osnovnih prehrambenih potrepština i lijekova do svih dijelova za industriju, a vaš se novac za uvoz uvelike smanji, ekonomija miruje. Sva strana valuta dolazi kroz državu, privatni sektor ne može izvoziti jer ne može konkurirati. Imamo društvo gdje je cijela ekonomija subvencionirana od strane nafte. Kada se cijene nafte sruše, sve se ruši, a plana B nije bilo, nije bilo stranih zaliha za krizna vremena ni išta slično. Čak i kada je cijena nafta bila iznimno visoka, vlada se dalje zaduživala. Sada smo suočeni s limitiranim rezervama, trgovinskim deficitom, ogromnim javni dugom, a nema autonomnog kapaciteta za reakciju. Svakodnevni život većine Venezuelanaca je u dubokoj krizi. Nesigurnost raste na svim razinama. Primjerice, prema podacima UN-a, Venezuela je jedina država u Južnoj Americi gdje je postotak ubojstava konstantno rastao od 1995.
Znači li to da prosječna osoba danas u Venezueli teško dolazi čak i do osnovnih prehrambenih namirnica? U ovdašnjim se medijima povremeno pojavljuju dramatične vijesti o navali na granice, koliko u tome ima istine?
Da, nema dovoljno hrane u trgovinama i nema novca da se hranu uveze. Nije riječ, naravno, o tome da uopće nema hrane, ali je nema dovoljno. Teže je dobiti procesuiranu hranu. Na primjer, Venezuela uopće ne proizvodi pšenicu, pa svu pšenicu za brašno, kruh i slično uvozimo i sada je Kada je Hugo Chavez 1998. došao na vlast, udio nafte u izvozu je bio oko 66 posto, danas je 96 posto. Znači zemlja je tijekom njegove vlasti postajala sve ovisnijom o jednoj robi, naftijednostavno nema dovoljno. Posljednjih je nekoliko godina zato uskrsnula cijela nova ilegalna ekonomija bazirana na korupciji. To je i jedan od razloga zašto je inflacija u Venezueli podivljala. Ti ljudi koji dobavljaju i prodaju robu na crnom tržištu nazivaju se bachaqueros. Bachaco inače znači veliki mrav.
Kad govorimo o klimatskim promjenama, mnogi autori ističu upravo lokalizaciju proizvodnje i potrošnje kao ključ adaptacije na promijenjene klimatske uvjete. Može li se to primijeniti na Venezuelu? Da je primjerice razvijala prehrambeni suverenitet, posljedice krize cijena nafte za građane ne bi bilo toliko drastične.
Apsolutno. Venezuela bi sigurno bila puno otpornija. Apsurdno je da primjerice Meksiko, zemlja koja je domovina kukuruza, danas uvozi čak 50 posto kukuruza iz SAD-a. Venezuela je nekad izvozila kavu, danas ju uvozi. Nekad smo proizvodili sav potreban šećer, sad proizvodimo tek četvrtinu potreba. No, poljoprivredu su bolivarske vlasti potpuno zanemarile.
U vrijeme Chaveza brojni su pokazatelji kvalitete života naglo rasli, kao što su pristup obrazovanju, postoci pismenosti i slično. Što se danas događa s tim napretkom koji je postignut?
Teško je reći koje će biti posljedice. Kratkoročno, kada govorimo o prihodima, sve je kolapsiralo. Imate ogroman porast siromaštva ako se gleda prihod, no kvaliteta života nije samo prihod, ima veze s pristupom obrazovanju, zdravstvu, stanovanjem, a to sve ipak ne kolapsira iz dana u dan. Imamo društvo gdje je cijela ekonomija subvencionirana od strane nafte. Kada se cijene nafte sruše, sve se ruši, a plana B nije biloSigurno da je i tu prisutan nazadak, no nije riječ o brzini kojom su kolapsirale kupovna moć i plaće građana. Nejednakost u prihodima je dramatično porasla. Održanje ostalih indikatora kvalitete života ovisi pak o tome što će se u sljedećih nekoliko godina događati s ekonomijom.
"Ekstraktivizam nije samo tehničko ekonomsko pitanje, nije čak ni samo tip organizacije društva, već oblik društva", rekli ste. Iako Hrvatska nema rudna bogatstva kao Venezuela, u omjeru u kojem gospodarstva Južne Amerike ovise o rudarstvu, primjerice kao Brazil gdje 30 posto BDP-a čini rudarstvo, Hrvatska ovisi o turizmu, koji se također može gledati kao ekstraktivna industrija s obzirom da nepovratno utječe i na tlo i na okoliš u cijelosti, a sasvim sigurno mijenja i društvo. Možete li nam reći više o tome, kakav je to tip ekstraktivističkog društva?
Ekstraktivizam stvara subjekte, stvara očekivanja, u Venezueli je tako stvorena kolektivna ideja da je venezuelansko društvo bogato. Mi smo bogati, mi imamo naftu. Benzin je desetljećima u Venezueli bio gotovo besplatan. Tvrtke su gotovo besplatno predavale naftu benzinskim pumpama, a cijena po kojoj su ga one prodavale nije mogla pokriti ni plaće radnika pa ih je država subvencionirala. To je viđeno kao pravo, što opet jako utječe na ideju prava i obaveza. Na kraju dobijete društvo gdje svi pretpostavljaju da imaju pravo, a gotovo nitko ne razmišlja o odgovPosljednjih je nekoliko godina uskrsnula cijela nova ilegalna ekonomija bazirana na korupciji. To je i jedan od razloga zašto je inflacija u Venezueli podivljalaornostima jer država će se pobrinuti. A država će osigurati jer smo bogata zemlja. To je duboka distorzija i teško je stvoriti autonomne organizacije, organizacije koje nisu ovisne od državnim politikama i državnim subvencijama. Tijekom Chavezove vlade nastao je velik broj raznih organizacija, komunalnih organizacija, postojala je velika raznolikost inicijativa, ali one su bile u dubokoj kontradikciji. Ljudi su mislili da je riječ o stvarnoj participativnoj demokraciji, no s druge strane su te organizacije stvorene i financirane odozgora i slijedile su političke linije odozgora. U nekim slučajevima su toliko bile ovisne o transferima novca od nafte da su prestale postojati jer nisu imale nikakvo značenje već su bile samo izvor prihoda. Nije ovdje problem bio samo u kolapsu, već i u tome što se se sve dogodilo jako naglo. U slučaju Hrvatske teže je ipak da će svi turisti odjednom prestati dolaziti, trebali biste nekakav ekstreman događaj.
Dovoljan je jedan teroristički napad ili nešto slično.
Da, sve je to krhko. Zato treba graditi otporna društva, i s okolišnog aspekta i s društvenog aspekta. Društva koja postanu ovolika ovisna o jednoj vrsti ekonomske aktivnosti postanu jako krhka. No, kapacitet društava da grade otpornost je uvelike smanjen svjetskim tržištem. Kapital ide vamo tamo kako želi, autonomno odlučuje u što se investira i slično. Novi trgovački ugovori poput TTIP-a samo postavljaju daljnje limite na mogućnosti država da razvijaju otpornost.
Edgardo Lendler: Ako se želimo odmaknuti od kapitalizma, moramo pronaći način da izađemo
iz ekstraktivističke logike. No, ne mogu baš reći da
sam optimističan. (Foto: M. Šavrljuga)Izazov je za ljevicu da prepozna implikacije subjektiviteta nesigurnosti koji ljudi u cijelom svijetu osjećaju i da naznači smjer za neke alternative. No, u Francuskoj primjerice ne možete vidjeti razliku između socijalističke partije koja je zapravo neoliberalna i desnice. Koja je svrha takve socijalističke partije? Zato imate opasni uspon desnih partija, baziranih na rasizmu, nacionalizmu i sličnom, koje nude neke svoje radikalne odgovore, koji naravno nisu odgovori, ali ljudi na to reagiraju.
I u Južnoj Americi dolazi do povratka desnice, koja je već preuzela Argentinu i Brazil.
Da. U Brazilu je već najavljeno da će nakon Olimpijskih igara krenuti veliki val privatizacije. Uvijek se nadamo da su barem neki povijesni uspjesi Apsurdno je da primjerice Meksiko, zemlja koja je domovina kukuruza, danas uvozi čak 50 posto kukuruza iz SAD-a. Venezuela je nekad izvozila kavu, a danas ju uvoziu pitanjima ljudskih prava nepovratni, ali vidimo da nažalost nisu.
Kada uključimo klimatske promjene u jednadžbu, a čuli smo opet na Zelenoj akademiji da svijet ima svega tri do pet godina da drastično smanji emisije ako želi zaustaviti rast temperature na relativno sigurnih 1,5 C, imamo li uopće vremena za razvoje alternativa koje su potrebne?
Izazov današnjice je kako zaustaviti ekstraktivnu industriju što brže, no istodobno konstruirati alternative u kojima ljudi mogu živjeti, a to možemo jedno na lokalnim razinama. Morate imate neke praktične alternative. Ne vjerujem da se problemi svijeta mogu riješiti repliciranjem primjerice Zapatista diljem svijeta, nema vremena za to. No, ako se želimo odmaknuti od kapitalizma, moramo pronaći način da izađemo iz ekstraktivističke logike gledanja na stvari. No, ne mogu baš reći da sam optimističan.
