Izvor: Vox Feminae<br>Izvor: Vox Feminae
Moćan je Osmi mart. Ako ništa, nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Dan žena. Potvrda da živimo u muškom svijetu. Na ovaj ili onaj način. Ili ne? Sjećam se zbunjenosti sudionica na Miramidi Partnerstvo pred petnaestak godina u Požegi. “Čemu služe Nenasilna komunikacija, Nenasilna transformacija sukoba? Sve te analize potreba, osjećaja, činjenica? Načini ponašanja u sukobu?” Najveći upitnik bio je možda oko onoga što zovemo “Ja govorom”. Pa još izjave, opisi osjećaja – potreba – zahtjeva. (Velik nas je čovjek napustio pred mjesec dana.)

Dakle, sudionice, žene iz sindikata i stranaka, otvoreno su nam rekle: “Ne treba nam sve to. Svaka žena zna kako postići ono što želi.”

Ipak, ta je reakcija bila više iznimka nego pravilo. No, pitanja roda i spola jesu komplicirana. Imam na laptopu naljepnicu. “Jesi muško ili žensko? Ne!“. Vrijedi ta naljepnica, ako ništa, zbog reakcija osoblja osiguranja na aerodromima. Nije im lako. Evo i poruke s kojom ne znaju što će. Ćelavi stokilaš s bradom od skoro metar i devedeset ne daje im mnogo prostora za dvojbe. A opet?

I oni koji se pretvaraju da jesu ravnodušni, u Hrvatskoj neće propustiti podsjetiti da je ispravno reći Osmi ožujak. Hvala. Nisam znaoMoćan je Osmi mart. Ako ništa, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. I oni koji se pretvaraju da jesu ravnodušni, u Hrvatskoj neće propustiti podsjetiti da je ispravno reći Osmi ožujak. Hvala. Nisam znao.

Nije mi namjera bila pisati o Danu žena. No, još mi se vrti zanimljiv film Kismet o utjecaju turskih sapunica na oslobađanje žena. U zemljama u kojima žene imaju manje sloboda nego u Turskoj. O filmu bi se dalo raspravljati, no on ovdje nije tema. Gledao sam ga u sklopu događaja posvećenog Osmom martu u skopskom kinu Millenium. Imao sam snažan dojam da sam tamo zalutao. Pravi vatromet tretiranja žena na "poseban" način, odnosno patronizirajući, navodno džentlmenski, umivenim, ali nadasve patrijarhalnim rječnikom ("Uh, kako je teška za izgovoriti ova riječ – arhitektka"), gotovo pornografskim obraćanjem moderatorice u čijim su se uvodnim riječima smjenjivale: eruptivna – vlažna – prava priroda žene … Valjda je najžalosnije što se žene same nazivaju i podrazumijevaju u muškim obrascima. Pa i kad su s Rodnih studija, a najviše kad su "uspješne".

Gdje su muškarci u svemu tome? Gdje smo mi? Koliko nas energije i truda košta svakodnevno odustajanje od privilegiranih pozicija, tradicionalno zajamčenih? Nije li lakše koristiti ih? Biti đubre većinu vremena (ali pravo muško đubre!), a onda džentlmenski pridržati kaput?

Što učimo mlade dečke? Srećom ne tome da je obiteljsko nasilje OK...

No, ipak smo se pomaknuli, ali ne toliko da smijemo razgovarati zašto su sve muškarci (fizički) nasilni. Osjetljiva tema. Iako je složena, važna je.

Nasilje nam se kulturološki nudi na pladnju gdje se god okrenemo. Ne biti nasilan - poručuje nam se - znači biti slab, nikakavPotpisujem da nasilje nema opravdanja. No, koliko će nas potpisati da nasilje uvijek ima uzroke? Nasilje nam se kulturološki nudi na pladnju gdje se god okrenemo. Ne biti nasilan - poručuje nam se - znači biti slab, nikakav. Nasilje kao spremnost da vrijeđamo ljude, da ih ne poštujemo (Ha, priznajte, niste razmišljali da je i to oblik nasilja?), da im uskraćujemo informacije, pristupe resursima, ljudskim pravima.

Nisam namjeravao o muško-ženskim odnosima. Pažljiva čitateljica će, nadam se, reći da i nisam pisao o njima, nego o kulturnom i strukturnom okruženju, poželjnim obrascima ponašanja, nepoznavanju alternativa, nemogućnosti prepoznavanja nasilja.

Mjenjam temu, ali ne mnogo. Što znate o Crnoj Gori danas? Kako se tamo živi? Kada ste posjetili ovu državu?

Nenasilje, ravnopravnost spolova, izgradnja mira, pomirenje. Izazivaju podsmijeh, zar ne? Mislim, onako, među nama, ne u javnosti

Bio sam prošli tjedan u Podgorici, prvi puta. Prvih dana posrećilo mi se da je bilo lijepo vrijeme, no bilo bi mi lijepo, kao što i jest, i kasnije, po kiši. Sretoh tamo "stare prijatelje", ali upoznah i nove. Podgorica vam ruši stereotipe, vrijedi tamo otići. Opušteno, lijepo, ugodno. "Imate tako lijep naglasak. Odakle ste?" pita me prodavačica.

Dobro pitanje. Kad bih znao odgovor. Tada bi mi lakše bilo znati kamo idem.

Ako i ne znam kamo, znam kuda. Autobus od Podgorice do Skopja vozi deset sati. Na Kosovu me dočekale EU cijene roaminga, jeftinije do trideset puta od susjednih zemalja.

Prisjećam se sastanka u Podgorici. Privodimo kraju studiju nazvanu Mapiranje rada na pomirenju na Zapadnom Balkanu. Koliko god skepse netko imao prema takvom istraživanju, treba znati da će nas dovesti do zanimljivih nalaza, koji će nam, nadam se, pomoći da prestanemo govoriti o "nedostatku političke volje." Političke volje ima mnogo. Za niz stvari koje se i na Danu žena, ovakvom kakvom mu svjedočimo, prejasno pokazuju.

Nenasilje, ravnopravnost spolova, izgradnja mira, pomirenje. Izazivaju podsmijeh, zar ne? Mislim, onako, među nama, ne u javnosti.

Tako je. Tako to ide: “First they ignore you, then they laugh at you, then they fight you, then you win". (Mahatma Gandhi)

<
Vezane vijesti