Nacizam i fašizam imaju svoje kapitalističke korijene, tj. oni su se pojavili (i još se uvijek pojavljuju u obliku raznih suvremenih derivata) u trenutku velike ekonomske krize kao najreakcionarnije sredstvo ugrožene buržoazije da održi svoju vlast
Najbolji dokaz kako je svijet puno jednostavnije promatrati i tumačiti onda kada se uspije sve neistomišljenike podvesti pod zajednički nazivnik predstavljaju ekstremni liberali, odnosno libertarijanci, inače opsjednuti "slobodom tržišta i pojedinca" i sličnim praznim označiteljima. Shodno njihovim "idealima", neistomišljenici su im svi "kolektivisti", a "kolektivističke" doktrine a priori guše "slobodu tržišta i pojedinca". Da stvar bude gora, izraz "kolektivističko" često koriste sinonimno sa "socijalističko" pa su za njih čak i fašisti socijalisti jer su kolektivisti. Izjednačavanje socijalizma/komunizma i fašizma/nacizma inače je karakteristično i za umjerenije liberale (poznati "anti-totalitaristički diskurs"), ali svoj vrhunac u jednostranom gledanju doživljava kod libertarijanaca. Što oni sve uzimaju kao argumente za to izjednačavanje te zašto ono nikako ne drži vodu?
Osim floskula o "kolektivizmu" i "snažnoj državi" libertarijanci ne uspijevaju iznjedriti neki drugi argument koji bi se referirao na izvore i okolnosti nastanka socijalizma/komunizma u usporedbi sprem nacizma/fašizma. Još se često čuju pozivanja na sam naziv - "nacionalSOCIJALIZAM", makar se i to da lako pobiti. Prije svega, socijalizam i komunizam jesu termini koji označavaju specifičnu društveno-ekonomsku formaciju, a nacizam/fašizam specifični političko-ideološki poredak. Dakle, oni su već per definitionem pojmovi različitih redova, tj. kako se ne mogu postaviti zbog toga u dijametralnu suprotnost (iako jesu suprotni na drugi način), tako se ne mogu ni izjednačavati. Ono što trenutno ovdje nedostaje je treći pojam koji se mora uvesti radi razrješavanja problema. Taj je treći pojam dakako - kapitalizam. Postavlja se, dakle, pitanje - je li ekonomija nacističkih i fašističkih uređenja bila socijalistička ili kapitalistička te imaju li i danas nacisti/fašisti socijalistički ili kapitalistički ekonomski program? Libertarijanci će reći bez dvojbe da je to bila socijalistička ekonomija argumentirajući na gore spominjan način ("kolektivizam", "snažna država", itd.). Na samoj pojavnoj razini već se može postaviti pitanje - zašto su socijalisti/komunisti i nacisti/fašisti onda bili toliko ljuti povijesni neprijatelji, a i dandanas su neprijatelji? Pa na kraju krajeva, što onda to stavlja prve na krajnju ljevicu, a druge na krajnju desnicu? Mogući cinični odgovori da se "suprotnosti privlače" ili da je "tanka linija između ekstrema" jednostavno se ne priznaju. Time se ne objašnjava baš ništa. Kao što je poznato, libertarijanci sanjare o "idealnom kapitalizmu" pa su im i mnoga druga realkapitalistička uređenja zapravo socijalistička uređenja. Nažalost se nerijetko čuje i glupost da mi još uvijek živimo u socijalizmu. Ovo je bilo korisno još jednom spomenuti iz razloga da se ukaže na redukcionističku i jednostranu logiku libertarijanaca, rekao bih čak i naivnu.
Pogled na talijansko društveno uređenje pod fašističkom vlašću do kraja opovrgava "socijalizam" fašističkih uređenja. Italija je bila najbolji primjer korporativističkog društvenog uređenja što znači da su sve grane društvenog života i rada podređene zajedničkom tijelu - Državi
Nacizam i fašizam baš naprotiv imaju svoje kapitalističke korijene, tj. oni su se pojavili (i još se uvijek pojavljuju u obliku raznih suvremenih derivata) u trenutku velike ekonomske krize kao najreakcionarnije sredstvo (zapravo očajnički potez) tada ugrožene buržoazije da održi svoju vlast. Drugim riječima, buržoazija je iskoristila nacizam i fašizam da se obrani od jačajućeg socijalističkog radničkog pokreta. O takvim korijenima nacizma i fašizma ima mnogo studija, vrijedi u ovu svrhu spomenuti dvije - Fašizam Todora Kuljića i The Economy and Class Structure of German Fascism Alfreda Sohn-Rethela. Nacizam i fašizam uzdižu naciju i državu (sa sitnijim modifikacijama od slučaja do slučaja, a obje ionako imaju svoje klasno podrijetlo) te se pozivaju na nacionalno i/ili rasno jedinstvo što uključuje mir među klasama (tzv. klasna suradnja ili kolaboracija) koje sve zajedno doprinose dobrobiti Nacije i Države (na to upućuje i sam talijanski fašistički simbol - objedinjeni svi prutovi pod egidom sjekire - snažne države). Potiskivanje klasnih antagonizama u ime nacionalnog jedinstva sasvim je dovoljan dokaz velikih razlika pa i suprotnosti svoje vrste između nacizma/fašizma i socijalizma/komunizma. Spomenutim se satire internacionalna klasna solidarnost te se stvaraju (lažni) neprijatelji u svrhu spasa nacionalne buržoazije. Fašizam ne bi bio ideologija da djeluje na svjestan način pa se pozivanje na njihovu vlastitu propagandu izraženu u nazivu Hitlerove stranke - Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija (NSDAP) teško može uzeti kao argument da je bilo riječ o socijalističkom pokretu. Nacisti i fašisti bili su veliki populisti i potpora najnižih slojeva im je bila neophodna da izvojevaju svoj dolazak na vlast, što ne znači da su bili zaštitnici radničke klase i zagovaratelji njihove "historijske zadaće". Osim toga, Hitlera je pomagao krupni kapital njemačke buržoazije (a kako među kapitalistima vlada konkurencija koja je neka vrsta međusobnog neprijateljstva, onaj "internacionalni", tj. "židovski" kapital nije bio dobrodošao interesima prvoga).
Pogled na talijansko društveno uređenje pod fašističkom vlašću do kraja opovrgava "socijalizam" fašističkih uređenja. Italija je bila najbolji primjer korporativističkog društvenog uređenja što znači da su sve grane društvenog života i rada podređene zajedničkom tijelu - Državi. Korporativizam nije "treći put" u smislu da ide mimo socijalizma/komunizma i laissez-faire kapitalizma, već kapitalizam koji se bori za svoj opstanak - a bez Države je to nemoguće. To što libertarijanci odbacuju vezu jake države i kapitalizma, više govori o njihovu nerazumijevanju realne politike i povijesti. K tome, nejednakost i podjela na društvene klase nešto je "po prirodi", a naturalističkim su terminima baratali (i još uvijek barataju, naravno) i fašisti i libertarijanci. Bliskost sa socijalnim darvinizmom ne treba ni spominjati!
Nema kapitalizma bez države. Je li to liberalna država koja maskira spregu ekonomske i političke sfere (njihova je razdvojenost u korijenima novovjekovne liberalne tradicije političke filozofije) ili je to fašistička država koja otvoreno prikazuje veličinu Države (a ekonomska pitanja ostavlja po strani, odnosno ne izražava detaljno svoj ekonomski program jer su interesi Nacije i/ili rase nešto više čemu će se onda u jednom organskom sklopu podrediti i ekonomski čimbenici), stvar je sporednoga značaja. Paradoksalno, libertarijanci optužuju socijaliste/komuniste kao i naciste/fašiste za "snažnu državu" i mnogo "državne intervencije". Pri tome su izgleda potpuno apstrahirali da je socijalistički nauk od svih nauka u socijalnoj i političkoj filozofiji zapravo najviše okrenut protiv države - to je jedini nauk (osim anarhizma) koji govori o dokidanju države (u komunizmu) kroz period postupnog odumiranja države (u socijalizmu). Nacisti i fašisti se nikad s tim ne bi složili, ali ni libertarijanci - u teoriji zazivaju minimalnu državu, možda čak i ultraminimalnu (kao Robert Nozick), ali nikada i njezino ukidanje - ona je u teoriji "noćobdija".
max-horkheimer.jpg
Fašizam se rađa iz truleži kapitalizma, iz stanja kada on više ne može biti "idealan" i "nositelj slobode i prosperiteta" jer mu je kriza inherentna, a tada i propast blizu pa su njegovi apologeti prisiljeni tada posegnuti za inače omraženom Državom i Nacijom. Ali na kraju krajeva, kako je rekao Max Horkheimer: "Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, taj neka šuti i o fašizmu!"
