Nekadašnji nogometni reprezentativac Srbije i igrač Juventusa, Basela i Burse, Ivan Ergić, nije "tipičan" nogometaš. Deklarirani marksist, pjesnik koji je objavio zbirku poezije, Ergić već godinama piše kolumnu "Pomeranje sporta" u beogradskoj Politici, u kojoj piše o tome kako se rodni odnosi i heteropatrijarhat reproduciraju kroz sport. U Centrali, intimnom kafiću u stilu osamdesetih, na Dorćolu u centru Beograda, razgovarali smo o njegovim angažmanima i o tome kako bi nogomet izgledao u boljem svijetu.
Što vas je inspiriralo za pisanje o socijalnim i političkim temama u nogometu?
Dokle god sport postoji kao velika industrija s temeljima u političkoj ekonomiji kapitalizma, mislim da humanizacija nije moguća
Vjerojatno moja osobna iskustva. Nekoliko godina, u mlađoj dobi i kada sam tek počeo igrati, patio sam od kliničke depresije. Uskoro sam dodirnuo dno, ali ujedno i postajao sve više svjestan uzroka svoje depresije, postao sam svjesniji cijelog svijeta i njegova fukcioniranja. Veliki dio toga je utjecao na ono što se meni događalo. Nisam bio spreman za taj svijet koji je u stvarnom smislu darvinistički. Kad mi se vratila snaga, cijeli se moj pristup prema profesionalnom nogometu promijenio. To što sam pisao pomoglo mi je u snalaženju u tom svijetu. Htio sam obznaniti drugima po kojim principima nogomet funkcionira; ne bih mogao nastaviti da nisam govorio o tome. Imao sam jednostavan izbor: ili dići ruke od nogometa ili nastaviti, igrati dalje. Da sam tada odustao, doživio bih to kao poraz. Htio sam igrati dalje, ali htio sam i drugi pristup nogometu i svom pisanju. Htio sam prikazati javnosti tu drugu stranu koja rijetko dođe do izražaja. To je bio osnovni poticaj, uglavnom utemeljen na mom iskustvu. Također sam u to doba puno čitao o nogometu i sportu općenito, o piscima koji pišu o toj drugoj strani nogometa, tako da je to bila zapravo mješavina osobnih iskustava i iskustava drugih.
Što vas je najviše smetalo u tom svijetu nogometa u koji ste ušli?
Postoje elite sa sumnjivom poviješću i mreže kriminalaca koji uređuju naše klubove, a na taj način društveni život ne može profitirati
Kad sam potpisao za Juventus, posudili su me Baselu. Juventus je bio velik klub. Imao sam devetnaest godina kada sam potpisao i veličina kluba bilo je sve što sam video, bio sam fasciniran cijelom pričom. Naravno, dok si još klinac, u neku ruku si indoktriniran tim velikim igračima i klubovima. Od malih nogu želiš igrati za najveći klub. Međutim, kad sam došao do tog trenutka, kad sam zapravo upoznao profil ljudi koji rade u ovom biznisu, po kojim principima oni funkcioniraju i kako manipuliraju drugima - pogotovo mlađim igračima - gadila mi se cijela priča. Doživio sam situacije poput onih u filmu The Godfather - sjediš za stolom s vlasnicima kluba koji misle da su bogovi i tretiraju te kao prljavštinu. Ne odnose se prema tebi kao prema ljudskom biću, ti si za njih "imovina", ljudi ti prilaze i pričaju s tobom isključivo o tvojoj funkciji. To je potpuno druga slika od one koju stječeš kao dijete i vidiš samo ono što se događa na terenu, ne vidiš sve što se događa u pozadini. Ponekad su te stvari procurile u javnost kroz medije. Namještanje utakmica primjer je velike industrije koja vrijedi milijarde. Naravno, mladom igraču teško je boriti se protiv tako velike industrije, uvjeravaju te od malih nogu da je najbolja stvar u životu igrati nogomet. Kad počinješ govoriti o tamnoj strani, puno te ljudi pokušava ušutkati, kažu da si i ti dio toga. Ta sama činjenica govori koliko je taj sustav zapravo krhak. Pisati o stvarima koje su bile skrivene bio je moj osobni način manipulacije medijima ili upotrebe medija u vlastitu svrhu. To je ono što sam htio učiniti.
Jesu li vam drugi igrači pružili potporu?
Teško je očekivati puno od drugih igrača - to je uvijek nešto što se trudim objasniti - teško je očekivati da će igrači s 20 godina biti svjesni toga. Ljudi kažu: "Ti si sportaš, moraš biti uzor drugima". Kad imaš dvadeset godina, nemaš snagu sam sebi biti uzor; nisi još svjestan mnogih političkih problema, ekonomskih problema, kao ni elementarnih antropoloških problema poput toga što motivira ljude - potrebno je vrijeme da se sve to nauči. Profesionalni sportaši često su pod svjetlom javnosti, ali nemaju ništa za reći protiv sustava; ili nisu dovoljno zreli ili jednostavno nisu još svjesni. To je razlog zbog kojeg dobivaju toliko puno pažnje od medija - reproduciraju cijeli taj sustav tako što postanu "dobri uzori". Postanu paradigma kako bi se ljudi trebali ponašati: "Trebate nastojati biti poznati, stjecati što više novaca." Čim počneš govoriti o tim drugim stvarima, postaneš izopćenik.
Vidite li ikakve pozitivne promjene u nogometu?
Samo jedan pogled na navijače otkriva da oni nisu fanovi u pravom smislu te riječi, nego skupina pojedinaca kojima treba ventil za njihove frustracije
U fundamentalnom smislu nogomet je kao brojne druge industrije, tako da ne mislim da će se mijenjati u skorije vrijeme. Htio bih doživjeti "humanizaciju" nogometa - sviđa mi se ta riječ - htio bih doživjeti humanizaciju profesionalnih sportova, ali dokle god sport postoji kao velika industrija s temeljima u političkoj ekonomiji kapitalizma, mislim da humanizacija nije moguća ako se u dubokom smislu ne promijeni sama baza, temelj.
U nedavnom članku uspoređivali ste stil nogometa koji igra Barcelona s onim velikih timova u UK Premier Ligi. S obzirom na vaša osobna iskustva u nogometu, kako na Balkanu tako i vani, što smatrate specifičnim za nogometnu kulturu na ovim prostorima?
Na Balkanu je nogomet trenutačno u najgorem stanju ikada, prvenstveno zbog ekonomske situacije. Ekonomija i način njene organizacije su ključni - ako je ekonomija u dobrom stanju, privući će najbolje. Naši najbolji igrači odlaze kao tinejdžeri, kada imaju dvadeset, dvadeset jednu godinu, a činjenica da mladi odlaze je zabrinjavajuća. Također, zahvaljujući nekvalitetnom političkom životu ovih zemalja, postoje elite sa sumnjivom poviješću i mreže kriminalaca koji uređuju naše klubove, a na taj način društveni život ne može profitirati. Općenito, mislim da cijela kultura kao socijalni fenomen samo reflektira frustraciju jer samo jedan pogled na navijače otkriva da oni nisu fanovi u pravom smislu te riječi, nego skupina pojedinaca kojima treba ventil za njihove frustracije. I tada se nažalost pojavljuje tendencija skretanja udesno.
ergic-2.jpg
Zašto mislite da je nogomet poseban teren koji ekstremna desnica koristi za regrutaciju ljudi?
Mislim da sport inheretno sadrži neku vrstu sadističkog užitka. Ili si pobjednik ili gubitnik - i u tome ima nešto darvinističko. Sport istovremeno održava i brani isti stav, a takvi se odnosi reproduciraju i na terenu i na tribinama. Sport je natjecateljska okolina koja ima moć učiniti ljude neosjetljivima. Možda je to zapravo razlog zbog kojeg se pojavljuje puno netoleracije u njemu. Sport je često usredotočen na osjećaje maskulinosti, fizičku snagu, i baš zbog toga postaje jasna ta regrutacija ljudi. No, sport također ovisi o kulturnom kontekstu, primjerice, u Danskoj ili Švedskoj postoje velike grupe navijača koji su ljevičarski nastrojene.
Imate li viziju o tome kako bi izgledao nogomet nakon velike političke promjene, kada bi politička ekonomija kapitalizma naglo prestala postojati?
Naviači koji ne žele biti reducirani na "potrošače" dokazuju da postoje ljudi koji su svjesni cjelokupne situacije i koji bi htjeli proširiti svoju perspektivu
Tada bi to bila zaista lijepa igra. Ljudi bi igrali nogomet jer bi im bilo stalo do njega. Nagrade bi možda bile manje materijalne, ali nogometaši bi još uvijek bili cijenjeni. Zapravo, mislim da je priznanje ono što primarno potiče ljude, a tek onda materijalne stvari. Igrači, kakvi su bili prije nego što je nogomet postao hiperkomercijalan, samopouzdanje su stjecali time što su bili cijenjeni kao dobri nogometaši, kao dobri umjetnici u stvarnom smislu te riječi. Mislim da sport ipak može biti ovakav i da može postati humaniji. Igrači bi tada manje osjećali nemir, kako u duhovnom tako i u fizičkom smislu. Ovih dana, unatoč svemu, smatram da sam imao sreću spram drugih igrača, spram onog što su radili, spram onog što su postali. Na primjer, u biciklizmu se može vidjeti što se događa ljudima koji guraju svoje limite bez razmišljanja o tome šta će im se dogoditi u budućnosti. Istraživanje potvrđuje da je 60-70 posto sportaša reklo da bi žrtvovalo svoj život za samo jedan trenutak na bini kako bi primili medalju. Novac i materijalni dobici često nisu glavni poticaj, ljudi žele biti cijenjeni. Mislim da nogomet i sport općenito mogu i trebaju postojati, ali u sasvim drugačijem društvu.
Smatrate li da postoje primjeri koji se približavaju tom idealu, ako na umu imamo UK Premier Ligu kao negativni ekstrem?
Ujedinjeno Kraljevstvo je izuzetno razvikana sredina koja privlači kapital iz cijelog svijeta i zaista je uznemiravajuće do kojeg je stupnja to otišlo. Otok izvan komercijalizacije je nemoguć jer je cijela struktura izgrađena u tom totalitetu, a to znači i da je bilo kakva razlika nemoguća. Može postojati klub koji se temelji na komunističkim principima, ali on se ne bi mogao natjecati ili bi ga pak svi ismijavali u ciničnoj maniri. Potrebno je promijeniti cijelo društvo, cijeli sustav, njegov temelj kako bi promijenio sport. Sport se ne kritizira dovoljno u sociološkom smislu, tj. filozofske i sociološke kritike sporta nisu dovoljno razvijene. Zapravo postoji neznanje i igonrancija prema sportu, i to je postao alat za reproduciranje kapitalističkih odnosa. U ovom kontekstu humani sport ne može opstati.
manchester.jpg
Što mislite o inicijativama poput FC Uniteda, manchesterskog kluba koji je u vlasništvu svojih članova ili pak antifašističkih navijačkih udruga?
Mislim da ovi primjeri pokazuju da unutar navijačkih masa još uvijek postoje ljudi koji ne žele biti reducirani na potrošače ili ignorante koji ne razmišljaju o temeljima sustava i njegova funkcioniranja. Oni dokazuju da postoje ljudi koji su svjesni cjelokupne situacije i koji bi htjeli proširiti svoju perspektivu. Takve grupe stavljaju sport u politički kontekst, jer žele vidjeti cijelu sliku. Mislim da je ovo jako važno kako se ne bi ugasila nada u mogućnost promjene. Oni su dobri primjeri koji pokazuju da ipak postoje otoci koji mogu stajati nasuprot komercijalizaciji. Mislim da je jako bitno politizirati tribinu, ali naravno treba širiti tu politizaciju i van tribina, što nije uvijek laka zadaća. Tribina mora biti politička zato što je to borba protiv reduciranja na potrošače. To se dogodilo u Engleskoj. Prema navijačima Manchester Uniteda, klub ima stav "baš nas briga". Uprava je zadovoljna kad dođu "turistički" navijači koji donose novac klubu. Žele navijače koji mogu platiti, navijače koji neće praviti probleme ili se žaliti.
Ne mogu razumjeti navijače koji kažu: "Moj klub je svetinja"; ima važnijih, humanijih vrijednosti
Ne mogu razumjeti navijače koji kažu: "Moj klub je svetinja"; ima važnijih vrijednosti, humanijih vrijednosti. Naravno da mogu imati svoj klub, ali onda putem toga i putem same činjenice da su navijači mogu proizvesti i druge vrijednosti umjesto reduciranja svega na: "Ovo je moj klub i dao bih sve za njega." Mislim da je to zapravo ono što kapitalizam želi, u neku ruku je to zavadi pa vladaj - način na koji se može podijeliti ljude. To se također događa s društvenim pokretima poput pokreta za ženska prava, queer pokreta ili pak crnačkog pokreta. Postoji tendencija razdvajanja tih pokreta, i slično se događa s navijačima jer se rijetko mogu vidjeti udruženja navijača različitih klubova, rijetko se vidi da navijači surađuju oko zajedničkih ciljeva, uvijek ih vidiš podijeljene, kao odvojene grupe bazirane na "klupskim tradicijama".
Kakva su iskustva ovdje, na području bivše Jugoslavije? Kako su promjene zadnjih dvadeset godina utjecale na situaciju? Bila je jedna veća liga, a sada postoji nekoliko manjih...
Tijekom vremena SFRJ, nacionalizmi su bili na neki način potisnuti, nisu bili dozvoljeni. Kraj osamdesetih je donio uspon nacionalizma koji je bio kanaliziran preko sportskih događaja. Sada je sve "Srbija". Klubovi su primjer binarnosti - uvijek je potreban Drugi, pojedinac je definiran naspram Drugog, to je politička strategija koja se koristi kako bi kanalizirala energiju. Pored toga, u Srbiji smo imali cijelu povijest ovih binarnih opozicija, poput Karađorđevićeve i Obranovićeve dinastije, a nakon toga četnike i partizane. Ovih dana imamo Partizan i Zvezdu, to je politički alat. Nogometni i sportski događaji često funkcioniraju na iracionalan način - baš zbog toga je puno lakše manipulirati ljudima. Ako je odnos iracionalan, teško se probuditi. Buntovnik u filmu Fight Club kaže da, ako ćete žrtvovati nešto, ne trebate to žrtvovati u areni. Trebate to žrtvovati za nešto veće, poput boljeg društva, nešto što pokreće društvo unaprijed, umjesto žrtvovanja u ime jedne tradicije.
