Kustoski kolektiv "Što, kako i za koga" / WHW: "Odbijamo prihvatiti da, stoga što se današnje desne političke opcije deklarativno distanciraju od nasljeđa povijesnog fašizma, to znači da se radi o povijesnom fenomenu kojeg smo nadišli."

U sklopu projekta Koliko fašizma? WHW kurira dvjema izložbama, u Utrechtu i Antwerpenu. O čemu je riječ?

Projekt koji se bavi suvremenim manifestacijama fašizma započele smo 2011. izložbom Detalji u Bergen Kunsthallu u Bergenu u Norveškoj. Izložbu smo pripremale gotovo godinu dana, no njeno je otvorenje bilo u rujnu, netom nakon pokolja u Oslu i Utoyi, događaja koji je i pitanje suvremenog fažizma u tom kontekstu iznenada učinio bolno urgentnim. Iako se, naročito prvih mjeseci, taj čin pokušavalo proglasiti depolitiziranim luđačkim ispadom, a ne posljedicom jasno izrečenog političkog programa, izložba je dobila priličnu pažnju publike i medija. Nama se činilo da je taj događaj dodatno ukazao koliko je važno baviti se posljedicama poticanja, ignoriranja i toleriranja desničarskih praksi i tendencija u društvu. Uostalom, crvena nit naše kustoske prakse od prve izložbe posvećene 152. godišnjici Komunističkog manifesta koju smo pripremile u Zagrebu 2000. godine, je inzistiranje na društvenim i političkim temama koje se zaobilaze i zanemaruju.

mocnik.jpg

Izložbe Koliko fašizma?  u Utrechtu i Antverpenu dio su istog projekta, koji kreće od istoimene zbirke tekstova Rastka Močnika objavljene 1995. godine. Usred raspada Jugoslavije, Močnik je povezao sukobe i uspon fašističkih snaga sa strukturalnim posljedicama uvođenja i rekonstrukcije perifernog kapitalizma. U trenutku u kome se većina država uspostavljala na temelju nacionalističkih ideologija, Močnik je napravio izuzetno važnu analizu njihovog anti-antifašizma i njihovih kulturnih politika, koje su često sadržavale rasističke prizvuke.  Danas u zemljama zapadne Evrope možemo vidjeti niz fenomena koje je tada Močnik detektirao na "periferiji". Zato nam je vrlo zanimljivo ovu temu preispitivati s umjetnicima koji dolaze iz različitih konteksta, od Nizozemske i Danske preko Argentine i Amerike do Hrvatske i Srbije, te njihove često lokalne analize sagledavamo u širem kontekstu političkih promjena kojima svi svjedočimo.

Ne pretendiramo ponuditi sveobuhvatnu definiciju suvremenog fašizma, no odbijamo prihvatiti da stoga što se današnje desne političke opcije deklarativno distanciraju od nasljeđa povijesnog fašizma to znači da se radi o povijesnom fenomenu kojeg smo nadišli. Svatko tko svijet gleda trezvenim očima vjerovatno će se složiti da na žalost nije tako, dodatno u ova vremena intenzivirana krizom i načinima na koje se političari na vlasti nose s njom. Govorimo o fašizmu kako bismo upozorile na činjenicu da moramo ostati budni za prepoznavanje novih oblika fašizma, i da bismo potakle diskusiju o tome na koji mu se način možemo suprotstaviti.

Što izlažete i gdje je razlika između umjetnosti i aktivizma? 

whw_b.jpg

U ovom projektu veliki broj umjetnika s kojima smo surađivale ukazuju na tihi fašizam koji se normalizira sustavnim nasiljem koje se uvlači u zakone i svakodnevnu administrativnu praksu nacionalnih država, i razmatraju mehanizme tlačenja i razne simptome suvremenog fašizma koje nam se predstavlja kao neizbježne, pragmatične nužnosti. Na ove dvije izložbe izlagali su sljedeći umjetnici: Burak Delier, Etcétera..., Lawrence Abu Hamdan, Judith Hopf, Sanja Iveković, Gert Jan Kocken, Thomas Kvam, Avi Mograbi, Marina Naprushkina, Wendelien van Oldenborgh, Trevor Paglen, Cesare Pietroiusti, Jonas Staal, Mladen Stilinović, SUPERFLEX, Milica Tomić, Lidwien van de Veni i Želimir Žilnik. Publika koja prati naš rad poznaje mnoge od ovih imena, naše suradnje s umjetnicima vrlo su često dugotrajne, ponavljaju se iz izložbe u izložbu i puno našeg rada upravo je potaknuto umjetničkim radovima i strategijama. To se, naravno, ne odnosi na sve sudionike naših izložbi, ali za mnoge možemo reći da smo dio iste fronte, i u smislu političkog razmišljanja, ali i u smislu toga kako promišljamo kulturnu produkciju i što mislimo da je uloga umjetnosti i odgovornost kulturnih radnika.

whw-whw__993.jpg whw-whw__993.jpg

 

Doživljaj umjetnosti nije samo receptivni proces već i kreativni. U tome smislu, koja je odgovornost gledatelja?

Zanima nas angažirani gledatelj, onaj koji dozvoljava radovima da ga dotaknu na najrazličitije načine - intelektualno, senzualno, emotivno... Uvijek se nadamo da će način na koji strukturiramo izložbe doprinijeti tome da publika bude potaknuta na formiranje stavova, na postavljanje dodatnih pitanja i na razmišljanje o vlastitoj odgovornosti za sustav vrijednosti u kojem živi, na svim razninama. Draži su nam gledatelji koji su protiv onog što mi predlažemo, nego oni ravnodušni, koje ništa ne dotiče ili čak cinično smatraju sve bitke izgubljenima. Uvjerenje od kojeg krećemo i koje želimo prenijeti gledateljima sažimaju riječi na žalost nedavno preminulog povjesničara Erica Hobsbawma - svijet neće postati bolji sam od sebe.

Ključne riječi: Rastko Močnik, antifašizam, fašizam
<
Vezane vijesti