Karl Jaspers (1883-1969), po struci najprije psihijatar, a poznat kao filozof, jedan od predstavnika egzistencijalističke filozofije, jednako je poznat po svojim filozofskim radovima, kao i po svom angažmanu i preuzimanju uloge intelektualca. Još prije kraja Drugog svjetskog rata u svoj je dnevnik zapisao: Tko ovo preživi tome predstoji zadaća kojoj će morati biti posvećen do kraja života. Jaspers je pritom koristio njemačku riječ verzehren koja istovremeno znači trošiti i sažizati, čime već – makar nesvjesno – najavljuje svoju knjigu pod nazivom Die Schuldfrage, ali i svoj poslijeratni angažman.
Sažiganje krivnjom
Naime, upravo je krivnja osjećaj koji stalno sažiže, a njena manifestacija jednaka je neuobičajenoj pojavi nesvršenog oblika glagola sažeći – naime, kad se nešto sažeže onda se ono spali, uništi vatrom, no dok se nešto sažiže onda se ono stalno pali, pokušava uništiti vatrom, dakle, radi se o osjećaju koji se stalno umnaža i čega se zapravo ne možemo riješiti. Pitanje krivnje je niz predavanja o duhovnoj situaciji u Njemačkoj, održanih tijekom zimskog semestra 1945-1946. Povijesni je kontekst, dakle, neposredni slom Trećeg Reicha i početak Nürnberških procesa. Filozofski kontekst je programatski tekst o filozofiji egzistencijalizma Jean-Paula Sartrea pod naslovom Egzistencijalizam je humanizam i odgovor Martina Heideggera francuskome prijatelju Jeanu Baufretu naslovljen Pismo o humaniumu. Kao što znamo, upravo je potonji ozloglašen, a njegova je šutnja o nacionalsocijalizmu i angažmanu u doba rektoratskog vodstva u Freiburgu 1933-1934. zapravo već općepoznata. Za razliku od njega, Jaspers 1946. objavljuje Pitanje krivnje s pokušajem da učini upravo ono što Heidegger onda nije bio spreman učiniti: to je suočavanje sa vlastitom krivnjom.
Manifest za Nijemce
Dok je Heidegger podržavao nacionalsocijalizam, Jaspers nije podržavao nacistički režim, nego je čak – jer mu je žena bila Židovka – umalo završio u koncentracionom logoru, a spasili su ga isključivo Saveznici koji su te godine okončali Hitlerovu vladavinu. No, ipak, kao i većina Nijemaca u to vrijeme imao je problem sa pitanjem i osjećajem krivnje. Riječ Schuld u njemačkom jeziku ima dvostruko značenje, ona ujedno označava krivnju, ali i dug, te u tom smislu Jaspersovu knjigu treba shvatiti i kao pokretanje pitanja o odgovornosti, pojedinačnoj, ali i kolektivnoj. Ona je ujedno pokušaj samog Jaspersa da se pomiri sa samim sobom, ali istovremeno manifest za sve Nijemce, koji je, dakako, upućen i Saveznicima, da nikada nije kriv cijeli narod, nego samo pojedinac.
Ključni dio Jaspersove rasprave su četiri pojma krivnje. To su kriminalna krivnja, zločini su objektivno dokazivi jer krše jednoznačne zakone, politička krivnja, odnosi se na činove država, a kao instancu kažnjavanja, kao i u prvoj možemo shvatiti sud, moralna krivnja, gdje je glavna instanca vlastita savjest, te metafizička krivnja, gdje je instanca samo Bog. Za svaku od četiri vrste krivnje postoji posljedica: za prvu stiže kazna, za drugu postoji odgovornost, dok za treću dolazi pokora i obnova, a za četvrtu preobrazba ljudske samosvijesti pred Bogom.
Slika Adolfa Hitlera
Kao što možemo naslutiti problem nije toliko u tome da Novi svjetski poredak samo naizgled promiče ljudska prava i pravni poredak, već u posljednjoj vrsti krivnje koje ocrtava Jaspersov iskaz: Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. Ta rečenica sama po sebi nije neispravna, štoviše ona ukazuje na jedan temeljni etički problem, no do raskoraka dolazi kada Jaspers dalje tumači posljedice odgovornosti i krivnje. To se vidi na primjeru poznate priče o njemačkom Židovu u New Yorku, u čijoj je sobi visjela Hitlerova slika. Ona se, dakako, može tumačiti na različite načine. No, premda bi se već zbog samog sadržaja knjige i nekog logičnog slijeda moglo očekivati tumačenje da Židov na zidu ima Hitlerovu sliku zbog osjećaja krivnje (ja sam se spasio, a drugi, moji rođaci i prijatelji su u konc-logorima ili mrtvi, pa se stoga na neki način kažnjavam Hitlerovom slikom), Jaspers taj fenomen tumači na zanimljiv način: Samo ako ga je ona podsjećala na užas koji ga kod kuće očekuje mogao je ovladati svojom čežnjom za domovinom. Upravo se u tom trenutku čini kao da Jaspers izdaje vlastito rezoniranje, naime, jer osjećaj krivnje očito zamjenjuje nostalgijom, odnosno osjećajem nacionalne pripadnosti (egoistični stvarni ili fiktivni Židov u New Yorku ne mari toliko za druge Židove, koliko za nemogućnost povratka kući). Paradoksalno, čitanje Židova i Hitlerove slike koje Jaspers ne čini mnogo je bliže onome što bismo očekivali od knjige sa naslovom Pitanje krivnje. Ono ujedno priziva Agambena i njegove spise o holokaustu, naime, osjećaj krivnje onih koji nisu ništa napravili (jer vjerojatno nisu ni mogli ništa napraviti), ali su napravili previše jer su živi. To su svi Židovi koji su preživjeli užas holokausta, ali su nakon toga do kraja života osjećali sramotu i krivnju – jer su drugi umrli, a oni preživjeli.
Pogovor Pitanju krivnje
Ali, zašto ne bismo preokrenuli tumačenje i iščitali priču o njemačkom Židovu sa Hitlerovom slikom doslovno: zašto on ne bi imao sliku Führera upravo zato jer je njegov simpatizer. Upravo jednim takvim naizgled blasfemičnim izvrtanjem standardnog čitanja ide se u prilog u Jaspersa i zaoštrava njegova težnja da Nijemci budu oslobođeni kolektivne krivnje. Jer, ako je mogao postojati Židov koji se ne nije bunio protiv Hitlera, onda jednako tako može postojati i Nijemac koji nije podržavao nacionalsocijalizam. Poanta je u tome da nisu nužno svi pripadnici nekog naroda krivi. Uz važan dodatak: ali ni nedužni.
Jaspersov Pogovor mom pitanju krivnje iz 1962., kao i njegov razgovor za Spiegel 1965. godine, u kojem će priznati vlastite zablude i naivnost zbog uvjerenja da Sudom u Nürnbergu započinje novi svjetski poredak s jednim svjetskim zakonodavstvom, neka je vrsta hegelovske loše beskonačnosti: lako možemo zamisliti spis pod naslovom Pogovor mom pogovoru mog pitanja krivnje. Naime, nije toliko problem u tome da je Pitanje krivnje opterećeno naivnim uvjerenjem u novi svjetski poredak koji započinje Nürnbergom, niti je to Jaspersovo priznanje te zablude iz 1962.. Problem se, između ostalog, sastoji u samom aktu ponavljanja krivnje, utoliko što Jaspers sada kao jedan od neuspjeha Nürnberga okrivljava boljševičku Rusiju, koja, prema njegovu mišljenju, kao totalitarna država nije smjela sudjelovati u procesu.
Slika Konrada Adenuauera
A to nije jedini razlog: kao što znamo, Jaspers je 1950-ih podupirao vladu Konrada Adenauera, čija je vlada 1957. radila na atomskom naoružavanju Bundeswehra; iste godine kada je Ulrike Meinhof (još kad nije počela pisati za časopis Konkret i kad nije stupila u RAF) držala svoje prve javne nastupe protiv atomskog naoružanja. Premda je Adenauer zaslužan za demokratizaciju Zapadne Njemačke i tzv. Wirtschaftswunder, upravo se Hitler, prema svjedočenju Alberta Speera, divio Adenaueru, dok zapadnonjemački studentski pokret 60-ih godina ustaje protiv njegove konzervativne ere. Simptomatično je da Jaspers 1958. godine opet objavljuje jedan spis protiv duhovne situacije vremena, ovaj put knjigu pod naslovom Atomska bomba i budućnost čovjeka, dakle, premda tih godina podržava Adenauera. Osim toga, jednako kao i Adenauer, Jaspers je tih godina podržavao i podjelu Njemačke, budući da je ona u njegovim očima ipak bila bolja od kolonizacije zapadnoeuropske kulture sovjetskom kulturom. Upravo u tom stavu možemo vidjeti da je Pogovor mom pitanju krivnje, s uvjerenjem o neuspjehu Nürnberga i ulozi boljševičke Rusije u tome, već na neki način anticipirao i njegovu daljnju teoriju.
Karl Jaspers i Irački rat
Međutim, Jaspers je unatoč tome i dalje jedan od rijetkih koji je tako eksplicitno i neposredno nakon Hitlerova režima progovorio o krivnji, a temeljna Jaspersova teza – uz sve očite kontradikcije i naivni humanizam – da za zločine mogu biti kažnjeni samo individualci, odnosno da cijela nacija ne može biti optužena za zločin jednako kao i 1945. godine važi i u novom tisućljeću. Taj uvid se danas recimo može i treba aplicirati na američko-irački rat, gdje se većina diskusije još uvijek vodi po liniji isključivih argumenata. U tom smislu, jednako kao što cijeli irački narod nije kriv jer je imao Saddama Huseina, tako ni cijeli američki narod nije kriv jer ima jednog Busha. Pogreška američke vanjske politike, ali i antiglobalističkog pokreta, u pravilu se uvijek sastoji u onome što Žižek naziva spektralizacijom Neprijatelja: Neprijatelj postaje prisutan poput sablasti, a istovremeno je raspršen svugdje. Za američku politiku to je trenutno Terorizam, dok je za antiglobalistički pokret to Amerika.
Upravo u tom horizontu u oči upada nedostatnost Jaspersove teze o važnosti moralne i metafizičke odgovornosti: ona još počiva na mitu da su ljudi u načelu dobri i da će sami shvatiti što je dobro, a što zlo, što su učinili, ili što su mogli učiniti, a nisu učinili. Naime, za razliku od kriminalne i političke krivnje, odnosno odgovornosti, instance ovih dviju odgovornosti su zapravo podložne vlastitoj imaginaciji.
Slika Woodyja Allena
Jer što je privatnije od vlastite savjesti ili Boga? I o jednom i o drugom svatko ima posve osebujnu, različitu i privatnu konstrukciju, koja, kao što znamo, ne mora nužno biti statična. Naprotiv, ona, kao što to pokazuje Woody Allen u filmu Hannah i njezine sestre, najčešće ni nije. Suočen sa besmislom života Allen, filmski Židov, koji je i u pravom životu Židov, okreće se Hare-Krišna pokretu, da bi na kraju završio na kršćanstvu (dolazi do popa i moli ga za sve spise kršćanstva, a nakon toga odlazi sa desetak svezaka Biblije i drugih spisa). Ako pak spomenemo religiju koja u tom nizu nije tematizirana, onda više nije problematična samo promjenjivost instance, nego je sama po sebi postala upitna i najviša instanca, naime Jaspersova instanca metafizičke odgovornosti. Što ako sam Musliman i moj Bog je Alah. Nisu li se upravo iz tog razloga teroristi zabili u Blizance? Problem sa Jaspersovim postavljanjem pitanja o krivnji se stoga nalazi u partikularizmu moralne i metafizičke krivnje, odnosno u činjenici da su one podložne interpretaciji. Jer, ako su per definitionem te vrste odgovornosti privatne (one se odvijaju u glavi svakog pojedinca), onda ja sam mogu odlučivati o tome koji su kriteriji po kojima ću se rukovoditi. Premda je Jaspers jasno ciljao na univerzalizam, on je istovremeno podcijenio i precijenio čovjeka (misleći da je osjećaj krivnje naprosto sveprisutan), i na kraju završio u partikularizmu čiji uzrok može biti samo relativiziranje onoga što Jaspers naziva Schuldfrage.
Relativizirana krivnja
Možda, na kraju, Jaspersovu rečenicu iz Pitanja krivnje Sad je počeo novi period povijesti treba tumačiti upravo u tom ključu, kao nesvjesnu artikulaciju i anticipaciju dolaska nove postmoderne ere u kojoj je svaka krivnja relativizirana. Nije li američka krivnja unazad posljednjih 40 godina, počevši sa Vijetnamom, preko Zaljevskog rata, do sukoba na Bliskom Istoku, relativizirana upravo krivnjom radikalnog islamizma? Ili, da upotrijebimo jedan nama bliži rat: nije li srpska krivnja relativizirana hrvatskom krivnjom, i obrnuto, nije li hrvatska krivnja relativizirana sprskom krivnjom? Haaški sud pokušava suditi i pobjednicima i pobijeđenima (premda danas još uvijek ne znamo da li je netko doista pobijedio, ili smo svi zapravo izgubili), kao što je Jaspers tražio da se jednako sudi nacističkim zločinima, ali i savezničkom bombardiranju Berlina i Dresdena. No, unatoč tom idealu, zar suđenje, kao i subjektivno pitanje krivnje (koje je, kao što vidimo, još problematičnije) doista može spriječiti da se sve to opet ne ponovi? Nije li upravo nakon Nürnberga došlo do nove diktature, tajnih službi i Berlinskog zida?
Jaspersovu knjigu Pitanje krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke, s njemačkoga je preveo Boris Perić, a objavio ju je AGM, Zagreb 2006. Prikaz Srećka Horvata originalno je objavljen na www.filozofija.info (op.ur).
