Sociolog Teo Matković govori o najavljenim poticajnim mjerama Kukuriku koalicije za studente: "Zbog studentskog kreditiranja stvorene su generacije opterećene vraćanjem izrazito velikog duga. To posebno pogađa mlade koji nisu mogli priuštiti studiranje iz vlastitog džepa...

... Kamate ponovno udaraju na one koji su u početku bili u nepovoljnijem socijalnom položaju, ograničavajući im i dalje pristup visokom obrazovanju."

Dr.sc. Teo Matković, viši asistent s Katedre za socijalnu politiku Studijskog centra socijalnog rada pri Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu sudjelovao je u nizu istraživanja na području obrazovne politike i položaja mladih na tržištu rada. Koautor je studije UNDP-a i Svjetske banke pod nazivom "Utjecaj ekonomske krize na svijet rada" koja upozorava da su mladi u Hrvatskoj najveće žrtve krize. Da se takav trend  i dalje nezaustavljivo nastavlja, potvrdili su i nedavno objavljeni podaci prema kojima Hrvatska s 38 posto mladih bez posla u dobi od 15 do 24 godine  odnosi srebrnu medalju među europskim zemljama koje su suočene s istim problemom. U razgovoru za H-Alter, Teo Matković objašnjava utjecaj financijske krize na obrazovni sustav, nedostatke zahtjeva za usklađivanjem upisnih kvota na studijima s potrebama na tržištu rada, koliki je diploma jamac za pronalazak posla i zaštitu od prekarnog rada te položaj žena na tržištu rada.

Istraživanje u kojem ste sudjelovali pokazalo je kako godina studiranja sa svim troškovima košta više od 30 tisuća kuna, što je velik udar na standard obitelji studenta, poglavito u vrijeme krize. Opada li zbog toga interes za upise na fakultet?

Izvrsnost bi trebalo nagrađivati nakon završetka školovanja. Mladima  koji su imali bolji uspjeh, odnosno onima koji su se bolje pripremili za svoju buduću profesiju i završili prestižnije programe, trebalo bi omogućiti da brže nađu zaposlenje i da rade bolje poslove za veću plaću

Evidentno je da u zadnjih nekoliko godina broj upisa u visoko obrazovanje stagnira. No stagnira na vrlo visokom postignutom udjelu - velika većina učenika koji završe četverogodišnje srednje obrazovanje odmah nakon toga upisuje studij, što je sasvim vidljivo kroz proces državne mature.  No očito je da su troškovi jako visoki i da to predstavlja problem dijelu mladih koji nemaju izvora iz kojih bi ih pokrili, bilo da tek da upisuju studiji ili da već studiraju. S druge strane, od prošle godine došlo je do promjena, pa tako studenti prve godine na plaćaju školarine, što dovodi do promjene dinamike, lakše odluke o upisu studija, ali vjerojatno i manje sklonosti upisu izvanrednih ili privatnih studija. Već više godina ponuda upisnih mjesta je značajno veća od potražnje, ali izazov je kako i da li povećati tu potražnju.

Kako bi doskočila tom problemu, Kukuriku koalicija u svom programu navodi kako će studentima omogućiti davanje kredita  po povoljnijim uvjetima. Imaju li studenti od takvih kredita više štete ili koristi?

Dosta toga ovisi o tome kako će krediti biti dodijeljeni, odnosno  kakvi će biti uvjeti kreditiranja, tko će snositi koliko troškova, odnosno kakve su obveze države, a kakve studenata. Iskustva u anglosaksonskim zemljama nisu posebno dobra i pokazalo se da su stvorene generacije koja ulaze u život opterećene vraćanjem izrazito velikog duga. To su poglavito oni mladi ljudi koji nisu mogli priuštiti studiranje iz vlastitog džepa. Dakle, kamate ponovno udaraju na one koji su u početku bili u nepovoljnijem socijalnom položaju i dalje im se na taj način ograničava pristup visokom obrazovanju. Osim toga, postoje indicije da su mladi koji nemaju dovoljno sredstva neskloni uzimanju kredita jer se boje da ga neće moći otplatiti. Pitanje je koliko bi se upuštanje u takav rizik isplatio u hrvatskim uvjetima budući da je završnost razmjerno niska, a mladi ljudi i po završetku studija razmjerno teško nalaze posao, posebno u godinama krize.

Od ukupnog troška studiranja, školarine su ipak najvidljiviji trošak. Kako komentirate njihovo navodno ukidanje, odnosno zamjenu s penalizacijom neuspjeha u vidu naplaćivanja ECTS bodova, što se predstavlja kao nagrađivanje izvrsnosti?  Koliko je takav princip socijalno osjetljiv?

Pravedni bi bili kriteriji koji bi mogućnost nastavka školovanja vezali isključivo uz iskazani uspjeh, odnosno zadovoljavanje uvjeta, a ne uz novčane sposobnosti pojedinaca da plati sankcije ili dodatno školovanje

Ni najmanje. Izvrsnost bi trebalo nagrađivati nakon završetka školovanja. Mladima  koji su imali bolji uspjeh, odnosno onima koji su se bolje pripremili za svoju buduću profesiju i završili prestižnije programe, trebalo bi omogućiti da brže nađu zaposlenje i da rade bolje poslove za veću plaću. Analize početka karijere koje sam radio pokazala su kako u Hrvatskoj za sada ne postoji takav trend - diploma je od presudne vrijednosti za uspjeh na tržištu rada, završen smjer nešto manje, a uspjeh ili brzina studiranja ima izrazito malo utjecaja. Vrednovanja uspjeha financijskim nagrađivanjem tijekom studija, a još više novčana penalizacija neuspjeha, može biti izrazito problematična iz pozicije socijalne pravednosti, ali i iz pozicije učinkovitosti. Poglavito zbog toga što se time može onemogućiti studiranje onima koji  te penale ne mogu platiti, a omogućava onima koji si to mogu priuštiti, a imaju jednak ili lošiji uspjeh. Pravedni bi bili kriteriji koji bi mogućnost nastavka školovanja vezali isključivo uz iskazani uspjeh, odnosno zadovoljavanje uvjeta, a ne uz novčane sposobnosti pojedinaca da plati sankcije ili dodatno školovanje. Svaka novčana sankcija neuspjeha, od plaćanja po ECTS bodovima do gubitka mjesta u domu ili studentskih prava, prvenstveno pogađa one koji si ionako teško mogu priuštiti studiranje. Tu dolazimo do crne točke hrvatskog obrazovanja, čije je postojanje dokazano nizom studija, odnosno do činjenice da je prestanak studiranja jako česta pojava.

Vaš doktorski rad rađen je uoči sadašnje ekonomske krize. Tada je istraživanje pokazalo kako se isplati imati diplomu. Možemo li danas tvrditi isto ili pak svjedočimo nastanku visokoobrazovane izgubljene generacije?

Svakako svjedočimo velikom unapređenju obrazovne strukture među mlađim stanovništvom.  Dok je osamdesetih godina oko 15 posto generacije stjecalo visoko obrazovanje, a tijekom rata još i manje, trenutno, među generacijom djece tih osoba prilazimo stanju kad 40 posto osoba izlazi iz obrazovanja s diplomom stručnog ili sveučilišnog studija u džepu. Među mladim ženama koje danas završavaju obrazovanje broj visokoobrazovanih gotovo da nadilazi broj onih sa srednjim obrazovanjem. Zbog toga velik broj visokoobrazovanih mladih danas izlazi na tržište rada. Njihov položaj je u apsolutnom smislu svakako lošiji od generacija koje su završavale studij prije pet  godina. Naime, kada dođe do krize na hrvatskom tržištu rada, najviše stradavaju oni koji se nalaze na perifernom položaju, a u našem slučaju su to oni koji su tek izašli iz školskog sustava bez radnog iskustva. No koliko se može razabrati iz podataka ankete o radnoj snazi, ovo je pogoršanje podjednako zahvatilo sve mlade, te se prednost visoko obrazovanih nad onima sa srednjom stručnom spremom zadržala i u 2009. i 2010. godini. Za sada ne postoje indicije da se njihov relativni položaj pogoršao, dok se s druge strane apsolutni definitivno pogoršava. Naime, mladi u potrazi za poslom, s kojom god svjedodžbom izlaze iz obrazovnog sustava, sada teško konkuriraju nezaposlenima koji su prošlih godina izgubili posao, a  školovanje završili prije pet do deset godina, te dok su radili, skupili su značajno radno iskustvo i kontakte.

Ako mladi s diplomom i nađu posao, jamči li im ona zaštitu od prekarnog  rada?

matkovic1.jpg

Trenutno smo u sedmoj godini provođenja bolonjskog sustava što znači da ćemo uskoro imati i sedmu generaciju prvostupnika. Njihov položaj na tržištu rada je u začetcima tog sustava školovanja bio poprilično nedefiniran. Vidite li ikakvog pomaka na tom polju?

Sveučilišnih prvostupnika na tržištu rada je još uvijek jako malo, jer malen je broj onih koji nakon završetka prvog stupnja ne nastavljaju školovanje. Gotovo svatko nastavlja, ukoliko si to ikako može priuštiti. Prava nagrada, odnosno puni profesionalni status, stiže tek s diplomom magistra struke koja je ekvivalentna bivšoj diplomi sveučilišnog studija. Osoba koja izlazi nakon prvog stupnja nema ekvivalent na tržištu rada u prijašnjim generacijama, dakle njihova niša praktički niti ne postoji.  Oni koji ipak izađu na tržište rada najvjerojatnije se nalaze u sličnom položaju kao osobe koje su završile  po trajanju slične stručne studije. Tako i Hrvatski zavod za zapošljavanje prikazuje sveučilišne prvostupnike i osobe sa diplomom stručnih studija zajedno. Sveučilišni prvostupnici su možda čak i u nešto nepovoljnijem položaju budući da je njihov program manje definiran prema tržištu rada, a više prema nastavku obrazovanja u drugom ciklusu.

Kako komentirate često isticanje potrebe usklađivanja upisnih kvota na studijima s potrebama na tržištu rada? Čak je i Vlada istakla taj zahtjev kao jednu od mjera štednje, a na istom inzistira i Hrvatska udruga poslodavaca.

Svaka novčana sankcija neuspjeha, od plaćanja po ECTS bodovima do gubitka mjesta u domu ili studentskih prava, prvenstveno pogađa one koji si ionako teško mogu priuštiti studiranje

Ono što se nameće kao potpitanje je što zapravo znači to usklađivanje, odnosno da li je dovoljno povećati  kvote na jednom i smanjiti kvote na drugom programu kako bi se stvorilo stanje u kojem su svi zapošljivi. No, par istraživanja kojima su uspoređivani ishodi u različitim područjima obrazovanja nisu identificirala izrazite razlike u dinamici nalaženja zaposlenja ili rada u struci. Često se ističe kako manjka jako puno osoba koje završavaju inženjerske struke i kako će oni daleko prije pronaći posao. Ta prednost postoji, ali ne u svim programima, te je daleko manja nego se smatra. Diploma visokog obrazovanja, posebno sveučilišnog, svakako čini veliku razliku i to neovisno o programu studiranja. Ali ne postoje programi ili obrazovna područja gdje svi koji završe studij odmah nađu posao, i to u struci. To bi značilo da je struka "deficitarna". Da, u pojedinim godinama može doći do izrazite potražnje za pojedinim zvanjima, ali to rijetko potraje dulji niz godina prije nego dođe do zasićenja. Također, zapošljavanje izvan struke je prisutno u apsolutno svakom području, od indologa do inženjera. Problem je dosta kompleksniji od pogađanja pravih kvota pravih programa. Važnije je uskladiti sadržaj programa nego li kvote. Ono što se uči na studijima često nema veze s onim što kasnije osobe rade u zanimanjima gdje se zapošljavaju, čak i kada rade u struci. Usklađivanje na razini kurikuluma i kompetencija zahtjeva koordinaciju poslodavaca i obrazovnog sustava. No to je lakše reći nego ostvariti jer je to s jedne strane skupo za poslodavce i državu, a s druge strane takva odgovornost stavlja nove zahtjeve pred nastavnike te smanjuje autonomiju sustava visokog obrazovanja pri kreaciji programa. Ipak, takve su promjene nužne, želimo li da sve ono što se stekne kroz obrazovanje bude prepoznatljivo kao relevantno nakon što je obrazovanje završeno. Ishodi nakon obrazovanja, zapošljivost studenata, odnosno mogućnost da nakon studija postanu aktivni i produktivni članovi društva i aktivni u odabranom području, moraju biti dio odgovornosti sustava visokog obrazovanja, odnosno nas angažiranih na programima koje ti studenti pohađaju.

matkovic2.jpg matkovic2.jpg

 

Da neke promjene u obrazovnom sustavu i postignućima generacije postanu vidljive u cijeloj populaciji, potrebno je dosta vremena. Znamo da su djevojke u prosjeku bolje učenice, studentice, da obrazovanje završavaju s boljim uspjehom i s mogućnošću boljeg upisa u srednju školu, a kasnije i na fakultete, da sve češće upisuju studije i da ga češće završavaju. Taj trend je uzeo maha u devedesetima, a omjer se do sredine 2000. popeo na tri naprema dva - tri od pet diploma stječu žene. No većina žena koje se danas nalaze na tržištu rada pripada generacijama u kojima je, što se tiče obrazovne strukture, situacija bila nešto nepovoljnija. Također, tada su i društvena očekivanja i osobne aspiracije bile nešto drugačije. Ta su vremena prošla, i dvojim da će se recentne generacije stasale prošlog desetljeća zadovoljiti subordiniranim položajem. I sada je jasno vidljivo osnaživanje brojčane premoći žena među stručnjacima u sudstvu, zdravstvu, visokom obrazovanju, a vjerujem da će i na rukovodećim položajima biti sve učestalije kako će ove obrazovanije generacije mladih žena napredovati kroz karijeru. Očito postoje neke razlike koje proizlaze iz samog odabira smjera studija, a to su često zanimanja koja su nešto slabije plaćena ali i sigurnija - žene još uvijek češće studiraju društvene i humanističke znanosti te češće rade u javnom sektoru kao što su zdravstvo i školstvo. Ipak, upozorio bih na probleme u drugom kraju obrazovne strukture, a to su mlade žene koje su završile tek najniže stupnjeve obrazovanja te se nalaze u izrazito nepovoljnijem položaju nego muškarci sličnih obrazovnih postignuća.

<
Vezane vijesti