Mnoge zemlje Južne Amerike prošle su svu silu državnih i vojnih udara, diktatura i totalitarizama, državnog terora i gerilskog teroriziranja. Danas mnoge o tim temama govore u prošlom vremenu i većina ih spada u ono što se kolokvijalno naziva krugom demokratski uređenih država.
KOLUMBIJA - KOKA I KOKANJE
Kolumbija je i dalje razdrmana u prezentu i sadašnje pozicije u tom kaosu zauzete su još od šezdesetih godina 20. stoljeća. Tu zbilja ne znaš od koga prije možeš nadrapati: državnog aparata i vojske trenirane od strane, recimo to pristojno, američkih stručnjaka; narkodilera i njihovih paravojnih skupina desne provenijencije; te ljevičarskih gerilskih organizacija. Vojska i paravojska često zajedno surađuju i žmire na sitne nestašluke partnera u borbi protiv ljevičarskih gerila, odnosno kako se danas službeno kaže i u Kolumbiji, ratu protiv terorizma na domaćem terenu. Ljevičarske gerilske organizacije rasprostiru se na gotovo polovini teritorija, od čega kontroliraju velik dio. Da pojasnimo, vlada Republike Kolumbije nema suverenitet, odnosno autoritet na najmanje trećini teritorija, a i na slijedećoj petini ne bi dali ruku u vatru da običan čovjek, a kamoli strani turist, može mirno poći u šetnju bez pancirke i napamet naučenog broja bankovnog računa.
Najpoznatija i najjača ljevičarska gerilska skupina je Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia – Ejército del Pueblo (FARC) iliti po naški Revolucionarne oružane snage Kolumbije. Da malo osvježe imidž, početkom osamdesetih dodali su i naziv iza crtice i da ne bude zabune oplemenili se plaštom narodne vojske. Oni se s više ili manje uspjeha kočopere na čak 35-40 posto teritorija Kolumbije i na velikom dijelu tog područja su najmoćniji suvereni. Manje uspješni u zauzimanju i osiguranju svog feudalnog lena je ekipa iz Ejército de Liberación Nacional (ELN) - Nacionalne vojske oslobođenja. Oni su u četrdesetak godina ratovanja s vladom uspjeli proširiti svoj utjecaj na nekih deset posto teritorija. FARC ima petnaest do osamnaest tisuća ljudi pod svojim zapovjedništvom, a ELN tri do pet tisuća. I jedni i drugi vole hapati zapadnjačke turiste gladne prirodnih ljepota i bogate ljude za čije oslobođenje onda traže otkupnine. Ovi u FARC-u se bave i uzgojem koke, preradom i dilanjem kokaina. Fanatično jurišaju na rafinerije i naftovode, posebno one u stranom vlasništvu, a negdje normalnost feudalnih dažbina u Kolumbiji 21. stoljeća ide do takvih apsurda da im strane korporacije uredno isplaćuju lovu, odnosno porez da nafta teče nesmetano kroz teritorij koji FARC kontrolira. Ovdje treba dodati kako naftne korporacije zapravo uopće ne zanima ideološka pozadina njihovih redara dok god oni jamče sigurnost protoka crnog zlata. Zabilježeni su slučajevi isplate od strane Occidental Petroleuma te BP-ja i državnim vojnim snagama u područjima, gdje su kršena ljudska prava lokalnog stanovništva, zagađivan okoliš, a bilo je i slučajeva ubojstva.
Feudalna lena Kolumbije
FARC je i poznat po neslavnom rekordu koji se tiče regrutiranja djece u svoje redove. Gotovo dvadeset- trideset posto njihovih vojnika je mlađe od osamnaest godina, a mnogi nemaju niti dvanaest. U Kolumbiji 64 posto stanovništva živi u siromaštvu, a u ruralnim područjima to skače i do gotovo osamdeset posto. I upravo tu momci koji još zazivaju Marxa i Lenjina nalaze svoje najvjernije pristalice, jer su obični ljudi razočarani neučinkovitošću i korumpiranošću centralne vlade, pa je siromašnim mladim ljudima odlazak u gerilu karta za bijeg od gladi i siromaštva. Doduše, nije rijedak slučaj i da radi prijeki sud partije, pa ukoliko mladi muškići iz odabranog sela ne uviđaju kako je za njihov bitak na ovom svijetu spasonosno postati aktivnim članom jedne ljevičarske gerilske skupine koja dila drogom pod parolama o slobodi i bratstvu, onda cijelo selo nastrada. Civili su još više stradavali od paravojnih desničarskih skupina, od kojih je najpoznatija bila Autodefensas Unidas de Colombia (AUC), odnosno Ujedinjene snage Kolumbije za samoobranu. Paravan za samoobranu svojih narko interesa je zapravo cilj ubijanja političkih neprijatelja, gdje su na prvom mjestu pripadnici ljevičarskih gerila, a nisu nesretni niti ako ukokaju nekoga iz sindikata, aktivista nevladinog sektora te oporbenih političara. Trenutno su službeno raspušteni, premda su neki njihovi dijelovi i dalje aktivni. Pribrojimo ovom društvu još i poznate narko-kartele koji imaju vlastite vojske i bit će nam jasna pozadina one teze o razdrmanosti Kolumbije.
Kolumbija je treća po redu primateljica vojne pomoći SAD-a, odmah iza neupitnog Izraela i Egipta. I nije da nije zahvalna - jedna je od rijetkih vjernih prijateljica SAD-a na kontinentu. Dapače, ta suradnja se iz godine u godinu produbljuje.
Krajem 2000. godine SAD je započeo s primjenom Plana Kolumbija, unutar kojeg se borba protiv polja koke svela na zaprašivanje pesticidima iz aviona kako bi se polja tako uništila. Zaprašivanje je najviše obavljano u južnoj regiji Putumayo, koja je slučajno i regija bogata naftom. Nafta općenito zauzima sve veću udio u ukupnoj zaradi Kolumbije i trenutno pokriva petinu izvoza. Procjene o rezervama su nepotpune pošto se velik dio mogućih nalazišta nalazi na teritoriju koje kontroliraju ljevičarske pobunjeničke skupine.
Plan Kolumbija je vrijedan 1,2 milijarde dolara, od čega se čak sedamdeset posto odnosi na direktne vojne potrebe. U događajima poslije 11. rujna, rat protiv droge se izjednačio s ratom protiv terorizma. Problem koji se javio uslijed zaprašivanja je utjecaj pesticida na cjelokupni eko-sustav te na prehrambene usjeve. Čak su i guverneri šest južnih okruga prosvjedovali, jer se širi glad i stanovništvo odlazi iz južnog dijela Kolumbije. Upravo iz tih razloga, u rijetko viđenom suglasju, parlament EU je 2001. godine odbio podržati Plan Kolumbiju s 474 glasa protiv, i samo jednim za, jer se projekt previše oslanja na vojsku i militarizaciju Kolumbije.
Dječji pogled na Plan Colombia
Američku pomoć su tradicionalno pratili izdašni krediti MMF-a koji su zahtijevali zauzvrat privatizaciju i prihvaćanje neoliberalnih načela u ekonomiji. Po nalogu MMF-a prihvaćena je i nova odredba, koja je omogućavala stranim korporacijama da umjesto prijašnjih pedeset posto, zadrže čak sedamdeset posto nafte eksploatirane iz novih polja. Državna naftna korporacija, simpatična imena Ecopetrol, prošla je restrukturiranje 2003. godine te je razbucana na manje firme, a kao novi uvjet MMF-ovom kreditu od 2,1 milijarde dolara, nova odredba o naftnim pravima dozvolila je stranim korporacijama da zadrže sve, sto posto pronađene nafte sve dok bušotine rade. Porez naftnim korporacijama na iskorištavanje je smanjen sa prijašnjih dvadeset posto na svega osam posto ukoliko se iz naftnog polja crpi manje od pet tisuća barela na dan, što je bio slučaj s gotovo svim poljima stranih korporacija. Time se pripremio teren za potpunu privatizaciju Ecopetrola, jer je svakome jasno kako se neće moći natjecati sa stranim naftnim korporacijama pod tim uvjetima. Ecopetrol je postao najobičniji posrednik, što je rijetko viđen slučaj u svijetu. Tako se događa da Ecopetrol mora kupovati naftu iz Kolumbije od stranih korporacija po tržišnim svjetskim cijenama da bi onda izvozio tu istu naftu u SAD.
Predsjednik Kolumbije je Alvaro Uribe, kojem od polovine prošle godine teče drugi mandat. Uribe je dobio ogromno povjerenje građana obećanjima da će se razračunati s gerilskim skupinama i očito je da su birači izmučeni građanskim ratom od nekoliko desetljeća odlučili izabrati čvrstu ruku. No, kritičari upozoravaju kako Uribe koristi svoju poziciju i za obračun s političkim neistomišljenicima. Uribe je čak u svom prvom mandatu pokušao proglasiti dvije zone u Kolumbiji, gdje bi vojska imala veće ovlasti od civilnih institucija, i tek je presudom Ustavnog suda onemogućen taj pokušaj tihog uvođenja diktature. Te dvije zone okružuju na istoku zemlje Cańo Limón naftovod i naftna polja u vlasništvu Occidental Petroleuma.
Godine 2003. u tuđmanovskom je stilu napao nevladine udruge, nazvavši ih servisom terorizma i neprijateljima Kolumbije. To je bio njegov odgovor na izvještaj osamdeset nevladinih udruga, gdje se kritizira njegova sigurnosna politika. Time je Uribe pokazao kako je naučio lekciju svojih tutora, praktički ponovivši riječi potpredsjednika Occidental Petroleuma Lawrencea Meriagea, koji je na svjedočenju pred Kongresom prije prihvaćanja Plana Kolumbija istaknuo kako se samo dvije grupacije u Kolumbiji protive eksploatiranju nafte i razvoju – ljevičarske skupine i nevladine udruge.
Službene statistike ističu kako je povećana sigurnost i kako je nasilje smanjeno. Naftovod Cańo Limón je 2001. godine bio 170 puta napadan od strane FARC-ovih gerilaca, a 2004. godine sedamnaest puta. No, i ovdje predstavnici civilnog društva ističu kako je povećana sigurnost u gradovima, ali su ruralna područja ostala potpuno zapuštena. Ljevičarske gerile su se uglavnom i povukle u seoska ili prigradska naselja, jer su ih iz urbanih sredina potjerali ili vladine snage ili desničarske paramilicije. Zato je u južnoj regiji Putumayo, gdje je Plan Kolumbija najviše i provođen, broj napada na naftovode i naftna postrojenja sa 48 u 1999. godini, skočio na rekordnih 144 u 2003. godini. Serija napada FARC-ove gerile 2005. godine dovela je do smrti preko dvjesto vojnika, pa čak i do ostavke ministra obrane Kolumbije. Da vladine trupe i desničarske paramilicije ne prave nikakvu razliku između kritičara Uribea, dovoljno govori počinjenje jednog od najvećih zločina 2005. godine. U osveti zbog FARC-ove ofenzive, vladine trupe su ušle u mirovno selo San José de Apartadó, koje je još 1997. godine proglasilo neutralnost u sukobima i zabranu unošenja oružja u područje mirovnog sela. Vojnici Kolumbije su pobili petero odraslih i četvero djece, uključujući i osnivača Luisa Eduarda Guerra-Guerru.
Ni poljima koke ni kokanju ljudi ne nazire se kraj u Kolumbiji.
BRAZIL - BLISKI ISTOK ALKOHOLA
Da, Brazil nije zemlja bogata naftom i na prvu loptu ne bi trebao biti u ovom feljtonu. No, feljton se zove Kako trošimo svijet?, a Brazil zaista trošimo. Oni su bogati jednim resursom, točnije znanjem i tehnologijom kako iskoristiti resurs – šećernu trsku iz koje dobivaju etanol koji onda koriste u benzinskim motorima. Poznati su u cijelom svijetu po svom programu ProAlcool započetim još u sedamdesetima kada su svijetom harale prve naftne krize. Osigurali su tada subvencije i krenuli sa pionirskim pokušajima u proizvodnji biogoriva. Tako su dosegli svjetske rekorde i zadovoljavali čak četrdeset posto potrošnje u transportu koji koristi benzin. Brazil je time i štedio ogromne novce. U razdoblju 1976.-2004. ušteda, odnosno razlika između investiranog novca u proizvodnju etanola i smanjenog plaćanja u dolarima za uvoznu naftu je ogromnih 60,7 milijardi dolara, a kad se uključe izbjegnute kamate na vanjski dug koji bi se otplaćivao zbog uvoza nafte ušteda se penje na 121,3 milijarde dolara.
Tada su bili pametni – uvidjeli su što se događa s naftom i kako melje u sve veći krug vanjskih dugova zemlje koje je moraju uvoziti te koristili lokalni etanol za lokalne potrebe uz malu potrošnju. Danas su glupi, jer imaju iluziju kako će bez radikalnog uništenja okoliša moći namiriti ogromne apetite SAD-a. Do sada je Brazil bio toliko uspješan u svom programu biogoriva, jer su proizvodili za lokalne potrebe, što bi obnovljivi izvori energije trebali i biti, te zato jer su se trudili zaokružiti cijeli proces iskorištavajući i otpad. Ostatak od proizvodnje etanola se koristio kao gorivo za pokretanje energije tvornica koje proizvode etanol. Pepeo bogat fosforom koji ostaje nakon paljenja suhog dijela u pećima i kvasni dio koji ostaje nakon berbe bogat dušikom, koriste se kao organsko gnojivo za polja šećerne trske.
Biogorivo kao prljavi biznis
No glavni razlog uspjeha je taj što su Brazilci imali potrošnju goriva manju od deset posto američkog prosjeka. A onda i biogoriva imaju smisla kao ekološka goriva. Posljednje najave i trendovi u Brazilu pokazuju kako će krenuti stopama SAD-a u proizvodnji biogoriva čime će izgubiti sve dosadašnje prednosti u održivosti. Nedavni susret brazilskog predsjednika Lule i američkog Busha, u kojem je ovaj potonji kao gost imao jedan jedini cilj – da glumata divljenje domaćoj industriji etanola kako bi dogovorio što veći izvoz u narednim godinama, potvrđuje nam strahove mnogih u organizacijama za zaštitu ljudskih prava i okoliša. Biogoriva lošom i neodgovornom politikom, mogu umjesto obnovljivog resursa za lokalne zajednice, postati prljavi biznis i uzrok kršenja ljudskih prava te čak i ugrožavanja ekosustava i klime. Prije su se tropske kišne šume krčile kako bi se dobili pašnjaci za meso namijenjeno izvozu u zapadna bogata društva. Sada se tropske kišne šume krče za uzgoj kultura iz kojih se mogu dobiti biogoriva za izvoz u zapadna bogata društva. Kako li smo samo napredovali na ljestvici eko-osviještenosti.
Najveća svjetska ekološka organizacija WWF, iznijela je podatak kako čak osamdeset posto emisije stakleničkih plinova Brazila ne potječe od transporta i korištenja automobila, već od deforesterizacije, spaljivanja i krčenja tropskih kišnih šuma pri čemu se emitiraju velike količine CO2 pohranjenog u šumama.
Početkom 2007. godine brazilska vlada je, ohrabrena Bushevom podrškom, najavila povećanje investicija u proizvodnju biogoriva za šest milijardi dolara u slijedeće četiri godine. Najveći uvoznik etanola iz Brazila je SAD s 58 posto od ukupnog izvoza, odnosno 1,74 milijarde litara. Premda i sami proizvode etanol, u SAD-u su svjesni kako njihov GM kukuruz ne može u iskoristivosti mjeriti s brazilskom trskom. I kako nas lijepo uči povijest o nafti, treba na početku stvoriti kontrolu nad energetskim resursima. Brazil je najveći svjetski izvoznik etanola, i od svojih šesnaest milijardi litara godišnje proizvedenih, izveze petinu uz tendenciju rasta. Ako bi SAD pokušao zadovoljiti deset posto svoje sadašnje potrošnje benzina uvozom iz Brazila, Brazil bi svoje sadašnje površine šećerne trske trebao samo za tu svrhu povećati peterostruko, što je suluda ideja koja će rezultirati trajno negativnim posljedicama za okoliš. No naši se novopečeni ekolozi u Riju i Washingtonu prave kako to ne vide. I to je samo još jedan dokaz kakve slijepe mufljoze vode ovaj svijet.
Pozdrav ekipi u Meksiku
MEKSIKO - PRVA EKONOMSKA ŽRTVA BIOGORIVA
Namjerno su stavljeni iza Brazila. Nećemo ovdje o tome koliko su važni SAD-u kao drugi izvoznik nafte, tik iza Kanade. Niti o tome što priznaju vrhunac iskorištavanja nafte u svom najplodonosnijem polju Cantarellu. Ovdje su jer su prva ekonomska žrtva biznis biogoriva. Naime, zbog sve većeg korištenja biogoriva, kulture od kojih se proizvode postaju tražena roba te im cijena raste. S obzirom da se radi i o važnim prehrambenim kulturama, siromašno stanovništvo treba plaćati više da se prehrani. U SAD-u je cijena kukuruza u posljednjih par godina skočila za gotovo sedamdeset posto, zbog povećane proizvodnje etanola. S obzirom da su SAD sa četrdeset posto glavni opskrbljivač svijeta kukuruzom, to je povećalo cijenu i u zemljama koje taj kukuruz uvoze. Meksiko je nekad bio značajan proizvođač hrane, ali je prihvaćanjem neoliberalnog modela postao uvoznik hrane, i to najviše iz SAD-a. Tako se povećanje cijene kukuruza u SAD-u prelilo i na tržište Meksika. Cijene su početkom 2007. godine bile četrdeset posto veće od onih u zadnjem kvartalu 2006. godine. Početkom veljače ove godine, glavni grad Meksika preplavile su desetine i desetine tisuća prosvjednika, koji su prosvjedovali protiv poskupljenja tortilla, glavne prehrambene namirnice u Meksiku koja se radi kukuruznim brašnom. Koliko je od njih bilo svjesno da su zapravo žrtve bogataških tlapnji sa Sjevera o resursu koji će zamijeniti naftu? Resursu kojeg bi oni radije pojeli.
U slijedećem nastavku: SAD – najveći žderači planete
Više:
5a. dio: Centralna i Južna Amerika – bijeg u samostalnost?
4. dio: Afrika - komadanje žrtve
3. dio: Daleki istok i jugoistočna Azija – između bogatstva i siromaštva
2. dio: Centralna Azija i Rusija – najviše diktatora po kvadratnom metru
