U posljednje vrijeme pažnju latinskoameričke, a posebno kolumbijske javnosti privlači jedan čileanac sumnjivog intelektualnog i političkog "beckgrounda". On je u ovom trenutku najpoznatiji popularizator  teorije "Raspršene molekularne revolucije" ("Revolución Molecular Disapada" - RMD). Njegovo ime je Alexis López Tapia i bivši je aktivist čileanske pronacističke ultradesnice .

Tjedan dana, koliko je trajao policijski sat, u Santiagu sam provela u blizini glavnog trga Plaza Italije, gdje je miris suzavaca svakodnevno dopirao do mog prozora. Čileanski predsjednik Sebastián Piñera proglasio je izvanredno stanje, a nakon izjave da je "Čile u ratu", dobio je brojne kritike stranih medija i međunarodnih organizacija. Na trgu sam stajala i 25. listopada. Ono što sam vidjela bilo je više od milijun Čileanaca i Čileanki na ulicama, koji traže dostojanstvo i društvenu pravdu. Neoliberalni ekonomski eksperiment danas ovdje, nakon dugogodišnje šutnje naroda, u sveopćoj revoluciji pokazuje svoje prave rezultate.

Dižem se rano, gladna kolumbijskog doručka i dodatnih informacija o Medellínu. Sjedam u metro, vozim se i uživam u atmosferi koju svaki put tamo zateknem. U niti jednoj zemlji nisam vidjela tako pristojne i ponosne putnike. U metrou se ne jede i ne pije, a nećete pronaći niti jedan trag smeća. Sudjelujem i u velikoj noćnoj biciklijadi koja se održava svaki tjedan. Putnici koje sam upoznala u hostelu otišli su se fotografirati na Escobarov grob. Pitam se, je li to isto kao da ja odem u Hrvatsku i fotografiram se na grobu nekog ratnog zločinca. Smješten u samom srcu Anda, Medellín je grad inspiracije i transformacije, rajskog krajolika i nevjerojatno susretljivih lokalaca.

Prošli se tjedan prema nekim analitičarima dogodio jedan od najznačajnijih događaja u novijoj latinskoameričkoj povijesti. Predstavnici nekadašnjeg FARC-EP, najstarije latino gerile, ušli su u kolumbijski parlament, sada kao predstavnici legalne političke stranke. Na osnovu Sporazuma o miru koji je FARC potpisao s vladom, u parlamentu su dobili 10 mjesta. Novi predsjednik zemlje, kandidat desnice Iván Duque, dužnost preuzima 7. kolovoza, a postoji strah zbog njegove moguće opstrukcije daljnje primjene sporazuma - povijest Kolumbije pokazuje kako je stanje unutarnjeg rata uvijek bilo povratno.

Pobjeda Lenina Morena na predsjedničkim izborima u Ekvadoru znači puno više nego što možda manifestira tijesan rezultat te pobjede. Ona je, između ostalog, indikator postojanja duboke političke podjele ekvadorskog društva, ali i dokaz da je ljevica uspjela pobijediti svog desnog protivnika iza kojeg je stajala ogromna međunarodna financijska mašinerija i podrška neusporediva s podrškom koju je izvana imao Lenin Moreno. A predstoje nam redoviti izbori u Meksiku i u Brazilu, da spomenemo samo najveće.

Uzgoj popularnog voća, koje primjerice u Velikoj Britaniji predstavlja proizvod na kojem vlasnici trgovačkih lanaca najviše zarađuju, uz pamuk troši više agrokemikalija od bilo koje druge kulture. Osim zatrovanog i monokulturnim uzgojem osiromašenog okoliša, bananizacija Ekvadora, Hondurasa, Kostarike ili afričkih zemalja često donosi i kršenje radničkih prava. No, "potrošači u EU imaju moć promijeniti stvari", ističe Jacqui Mackay iz organizacije Banana Link.

4800 djece umrlo je u posljednjih nekoliko godina na području kolumbijskog poluotoka La Guajira zbog zagađenja vode i nedostatka hrane. Glavni uzrok zagađenja Guajire su rudnici, iz kojih dolazi i ugljen koji se pali u Plominu kako bismo mi trošili električnu energiju. "Rudarske tvrtke uz potporu države okupiraju urođeničke teritorije, a najgore je što je to postalo normalno", kaže Danilo Urrea iz organizacije CENSAT Agua Viva.

Ljevičarske vlade širom Srednje i Južne Amerike suočene su sa dilemom: programi visoke socijalne potrošnje koji se financiraju preko destruktivnog rudarstva i eksploatacije ugljikovodika – ili sporija ali održiva razvojna strategija koja na prvo mjesto stavlja ekologiju, jednakost i pravdu. Njihov je odgovor – konstantno pomicanje granice eksploatacije resursa.

Predsjednički izbori u Venezueli pokazali su da SAD ipak nisu "zaboravile" na južnoameričku regiju. Sudbina Nicolása Madura, prvog chavističkog predsjednika, a s njime i sudbina bolivarijanske revolucije, zapravo će se znati tek nakon lokalnih izbora u prosincu 2013. godine.

Čini se da je suvremena latinoamerička ljevica ipak nešto naučila od svojih prethodnika. Iako su mnogi ljevičarski vođe pokrenuli mnoge programe poboljšanja položaja siromašnijih slojeva novim socijalnim programima, dio latinoameričke ljevice to ne radi nauštrb dugoročne stabilnosti javnih financija.