Ivo Žanić profesor je na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, gdje predaje kolegije iz hrvatskog jezika i sociolingvistike. Nedavno je objavio sociolingvističku analizu sinkorinzacije animiranih filmova pod nazivom "Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci?" ("Algoritam", 2009.). U njoj objašnjava reakcije publike na sinkronizacije na regiolekte (regionalni govor), uspoređuje hrvatsku situaciju sa sličnima u drugim zemljama i razlaže različite utjecaje na odabir prilikom sinkronizacije. S profesorom Žanićem razgovaramo o uspjehu pojedinih hrvatskih sinkronizacija, povijesno snažnom osjećaju identiteta hrvatskih regija, opravdanosti i neopravdanosti nezadovoljstva Dalmatinaca i pripadnika drugih regija "dominacijom" zagrebačkog govora, uzajamnoj uvjetovanosti identiteta Zagreba i Splita i procesima jezične hibridizacije.
Mislim da su internetske rasprave legitiman i znanstveno pouzdan izvor stavova koji vladaju na terenu, bez obzira na to što sudionici koriste nadimke i što je virtualni identitet općenito fluidna kategorija. Na osnovi niza posrednih pokazatelja, primjerice referencija na lokalna zbivanja ili tipa jezika koji se koristi, može se ustanoviti živi li dotični sudionik zaista u regiji ili gradu koje navodi.
Za mene je bilo veliko iznenađenje koliko ima rasprava i blogova o toj temi, pa sam izabrao dvadeset i sedam najreprezentativnijih i dobio, uvjeren sam, kvalitetan presjek mišljenja i ravnomjernu regionalnu raspoređenost. Posrijedi su stavovi i zaključci koje su sudionici, s pravom ili nepravom, izveli iz gledanja filmova i koji određuju njihovo ponašanje. Ne vjerujem da se ti rezultati bitno razlikuju od onih koje bismo dobili klasičnom, sociološkom terenskom anketom. K tome, lepeza je stavova i argumenata podudarna s onim što se navodi u sličnim polemikama u drugim zemljama, uključivši prijedloge kako da se dokine stvarna ili pretpostavljena jezična diskriminacija. Dodatno valja istaknuti način na koji se raspravlja: iako ne nedostaje ljutnje i nezadovoljstva, sudionici se nikad ne vrijeđaju.
Rasprave se odvijaju i u drugim zemljama diljem svijeta. U svojoj knjizi navodite neke od primjera kao što je prigovor u Quebecu zbog korištenja pariškog slenga u Madagaskaru i Shreku, ili nezadovoljstvo u Italiji zbog navodne dominacije napuljskoga. Jesu li te rasprave dio šireg buđenja svijesti o važnosti i posebnostivlastitih jezika i regionalnih ili lokalnih varijeteta, čemu svjedočimo posljednjih dvadesetak godina?
Potpuno ste u pravu: hrvatska razmišljanja o jeziku potpuno su uklopljena u opći europski trend. Svijest o jeziku više se ne reducira samo na svijest o standardnom jeziku, koji je uvijek vezan uz naciju, nego i lokalni i regionalni varijeteti stječu prestiž. Ljudi imaju sve jače regionalne identitete, pa je prirodno da taj identitet traži svoju
zanic-5.jpg
Sveeuropska je značajka i to da nitko ne osporava nužnost standardnoga jezika, ali se dovodi u pitanje njegova obaveznost u mnogim područjima i komunikacijskim kontekstima u kojima je do jučer imao monopol, prije svega u medijima. Što se tiče samih animiranih filmova, oni se u Hrvatskoj od početka, od sredine šezdesetih, kada je TV-Zagreb otkupila Obitelj Kremenko, sinkroniziraju na standard, i to je bilo samorazumljivo. Tu i tamo bi ušli neki razgovorni elementi kao uzrečica „Kaj te muči, njofra" koja je bila popularna i u Dalmaciji bez obzira na to što je zagrebačka.
Jezična scena je danas bitno pluralnija i nestandardni idiomi traže za sebe pravo javnosti; njih se njihovi govornici ne srame i javno upotrijebiti.
Na različitim primjerima nastojite demistificirati proces jezičnog prevođenja. U igru ulaze različiti vanjski faktori kao što je smrt glumca koji je davao glas Shreku ili trenutne političke okolnosti koje su dovele do toga da crnac Carl u Simpsonima u Italiji bude sinkronizran na mletački...
Uvoznik je do neke mjere definiran jezičnom slikom originala, dok onaj tko proizvodi original, a to su uglavnom SAD, ima slobodu krenuti od nule, od vlastitih zamisli kako bi se neki lik mogao - ili morao - profilirati ne samo socijalno i psihološki, nego i jezično. Nekad se to radi planski, tako što se nekom liku jezični varijetet dodijeli na temelju nekog regionalnog stereotipa, nekad se prije nastanka filma odredi tko će sinkronizirati koji lik, pa se on oblikuje prema javnoj slici glumca koji će mu dati glas. To je slučaj s velikim kompanijama u Americi gdje sustav zvijezda funkcionira na način da javnost prepoznaje glasove.
Treći put je u igri neplanirani splet slučajnosti koji dobro ilustrira slučaj Shreka gdje je
shrek.jpg
Naravno da je uvijek netko nezadovoljan, ali kada se o tome raspravlja ne treba misliti da postoji neka mračna sila koja drugima podmeće, nego o tome da svi budemo svjesni da je uvijek netko nezadovoljan. Alternativa je povratak u razdoblje nijemog filma.
A tko je najnezadovoljniji?
Sigurno bi dramaturški bilo svrhovitije, a djelovalo bi i kao pozitivna kulturološka poruka, da redatelji i glumci uključe u sinkronizacije i druge hrvatske govore umjesto da se sve svodi na par Zagreb-Split. U raspravama se vidi vrlo jasno nezadovoljstvo Slavonaca, Varaždinaca, Istrana, Dubrovčana i drugih zbog takve jezične orijentacije u sinkronizacijama. Drugim riječima, ono što je iz splitskoga rakursa dominacija Zagreba, iz rakursa ostatka Hrvatske je dvojna, zagrebačko-splitska dominacija.
Velike je polemike izazvao mačak Ante u Stuartu Malom. Na određeni način pokušavate objasniti da on nije jednoznačan lik, da nije negativac, ali da ipak odražava neke stereotipe.
Nastojao sam upozoriti na jednu stvar koju gledatelji često smetnu s uma. Kao ni u životu, tako ni u filmu ne postoji crno-bijela slika svijeta. Vrlo je malo apsolutno zlih i apsolutno dobrih ljudi; svi smo mi ljudi s vrlinama i manama, pa su takvi i filmski likovi. Gledatelji su skloni naprečac suditi o nekom liku na temelju jednog ili dva njegova postupka. Mogu samo ponoviti ono što su i inozemni istraživači već zaključili, a to je da jedva da postoje likovi koji su bilo apsolutni negativci, bilo apsolutni pozitivci, bez ijedne mane, i da se stoga ni o rasporedu jezičnih varijeteta ne može govoriti u jednoznačnim, apsolutnim kategorijama.
No ako su ciljana grupa djeca, oni ne vide te nijanse?
Dječja su znanja o svijetu drugačija nego znanja njihovih roditelja, no odrasli često svoja znanja o regijama, i svoje regionalne stereotipove, projiciraju na djecu. Djeci
zanic.jpg
Što se tiče pojedinih uzrečica koje dijete situacijski usvoji, kao što su i oni koji nisu kajkavci govorili „Kaj te muči, njofra", djeca je koriste u specifičnom kontekstu i to ne mijenja njihov jezični identitet, ne kajkavizira ih. Jedan je forumaš dobro rekao kako se djeca prije svega zabavljaju (ili ne zabavljaju, ovisno o priči) i nije ih nimalo briga ni za Murphya ni za Banderasa, ni za Zagrepčane ni za Dalmatince.
Vratimo se opet na vašu tezu o zajedničkoj dominaciji zagrebačko-dalmatinskih/splitskih varijeteta nad ostatkom Hrvatske. To ne bi dalo zaključiti po reakcijama Dalmatinaca.
Split nipošto nije zanemaren, on je Zagrebu vrlo važan, ključan grad, kao i obratno. Ta su dva identiteta uzajamno uvjetovana. No, posljedica je uspostave toga moćnog identitetskog tandema to što su u sjeni ostale, da tako kažem, bočne strane Hrvatske, na istoku Slavonija, na zapadu Rijeka s Istrom. Pojela su ih dva velika igrača, zaokupljena isključivo jedan drugim. Neovisno o tome što je Split demografski i ekonomski znatno slabiji, u simboličnom smislu i u smislu industrija masovne kulture i zabave, uključivši sport, u najmanju je ruku ravnopravan.
Svaki stereotip ima dvije strane, lice i naličje. Zagreb sebe vidi kao urbanu, kultiviranu sredinu, pa se uvrijedi kada s Juga stigne tumačenje tih osobina kao hladnoće i uštogljenosti; Splićani sebe drže opuštenima i komunikativnima, pa se uvrijede kada Sjever te osobine doživi kao lijenost i brbljavost. Ali, to je identitetska igra koja je prirodna u ljudskom društvu i s njom se jednostavno valja naučiti živjeti. Uvijek postoji način na koji netko vidi sebe i način na koji ga vide drugi, i to je organska cjelina, to su dva lica našega društvenog postojanja.
Osim rasprava o zastupljenosti različitih jezičnih regiolekata, neke se primjedbe tiču jezičnih hibrida koji nastaju u komunikaciji. Primjerice, gledatelji iz Splita se ljute što je u tzv. dalmatinski uključen i splitski i "vlaški", tj. varijetet Dalmatinske Zagore, a oni to jasno odvajaju. U čemu je problem?
"Hrvatska se iz svakog mjesta vidi drugačije, to je prirodan i neizbježan proces, samo što Zagreb ima kulturne industrije kojima to može plasirati na nacionalnu razinu. Ono što je iz splitskoga rakursa dominacija Zagreba, iz rakursa ostatka Hrvatske je dvojna, zagrebačko-splitska dominacija."
Više ne postoje povijesni dijalekti u onom smislu kako ih je do jučer dijalektologija istraživala i opisivala osim kod starijih govornika na otocima i općenito u ruralnim sredinama. Razgovorni varijeteti se ujednačavaju na subregionalnim i regionalnim razinama, posebno kod mladih. U tim govorima se uvijek u manjoj ili većoj mjeri prepoznaje i čuva povijesna dijalektalna podloga dotičnog lokaliteta, ali u formiranju regionalnih varijeteta sudjeluju i mnogi drugi elementi kao što je standard, dobni i profesionalni slengovi, globalni engleski itd, a i sami regionalni i gradski govori utječu jedan na drugi jer su mladi izrazito socijalno i teritorijalno pokretljivi. Zato se više ne može govoriti o govornicima kajkavskog, štokavskog i čakavskog u tradicionalnom smislu, nego o govornicima slavonskoga, osječkoga, istarskoga, varaždinskoga, splitskoga...
Jezična je hibridizacija stara koliko i jezik, interferencije su prirodne i neizbježne. No, ljudi imaju subjektivni doživljaj svog jezika kao nečeg fiksnog što ne trpi utjecaj, što je jednoznačno i precizno odredivo. Međutim, u današnje doba, pogotovo uzme li se u obzir komunikacija putem interneta, nastaju preklapanja na svim jezičnim razinama i spontana razmjena jezičnih jedinica. Svaka regija uvijek sačuva neku jezgru svog varijeteta po kojoj se prepoznaje, ali se i trajno redefinira i hibridizira s drugim regijama. To je vječna igra u kojoj svatko simultano djeluje na dvije razine: želi sačuvati vlastiti identitet, ali i povezati se s drugim ljudima i biti prihvaćen.
Koja bi po vašem mišljenju trebala biti preporuka za jezično prevođenje animiranih filmova? Standardizacija ili jezična heterogenost i ako da, po kojem ključu?
"Split je Zagrebu vrlo važan, ključan grad, kao i obratno. No, posljedica je uspostave toga moćnog identitetskog tandema to što su u sjeni ostale, bočne strane Hrvatske, na istoku Slavonija, na zapadu Rijeka s Istrom. Pojela su ih dva velika igrača, zaokupljena isključivo jedan drugim."
Ja sam u načelu za jezičnu heterogenost sinkronizacija, jer mislim da su one i dramaturški dobre i žive i da daju dinamiku filmu. Bilo bi korisno, i bliže jezičnoj stvarnosti društva, kada bi uključivale raznolikije tipove govora, no to će valjda doći s vremenom. To ipak ne znači da će se, uključenjem još šire lepeze jezičnih varijeteta, automatski eliminirati bilo čije nezadovoljstvo. Netko će uvijek biti nezadovoljan, jer će mu se učiniti da je njegov varijetet u nekom filmu dodijeljen nekom antipatičnom liku. Bez obzira na to, držim da jezični krajolik filma treba da bude što bliži jezičnom krajoliku društva koje film konzumira, dakle da bude raznolik. To, međutim, ne smije biti nikakva formalna intervencija ili propis, nego prirodna spoznaja i evolucija onih koji rade na hrvatskim postprodukcijama. No, neće biti neobično ni neprirodno ako i tada budu dominirali zagrebački i splitski varijetet, jer je to preslik realnih društvenih odnosa moći u kojima su ta dva grada međuovisan par koji funkcionira kao hrvatska osovina Jug-Sjever, koji simbolizira i utjelovljuje temeljni nacionalni identitetski odnos Srednja Europa - Mediteran.
Ali ako sinkronizacija odražava stanje u društvu, a kao posljedica centralizacije svi studiji u kojima se obavlja sinkronizacija smješteni su u Zagrebu, ne bi li ipak neka intervencija u obliku propisa bila poželjna?
Nikako! Mislim da bi propis bio veliko zlo. Društvo treba da bude dovoljno zrelo da shvati i prihvati vlastite unutrašnje raznolikosti, da nauči živjeti s njima, a ne da ih politizira i njihove dinamične odnose uređuje propisima. Veličina i moć glavnog grada ne mogu se ignorirati. Pustimo na stranu upravnu centralizaciju zemlje. Mi sad govorimo o realnoj društvenoj dinamici koja postoji u Hrvatskoj, neovisno o tome je li zemlja upravno centralizirana ili ne. Ta društvena dinamika je povijesni proces koji je Zagreb učinio glavnim, najvećim i ekonomski najmoćnijim gradom. I kad bi se zemlja ne znam kako decentralizirala, Zagreb bi opet ostao najveći i glavni grad, i opet bi mnogo što bilo u njemu, jer je to jednostavno u naravi stvari. Prirodna je funkcija glavnoga grada biti utjecajan, prestižan i moćan. Biti moćan, naravno, ne znači biti svemoćan i ne vidjeti da Hrvatske ima i izvan Zagreba. Konkurencija je zdrava i nužna, ona nas drži budnima i sprečava da postanemo autistični: zato je dobro za Zagreb što u Hrvatskoj postoje regionalni centri s jakim (i) jezičnim identitetom, kao što je i za te centre dobro što postoji jaki i dinamični Zagreb. Ne bi bilo prirodno kad
zanic-3.jpg
Koji Vam je sinkronizirani animirani film kao sociolingvistu najbolji, a koji kao prosječnom konzumentu?
Mislim da su Divlji valovi jezično vrlo dobro napravljeni, sinkronizacija je dinamična i duhovita. Kad ih se pažljivije pogleda, baš se u njima, u prijateljstvu pingvina Codyja, koji je kajkavac, točnije govornik zagrebačkoga, i Pivca Joea, govornika splitskoga, može pročitati dubinska poruka da se ljudi ne udružuju i ne zbližavaju po govoru i porijeklu, nego na osnovi zajedničkih interesa, iskustava i težnji. Mada uvijek treba imati na umu da je kod nas sinkronizacijska industrija još vrlo mlada, tek joj je desetak godina, ali se vidi napredak. A neke su uloge, kao Aleksandar Cvjetković u ulozi ličkog Shreka, na razini američkih što se tiče dikcije, jezične uvjerljivosti i usklađenosti glasa i raspoloženja.
A što je loše napravljeno?
Loše su sve one uloge u kojima se vidi da su glumci sinkronizaciju odradili na brzinu, nepripremljeni, očito samo da skupe honorar. Sve u svemu, prosjek je sasvim solidan.
