Za pretpostaviti je da su i sami sindikati ostali iznenađeni sa pola milijuna potpisa prikupljenih u rekordnom roku za potrebe zadavanja najveće pljuske HDZ-ovoj vlasti od postojanja samostalne države. Impresivan broj građana dao je svoj potpis ne zato što su to od njih tražili, ovom prilikom začudo ujedinjeni sindikati, već je nezadovoljstvo toliko uskiptilo i prelilo se upravo po Zakonu o radu kojim je Vlada bahato odlučila liberalizirati radnička prava i ograničiti ih u ime navodnih kriznih reformi.
Predstavnici radnika u zadnjih dvadeset godina nisu uspjeli organizirati nijedan dan generalnog štrajka u zemlji koja je prošla sve krugove pakla privatizacije, pljačke i nebrojenih "reformi". Pola milijuna potpisa može se zato gledati kao manifestacija ogromne količine nezadovoljstva koja se uobličila u poruku političkoj eliti da su uspjeli aktivirati solidarnost među društvenim skupinama. Možda je u pravu bio ministar gospodarstva Đuro Popijač kad je izjavio da ljudi ne znaju protiv čega potpisuju peticiju, ali isto tako nije shvatio da takvim izjavama samo pojačava dojam bahate vlasti koja je podcijenila svoje "podanike".
Namjerno koristim izraz podanici jer demokracija na hrvatski način znači upravo to - većinu podanika i malobrojni sloj vladara. Građani participiraju u demokratskim procesima samo i jedino ritualno svake četiri godine na izborima upitne legalnosti i legitimnosti s obzirom na vojsku „mrtvih birača", nesređenih biračkih popisa i rak rane u obliku glasanja dijaspore. Referendum je dosad samo nominalno bio upisan u sveti dokument države, Ustav i u biti nikad nije iskorišten u Republici Hrvatskoj. Zadnji put su hrvatski građani direktno odlučivali dok su bili Jugoslaveni, odnosno kad su se odlučili prestati to biti. Svi ostali pokušaji donošenja odluka putem mehanizama direktne demokracije propadali su zbog suludih ustavnih ograničenja koji su, bez obzira na razna objašnjenja, značili krajnje nepovjerenje institucija u razum građana izraženo u postojanju restrikcija od deset posto svih birača u Hrvatskoj i 15 dana za prikupljanje čak 450 tisuća glasova. Prije erupcije potpunog oduševljenja zbog ovog polumilijunskog herojskog uspjeha trebalo bi obratiti pažnju na zakonske uvjete u kojima će se, nadajmo se, raspisati prvi referendum.
Prije samo nekoliko dana usvojene su promjene Ustava za potrebe što lakšeg ulaska u Europsku uniju. Mijenjat će se članak 141. koji kaže da se odluka o udruživanju RH u saveze s drugim državama donosi na obvezujućem referendumu koji raspisuje Sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika i većinom glasova ukupnog broja birača u državi. Političku elitu uhvatio je realni strah da na referendumu o pridruživanju EU neće biti postignuta većina koja bi jamčila pozitivan ishod. I upravo su zato državni zakonodavci poput Vladimira Šeksa iskoristili ustavne promjene da pod sloganom potrebe usklađivanja sa europskim pravnim okvirima promijene uvjete i osiguraju se od „nepotrebnih" neugodnih iznenađenja. Usvojene su promjene prema kojima je za pozitivan ishod dovoljna „obična" većina. To doslovno znači da će referendum biti valjan ukoliko na njega izađu tri glasača, a odluka će proći ako dva od tri glasaju ZA. Toliko o povjerenju političke elite u narod. Najbolje je stanje opisao profesor Goran Čular, sa Fakulteta političkih znanosti, u članku "Odluke i rituali" ("Političke analize"): „Svjedoci smo pokušaja da se jedan odlučivački postupak, i to ustavni postupak koji je na snazi gotovo dvadeset godina, mijenja s izričitim ciljem da se postigne točno određen rezultat glasovanja o točno određenom pitanju, to jest da se demokratska procedura "naštima" tako da proizvede poželjan ishod." Do tog velikog trenutka u kojem ćemo opet ritualno odraditi ulazak u svetu europsku asocijaciju ostalo je nedefinirano puno vremena, s obzirom na stanje u EU i pregovore koji već polako ostavljaju dojam iluzornosti.
Više nas se trenutno tiče činjenica da se ustavne promjene neće odnositi na primjenu direktne demokracije za koju su se izborili sindikati i građani jer još uvijek nije promijenjen Zakon o referendumu. Stoga na snazi ostaje pravilo da pedeset posto ukupnog biračkog tijela mora pristupiti referendumu da bi bio valjan. Članak 86., koji definira obvezu Sabora za raspisivanjem referenduma ukoliko to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj definira i da se njegov uspjeh određuje glasovima "većine uz uvjet većine", još uvijek vrijedi.
Tako smo došli do jedne prilično ironične etape koja precizno pokazuje kako funkcioniraju suvremene demokracije kad treba donositi odluke koje su već donesene. Ostaje za vidjeti kolika je stvarna količina bijesa potrebna da se stvari konačno počnu mijenjati.
