Svakodnevno smo svjedoci više ili manje otvorene manipulacije građanima Zagreba, kako bi ih se navelo na dobrovoljni pristanak i prihvaćanje i onih ideja koje otvoreno idu na njihovu štetu. Poduzetnički i politički lobiji se jako trude, kako bi građane uvjerili da su njihove namjere baš ono što građanima treba. Jasno je, međutim, da se gotovo uvijek i iskjučivo radi o zadovoljavanju parcijalnih interesa u vidu vlastitih prizemnih ciljeva - strpati u džep što više novaca tih istih građana. Tu se čak niti ne radi o normalnom investiranju kapitala u javni sektor sa svrhom njegova uvećanja, već je riječ o prljavim namjerama, da se pod svaku cijenu izmuze danak što ga građani plaćaju u vidu takozvanog prireza. Dakle, ishodni je plan oteti sredstva koja u krajnjoj instanci pripadaju građanima i koja bi se imala upotrijebiti u daleko urgentnije svrhe. Školski primjer manipulacije Emisija Otvoreno Hloverke Novak-Srzić emitirana u četvrtak 2.studenog na HTV-u, školski je primjer pokušaja takve manipulacije. Premda smo od dotične gospođe već navikli na svakojake akrobacije u svrhu dokazivanja, da je crno bijelo, u spomenutoj je epizodi uspjela nadmašiti samu sebe. Tema je bila Bandićev tunel kroz Medvednicu, a onda dakako i sve one popratne instalacije kojima nas poduzetničko-politički lobi, čiji je Bandić samo izvršitelj i glasnogovornik, želi usrećiti. Od samog je početka bilo očito, da cilj emisije nije otvaranje više nego nužne javne kritičke rasprave o bezobraznom nametanju megalomanskog građevinskog zahvata u prirodu. Cilj emisije bio je u zamagljivanju pravog dosega problema. A taj bi zahvat imao kao posljedicu radikalnu promjenu našeg današnjeg (i dakako prošlog) poimanja Medvednice i njenog podbrežja, kao i dokidanje duha koji resi svakog stanovnika Zagreba, koji voli i taj grad i njegovu okolicu. No nije u pitanju samo to. Možda još veći problem leži u doktrini prema kojoj se građani nemaju što petljati čak ni u problematiku, koja ih se ponajviše tiče: uvjeta života u gradu i trošenja njihovih sredstava.
Hloverka Novak Srzić
Kako bi pod svaku cijenu (cilj opravdava sredstva!) minorizirala problem (jer ipak je prije svega važan takozvani napredak, zar ne?) gospođa Hloverka je sukus problema tunela kroz Medvednicu pokušala bezobrazno svesti na izmišljeni i inscenirani sukob između Zagoraca i Zagrepčana, premda je svakom jasno da se tu uopće ne radi o tome. U tu je svrhu dovela dva predstavnika građana Stubičkih toplica (Miljenka Jerneića, predsjednika Zagorske stranke i Vladimira Bosnara, načelnika Općine Stubičke toplice) i tri predstavnika suprotne strane, takozvane struke (Slavka Dakića, iz Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj te Dubravku Bjegović i Damira Pološkog iz Građevinskog fakulteta), koji su sasvim direktno, bilo kao članovi gradskog poglavarstva ili pak građevinskog fakulteta, poslovno, dakle, osobno i materijalno zainteresirani za provođenje projekta gradnje tunela i sjeverne obilaznice. Gospođa Hloverka je, dakako, vrlo svjesno izbjegla u emisiju pozvati i nekog od vrlo relevantnih stručnih ljudi, koji se i pored toga što su Zagrepčani, uopće ne slažu s planiranim uništavanjem Medvednice i Stubičkih toplica.
No sad kako bilo da bilo, tok emisije je pokazao da se predstavnici Stubičkih toplica jako dobro snalaze, a da predstavnici tunelskog lobija u nedostatku argumenata upadaju u ponavljanja dobro naučenih fraza i recitiranja sumnjivih floskula o potrebi demokratske rasprave (koja bi naravno bila toliko demokratska koliko bi povlađivala njihovim stavovima). Ta trojka jest par exellance reprezentacija nekrofilne logike kojom razmišljaju služnici krupnog kapitala i gradonačelnika megalomansko-feudalnih pretenzija, što služi tom istom kapitalu koristeći snagu hijerarhije moći i nemoć dezorijentiranih podanika. Rečena emisija svjedočila je o tom duhu nasilja s pozicije moći za koji sloboda i pravo građana ne znači baš ništa.
Zičara, Medvednica
Djelovanje s pozicije emocija
Biser je bio predbacivanje protivnicima u studiju i TV gledateljstvu - jer da nastupaju s pozicije emocija. Pazite sad: to spoticanje o emocije u cijeloj je priči vrlo važan faktor. Naprosto s toga što sva ta priča i treba imati pored suhog ekonomskog momenta (koji je porazan za predlagatelje) i taj jednako važan (ako ne još važniji) emotivni moment. Čovjek bez emocije, čovjek bez empatije nije čovjek. Zahvatima u prirodu, osobito onim radikalnim, ne smijemo pristupati na principima zdravog razuma, kako što to čine ovi ili oni lobisti u svrhu izvlačenja materijalne dobiti (dakako za sebe, a ne možda za čovječanstvo). Kao i uvijek i svugdje, um je taj koji nas ima upućivati na ovakvo ili pak onakvo djelovanje. Nema ozbiljenja uma, dakle samosvjesnog, odnosno slobodnog čovjeka, ukoliko tu nije prisutan i pozitivan element emocije. A ta pozitivna emocija jest i ishodište moralnog djelovanja. Tu su se ljudi iz Zagorja pokazali daleko superiorniji onoj trojci što štiti Bandićeve i ine prizemne interese i to pod svaku cijenu. Činili bi oni to i za ljubav ozonske rupe, samo kad bi u tome našli vlastiti interes – materijalni ili pak neki drugi. Današnji trenutak ove zemlje još je obilježen zloupotrebom nacionalnog etosa, pak se u tu svrhu zlorabe i ljudske emocije ne bi li se za sva vremena iz najnižih pobuda onemogućio suživot ljudi hrvatske i srpske narodnosti. A eto u ovom slučaju se diskreditiraju potpuno očekivani i sasvim ispravni emotivni stavovi.
Ono što je bitno za problem kojim se u tekstu bavimo, jest shvaćanje, odnosno neshvaćanje pojma zavičaja: Zavičaj je moje mjesto pod suncem gdje sam se rodio ili u koje sam se uživio kao svoje. To sam mjesto, tu ulicu, tu kuću, tu rijeku, to drvo, to brdo oko mene i more pored mene intimizirao kao ono moje najdublje pripadno, kao dio sebe, kao samoga sebe, kao svoj specifičan način obitavanja na toj zemlji ili u tom gradu. Ja sam to mjesto emotivno udomaćio, prisvojio, osmislio, idealizirao, udahnuo mu svoju dušu, ja sam proizveo njega i on mene u najpoetičnijem smislu te riječi, i to je moj zavičaj. ... (Milan Kangrga, Nacionalizam ili demokracija). Eto iz tih razloga tunel kroz Medvednicu ne smije proći. Dozvolimo li da i u ovom slučaju pobijedi već prevladavajuća logika ekonomskog i političkog nasilja i uopće djelovanje s pozicija ove ili one moći, možemo se oprostiti s duhom Zagreba koji je još uvijek tu negdje, ali se ubrzano rasplinjava.
Uništenje Medvednice jest već dugo na djelu. Počelo je onom nesretnom asfaltnom cestom što prolazi gotovo uz sam Kraljičin zdenac, a nastavljeno je prenamjenom Tomislavova doma, devastacijom Medvedgrada, gradnjom skijališta za skorojeviće (usprkos nepovoljnim klimatskim i geološkim pretpostavkama) i uništenjem samog vrha, Sljemena, onim nakaradnim pokockavanjem, pretvaranjem Doma Izviđača u apartmanski objekt za bogate Zagrepčane itd. U toku je i asfaltiranje hrpta Medvednice, kako bi se dame u štiklama i gospoda u lakiranim cipelama, kako je svojedobno rekao Bandić, mogli prošetavati od jednog do drugog doma. Valjda da se ne bi kontaminirali prirodom. Sad nailazi nova pošast: tunel kroz Medvednicu i sjeverna obilaznica. Radi se u stvari o tri tunela, od kojih bi jedan imao biti željeznički, a sve bi se na ulazu protezalo u širini od nekih 200 metara ili nešto manje. To bi, dakako, imalo dalekosežne posledice za okoliš: Dolje, potok Bliznec, Pilanu, Bikčevićevu stazu s poznatim izvorom pitke vode, Strmopeć, Njivice, put br.18 ... ., dakle za veliki dio pristupa najljepšem usponu na Sljeme. Taj će pristup naprosto biti zbrisan.
Napredak kao smicalica
Ove argumente, dakako ne može shvatiti nitko tko nikad ne ide pješice na Sljeme, a ako i ide, onda je to tek u svrhu pukog održanja kondicije, pak se sve svodi na trk uz i niz planinu (kako to čini – barem tako tvrdi - gospodin Bandić, na primjer). To ne može shvatiti nitko kome Medvednica smeta, pak bi je najradije sravnio buldožerima. Medvednica, naime stvara probleme, koliko bolesno- megalomanskim, toliko i primitivnim namjerama širenja Zagreba na zagorsku stranu. Zato, između ostalog treba graditi taj tunel. Bolesna ambicija i nezajažljiv interes kapitala pretvaraju se u rušilačku silu, čije se djelovanje podmeće pod napredak. Ideja je zapravo još mnogo prizemnija i perverznija: uz pomoć sredstava čiji su vlasnici građani, podići vrijednost građevinskog zemljišta s ove i one strane Medvednice, a da se o koristi za izvođače i dobavljače i ne govori. No, nije na odmet i malo vječne slave. Većeslav Holjevac je načinio iskorak na drugu obalu Save. Bolesna ambicija hoće još i više, pak treba Holjevca nadmašiti i prijeći, na primjer, s poslovnim tornjevima u Zagorje i pri tome zbrisati Stubičke toplice s karte Hrvatske.
Većeslav Holjevac
Od 1213 koji su se odazvali na anketno pitanje u emisiji Otvoreno, njih 81 posto izjasnilo se protiv izgradnje tunela kroz Medvednicu, a samo njih 19 posto tu izgradnju podržava. Taj ishod ankete nije se, dakako, uklapao u intenciju gospođe Novak-Srzić, pa se ona izvoljela poslužiti zadnjim adutom. Samo njoj svojstvenom manirom jednostavno je na kraju odrezala kako to i nije relevantan rezultat, budući da na znanstvenim osnovama provedena anketa Instituta Ivo Pilar pokazuje drugačiji rezultat za 1600 ispitanika: 54 posto za gradnju tunela, 27 protiv i 19 posto neopredijeljeni. Sad tu treba svakako dati jedan komentar. Anketa Instituta Ivo Pilar sigurno jest napravljena po svim pravilima provođenja ankete i statističke teorije. Ipak, van svake je pameti misliti, da su voditelji ankete tih 1600 učesnika u detalje upoznali sa projektom tunela i sjeverne obilaznice. U tom svjetlu se postavlja pitanje, koliko je izjašnjavanje ispitanika za i protiv zaista bilo uvjetovano stvarnim uvidom u problematiku, a koliko običnom navijačkom strašću. U tom je pogledu relevantnost ankete Instituta Ivo Pilar taman isto tolika, kao i relevantost TV ankete.
Da zaključimo. Pitanje opravdanosti predloženog projekta vrlo je složeno i višeslojno i upravo smo na to pokušali ukazati ovim tekstom. Zagovornici gradnje tunela naoko se rukovode općim dobrom, napretkom, rješavanjem prometnog problema Zagreba i svojim ekonomskim pokazateljima. Oni (doduše nevješto) zaobilaze sva škakljiva pitanja na koja nemaju odgovora i negiraju postojanje sasvim evidentnih parcijalnih interesa, kako financijskih tako i političkih. Zato i možemo govoriti o besprizorno perverznom lobiranju za projekt, koji je van svake umnosti. Argumenti protivnika tunela kroz Medvednicu i sjeverne obilaznice nisu samo ekonomske prirode (premda su ti ekonomski razlozi vrlo uvjerljivi). Oni zadiru i u druge jednako važne domene, kao što su prometna i ekološka neopravdanost projekta. Ono što je tu možda još važnije, jest pojava tog emotivno- psihološkog momenta na koji smo ukazali u ovom napisu. To je važno zato što ukazuje, premda još maglovito, na moguće elemente holističkog pristupa interakcije čovjeka s prirodom. A taj holistički pristup jedino može dovesti do ponovnog sjedinjenja čovjeka i prirode, ali sad ne više na principima, koji vladaju u životinjskom svijetu, nego na principu: naturalizacija čovjeka – humanizacija prirode, kako bi to rekao Marx.
Da na kraju sve ne ostane na nivou pukog teoretiziranja, ovaj tekst treba shvatiti kao poziv na direktnu akciju za spas Medvednice.
Dr.sc. Saša Blagus je viši znanstveni suradnik Instituta Ruđer Bošković
